Nikola Anić – Oslobođenja Jugoslavije

Na jugoslavenskom ratištu u sastavu NOVJ-a djelovalo je sredinom 1944. godine 12 korpusa s ukupno 40 divizija i više samostalnih brigada i partizanskih odreda – ukupno oko 400.000 boraca. Narodnooslobodilački rat buktio je u svim krajevima Jugoslavije. Čvrsto je vazao za sebe tri neprijateljske armije, odnosno 11 korpusa sa 51 divizijom – ukupno oko 870.000 vojnika. Od toga su 24 divizije bile njemačke, a devet ih jebilo bugarskih. Osim toga, u Grčkoj se još nalazila grupa armija ”E” sa 350.000 vojnika, koja se u svako doba mogla pojaviti u Jugoslaviji. Zadržavanje krupnih njemačkih snaga na Balkanu i poslije poraza Nijemaca u Sovjetskom Savezu sredinom 1944. nije odgovaralo stvarnoj situaciji Njemačke u to vrijeme. Berlin je, međutim, htio da se s tako jakim snagama suprostavi eventualnom pokušaju savezničkog iskrcavanja Balkan; da utječe na držanje Bugarske i Rumunjske; da osigura neutralnost Turske; da razbije NOVJ-a koja mu je značila veliku opasnost, pogotovo ako bi Crvena armija prodrla u područje Dunava i ako bi se saveznici pojavili na obalama Jadrana.

Srbija je za Nijemc imala posebno vojno – političko značenje. To je, prije svega, bilo zbog komunikacija koje iz doline Save i Dunava vode prema jugu i jugoistoku prema Grčkoj, Albaniji, Bugarskoj i Rumunjskoj, a zatim i zbog sirovinskih baza za njemačku ratnu privredu, posebno zbog sirovina iz rudnika u Boru, Trepči i Majdanpeku. Zato je njemačka vrhovna komanda smatrala da se Srbija mora odbraniti i sačuvati za Nijemce pošto-poto. S tom je svrhom i angažirana grupa armija ”F” na čelu s feldmaršalom Maximillianomvon Weichsom, čije se sedište nalazilo u Beogradu. Nijemci su računali i s bugarskim okupacionim trupama, ukupn oko 90.000 ljudi, i s angažiranjem četnika Draže Mihajilovića, jer su znali da za četnički pokret i političke snage koje su stajale iza njega odbrana Srbije u ovoj fazi rata prestavlja presudno pitanje i da će se zqato odlučno angažirati protiv narodnooslobodilačkog pokreta.

I za NOP je Srbija u tom periodu rata imala odlučujuće značenje. Prije svega, trebalo je na tom području razbiti četničko-nedićevske vojne formacije i njihov aparat. Iako su bile stvorene većinom prisilnom mobilizacijom, uz punu podršku i pomoć okupatora, te su formacije predstavljale još jednu snagu na koju se domaća i strana reakcija oslanjala u borbi protiv NOP-a. Iništenje tih formacija u Srbiji bilo je nužno i zbog pune afirmacije NOP-a kao odlučujuće općejugolsavenske vojno-političke snage. U to su vrijeme, naime, zapadni saveznici još uvijek računali da je srpski narod uz pokret Draže Mihajilovića, odnosno uz monarhiju, i da će pomoću rakcionarnih snaga u Srbiji moći utjecati na konačno društveno uređenje Jugoslavije.

Uprkos strahovitom teroru okupatora i kvislinških snaga, narodnooslobodilački pokret u Srbiji snažno se razvijao. Samo od 20. lipnja 1944. godine formirano je u jugoistočnoj Srbiji pet divizija NOVJ-a. One su ozbiljno ugrožavale pozicije okupatora i četnika, koji su zbog toga, angažirali sve raspoložive snage da bi bar pokišali spriječiti daljnje jačanje NOP-a. Trebalo je, dakle, glavninom oslobodilačke vojske prodrijeti prema Srbiji kako bi se srpskim divizijama što prije pružila potrebna pomoć i omogućio nesmetan razvoj narodnooslobodilačkog pokreta. Osim toga, u Srbiji su se nalazile znatne rezerve u ljudstvu i materijalnim dobrima za popunu starih i forimranje novih divizija i korpusa. Ne bez razloga, računalo se i s tim da će snažni udar po okupatorskim i kvislinškim snagama u Srbiji utjecati na držanje bugarskih okupatorskih snaga, koje su se već počele kolebati. Time bi se znatno olakšalo daljnje jačanje NOP-a u Makedoni a i razvoj oslobodilačke borbe u Bugarskoj.

Značenje Srbije bilo je i u tome što bi se prodorom jačih oslobodilačkih snaga i njihovim izbijanjem na obale Dunava stvorili uvijeti za povezivanje jugoslavenskog ratišta s Crvenom armijom, koja je nadirala prema Rumunjskoj i Bugarskoj, a time i za stvaranje jedinstvene savezniče fronte. A od toga su Nijemci posebno strahovali. I upravo zbog tih razloga Vrhovni štab je od početka 1944. sistematski pripremao plan da, u pogodnom trenutku, s područja istočne Bosne, Sandžaka i Crne Gore prodre u Srbiju.

U proljeće iste godine činilo se da je vrijemeda se plan i ostvari. Zamisao je bila da se najprije na prilazima Srbije – u Crnoj Gori, istočnoj Bosni i Sandžaku – prikupe dovoljno jake snage i prodru u Toplicu. Time bi se ojačala grupacija pod komandom Glavnog štaba Srbije, s kojim bi onda snage koje su prodrle u Srbiju zajednički nastupale u zapadnu Srbiju i Šumadiju. Dio snaga krenuo bi prema istočnoj Srbiji i dolini Dunava u susret Crvenoj armiji. Za taj poduhvat angažirana je Operativna grupa divizija sastavljena od 2. proleterske, 2. i 17. divizije, zatim 1. proleterski korpus (1. i 6. divizija) i 12. vojvođanski korpus (16. i 36. divizija), kojemu su kao pojačenje trebale stići 11. krajiška i 28. slavonska divizija. Za osiguranje ovog prodora prikupljen je u Crnoj Gori 2. udarni korpus sa 3, 29. i 37. divizijom, a u istočnoj Bosni 3. udarni korpus (27. i 38 divizija).

U južnoj i istočnoj Srbiji u tosu vrijeme već djelovale 21, 22, 23, 24 i 25. divizija, koje su kasnije ujedinjene u 13. i 14. korpus.

Frupiranje snaga NOVJ-a u istočnoj Bosni, Crnoj Gori i Sandžaku, kao i pojačana aktivnost jedinica u Srbiji, nisu promakli neprijatelju. Zbog toga je Berlin, na prijedlog feldmaršala von Weichsa, odlučio da izvede više ofenzivnih operacija. Htjeli su, svakako, spriječiti prodor jačih snaga NOVJ-a iz Crne Gore i Bosne u Srbiju, a istodobn razbiti gruapaciju oko Glavnog štaba Sribije i time – kako su mislili – širenje NOB-a u Srbiji. Nijemci su planirali da razviju veće operacije na tri područja: u južnoj Srbiji, u istočnoj Bosni, u Crnoj Gori i Sandžaku. Von Weich je angažirao njemačke, bugarske i četničke snage koje su već bile u Srbiji, Crnoj Gori i istočnoj Bosni.

Njemačko-bugarsko-četnička tzv. topnička-jablanička operacija počela je sredinom srpnja 1944. Cilj joj je bio da uništi divizije NOV-a u Srbiji. Iako su Nijemci uspeli potisnuti neke jedinice, pet divizija NOV-a u južnoj Srbiji uspješno je izbijeglo uništavajuće borbe, a zatim prešlo u napad.

Uporedo s akcijom u Toplici i Jablanici, Nijemci su poduzeli napad na snage u istočnoj Bosni, s namjerom da ih odbace s tog područja i spriječe njihov prodor u Srbiju. Pripremali su istodobno ofenzivu protiv jedinica NOVJ-a u Crnoj Gori, poznatu kao andrijevička operacija. Jedini uspjeh nerijatelja bio je u tome što je za nekoliko dana odgodio prodor svježih snaga NOVJ-a u Srbiju i time otežao položaj jedinica oko Glavnog štaba Srbije.

Prva je prema Srbiji krenula Operativna grupa divizija koje su bile prikupljene u rajnonu Berana. Njima je naposredno rukovodio drug Tito s Visa, a njihov je zadatak bio da od Berana krenu prema Novom Pazaru i rijeci Ibru, da zatim prijeđu rijeku i razbiju okupatorske i četničke snage na prostoru Kopaonika, Župe i Toplice te da se povežu sa srpskim divizijama u južnoj Srbiji. Pošto ovim snagama pruže potrebnu pomoć, trebalo je da nastave prodor na sjever, preko Zapadne Morave prema Rudniku i Suvoboru u susret 1. proleterskom i 12. korupusu, koji će onamo stići iz istočne Bosne i Crne Gore.

Nakon poraza kod Andrijevice, njemačke jedinice u sjevernoj Crnoj Gori i Sandžaku bile su demoralizirane i nisu predstavljale neku osobitu snagu sposobnu da spriječi prodor Operativne grupe. Tako se Operativna grupa već prvih dana kolovoza pojavila u dolini Ibra. Tada, točnije 3. kolovoza ujutro, komandant njemačkog 14. puka 7. SS divizije ”Princ Eugen” naredio je svojim komandantima bataljona da ”pošto-poto spriječe prodor neprijatelja na istok”. Međutim, navečer tog dana Operativna grupa divizije je širokom frontom, služeći se i najprimitivnijim sredstvima, forsirala rijeku Ibar, desetkovala njemačke, četničke, bjelogardijske i bugarske snage, izbila na Kopaonik i počela prodor prema Toplici. Nijemci su se našli u dilemi što da rade, kako da angažiraju snage kojim su raspolagali u dolini Ibra, kamo je – u Kosovsku Mitrovicu – već pristizala iz Grčke njemačka 1. brdska divizija. Za to vrijeme Operativna grupa divizija nastavila je uspješne borbe s četnicima, Bugarima i Nijemcima na području Župe i u dolini Toplice. U drugoj polovici kolovoza, u rajonu Kuršumlije, uspostavila je neposrednu vezu s divizijama oko Glavnog štaba Srbije. Te su divizije u to vrijeme svojim akcijama vezale na sebe krupne neprijateljske snage i time olakšale brz prodor Operativne grupe divizija u Srbiju.

Oslobođenjem značajnog teritorija i spajanjem sa snagama Glavnog štaba Srbije, Operativna Grupa divizija potpuno je izvršila prvi dio svoje zadaće. Njezini uspjesi imali su izvanredno veliko značenje za daljnji razvoj događaja u čitavoj Srbiji. Razbijanje četničkih korpusa na Kopaoniku, kao pokretne i udarne snage Draže Mihajilovića, značilo je težak udar za četnički pokret u cjelini. Situacija se bitno promjenila u korist NOP-a. Narod je masovno stupao u NOVJ. Formirane su nove brigade i divizije. Oslobođen je prostran teritorij, a jedinice su krenule u susret Crvenoj armiji prema Dunavu, gdje su partizaski odredi i druge jedinice NOVJ-a već držali znatna oslobođena područja.

Nijemci, iako zbunjeni brzinom razvoja događaja, odlučili su poduzeti nove ofenzive protiv snaga NOVJ-a u južnoj Srbiji, istočnoj Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori. Protiv Operativne grupe divizija i jedinica Glavnog štaba Srbije angažirali su Bugare, preostale četničke snage i neke svoje manje jedinice, dok su se glavninom uputili u istočnu Bosnu, Sandžaki i Crnu Goru da razbiju 1. proleterski i 12. korpus, koji su se pripremali za upad u Srbiju, kao i 2. i 3. korpus, koji su osiguravali teren na kojem su se rasporedile udarne snage Vrhovnog štaba za prodor. Njemački komandant von Weichs povjerio je izvođenje ove ofenzive komandantu 2. oklopne armije generalu de Angelisu, a čitav operacijski plan dobio je šifrirani naziv ”Rubezahl” (ime šumskog diva iz njemačkih bajki), dok se u našoj historiografiji naziva durmitorska operacija.

Uočavajući namjere Nijemaca, Vrhovni je štab blagovremeno naredio snagama u Srbiji, Crnoj Gori, Sandžaku i istočnoj Bosni da izbjegavaju frontalne borbe i sačuvaju udarnu snagu jedinica za ostvarnje glavnog zadatka, tj. za prodor u Srbiju. Zbog toga je Vrhovni štab donio raniji prijedlog štaba 12. korpusa da se na odsjeku Foča-Bastasi prebaci preko Drine, gdje bi ga prihvatila 1. proleterska divizija, a zatim da s 1. korpusom prodre u Srbiju.

Četvrtog kolovoza 1944. počeo je pokret 12. korpusa zajedno sa 6. proleterskom diviziom prema Foči. Istodobno je 3. korpus krnuo s planine Javora prema Vlasenici da bi svojim operacjama vezao na sebe jače neprijateljske snage i time olakšao pokret 12. korpusa prema Srbiji. U sastav 3. korupsa ušla je i 11. krajiška divizija, koja je po naređenu Vrhovnog štaba jugozapadno od Modriče prešla rijeku Bosnu i došla u istočnu Bosnu.

Pokret 12, korpusa odvijao se pod izvanredno teškim uvjetima. Teren je bio teško prohodan, a Nijemci su pomoću radio-goniometrijskih aparata i radio-prislušne i kriptografske službe otkrili pokret korpusa, pa su zauzilmali položaje na komunikacijama preko kojih je 12. korpus morao prelaziti. Na nekim komunikacijama, kao što je put koji vodi od Sokolca prema Han-Pijesku, jedinice 12. korusa morale su prihvatiti žestoke borbe da bi se mogle probijati dalje. Kada je 12. korpus prešao cestu Foča-Kalinovik, uputio se prema Drini s namjerom da je prijeđe pokraj Foče. Kako su Nijemci priluškivanjem radio-veze štaba s Vrhovnim štabom znali za tu namjeru, postavili su ondje 7. SS diviziju ”Princ Eugen”, koja je dočekala Vojvođane i odbacila ih s Drine. Komanda 12. vojvođanskog korpusa promijenila je zatim prijašnju odluku i naredila pokret prema Zelengori i Pivi. Nastupajući preko Zelengore, 12. korpus je 15. kolovoza prešao Pivu kod Mratinja i izbio na Pivsku planinu. S premorenim jedinicama i više od 600 teških ranjenika, 12. korpus se sredinom kolovoza našao u predjelu opustošene Pive, upravo kada je neprijatelj već počeo pokrete zbog stezanja obruča oko slobodnaog teritorija u Crnoj Gori i oslobodilačkih snaga koje su djelovale s tog teritorija. Nijemci su za tu operaciju angažirali 7. SS diviziju ”Princ Eugen”, 1. brdsku diviziju i 181. diviziju, četnike i muslimansku kvislinšku miliciju.

Nijemci su očeli napad 12. kolovoza i već sutradan zauzeli Berane i Andrijevici, a onda Matoševo i izbili pred Kolašin i Mojkovac. U skladu s direktivom Vrhovnog štaba, snage NOVJ-a nisu se upuštale u frontalne borbe. Osnovni zadatak bio im je da što duže drže Nijemce, kako bi se dobilo potrebno vrijeme da se prikupe ranjenici i savezničkim avionima evakuiraju u Italiju. Svim jedinicama na tom području naređeno je da svoje ranjenike hitno upute na aerodrom Negobuću kog Žabljaka. Kada je, međutim, taj aerodrom bio ugrožen, naređeno je prebacivanje ranjenika u Pivu na improvizirani aerodrom kod sela Brezne blizu Šavnika. Za to su vrijeme dijelovi 2. i 12. korpusa vodili žestoke borbe da bi omogućili da se 1080 ranjenika prikupi i evakuira. Oko 36 savezničkih aviona pod zaštitom 50 lovaca uspijelo je 23. kolovoza evakuirati ranjenike u Italiju. Poslije toga jedinice NOVJ-a nisu više bile vezane za taj teren i mogle su slobodno manevrirati. Dvanaesti korpus krenuo je na sjever preko Zelengore i Jahorine prema Starom Brodu na Drini da bi se pripremao za prijelaz u zapadnu Srbiju. Istodobno je i 6. lička divizija prešla Taru i krenula na Zlatibor u sastav 1. proleterskog korpusa. Time je završene operacija ”Rubezahl”, posljednja veće njemačka ofenziva na jugoslavenskom ratištu, a snage 1. proleterskg i 12. vojvođanskog korpusa mogle su sada krenuti u Srbiju.

U noći između 20. i 21. kolovoza 1. proleterska divizija prešla je rijeku Lim kod Manastirske banje, razbila četnike, oslobodila Priboj i krenula prema Zlatiboru. Slijedećih dana pridružile su joj se 6. lička i 37. sandžačka divizija. Ispred snaga NOVJ-a našla se, međutim, 24. bugarska divizija, koja je organizirala čvrstu odbranu na Palisadu. Iako je Vrhovni štab naredio da se snage ne upotrijebe i ne troše s Bugarima na Palisadu, jedinice 1. proleterske divizije izvršile su nekoliko napada i ne samo skršile bugarsku odbranu nego uništile cijelu 24. diviziju. Uz gubitke od 700 mrtvih i ranjenih, Bugari su napustili Palisad. Prvom proleterskom korpusu bio je otvoren put ptema Arilju i Požegi, kaom je dospio na početku rujna.

Dok je 1. proleterski korpus krčio prodor za Srbiju bez većih zastoja i težih oružanih konfrontacija s neprijateljem, dotel su se jedinice 12. korpusa probijale u višednevnim dugim marševima i, tako reći, danonoćnim borbama. Vrhovni štab stalno je brinuo o stanju toga korpusa i naredio da ga se redovito i što bolje opskrbljuje zračnim putem. Osim toga maršal Tito naredio j komandi 1. proleterskog korpusa da prihvati prijelaz 12. korpusa na sektoru Starog Broda na Drini. Vojvođanske jedinice su, uprkos snažnom njemačkom i četničkom otporu, 5. i 6. rujna prešle Drinu, prebacile se na desnu obalu rijeke i krenule prema planini Tari. Tamo su se spojile s 1. proleterskim korpusom.

Sada su se u Srbiji okupile krupne snage NOVJ-a – Operativna grupa divizija, 1. proleterski, 12. vojvođanski i 13. i 14. srpski korpus. S takvim snagama Vrhovni štab je potpuno preuzeo inicijativu. Počelo je, u pravom smislu riječi, protjerivanje neprijatelja s tla Jugoslavije. U snažnom borbenom napredovanju, jedinice NOVJ-a spojile su se s jedinicama Crvene armije, koje su 6. rujna kod Turnu Severina izbile na granicu Jugoslavije. Oslobođen je veliki dio Srbije. Gotovo svakog dana neko je mjesto dočekalo u slavlju svoje oslobodioce – Titove partizane. Njemačka vrhovna komanda zapala je i na toj fronti u težak položaj. Bila je primorana da grupu armija ”F” iz Grčke usmjeri na vardarsko-ubarsko-sandžačku liniju, koja joj nije pružala izgleda za neke operativne prednosti.

Još potkraj kolovoza drug Tito je s Visa uputio generalu Peki Dapčeviću, komandantu 1. proleterskog korpusa, direktivu u kojoj je upozorio na novu situaciju i zadatke jedinica NOVJ-a u Srbiji. Upozorio je da predstoji povlačenje Bugara iz Srbije, da se uskoro može ostvariti veza s Crvenom armijom, da je nastuplia demoralizacija kod četnika i nedićevaca, da su Nijemci zeuzeti na sve strane i da će se daljnji događaji odvijati brzo. Zbog toga – preporučio je Tito – valja brzo raditi i vješto manevrirati trupama i ne treba prolijevati krv i gubiti vrijemo oko nekog utvrđenog gradića… ”za nas je važno dobiti pozicije na terenu, što šire to bolje. Sada je bitno ovladati strategijskom gredom Rudnik – Suvobor – Sokolska planica – Cer radi razbijanje osnovnih četničko—nedićevskih snaga, bržeg prodiranja ka Šumadiji i Beogradu, radi dobijanja sigurnog oslonca za naše trupe, stvaranja uslova za novu mobilizaciju i dobijanje vojničkog i političkog efekta…” Istodobno, Tito je naredio Glavnom štabu Srbije da operira u južnoj i istočnoj Srbiji, a da se u zapadnu Srbiju uputi Operativna grupa divizija.

Koliko je Vrhovni štab bdio nad razvojem vojno—političke situacije u Srbiji, najbolje se vidi iz toga što je još jedanput, 5. rujna, skrenuo štabu 1. proleterskog korpusa pažnju na to da treba brzo upasti u Šumadiju i zapadnu Srbiju, da je osnovno razbiti nedićevsko—četničke snage i njihov aparat, jer će time onemogućiti sve kombinacije rakcinarnih snaga u zemlji i inozemstvu.

Na temelju tih stavova Vrhovnog štaba počelo je nastupanje 1. proleterskog i 12. vojvođanskog korpusa prema Povljenu, Maljenu i Suvoboru. Glavne četničke snage, jačine oko 9.000 ljudi, bile su grupirane na prostoru: Požega, Jelova gora, Kosjerić. Četnici su htjeli pošto—poto spriječiti prodor jedinica NOVJ-a na sjever. Devetog rujna 1. proleterski korpus potpuno je razbio četničke snage i prisilo ih da se u neredu povuku prema Maljenu i Suvoboru. Do večeri 11. rujna bili su zauzeti i Maljen i Suvobor, a jedinive su izbile u dolinu Ljiga i pred Valjevo. U isto vrijeme je 12. korpus s Tare krenuo prema Povljenu i dolini Jadra, razbio četničke snage te 12. rujna stigao u Jadarsku dolinu.

Šestog rujna je i Operativna grupa divizija počela svoj pokret. U njezin sastav, umjesto 2. proleterske divizije, koja je stavljena pod komandu Glavnog štaba Srbije, ušla 21. srpska divizija. Jedinice su krenule iz šireg rajona Aleksandrovca preko Željina, Čemerne, Guče i Užičke Požege prema Rudniku. Pošto je Operativna grupa ponovo prešla rijeku Ibar, njezina 5. krajiška divizija napredovala je prama Ivanjici, a 17. istočnobosanska i 21. srpska divizija preko Čemerne prema Guči. Nakon oslobođenja Guče i Arilja jedinice su preko Ovčarsko—kablarske klisure napredovale prema Gornjem Milanovcu, jer im nije uspjelo da brzo osvoje Požegu i Užice, kamo su stigli dijelovi 7. SS divitije ”Princ Eugen”.

Takosu se polovicom rujna 1944. mogle spojiti tri velike grupacije NOVJ-a u zapadnoj Srbiji, i to Operativna grupa divizija, 1. proleterski i 12. korpus. Tolika oružana sila bila je sposobna da potpuno oslobodizapadnu Srbiju, da upadne u Šumadiju i posavinu i da se približi Beogradu. U pozadini njemačke fronte djelovale su tada 2. šumadijska brigada, 1. šumadijski i Kosmajski partizanski odred.

U noći od 18. na 19. rujna 1944. maršal Tito je, naprimjetno od zapadnih savezničkih misija, odletio avionom u Moskvu da bi se sastao s najvišim sovjetskim političkim i vojnim rukovodiocima. Ovakav dogovor bez učešća ostalih savezničkih strana, naravno, nije odgovarao zapadnim velikim silama, pa je Churchil u nekoliko navrata tome i prigovorio. Dogovor je, međutim bio neophodan, jer je trebalo postići sporazum o zajedničkim operacijama NOVJ-a i Crvene srmijeu nakim sjeveroistočnim krajevima Jugoslavije i o oslobođenju Beograda. Tim se sporazumom Vrhovna komanda Crvene armije obavezala da će na tlu Jugoslavije, gdje se budu nešle sovjetske jedinice, poštovati organe narodne vlasti i administraciju Nacionalnog komiteta. Moskva je, dalje, obećala naoružanje i opremu za 12 divizija NOVJ-a, kao i kompletne dvije zrakoplovne divizije. Sporazum postignut u Moskvi perfektuiran je u Beloj Crkvi 16. listopada 1944. između maršala Tita i maršala Tolbuhiona, komandanta 3. ukrajinske fronte.

Na temelju odobrenja Nacionalnog komiteta oslbođenja Jugoslavije, iz Bugarske i Rumunjske počele su prodirati jedinice Crvene armije u istočnu Srbiju i Vojvodinu. Odmah su stupile u dodir s jedinicama NOVJ-a i zajednički nastavile operacije prema Nišu, Zapadnoj Moravi i kroz Vojvodinu. Za to vrijeme jedinice 1. armijske grupe NOVJ-a već su izbile u blizinu Beograda, odnosno stigle na liniju Topola—Mladenovac—Obrenovac. Iz Craiove u Rumunjskoj, gdje se maršal Tito zaustavio po povratku iz Moskve, poslao je 6. listopada u štab 1. armijske grupe u Aranđelovac brzojav kojim je naredio da 1. armijska grupa zajedno s trupama Crvene armije sudjeluje u napadu na Beograd. U brzojavu je precizirano da je želja Vrhovnog komandanta, a s tim su se složili i Sovjeti, da u Beograd prvo uđu jedinice NOVJ-a. Ujutro 11. listopada sastale su se kod Smederevske Palanke jedinice 1. armijske grupe i 68. streljački korpus Crvene armije. Stvoreni su uvjeti za konačni raspored i izvođenje beogradske operacije.

Još dok su se vodile borbe u Rumunjskoj, oko Iasija i Kišineva, i kada je Crvena armija počela prodirati prema Bukureštu i bugarskoj granici, njemačka vrhovna komanda odlučila je da iz Grčke izvuče svoju grupu armija ”E” koja je brojala oko 350.000 vojnika. Trebalo je da se najpre izvuku prema Beogradu i organiziraju odbranu na Zapadnoj i Velikoj Moravi. Kako su im jedinice NOVJ-a presjekle putove za povlaenje vardarsko—moravskim pravcem, sijela njemačka grupacija iz Grčke morala se probiti preko Kosova. Kad ni tamo nije uspjela, krenula je preko Sandžaka i Crne Gore. Nijemci su stalno poklanjali veliku pažnju rajonu beograda kao značajnom operativno—stratškom čvoru i vojnom uporištu u daljnjim planovima za organiziranje stabilne fronte južno od Dunava i Save. Naime, ad Beograda bi značio otvorena vrata za prodor jedinica NOVJ-a i Crvene armije u Panonsku nizinu. Kada je postalo jasno da se grupa armija ”E” neće moći probiti do Beograda na vrijeme, ako to uopće još bude mogla, armijskoj grupi ”Felber”, potčinjenoj 2. oklopnoj armiji, neređeno je da brani Beograd. Zbog neočekivano brzog nastupanja jedinica NOVJ-a i Crvene armije prema Beogradu, armijska grupa ”Felber” bila jerazbijena na dva dijela. Jedan dio, korpusna grupa ”Stettner”, ostala je istočno od velike Morave, a druga korpusna grupa, ”Schneckenburger”, primila je odbranu Beograda od Obrenovca preko Mladenovca do Smedereva. U njezinom sastavubilo je oko 40 pešadijskih i 4 tenkovska bataljona, oko 200 oruđa zemaljske i protuavionske artiljerije, ukupno oko 30.000 vojnika. Nijemci su pripremili Beograd za odbranu i pretvorili ga u utvrđen mostobran, koji su trebale uporno braniti posadne snage dok ne stigne korpusna grupa ”Stettner” i jedinice grupe armija ”E” iz Grčke. Od Save i Dunava organiziran je odbrambeni pojas s jako utvrđenim uporištima na Čukarici, Banovu brdu, Košutnjaku, Dedinju, Banjičkom visu, Konjarniku i Velikom Vračaru. Iskopano je bezbroj rovova, a na svim beogradskim trgovima i važnim raskrsnicama podignuti su bunkeri. U samom Beogradu Nijemci su posebno organizirali odbranu Kalemegdana, Terazija, okolice Savskog mosta, zatim u bloku zgrada ministarstva na raskrižju Nemanjine ulice i Ulice kneza Miloša te oko glavne željezničke stanice. Sve je bilo ”posuto” minama, isprepletano žičanim prekama, ”načičkano” artiljerijskim oruđima, čak i najvećih kalibara.

Prema Beogradu, u ofenzivnom nastupanju kroz Šumadiju, kretala se 1. armijska grupa, u sastavu koje su bili 1. proleterski korpus, 12. vojvođanski korpus i 23. srpska divizija. Prva armijska grupa imala je 10 divizija od 50.000 boraca potpuno priprmljeni da oslobode glavni grad svoje zemlje.

Od snaga Crvene armije u beogradskoj operaciji sudjelovao je 4. gardijski mehanizirani korpus iz 3. ukrajinske fronte, u sastavu kojeg su bile 36. tenkovska, 13, 14. i 15. mehanizirana brigada. U beobradskoj operaciji angažirano je još pet sovjetskih divizija, i to 73, 74, 75, 233, 236. i djelovi 109. streljačke divizije. Kopnene snage koje su napadale Beograd podržavao je sovjetski 9. mješoviti aviokorpus 17. zrakoplovne armije, a na Dunavu djelovi Dunavske ratne flote.

Napad na Beograd izveden je u pet kolona. Prema Malom Mokrom lugu i Zvezdari išla je 5. krajiška divizija. Od Avale preko Banjičkog visa i Dedinja nastupala je 1. proleterska divizija i jedinice sovjetskog 4. gardijskog mahanizovango korpusa. Šesta proleterska divizija išla je prema Topčideru, 11. krajiška na Žarkovo i Banovo brdo, a 16. vojvođanska prema Čukarici. Za blokiranje njemačkih snaga u Obrenovcu angažirana je 36. vojvođanska divizija.

Borbe su počele 11. listopada, kada su u širokoj fronti krenule u napad jedinice 1. armijske grupe sa sovjetskim 4. gardijskim mehanizovanim korpusom. Do 14. listopada savladan je vanjski otpor neprijatelja, i jedinice su stigle na prilazu gradu. Ujutro 14. listopada održan je zajednički sastanak štaba 1. armijske grupe NOVJ-a i štaba sovjetskog 4. mehanizovanog korpusa, gdje su na temelju postojećeg operacijskog plana usklađene zajedničke operacije u neposrednim borbama za oslobođenje Beograda. Dogovoreno je da se probije njemačka odbrana na uskom prostoru na Banjičkom visu i Dedinju, a da se, zatim, brzo prodre preme Autokomandi i Slaviji na Kalemegdan. Savski most treba zauzeti iz pokreta i presjeći njemačke snage u gradu na dva dijela. Nakon toga treba početi borba za uništavanje izoliranih i odsječenih njemačkih snaga i potpuno osloboditi grad.

Neposredni napad na Beograd počeo je 14. listopada 1944. godine, pošto je više od 300 artiljerijskih oruđa i minobacača i 24 ”kaćuše” sručilo vatru na otporne točke nepijatelja na južnom prilazu Beogradu. Jedinice 1. proleterske divizije, zajedno sa sovjetskim jedinicama – 36. tenkovskom i 13. mehaniziranom brigadom – krenule su u odlučan napad na Banjicu i Dedinje. Poslije višesatne borbe savladale su otpor neprijatelja i krenule prema Slaviji i Mostaru, a 15. listopada izbile pred zgradu Narodne skupštine i glavne pošte i stigle nadomak Terazija. U isto vrijeme brigade 6. ličke divizije izvršile su najpre napad na Topčider, a onda krenule prema Mostaru i stigle do Nemanjine ulice i blizu glavne željezničke stanice,koju je napadala sovjetska 13. mehanizirana brigada. Šesnaesta vojvođanska divizija savladal je uvečer 14. listopada njemački otpor u Makišu i izbila do Čukarice. Na Banovo brdo, poslije zauzimanja Žarkova, izbile su jedinice 11. krajiške divizije. Na Čukarici su se vodile posebno žestoke borbe kod tvornice šećera, oko crkve, škole i željezničkog tunela, gdje su angažirane i jedinice 6. ličke divizije. Na sasvim drugom kraju Beograda, duž Smederevskog puta, borci 5. krajiške divizije zauzeli su noću od 14. na 15. listopada Mali mokri lug. Sutradan su prodrli Ulicom kralja Aleksandra (sada Bulevar revolucije) i stigli do zgrade Tehničkog fakulteta i na stanicu Dunav. Kod Vukovog spomenika uništena je jedna njemačka motorizirana kolona, a na Velikom Vračaru krajišnici su sa sovjetskom 14. mehaniziranom brigadom slomili jedan od najjačih njemačkih odbrambenih položaja na istočnom kraju Beograda.

Čim su se jedinice NOVJ-a i Crvene armije pojavile na beogradskim ulicama, veliku pomoć pružili su građani, a posebno omladina. Među njima isticale su se borbene grupe koje je beogradska partijska organizacija formirala ranije, a bile su poznate pod šifrom ”K”, ”S” i ”D”. U njima je bilo oko 2.000 naoružanih radnika i omladinaca.

Za prva dva dana borbi, 14. i 15. listopada, zauzeto je nekoliko snažnih neprijateljskih položaja i utvrđenih točaka, kao što su Žarkovo, Banovo brdo, Topčidrer, Dedinje, Banjački vis, Voždovac, Konjarnik i Veliki Vračar. Borbeni položaji nalazili su se sada na liniji: glavna željeznička stanica – blok zgrad u Ulici kneza Miloša – Terazije – Narodna skupština – botanički vrt – željeznička stanica Dunav. Ali baš tada iz rajona Smedereva prodirala je njemačka grupacija od oko 20.000 vojnika (2. puk ”Brandenburg” i borbena grupa ”Wittmann”) iz sastava njemačke 1. brdske divizije. Ta je grupacija namjeravala da se u Beogradu spojki s ostalim njemačkim jedinicama. Ispred tih nadmoćnih njemačkih snaga nisu se tada nalazile neke jače snage NOVJ-a ni Crvene armije, pa su Nijemci 15. lstopada 1944. izbili u Grocku, samo 30 km od Beograda. Jedna njemačka motorizirana kolona stigla je istog dana popodne čak do Malog mokrog luga i tu se sukobila s 5. krajiškom divizijom.

Ocjenivši opasnost koja je prijetila od njemačkih snaga iz Smedereva, štabovi 1. armijske grupe NOVJ-a i sovjetskog 4. mehaniziranog korpusa poduzeli su hitne mjere da se spriječi daljnji prodor tih snaga, odnosno da se one okruže i unište. Odmah je naređno 21. srpskoj diviziji, koja se nalazila u rezervi u rajonu Avale, da zatvori smederevsku cestu, a 5. krajiškoj diviziji da se glavninom, zajedno sa sovjetskom 14. mehaniziranom vrigadom, okrene prema Velikom mokrom lugu. Nijemci su jurišali na položaje naših i sovjetskih jedinica i uspjeli se uklještiti prema Konjarniku, Cvetkovoj mehani i Velikom Vračaru. Jedna njemačka kolona prodrla je čak dao prvih kuća u Ulici kralja Aleksandra, ali je potisnuta prema školi ”Vojislav Ilić” i tu okružena i uništena. Do Velikog Vračara stigla je i 12. vojvođanska brigada, koja se sovjetskim brodovima prebacila iz Banata na desnu obalu Dunava. Na taj je način 16. listopada osujećen pokušaj Nijemaca da prodru u Beograd. Sutradan, 17. listopada, Nijemci su, međutim, pokušali obnoviti napad na Kumodraž, ali su protunapadom odbijeni i stijšnjeni na uzak prostor uz Dunav duž ceste Grocka – Boleč. Opterećeni glomaznom tehnikom, ostali su bez izgleda da će se moći probiti u Beograd. Zbog toga je komandant njemačke 1. brdske divizije, koji je komandovao cijelom smederevskom grupacijom, odlučio da napusti teško naouružanje i motorizaciju i da se pješadom probije prema pontonskim prijelazima preko Save u rajon Čukarice. Formirao je tri borbene grupe, i u noći od 17. na 18. listopada krenuo u napad. Oko njega su se, međutim, našle svježe snage NOVJ-a i Crvene armije, dovučene iz rezerve i iz Beograda, i blokirale njegovu namjeru. Ujutro 18. listopada neke su njemačke jedinice, doduše, zauzele selo Zuce i izbile do Avlale, ali su tu zaustavljene i izložene snažnom djelovanju sovjetske artiljerije i avijacije. Iako opkoljeni i tučeni sa svih strana, bez ikakvih izgleda za proboj, njemački komandanti su ipak odbili ultimatum za kapitulaciju, pa su ponovo napadnuti sa svih strana. Najžešće borbe vodile su se na Avali, kuda su se Nijemci pokušali probiti. Brigade iz 5, 11, 23, i 36. divizije NOVJ-a i jedinice Crvene armije čvrsto su držale položaje na Avali i nanosile neprijatelju velike gubitke. Samo pojedine njemačke grupe uspjele su prodrijeti kod Šupljeg kamena, južno od Avale, ali su i dalje gonjene i tučene. Na zapad, prema Savi od Šapca, uspjelo se probiti samo oko 3.000 njemačkih vojnika.

Dok su se vodile borbe na smederevskoj cesti i dovršavalo uništenje njemačke grupacije u rajonu Avale, u gradu su se nastavljale ulične borbe nesmanjenom žestinom. Nijemci su, uprkos sve većim gubicima, grčevito branili svaku ulicu, svaku zgadu. Jedinice 1. proleterske divizije približile su se 18. listopada u teškim borbama zgradi ”Albanije” i hotelima ”Moskva” i ”Balkan”. Zauzeta je zgrada Narodnog pozorišta i Radničkog doma (sada zgrada Doma JNA), dok su druge jedinice iste divizije prodrle Ulicom cara Dušana u pravcu Kalemegdana i zauzele zgradu električne centrale. S proleterima su bili sovjetski tenkisti iz 36. brigade i pješadinci iz 236. streljačke divizije. Istodobno su se nastavile žestoke borbe i na Čukarici, kod glavne željezničke stanice i bloka zgrada ministarstva u Ulici kneza Miloša. Predvečer 18. listopada njemačke snage sabijene su na uzak prostor uz obalu Save, od Kalemegdana preko Terazija do zgrade ministarstva saobraćaja i glavne željezničke stanice. One su htjele da se tu održe, prije svega da bi zadržale prilaze mostu na Savi.

Devetnaestog listopada vodile su se osobito krvave borbe za jako utvrđenu zgradu ministarstva saobraćaja, na kuju su napadali borci 28. udarne divizije.Uspjeli su je osvojiti. Toga dana zauzeta je i zgrada ”Albanije”, na vrhu koje su borci odmah istakliastavu nove Jugoslavije. Ujutro 20. listopada izvršen je opći juriš na njemačke položaje na Kalemegdanu. Nakon Kalemegdana, ubrzo je bio slomljen i poslednji otpor njemačkih snaga kod Savskog mosta i na Čukarici. Neprijatelj se u neredu povukao na lijevu obalu rijeke. Tako je Beograd bio potpuno oslobođen 20. listopada 1944. godine.

Odmah su nastavljene borbe za oslobođenje Zemuna, koji je oslobođen 22. listopada. Razbijene njemačke jedinice odstupale su u Srijem, gdje su obrazovale novu odbrambenu liniju između Save i Dunava, oko 100 kilometara zapadno od Beograda.

U borbama za Beograd Nijemci su pretrpjeli teške gubitke: 15.000 mrtvih i 9.000 zarobljenih. U gotovo neprekidnim osmodnevnim borbama poginulo je 3.000 borac NOVJ-a i 960 boraca Crvene armije, a više tisuća je ranjeno.

Oslobođenjem Beograda oslobošena je gotovo cijela Srbija, izuzev Kosova, doline Zapadne Morave od Kraljeva na zapad i dio Vojvodine. Time se prvi put u narodnooslobodilačkom ratu fronta mogla osloniti na sigurnu pozadinu, koja je bila izvor ljudskih i materijalnih rezervi za daljnje vođenje rata.

Nakon Beogradske operacije, NOVJ je samostalno preuzeo dio strateške fronte u rasporedu saveznik, pružajući vrlo značajnu pomoć i sovjetskim snagama koje su nastupale kroz Mađarsku.

Nakon prodora u Rumunjsku i Bugarsku, Crvena armija je za produženje svojih operacija nužno morala obuhvatiti i teritorij sjeveriostočnog dijela Jugoslavije. Na osnovi odobrenja Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i sporazuma vrhovnog komandanta maršala Tita sa sovjetskom vladom i vrhovnim komandantom, jedinice 3. ukrajinske fronte maršala Tolbuhina prešle su u noći između 27. i 28. rujna iz Rumunjske i Bugarske u istočnu Srbiju. U prvom ešalonu nalazila se 57. armija, koja je krenula prema dolini Velike morave zajedno s jedinicama Glavnog štaba Srbije.

Nijemci su prvotno vjerolali da će sa snagama u Krajini, zajedno sa 7. SS divizijom ”Prinz Eugen” koja se nalazila u dolini Nišave i najavljenim pojačanjima iz Grčke, odbraniti istočnu Srbiju u sačuvati komunikaciju koja iz Skoplja vodi prema Nišu i Beogradu. To je za Nijemce bilo vrlo važno jer se tim pravcem trebala povlačiti grupa armija ”E” iz Grčke s više od 350.000 vojnika. Budući da su njemačke snage pretrpjele velike gubitke od jedinica NOVJ-a i Crvene armije, a snage 3. ukrajinske fronte izbile u dolinu Morave, Nijemci su odlučili da se povuku iz istočne Srbije.

Do sredine listopada 1944. godine jedinice Crvene armije i 14. korpusa NOVJ-a potpuno su razbile njemačke snage u pograničnoj zoni, oslobodile čitavu Srbiju i spojile se s jedinicama 1. armijske grupe generala Peke Dapčevića. Time su Nijemci definitivno izgubili svaku mogućnost za povlačenje svojih snaga s juga prema Beogradu. Iz doline Velike Morave sovjetske su trupe nastavile nadirati prema Beogradu, a dijelom i prema Kragujevcu, gdje je bila 17. istočnobosanska divizija NOVJ-a. Dio snaga sovjetskog 64. korpusa uputilo se s 2. proleterskom divizijom prema Kruševcu, a sovjetski 1. utvrđeni rajon krenuo je prema Nišu.

Niš je za Nijemce imao posebno značenje zbog izvlačenja grupe armija ”E” prema Beogradu. Zato je komanda njemačke armijske grupe ”Felber” prebacila pokraj rujna iz Šumadije u rajon Niša glavninu 7. SS divizije ”Prinz Eugen”. Na prostoru Niš—Leskovac već se nalazilo oko 10 raznorodnmih njemačkih bataljona, što je sa 7. SS divizijom ”Prinz Eugen” bilo oko 15.000 vojnika. Te su snage, osim redovitog naouružanja, raspolagale i većim brojem artiljerijskih oruđa i tenkova, kao i brojnom motorizacijom, što ih je osposobljavalo za brze manevre. Komandantu nad svim ovim jedinicama preuzeo štab 7. SS divizije.

Odmah po dolasku u rajon Niša, štab 7. SS divizije planirao je da zaposedanjem jačih uporišta zatvori sve pravce koji vode prema Nišu. Zato je 2. oktobra uputio jednu kolonu jačine puka prema Vlasotincu, a drugu kolonu iste jačine prema Beloj Palanci da tamo organizuju odbranu šireg rajona Niša.

Uočivši opasnost od nadiranja njemačke grupe armija ”E” dolinom Južne Morave, a u vezi s razvojem situacije i ostalim djelovima Srbije, Vrhovni štab NOVJ-a naredio je 6. listopada 1944. Glavnom štabu Srbije da izvrši pripreme za osloboenje Niša. Istodobno je na osnovi sporazuma s delegacijom Otečestvenofrontovske vlade o sudjelovanju nekih bugarskih jedinica u operacijama u južnoj Srbiji utvrđen i plan akcije s bugarskom 2. armijom. Odlučeno je da se sjeverno i južno od Niša, u rajonu Stalaća i Vranja, presječe južnomoravski pravac i izoliraju njemačke snage u rajonu Niša i tu unište.

Napad je počeo 8. listopada. Nakon dvodnevnih borbi savladana je njemačka vanjska odbrana oko Niša, ali nisu bili postignuti željeni rezulteti, osobito na pravcima gdje je operirala 2. bugarska armija. Njezine jedinice zadržale su se, uglavnom, na polaznim položajima. O tome je Glavni štab Srbije javio depešon Vrhovnom štabu: ” Štab 13. korpusa se žali da Bugari napreduju sporo. Tumači to raspoloženjem bugarskih komandanata.”

Međutim, jedinice 13. korpusa NOVJ-a su u žestokim borbama izbile u dolinu Južne Morave i zatvorile oba pravca koji iz Niša vode prema Prokuplju, što je nemačkoj niškoj grupaciji onemogućilo povlačenje prema Kosovu, a prema Beogradu joj je put već presjekla 2. proleterska divizija, koja se sručila s Malog Jastrepca prema Stalaću. Sa sjevera je nadirala 45. divizija 14. korpusa NOVJ-a, a od Svrljiga 1. utvrđeni rajon Crvene armije. U području Vranja Nijemci su nastojali odbraniti proboj svojih jedinica od Skoplja prema Nišu, ali su ih u tome omele jedinice 46. srpske i 1. bugarske divizije. Nakon žestokih borbi protiv 11. zrakoplovno—pješadijske divizije, jedinice 46. divizije NOVJ-a oslobodile su Vranje 11. listopada. Nijemci su pretrpjeli teške gubitke i odustali od namjere da se povuku prema Nišu i Beogradu. Krenuli su preko Kosova ibarskom dolinom. Sada je glavna zadaća njemačkih snaga u rajonu Niša bila da što duže vežu naše i bugarske snage na tom teritoriju i time osiguraju bok grupe armija ”E”, koja se povlačila preko Kosova.

Nezadovoljan bugarskim sporim napredovanjem prema Nišu, štab 3. ukrajinske fronte intervenirao je kod štaba bugarske 2. armije, pa su njezine jedinice krenule 11. listopada u napad. Pošto su oslobodile Kalnu, Belu Palanku i još neka manja mjesta, približile su se Nišu na 35 kilometara. Divizije NOVJ-a već su bile na oko 10 kilometara od Niša. Slabo prodiranje bugarskih jedinica, iako su bile brojčano i tehnički mnogo jače od njemačkih snaga, usporilo je na nekim sektorima i napredovanje jedinica NOVJ-a. Štab 22. srpske divizije javio je 10. listopada generalu Ljubi Vučkoviću, komandantu 13. korpusa, da ”Bugari ne dozvoljavaju da se pređe ispred njih. Prete da će pucati ako budemo prešli. Komandant bugarskog 31. puka otvoreno radi u korist Nemaca”.

Štab 13. korpusa obavjestio je o tome Glavni štab Srbije, koji je našim jedinicama naredio da uskalde akcije s bugarskim snagama, a od Glavne komande bugarske vojske zatražio da ubrza napredovanje svojih jedinica prema Nišu. Naređenje bugarske Glavne komande 2. armiji da Niš mora zauzeti do 13 listopada stglo je, međutim, kasno jer se komandant njemačke 7. SS divizice ”Prinz Eugen” noću između 11. i 12. listopada odlučio da se odmah sa svim snagama probije iz obruča preko Južne Morave prema Prokuplju i nastavi borbu od Prokuplja preko Kuršumlije za Prištinu zbog zaštite boka glavnih njemačkih snaga koje su se povlačile prema Kosovu. Prvi pokušaj proboja Nijemcima nije uspio, jer su naišli na snažan otpor 24. srpske divizije. Istodobno je 2. proleterska divizija upala u dolinu Južne Morave i uništila dva njemačka vlaka koja su se pokušala probiti od Stalaća prema Nišu. Snažan pritisak izvršile su i 22. i 45. divizija NOVJ-a i jedinice Crvene armije, pa su njemačke snage u rajonu Niša bile još stješnjenije sa zapada, sjevera i juga, dok im je jedino s istočne strane, odakle su nastupali Bugari, ostalo malo više prostora.

Vidjevši da nema drugog izlaza, komandant njemačke 7. SS divizije naredio je da se 13. listopada ponovo izvede snažan napad prema Prokuplju i proboj iz okruženja. Najžešće borbe vodile su se kod Mramora i Aleksandrova, gdje je bila 24. divizija NOVJ-a. Iz smjera Leskovca stigla je i 47. srpska divizija, kao i djelovi bugarske 12. dvizije.

I dok su se vodile borbe protiv njemačke glavnine u povlačenju, 22. srpska divizija je 13. listopada slomila žilav otpor Nijemaca na planini Seličevici i sutradan prije podne prišla južnom kraju Niša. Savladavši poslijednji njemački otpor na Turskom šancu, istog dana ušla je grad, gdje je vodla ulične borbe s preostalim njemačkim zaštitnicama. Iza nje su u grad prodrli i djelovi bugarske 6. divizije, a sa sjevera 23. brigada 45. srpske divizije i dijelovi sovjetskog 64. korpusa. Već poslije podne 14. listopada svladan je i posljednji otpor Nijemaca i Niš je bio oslobođen.

Na području Mramor—Aleksandrovo—Jugbogdanovac nastavljeni su žestoki okršaji. Glavnina njemačke 7. SS divizije i dalje se svom silom pokušavala probiti prema Prokuplju. Popodne 14. listopada, oko 14. sati, sovjetska je avijacija izvršila snažan napad duž cijele njemačke kolone, zapalila mnoga motorna vozila i nanije joj velike gubitke. U njemačkim redovima nastala je zbrka. I prije nego što su se Nijemci mogli iole srediti, jedinice 24. 47. srpske divizije izvršile su na njih snažan napad i potpuno ih razbile. Više od 700 pripadnika 7. SS divizije ”Prinz Eugen” bilo je zarobljeno, a bilo je i mnogo mrtvih. Od cjelokupne njemačke niške grupacije spasilo se sanmo oko 4.000 vojnika, koji su se po grupama probili preko Jastrepca i Kopaonika prema Raškoj i Kraljevu.

Zaplijenjeno je više od 800 motornih vozila, 17 tenkova, sedam motoriziranih topova i druga oprema. Bugari su, zahvaljujući tome što je njihova tenkovska brigada imala mnogo rezervnih šofera, prisvojili uglavnom svu motorizaciju koju su zaplijenile jedinice NOVJ-a od razbijene njemaček 7. SS divizije. Kada su Bugari počeli upadati u skladišt i dućane u Nišu i drugim gradovima, došlo je i do sukoba između njihovih naših i jedinica. Vrhovni komandant maršal Tito uputio je tada Glavnom štabu Srbije depešu: ”Bugarske trupe imaju odmah napustiti Niš. Svi vojni trofeji i magacini moraju ostati na našem raspolaganju. Saopštite to bugarskom komandantu kao moju zapovijest. Tito.”

Kada je maršal Jugoslavije Josip Broz Tito primao prvi doktorat vojnih nauka u Centru visokih vojnih škola u Beogradu 21. prosinca 1976. godine, u svojem je izlaganju između ostalog iznio da se na povratku iz Moskve, na početku 1944, zadržao u Craiovi u Rumunjskoj. Ondje je primio selefaciju Otečansrvenog fronta Bugarske, koja je – očito na prijedlog Georgija Dimitrova – zamolila da se novoj bugarskoj narodnoj armiji omogući sudjelovanje u borbi protiv Nijemaca u jugoslavenskom teritoriju. To je trebalo biti doprinos afirmaciji nove Bugarske i manifestacija njezina raskida s prijašnjom bugarskom državu koja je sudjelovala u fašističkom bloku i počinila tolike zločine na tlu Jugoslavije. Tito je istakao da su se vrlo teško odlučili na takav korak, s obrizom na sve ono što su bugarski vojnici počinili u Makedoniji i Srbiji, ali da su prevladali politiki razlozi, a ne vojne potrebe, da se Bugarskoj narodnoj armiji odobri sudjelovanje u oslobođenju nekih naših istočnih krajeva Judoslavije – oko Niša, na Kosovu i u istočnoj Makedoniji.

Tada su, naime, na teritoriju Makedonije već djelovale snažen narodnooslobodilačke snage od tri korpusa – 15, 16. i Bregalničko—strumički korpus. Te su jedinice bile sposobne da same oslobode Makedoniju, i to su zapravo najvećim dijelom i učinile. Bugarske jedinice sudjelovale su jedino u oslobađanu nakih mjesta u istočnoj Makedoniji, i to su bile angažirane protiv slabijih njemačkih snaga. Ni te operacije nisu, međutim, izvodile same, nego zajedno s makedonskim jedinicama.

Još prije kapitulacije Bugarske, 9. rujna 1944, kada su jediceNOVJ—a već bile oslobodile najveći dio Srbije i kada se Crvena armija približavala granicama Jugoslavije, oslobodilačka borba makedonskog naroda dobila je široke razmjere. U manstiru Sveti Prohor Pčinjski održano je 2. kolovoza 1944. Prvo zasjedanje Antifašističkog sobranja narodnog oslobođenja Makedonije, na kojem je, u skladu s odlukama II zasjedanja Avnoja, potvrđen položaj Makedonije kao ravnopravne federalne jedinice u okviru nove Jugoslavije, donesena odluka o najvišim organima vlasti i uveden makedonski jezik kao službeni jezik u Makedoniji. To je bila krupna pobjeda makedonskog naroda, ostvarena kao rezultat borbe protiv bugarskog, talijanskog i njemačkog okupatora te kvislinških snaga.

U to vrijeme počelo je i povlačenje njemačke grupe armija ”E” iz Grčke preko Makedonije na sjever. Kako su makedonske jedinice već bile oslobodile priličan dio Makedonije, Nijemci su bili prinuđeni da se probijaju duž glavnih magistralnih cesta, posebno dolinom Vardara. Potkraj rujna 1944. Glavni štab Makedonije, po odobrenju Vrhovnog štaba NOVJ-a, počeo je pregovoriti s predstavnicima vlade Otečestvenog fronta Bugarske o sudjelovanju bugarskih jedinica u borbi protiv njemačkih trupa. Na sastanku u Sofiji, prvih dana listopada, između delegata Vrhovnog štaba i komandanta i političkog komesara Glavnog štaba Makedonije re ministra vojske i načelnika Generalštaba bugarskih oružanih snaga postignut je sporazum o zajedničkoj akciji.

Plan oslobođenja Makedonije sačinio je Glavni štab NOV-a Makedonije. Jedinice 15. korpusa određene su da oslobode zapadnu Makedoniju, a Bregalničko—strumički i 16. korpus, u suradnji s dijelovima bugarske vojske, istočnu Makedoniju.

Borbe za oslobođenje istočne Makedonije počele su oko 10. listopada, ali su se sporo razvijale jer se bugarske jedinice nisu dovoljno angažirale, a Nijemci su odlučno branili strumički, bregalnički i krivorečki pravac. Pod pritiskom snaga NOVJ-a i bugarskih dijelova, ipak su se postupno povlačili prema Vardaru, a jedinice NOV-a Makedonije izbile su 10. studenog pred Skoplje.

Šesnaesti makedonski korpus je noću od 12. na 13. studenog izveo napad na grad s dvijema brigadama 42. divizije i jednom brigadom Kumanovske divizije. Napad jedinica s prilaz gradu pomagale su udarne grupe u samom gradu. Borbe su završene ujutro 14. studenog oslobođenjem Skoplja.

Prema naredbi Glavnog štaba Makedonije od 20. listopada 1944, u zapadnoj Makedoniji je najprije trebalo osloboditi Pelagoniju i oblast oko Ohridskog i Prespanskog jezera. U Prilepu se tada nalazila njemačka posada jačine oko jednog puka. Južno od Prilepa bila je zaštitnica njemačke grupe ”E”., tako zvana borbena grupa ”Steyrer” jačine oko devet bataljona. Za napad na Prilep angažirane su 41, 48. i 49. divizija i više partizanskih odreda. Dok su se jedinice 15. korpusa pripremale za operaciju, sitauacija se u Prilepu znatno promenila, jer je Nijemcima kao pojačanje srigao još jedan puk. Dne 29. listopada prije zore jedinice NOVJ-a krenule su u napad. Nakon žestokih borbi, koje su trajele sve do 2. studenog, Nijemci su se povukli prema Velesu. Prilep je bio oslobođen. Borbena grupa ”Steyrer” morala se povlačiti prema Ohridu. Prema Bitoli krenula je makedonska 49. divizija, a 48. je išla da oslobodi Ohrid i Strugu. Makedonska 41. divzija krenula je prema Kavadarcima i Negotinu, i kada je oslobodila te gradove, produžila je prema Velesu. Do 8. studenog oslobođena je cijela Pelagonija.

Pošto su uništene ili odbačene njemačke snage iz Pelaganije, u rajonu Kičeva, Gostivara i Tetova ostale su samo balističke snage, njih oko 12.000, naoružane modernim pješadijskim oružjem i opskrbljene s dovoljno municije. Organizacija balista ili ”Bali kombetar” (što u prevodu znači ”nacionalna fronta”),nasala je kao kvislinška nacionalistička organizacija potkraj 1942. godine. Organizirao ju je okupator i stavio pod rukovodstvo veleposjednika, aga i begova iz sjeverne Albanije kao protutežu narodnooslobodilačkom pokretu u Albaniji i dijelovima zapadne Makedonije, Crne Gore i na Kosovu. Potkraj 1943. Nijemci su formirali tzv. Kosovski puk balista, koji je počinio brojne zločine na Kosovu, u skadru, Tirani i drugim gradovima. Nijemci su ga s ostalim balističkim upotrebljavali u borbi protiv NOVJ-a u Makedoniji, Crnoj Gori i na Kosovu.

Početak napada na balističku grupaciju planiran je za ujutro 15. studenog. Raspoređene u tri grupe, u napad su krenule jedinice 41. i 48. i 7. brigada 49. divizije. Kičevo je oslobođeno vrlo lako, jer su balisti pružili slab, neorganizovan otpor, dok se kod Srbica i Širokog Ćuvika vodila duža borba. Pod pritiskom makedonskih snaga, balisti su se povukli prema Gostivaru. Tada je iz Skopja krenula prema Tetovu 50. divizija i 3. i 12. brigada 42. divizije, a Kumanovska divizija i 8. brigada 42. divizije išle su prema Kačaniku. Tetvo je oslobođeno 19. studenog, a Gostivar je oslobođen dan ranije.

Dok se vodila borba oko Skopja, jedinice NOVJ-a s dijelovima bugarske 2. armije krenule su prema Kosovu i Metohiji, kuda se jedino mogla povlačiti glavnina njemačke grupe armije ”E” iz Grčke. Borbe za oslobođenje Kosova i Metohije počele su 15. listopada 1944. godine sa široke osnovice Kuršumlije, Medveđe i Bujanovca prema Prištini i Kosovskoj Mitrovici. Na tom su pravcu nastupale jedinice 2. bugarske armije i 22., 24. i 46. divizija NOVJ-a, sa 2, 3. i 5. brigadom Operativnog štaba za Kosovo i Metohiju. Druga grupacija išla je prema Prizrenu, Peći i Đakovici. To su bile 1. i 4. kosovsko—metohijska brigada NOVJ-a i Glavnog štaba NOV-a Albanije. Između Vrhovnog štaba NOVJ-a i Glavnog štaba NOV-a Albanije postignut je sporazm da dio jedinica NOV-a Albanije učestvuje u završnim borbama za oslobođenje Kosova i Metohije i dijelova Crne Gore i Sandžaka. Na temelju toga, u operacijama su sudjelovale 5. i 6. divizija NOV-a Albanije.

Glavne borbe za oslobođenje Kosova i Metohije vodile su se u rajonu Podujeva, oko Tulara i Bujanovca. Iako je bugarska 2. armija bila nadmoćnija, ona zbog slabe borbenosti nije pokazala neke posebne uspjehe. Komadanti divizija NOVJ-a stalno su u svojim ratnim izvještajima podvlačili ”bezvoljnost”, ”sporost” i ”neefikasnost” borbenih akcija bugarskih vojnika,što je omogućilo Nijemcima da se izvuku sa Kosova.

Sačuvan je, na primjer, izvještaj štaba 46. divizije NOVJ-a komandi 14. korpusa da su se pojedini komandanti 2. bugarske konjičke divizije u rajonu Gnjilana dogovorili s balistima da puste bugarske jedinice prema Prištini, a partizanima da to ne dopuste. Na liniji prema Podujevu bilo je još gore. Kada je 24. divizija NOVJ-a probila njemačke položaje na južnim obroncima Kopaonika i stigla do Bajgore, u blizini Kosovske Mitrovice, jedinice 2. bugarske armije stajale su blizi Kuršumlijske banje i svojom potpunom neaktivnošću dopustile da Nijemci potisnu osamljenu i jako isturenu 24. diviziju NOVJ-a, umjesto da podupru njezin prodor. I o tome postoji izvještaj štaba 24. divizije štabu 14. korpusa. U njemu se otvoreno kaže da bugarske jedinice neće ratovati, pa je bolje da ih uopće ne šalje u borbu. Bugarska 2. armija, znatno nadmoćnija od njemačkih snaga na tom odsjeku, mogla je brzo prodreti do Podujeva, Prištine i Kosovske Mitorvice da su se njezini komandanti htjeli upustiti u borbu.

Kako su njemačke jedinice 16. studenog počele napuštati Kosovo, to su snage NOVJ-a i bugarske jedinice vodile borbe samo s njemačkim zaštitnim djelovima. Peć i Prizren oslobođeni su 17. i 18. studenog, Priština 19, a Kosovska Mitrovica 20. studenog.

Tako je potkraj studenog 1944. oslobođeno Kosovo. Narod Kosovadao je NOVJ-u devet brigada i jednu diviziju. Osim toga, znatan broj boraca s Kosova borio se u drugim jedinivama, u redovima NOV-a Albanije i talijanskom pokretu otpora.

Kada su jedinice Crvene armije 19. rujna 1944. zauzele Temišvar i izbile na jugoslavensko—rumunjsku granicu, počele su zajedničke operacije jedinica sovjetske 2. ukrajinske fronte i NOVJ-a pod komandom Glavnog štaba Vojvodine. Pošto su glavne sovjetske snage bile orjentirane prema Budimpešti, na teritoriju Vojvodine pojavile su se samo manje snage. One su zajedno pod komandom Štaba banatske operativne zone počele borbe za oslobođenje Banata. Od 1. do 6. listopada, stalno napredujući, oslobodile su Belu Crkvu, Vršac, Kovin, Pančevo, Petrovgrad (Zrenjanin) i Kikindu, a narednih dana izbile su na Dunav i Tisu. U Bačkoj su jedinice NOVJ-a 11. listopada oslobodile Suboticu, a onda zajedno s Crvenom armojom Bačku Palanku i Sombor te izbile na Veliki kanal. Sedma vojvođanska brigada oslobodila je Sremsku Kamenicu, petrovaradin i Sremske Karlovce, 12. vojvođanska brigada Titel, a Novosadski partizanski odred 23/24. listopada Novi Sad. Do 27. listopada jedinice Crvene armije sa 7, 8. i 12. vojvođanskom brigadom izbile su na Sunav kod Bezdana i Apatina, desnu obalu kojega su Njemci želeli odbraniti.

Nakon oslobođenja Beograda, 1. proleterski i 12. vojvođanski korpus prenijeli su težište operacija na Srijem prema Vinkovcima. Pošto su razbili njemačku odbranu u istočnom Srijemu, jedinice tih korpusa su 1. studenog oslobodile Sremsku Mitrovicu i do 10. studenog izbile pred utvrđene njemačke položaje Ilok—Erdevik—Martinci. Tada je 12. vojvođanski korpus prebačen u Novi Sad, a kada su kod Batine snage Crvene armije i 51. vojvođanske divizje forsirale Dunav, fronta je prebačena na Dravu. Tamo je formirana 3. armija od vojvođanskih 16, 36. i 51. divizije.

Time je cijela Vojvodina bila oslobođena.

U kasnu jesen 1944. Nijemcima je za izvlačenje 21. armijskog korpusa iz Albanije ostao jedini iole slobodan put koji je vodio preko Crne Gore. Bilo je jasno da je zbog toga Nijemcima vrlo značajno da Crnu Goru održe ”prohodnom” za svoje jedinice. Da bi se osujetio njemački plan povlačenja, a njemačkim jedinicama u povlačenju nanijeli što teži udarci, Vrhovni štab je 2. udarnom korpusu postaio kao glavni zadatak da ruši sve komunikacije koje iz Albanije, Metohije i Srbije vode preko Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu te Dalmaciju. Štab korpusa je angažirao i Primorsku operativnu grupu da bi zatvorila odstupne pravce koji iz Albanije vode preko Crne Gore i Hercegovine.

Početna zamisao komandanta njemačke grupe armija ”E”, general—pukovnika Alexandera von Lohra, bila je da svoj 21. armijski korpus povuče iz Albanije komunikacijom Skadar—Podgorica—Nikšić prema Mostaru, a odatle dalje na sjever. Pokret njemačkih jedinica i Albanije počeo je u listopadu 1944. U gotovo jednomjesečnim borbama njemačke snage nisu se uspjele probiti od Podgorice prema Nikšiću. Za to vrijeme jedinice 2. korpusa oslobodile su Boku Kotorsku, Crnogorsko primorije i 13. studenog Cetinje. Sredinom studenog 1944. vodile su žestoke borbe s njmačkom 181. divizijom, koja se od Danilovgrada pokušavala probiti prema Nikšiću, ali i u tome nije uspjela, a njemački 363. pješadijski puk bio je gotovo potpuno uništen. Zbog toga je general Lohr doletio 22. studenog iz Sarajeva u podgoricu i odlučio da se 21. brdski korpus povlači od Podgorice preko Kolašina prema Prijepolju, gdje mu je trebalo poći u susret 91. armijski korpus. Promjena u njemačkom planu povlačenja zahtjevala je pregrupiravanje snaga 2. udarnog korpusa. Na potezu Podgorica—Mateševo razvile su se teške borbe, koje su nastavljene duž cijele komunikacije prema Bijelom Polju i Prijepolju. Glavnina 2. udarnog korpusa sručila se na njemačke snage u povlačenju. U tim borbama sudjelovala je, tuklući njemačko začelje, i 6. divizija NOV-a Albanije, koja je sada bila pod operativnom komandom 2. udarnog korpusa. Podgorica je oslobođena 19. prosinca, a zatim 31. prosinca oslobođen je Mojkovac. Jedinice 7. crnogorske brigade oslobodile su 4. sječnja Bijelo Polje, čime je Crna Gora bila definitivno oslobođena.

Te dvomjesečne borbe u Crnoj Gori ubrajaju se u najteže borbe koje je NOVJ u to vrijeme vodio s njemačkom armijom. U ruke jedinica NOVJ-a pao je golem ratni plijenn, a sam general Lohr priznao je da su njemačke jedinice u tim borbama bile desetkovane.

U kolovozu 1944. u Dalmaciji su bile: 118. i 264. njemačka divizija, djelovi leginonarskih 369. i 373. divizije te više manjih jedinica. Organizirale su snažnu odbranu na samoj obali, na otocima i svim važnijim prometnim točkama te u većim mjestima. S Nijemcima su bila i tri ustaška zdruga, jedna domobranska i jedna oružnička pukovnija, oko 4.500 četnika i 3.000 fašista.

Ofenziva 8. korpusa za oslobođenje Dalmacije počela je prvih dana rujna napadom jedinica 26. dalmatinske divizije s Visa na srednjodalmatinske otoke. Podržavane mornaričkim jedinicama NOVJ-a i 1. i 2. eskadrilom avijacije NOVJ-a, brigade 26. divizije iskrcale su se na Hvar, Brač, Korčulu, Šoltu i Pelješac i u žestokim borbama s jako utvrđenim njemačkim divizijama uspjele su do 15. rujna oslobodite srednjodalmatinske otoke.

Druga grupacija jedinica 8. korpusa, koju su činile 9, 19. i 20. divizija i više partizanskih odreda, prešla je u napad iz unutrašnjosti Dalmacije prema obali i neprijateljskim posadama u pojedinim garnizon