Odlazak u partizane

Tehek je došao poslije Španca. Nisam ga vidio od onog dana kada me je odveo na spavanje u Medulićevu ulicu. Od tog vremena prošlo je već više od tri mjeseca. — On ima zadatak da drži s nama vezu i da nas konačno otpremi u partizane. Ali s tim odlaskom u partizane zaista nemamo sreće. — Znak da treba krenuti uvijek je isti. Pojavljuje se Tehek sa štrucom kruha i salamom pod miškom. — Već smo pojeli nekoliko tih kruhova i salama, ali krenuli još nismo. Uvijek se u posljednji čas nešto poremeti, negdje se prekine veza, ili tko će znati što se sve dešava u ovakvim prilikama. — Imam utisak da drugovi već jedva čekaju da nas se riješe, ali im to nikako ne uspijeva, i to ne našom krivnjom. Naprosto, takve su okolnosti. I, prirodno je da drugovi jedva čekaju da odemo. Prilična je odgovornost držati nas ovdje u Zagrebu. Naš oprez popušta. Privikli smo se na svoju situaciju i gotovo da smo spremni ponovo se legalizirati. — Ja, na primjer, već pomalo rasprodajem namještaj iz svog nekadanjeg stana, jer potreban nam je novac. Naravno, ne radim to osobno, nego preko drugih legalnih lica. — Imam utisak da cijela kuća i dobra polovica ulice znaju za nas, samo se prave da ne znaju. Ali možda se varam. Tehek također misli da znaju za nas.

Dakle, kad smo prvi put dobili kruh i salamu, sjeli smo uslijed vlastite nespretnosti u krivi vlak. Vlak je već polako krenuo kada smo to ustanovili. Sišli smo i uputili se kući. Moram priznati, bilo nas je stid. Dospjeti s kolodvora u Eisenhuthovu ulicu nije bilo lako. Vlak je išao kasno u noći i mi smo se našli na ulici iza redarstvenog sata. Nije nam preostalo drugo nego da riskiramo. Tako iznajmimo neki stari fijaker i uputimo se kroz grad. Susreli smo najmanje dvadeset patrola koje su lovile noćne šetače, ali nas nisu dirali. Vjerojatno su mislili da smo doputovali. U Vlaškoj ulici ispred gostionice Vaić susreli smo Lugarića. To je onaj ustaški agent — koljač, koji sliči na našeg mačka. Bio je pijan. On zaustavi fijaker i upita kočijaša hoće li se vraćati istim putem da i njega poveze nazad u grad. Srećom, nije nas pogledao ili nas nije prepoznao, iako se veoma dobro poznajemo. Sreća je također, što nije išao istim pravcem kao i mi, jer bi nam se još uprtio i u kola. To bi vjerojatno bila nesreća i za njega i za nas.

Na vratima našeg stana našli smo ceduljicu da se soba iznajmljuje. To nas je malo uvrijedilo i ogorčilo. Predbacili smo gospođi Jandrić što je tako požurila.

Drugi pokušaj odlaska u partizane bio je mnogo uzbudljiviji i opasniji. Dali su nam falsificirane propusnice za vlak i krive legitimacije. Propusnice su za pravo bile sasvim propisne, ukradene na policiji već potpisane i proviđene žigom. Samo su imena bila izmišljena, isto kao i u legitimacijama. Moša i Čikica dobili su dobre isprave, prave pravcate radničke knjižice, i mogli su se slobodno legitimirati svakome. Iz nepoznatih razloga, mene nije zapala radnička knjižica nego nekakva policijska legitimacija, koja je bila veoma loša. Vidjelo se na prvi pogled, da je ime bivšeg vlasnika brisano »Tintentodtom«. — Napravio sam kiselo lice kada mi ju je Tehek dao i bojažljivo prigovorio. On mi odgovori da to ne smeta i da su mnogi otišli u partizane i s gorim ispravama. Više nisam imao volje zanovijetati, da se ne bi pomislilo da mi se ne mili otići.

Ovaj puta sjeli smo u ispravan vlak, za Plaški. Tamo smo trebali potražiti kapetana Latasa, koji će nas otpremiti u Lički ili Kordunaški partizanski odred. — Tehek mi je dao javku za Latasa.

Dogovor nas trojice bio je, da ćemo svi ići u jedan kupe, razumije se, treće klase. Sjest ćemo odvojeno kao da jedan s drugim nemamo nikakve veze. Ako se dogodi da kojega od nas prilikom pregleda isprava uhapse ili ga prepoznaju, ostala dvojica imaju zadatak da ga u zgodnom momentu oslobode.

Desilo se, kao što obično biva, malo drugačije no što smo, u najgorem slučaju, predvidjeli. Žrtva sam bio ja. U kupe su ušli civilni agenti i žandar. Počeli su pregledavati dokumenta redom svim putnicima. Čikica i Moša prošli su dobro. U pitanju sam bio još jedino ja, jer sam sjedio s druge strane kupea, pa sam i na red došao posljednji.

U kupeu je bilo slabo vidljivo. Putovali smo noću. Zato je detektiv usmjerio svoju električnu lampicu u moju legitimaciju. Odmah sam ocijenio da neće biti dobro. Pod jakim osvjetljenjem sasvim su se jasno isticale žute mrlje, tragovi poslovanja »Tintentodtom«.

Detektiv je sumnjičavo zagledao čas u legitimaciju, čas mene u lice i napokon mučnu situaciju prekinuo riječima: »Ovo je kriva legitimacija, slijedite me!«

Nije mi preostalo drugo nego krenuti za njim. Prolazili smo kroz kupe u smjeru odakle su došli agenti i oružnik. Bacio sam pogled nazad i vidio da su se Moša i Čikica digli i pošli za nama. Nisam znao kuda me vode, ali sam pretpostavljao da me žele pretresti u onom posebnom odjeljku za policijsku pratnju vlaka, koja se nalazi u svakoj kompoziciji. Držao sam ruku na otponcu revolvera i čekao što će dalje biti.

Ali ni ovaj puta sreća me nije napustila. Agent i žandar nisu znali kakvu su »pticu« uhvatili, samo su vidjeli, da je isprava kriva. Nisu me zato ni naročito pazili. Prolazili smo upravo iz vagona u vagon preko onih spojnica na kojima se uvijek nesigurno hoda. Agent je išao preda mnom, a žandar iza mene. Vlak je jurio dosta brzo, ali ipak sporije od normalnog. Počeo je upravo postepeno usporavati pred nekom stanicom. Meni se u hipu rodila u glavi ideja i odmah sam je ne časeći časa i izveo. Agenta sam s obje ruke iznenada gurnuo u leđa, tako da je zateturao i uhvatio se za vagon da ne bi pao. U tom momentu skočio sam nasumce iz vlaka. Pao sam dosta snažno, ali nisam zadobio nikakve ozljede. Samo sam poderao hlače i malo izgrebao koljeno. Svom snagom potrčao sam u mrak. Iza sebe čuo sam topot koraka koji su me progonili. To je bio žandar, koji je skočio za mnom, ali već zacijelo kakvih 20 metara, a možda i više, dalje naprijed, jer je vlak išao još dosta brzo. Nije me uhvatio. Lutao sam šumarcima oko Jaske, Ostao sam bez legitimacije s propusnicom u ruci, koju su mi slučajno zaboravili oduzeti, no ona mi i nije mnogo vrijedila. Što mi je drugo preostalo, nego vratiti se u Zagreb, i to kradom pješice obilazeći sela.

Putovao sam više od dva puna dana. Hodao sam većinom noću, dok bih se danju stisnuo negdje u šipragu i drijemao. Pred Zagreb, na Savski most stigao sam u ranu zoru. Pomiješao sam se sa seljacima koji nose mlijeko u grad, sretno prošao mitnicu i probio se do stana. Tu me čekalo veliko iznenađenje. Moša i Čikica bili su u stanu. Nisu htjeli da idu bez mene, a osim toga javku sam jedini ja znao. Zato su se vratili. Vidjeli su da sam skočio s vlaka i znali, da me nisu uhvatili. U vlaku se o tome pričalo. Svoj dio kruha i salame imao sam uza se. Dobro mi je došlo.

17. I 1942.

Moram reći nekoliko riječi o Lazi, koga smo Moša i ja ostavili na seoskim sjenicima. Nismo izvršili obećanje koje smo mu dali. On je i ostao tamo pod uvjetom da mu javimo čim uspostavimo u Zagrebu vezu za odlazak u partizane. — Veza je, čini se, uspostavljena tek sada, ali mi mu to ne možemo javiti. — Rečeno nam je, naime, da ćemo ići bez njega. On treba da ostane tamo. U onim krajevima također će se formirati partizanski odred. S njim i Valjinom računaju. — Ostao mi je njegov lijepi raglan. Ako ostanemo živi, valjda će mi oprostiti. — Nažalost, ne mogu ga ponijeti u partizane.

Nas trojica treba da krenemo za nekoliko dana. Valjda će se napokon sreća osmjehnuti i nama.

Danas su nas odveli od naše gospođe iz Eisenhuthove ulice. Tehek tvrdi da je stan već i suviše kompromitiran i da ne smijemo više tamo ostati ni časa. Neki njegovi znanci rekli su mu da znadu gdje se skrivamo. To je i vjerojatno.

To je privremeni rastanak nas trojice. Idemo svaki na svoju stranu. Oprostili smo se s našom gospođom i zahvalili joj. Plakala je. Navikla se na nas. Zahvaljujući njenoj brizi proveli smo gotovo tri mjeseca ilegalnog života u lijepoj, toploj sobi, u domaćem štimungu, i lagao bih kad bih ustvrdio da nam je bilo teško.

Mene je preuzeo drug Biloh. Poznajem ga još od ranije sa sindikata. On je metalski radnik. Odveo me u Medulićevu ulicu, u kuću gdje je nekada bila zloglasna gostionica »K suncu«, zapravo noćni lokal, u kojem se naveliko lumpalo. — To je prizemna kuća s nekakvim sobicama na mansardi, koje, kod ih gledaš s ulice, izgledaju kao golubinjaci. — Dakle, u jednom od tih golubinjaka proveo sam noć. — Stanodavka mi je neka drugarica, radnica u tvornici Kontakt na Kanalu, koju također poznajem iz viđenja, ali joj ne znam imena.

To je moj drugi ilegalni stan u Medulićevoj ulici.

— Ne znam gdje su Čikica i Moša. Njih dvojicu Biloh je također smjestio nekamo.

18. I 1942.

Ujutro je došao opet po mene. Pitao me kako sam spavao. Nije bilo naročito. Naime, usred noći probudila me tutnjava kamiona. Pogledao sam kroz prozor i ugledao kamione u kojima su se dovezli naoružani ustaše i Nijemci. Blokirali su tu gradsku četvrt. — Morao sam se obući i sići u dvorište. — Dvorište te kuće puno je kojekakve ropotarije i ima u njemu desetak nekakvih radionica. Zato je veoma pogodno za skrivanje. Nisu dolazili u moju kuću. Blokirali su samo dio Medulićeve i Dalmatinsku. To je bio uobičajeni lov na Židove i Srbe.

— Odvukli su ih kamionima — u smrt. Muškarce, žene, djecu, starice i starce — sve u smrt. I to samo zato što su Srbi ili Židovi. Optuženi su za zločin postojanja. Biloh me je odveo opet na drugo mjesto, u sasvim drugi kraj grada, na Zavrtnicu, u blizini tvornice papira. — Predao me na brigu simpatičnoj porodici. Tu su majka, odrasla kćerka, mislim maturantica, i nešto mlađi sin, zgodan i živahan dječak. Slovenci su. Ne znam kako se zovu. Kćerka se zove Angela i skojevka je.

— Dječak me stalno nešto zapitkuje. Očito mu imponiram, jer imam revolver i bombu. — Kod njih sam proveo četiri dana.

23. I 1942.

Danas je uslijedila ponovna koncentracija snaga u Eisenhuthovoj ulici. Čini se da se bez naše gospođe Jandrić ipak ne može ništa. — Tehek je opet donio tri kruha i salamu. Ali ovaj put donio je i još nešto drugo; željezničarske bluze i kape. Treba da putujemo maskirani u »bremzere«, to jest na državni trošak. Bluze i kape stare su i otrcane. Obukli smo ih za probu i ustanovili da se nijedan od nas ni najmanje ne razlikuje od pravog pravcatog bremzera. Prema tome, istina je da se vatrogasca može prepoznati po vatrogasnoj, a bremzera po bremzerskoj kapi. — Imamo brkove, dva tri dana staru bradu i sad još željezničarsku uniformu. Mislim da je uopće nemoguće prepoznati nas. Dali su nam i nekakve crvene bremzerske knjige, umjesto drugih dokumenata.

Plan je slijedeći: Sjedamo u kupe treće klase vlaka koji ide u Sunju. Kad dođe kondukter, moramo mu reći da idemo po kompoziciju u Sunju. Detektivi i žandari neće nas dirati, jer mi smo službeno osoblje.

24. I 1942.

Dan konačnog odlaska. Ponovno opraštanje s gospođom Jandrić. Zahtijeva da joj iz partizana pišemo. Kreće se oko podne.

25. I 1942.

Ovo, doduše, još nisu partizani, ali svakako smo već nadomak partizana. Dosada je sve prošlo dobro. Evo kako je bilo:

Na putu prema željezničkoj stanici u Zagrebu susreo sam svog prijatelja Zlatka Kneza. Prošao je pokraj mene i, naravno, nije me prepoznao. Pozvao sam ga, no on i dalje nije imao pojma tko ga zove. Zurio je u mene i nikako da se sjeti s kime razgovara. Tek kad sam mu rekao tko sam, shvatio je. Bio je zapanjen.

Nije očekivao da se još uvijek nalazim u Zagrebu. Izjavio je, da mi je maska odlična i da me nitko živ do kraja rata ne bi prepoznao

Vlak kojim smo trebali krenuti i kojim smo napokon i krenuli imao je dva sata zakašnjenja. — Nešto se uvijek mora desiti da ne bi baš sve išlo po planu. Tako smo nas trojica željezničara bili prinuđeni zadržavati se oko kolodvora sve do dolaska vlaka. — To vrijeme proveli smo u nekoj gostionici na Miramarskoj cesti. U gostionici je nekoliko uniformiranih ustaša igralo biljar. Pozvali su i nas da igramo s njima za vino. Prihvatili smo. Moša je dobar dio dosadašnjeg života proveo na biljaru, i ustaše su platili virio. Nije im bilo krivo. Divili su se njegovoj vještini.

Na stanici nas je Tehek spojio s četvrtim željezničarom. To je drug Ivan Žic, optičar iz Zagreba. — Osim toga, s nama su u grupi i tri drugarice, i to: Anka Butorac, član C. K. Hrvatske, Maca Gržetić, također poznata partijska i sindikalna radnica, i Ana Konjović. — Anka Butorac i Maca Gržetić pobjegle su nekidan iz logora Danica kraj Koprivnice. Bijeg je organizirala Partija. Obje imaju blajhanu kosu i uopće su udešene tako, da se teško na njih može posumnjati. Anka Butorac ima legitimaciju u kojoj piše da je po zanimanju konobarica. — One, tobože, idu u sela kupovati živežne namirnice. — Naravno, mi željezničari sjedimo u kupeu odvojeno od njih, kao da nemamo s njima nikakve veze.

Ima u vlaku neki drug, koji je za nas zadužen. On je pravi pravcati željezničar i stalno prebacuje transporte ilegalaca u partizane.

Desilo se sve kao što je bilo predviđeno. Kondukteru smo rekli da idemo u Sunju po nekakvu kompoziciju. Agenti i žandari u pratnji vlaka ništa nas nisu ni pitali. Tri drugarice su se legitimirale. Nisu izazvale nikakve sumnje.

Poslije dva tri sata vožnje stigli smo u Blinjski Kut. Tu smo se iskrcali. Neopazice smo svukli bremzerske bluze i kape i postali opet obični civili. Pošli smo kroz Blinjski Kut. Vodio je onaj drug željezničar, koji je za nas bio zadužen.

Taj naš prolaz kroz Blinjski Kut nije bio baš neopasan. Protiv oslobođenog teritorija Banije neprijatelj je poduzeo ofenzivu. Koncentracija trupa vršila se u mjestima oko oslobođenog teritorija. Jedno od tih mjesta bio je i Blinjski Kut. Tako se nađemo između samih domobrana i ustaša. Da bismo ih prevarili, zavirivali smo u svaku drugu kuću i tobože se interesirali imaju li na prodaju krumpira, jaja i drugih namirnica. — Gledali su nas malo sumnjičavo, ali sve je prošlo u najboljem redu.

Drug — željezničar doveo nas je do neke kuće na drugom dijelu sela. Uđemo u kuću i tu nas dočeka neka još mlada žena, pozdravi se s nama i ponudi nas da sjednemo i da se odmorimo. Nas vodič — željezničar ovdje se oprostio i otišao. On nas je doveo do svoje veze i njegova je funkcija ovdje prestala. Popili smo bijelu kavu i krenuli dalje. Pomalo se počeo spuštati sumrak. Bio je snijeg, i to dosta visok. Pred nama je išao seljak na konju, a mi za njim pješice. Nije se smjelo vidjeti, da između nas i tog konjanika postoji veza. Bio je pred nama kakvih stotinu koraka, tako da smo zapravo slijedili njegov trag. To nije bilo teško, jer se trag na snijegu lako primjećivao.

Poslije dobrih dva sata hoda stignemo u Staro selo. To selo nalazi se u Petrinjskom kotaru nekako na periferiji partizanskog teritorija. Konjanik nas dovede do seoske kuće i mi uđemo u nju.

Tu, u toj kući, sreli smo prvog pravog naoružanog partizana. Učinio je na mene izvanredan utisak. Na sebi ima bijelu pelerinu s kapuljačom, radi lakšeg kamufliranja u snijegu. Na glavi nosi trorogu partizansku kapu s crvenom petokrakom zvijezdom. U ruci drži vojnički karabin — Mauser. Na opasaču su mu fišeklije pune municije i dvije njemačke defenzivne bombe. Sa strane, u kožnoj futroli, ima revolver. Dakle, naoružan je do zuba. To je Uroš Krunić, sekretar Kotarskog Komiteta Petrinja. Lijepo je od njega što nas je dočekao. — Mogu reći da sam upravo tako zamišljao partizane. — Osjećam se pred njim inferiorno. Mi iz grada čudno djelujemo među ovim ljudima. Tu je sve legalno. O svemu se govori jasno i glasno, svatko nosi svoje pravo ime i prezime i borba s neprijateljem je otvorena. — Mi ilegalci odvikli smo se od normalnog saobraćaja s ljudima. Kod nas je sve konspiracija. — A ovdje, iako smo tek na periferiji oslobođenog područja, iako nas od partizanskog odreda Banije dijeli neprijateljski obruč, jer ofenziva je već u toku, sve je jasno, otvoreno i jednostavno. Osjećam se kao da je rat za mene već završio, iako zapravo još nije ni započeo. Još nismo u partizanima, tek smo susreli prvog pravog naoružanog partizana. Lako se može dogoditi, da nikada i ne stignemo do partizanskog odreda, ali ipak se osjeća, da je već ovo slobodna zemlja i ljudi su sasvim drukčiji od onih u gradu. Ovdje se partizanski misli i govori, ovdje vladaju partizanski zakoni, bez obzira na to što čitavom okolicom privremeno krstare ustaše. Oni su okupatori, nisu u stanju umiješati se trajnije u život ovih seljaka. Kad bi trajno živjeli ovdje, oni bi morali biti ilegalci i oni bi morali šaputati i skrivati se.

Znam da ni taj novi život u partizanima, koji sam toliko priželjkivao, neće biti bez opasnosti. Znam da ćemo se boriti protiv mnogo jačeg neprijatelja, ali ipak uvjeti ove borbe neusporedivo su povoljniji od onih u Zagrebu. Neprijatelj ima oružje i ti imaš oružje. Pobjedu će izvojevati hrabriji, vještiji i odlučniji. A neprijatelj ne može imati te vrline, jer se bori iz pljačkaških i razbojničkih pobuda, dok nas pokreću u borbu veliki općeljudski ideali slobode i pravde. U nama je Partija mobilizirala sve najpozitivnije ljudske osobine; u njemu su fašisti aktivizirali sve najniže instinkte. To je borba boraca za slobodu protiv koljača i pljačkaša. Moralna premoć je na našoj strani i zato ni konačna pobjeda ne može doći u pitanje. Nemaš razloga da se plašiš za život. Već odavno osudili su te na smrt i zato u borbi zapravo i nemaš što izgubiti. Možeš samo dobiti. Dobitak ti je svaki proživljeni dan i svaki usmrćeni neprijatelj.

26. I 1942.

Do partizanskog odreda se još ne možemo probiti. Sinoć nas je prihvatio Dragan Studen, partijski radnik sa ovog terena, i noću smo prešli u selo Prevršac i kasnije u selo Velika Graduša. — Imam utisak da nas prebacuju iz sela u selo, da bi nas sačuvali od ustaša. Naime, ustaše dnevno prodiru u ta perifirijska sela oslobođenog područja i nikad se ne zna, gdje će ujutro osvanuti. Tako i drugovi manevriraju s našom grupom, vjerojatno prema podacima o neprijateljskom kretanju, kojima raspolažu.

Osjećamo se glupo, kao paketi. Ništa ne znamo i nesposobni smo da se snađemo sami u ovim nepoznatim uslovima. Postupaju s nama kao s gostima. Trude se mnogo oko nas, ali imam utisak da nam ne govore o opasnosti u kojoj se nalazimo.

Umoran sam. Popuštaju mi nervi. Meni su sada dvadesetčetiri godine, a ovdašnji seljaci me smatraju čičicom od kakvih četrdeset pet godina. Tješim se da tom mom staračkom izgledu pridonose brkovi i neobrijana brada. Ali najviše je kriv umor. Ipak, već gotovo pola godine nosimo glavu u torbi i valjda i neprimjetno starimo od straha.

27. I 1942.

Sinoć su nas opet odveli u selo Veliko Krčevo. To je Kostajnički kotar. Moša i ja nalazimo se u kući Boška Bojanića. On je član Partije. Čikica i Žic su u nekoj drugoj kući. Tri drugarice također su negdje zasebno. Ne znamo jedni za druge. Došli smo noću u nepoznato selo.

28. — 31. I 1942.

Sada je valjda napokon sve prošlo. I nije lijepo sjećati se svega što se desilo u ova tri, četiri dana.

Prijepodne, moglo je biti oko jedanaest sati, Moša je slučajno pogledao kroz prozor. Ugledao je pred kućom tridesetak naoružanih ustaša; puške i puškomitraljezi. — Pozvao me da ih i ja vidim. Nekako istovremeno uleti u sobu i naš kućedomaćin, Boško Bojanić. Imao je paničan izražaj lica. — »Ustaše su u selu. Idu od kuće do kuće i vrše pretrese,« saopći nam. »Bilo bi najbolje da iziđete napolje«, predloži. — Tako i učinimo. On nas odvede u skrovište pozadi kuće. Tu nas ustaše nisu mogli primijetiti. Preskočimo plot i krenemo teško prteći dubok snijeg u pravcu obližnje šume. S nama je bio i neki dječak. Boško ga je poslao za nama, da nam pomogne, jer niti smo znali gdje smo, niti smo poznavali put. Šuma je od kuće udaljena oko dva kilometra, što s obzirom na snijeg, koji je visok do pojasa, nije baš mala udaljenost. Između kuće i šume je uvala, koja predstavlja mrtvi ugao, zaklon ne samo od zrna nego i od oka, i to nam je dobro došlo. Zađemo duboko u tu uvalu. Iz sela nas više nisu mogli vidjeti. Tada započne pucnjava. Meci su letjeli visoko nad našim glavama i pucketali razbijajući vakuum, ali bilo je očito da ustaše iz sela ne pucaju na nas, nego na nekog drugog. — Zaista, na jednoj kosi koja se prostire lijevo od nas, na udaljenosti oko jednog kilometra, opazimo Čikicu i Žica. Bježali su posrčući kroz snijeg. Njih dvojicu gađali su ustaše iz sela. Vidjelo se kako meci pršte oko njih na snijegu, no oni su slalno odmicali. Bili su već daleko i nije bilo tako lako pogoditi ih iz sela. Onda se odjednom Čikica trgnuo i naglo pao. Bio je pogođen. No za čas se opet podigao i pohitao dalje. Spasili su se.

Naš dječak se izgubio. Bit će da se prestrašio pucnjave i pobjegao. Tako Moša i ja ostanemo sami u ovom nepoznatom kraju.

Pucnjava se još čula, ali sada već slabije i iz nekog drugog pravca.

Nas dvojica dokopamo se šume, koja je za nas nepoznat svijet. Gradski ljudi nisu navikli hodati po šumama. Ubrzo smo izgubili orijentaciju i počeli lutati bez određenog cilja, u nadi da ćemo naići na kakvo obližnje selo u kojem nema ustaša. Tu bismo preko seljaka već nekako uspostavili vezu s organizacijom ili direktno s partizanima. — Seljaci u ovim krajevima su svi do jednog za partizane, i ne samo da simpatiziraju s partizanima nego se naprosto svi smatraju partizanima i spremni su pomagati u svemu.

Za sudbinu triju drugarica nismo znali.

Lutajući tako izbijemo na rub šume i ugledamo pred sobom selo i po sredini sela crkvu sa spaljenim tornjem. Po tom nesumnjivom znaku zaključimo da je selo srpsko i uputimo se u pravcu spaljenog tornja. — To je bila Svinica, sedam kilometara dugo selo Kostajničkog kotara.

Tu, pred tim selom i pred tom spaljenom pravoslavnom crkvom, započela je naša golgota.
Uskoro stignemo u blizinu crkve. Između sela i šume iz koje smo izišli nalazi se brisan prostor. Snježna ravnica, s takoreći netaknutim svježim snijegom, bez ikakvog zaklona. Samo duboki bijeli snijeg i nas dvojica u crnim odijelima i s crnim kapama na glavi. Stvarno smo predstavljali odličnu metu za svakog tko bi nas gađao. — šumu smo neoprezno ostavili dosta daleko za sobom.

Već u blizini crkve nađemo se odjednom pred grupom ustaša. Stajali su na raskršću pokraj crkve i čekali da im se primaknemo. — Obojica zastanemo kao po dogovoru, okrenemo se prema nekoj goloj i rijetkoj živici u nastojanju da se ponašamo kao najbezazleniji civilisti koji nekamo idu i onda polako krenemo nazad odakle smo i došli. Drugog izlaza jednostavno nije bilo. — Udaljenost između nas i grupe ustaša jedva da je iznosila više od kakvih tridesetak metara.

Nismo daleko odmakli, kad je odjeknuo za nama otegnuti »Stoooj!« Ustaše su nas pozivali da stanemo. Nismo stali. Ubrzamo korake. Mučno je bilo odmicati kroz dubok snijeg. Hitali smo teško dašćući nešto od umora, ali još više od uzbuđenosti i straha. Naš je položaj bio očajan. — Ipak, odmakli smo još kakvih dvadesetak metara i ništa se nije dogodilo. Više nas nisu pozivali da stanemo. Rezak, oštar prasak hica odjednom je presjekao rijetki hladni zrak, metak prozuja iznad naših glava. — Ustaša je bio slab strijelac. Gađao nas je sa kojih pedeset metara udaljenosti iz puške i nije pogodio, iako smo u crnim odijelima u onoj općoj bjelini bili sigurna meta i za najprosječnijeg strijelca. — Uostalom, možda nas nije ni htio pogoditi, već samo zaplašiti da stanemo.

Moša me pogleda i upita, jesam li ranjen. Ali mene i nije bilo strah ustaškog metka. Čak nisam ni pomišljao na to, da bi me mogli ustrijeliti. Bojao sam se da nas ne uhvate žive, i samo o tome sam i razmišljao. Da su ustaše potrčali za nama, lako su nas mogli pohvatati.

Trčali smo posljednjim snagama. Požurivao sam i Mošu. Uto se ponovo začuo ustaški »Stoooj!«, nekako iz bližeg. Ogledamo se i ugledamo kako ustaše trče za nama. Zaista, htjeli su da nas uhvate. Zato i nisu više pucali.

Nismo se morali sporazumijevati. Za to i nije bilo vremena. U glavi su nam bile iste misli. Izvadimo revolvere i opalimo u pravcu naših progonitelja, svaki po dva metka. Nije nam bila namjera pogoditi ih. Bili su predaleko. Samo smo ih željeli upozoriti da imamo oružje i da se ne mogu s nama »igrati lovice« a da i vlastite živote ne izlože opasnosti. Bio je to, u stvari, potez očajnika, koji se pokušavaju spašavati od gonjenja i hvatanja.

Više nismo mogli ni žuriti. Klecala su nam koljena i posrtali smo po dubokom snijegu. — U takvim momentima, što od stvarne fizičke iscrpljenosti, što od živčane prenapetosti i straha, čovjek veoma brzo klone, ponestane mu snage.

Ustaše nas više nisu gonili, ali se nisu odrekli namjere da nas postrijeljaju. — Odmah iza naših revolverskih pucnjeva odjeknuo je i njihov drugi hitac. Možda su se zabavljali gađajući nas, dok su pucali metak po metak. Možda su se i okladili međusobno, tko će nas prvi pogoditi.

Moša me opet upitao da li sam pogođen, ali ni on ni ja još uvijek nismo bili ranjeni.

Naš cilj bila je ogoljela, tužna šuma, iz koje smo na našu nesreću neoprezno izišli. Približavali smo joj se veoma polako. Ipak, u tom odmicanju i puškaranju dosta smo se približili prvom drveću, koje još, doduše, nije bilo šuma, ali je pružalo zaklon. — U meni se rodila nada da ćemo se ipak čitave kože dočepati tog drveća. Kad ne bi pucali više za nama, mogli bismo i puzajući stići do tamo.

Nekoliko časaka nisu pucali. Onda se u jednom momentu Moša okrenuo da vidi što rade. Opazio je ustašu kako leži na našoj prtini i mimo, ne žureći se, gađa u nas. On mi dovikne »lezi!« i u tom hipu puška plane. — To je bio njihov treći hitac.

Moša jaukne i glavačke zaroni u snijeg. Oko njega začas se sve zarumeni od krvi. — Stenjao je zgrčen na snijegu, dok mu je iz usta obilno tekla krv. Mislio sam da je pogođen u leđa i da mu je metak probio prsni koš i vjerojatno presjekao arteriju, pa mu je krv navalila na usta i sad će izdahnuti.

»Sad sam sam«, pomislim. »Moša će ovdje za koji čas izdahnuti. A ustaše su blizu. Treba da i ja svršim sam sa sobom. To je jedini izlaz.« — Nisam se usudio ni pogledati ga. Ležao je još uvijek zgrčen na snijegu i teško samrtnički stenjao. Oko njega snijeg je bio natopljen krvlju. — Onda je odjednom prestao ječati. Pridigao se i pogledao me bistro i svjesno. Strašno je izgledalo njegovo nekada lijepo lice. Jer nije bio ranjen kroz grudni koš, kako sam vjerovao, nego u glavu. Što su ustaše za to vrijeme radili, ne znam. Nas dvojica posljednjim snagama odglavinjamo u šumu, do prvih stabala, i tu klonemo.

Počeo je govoriti, ali to i nije bio govor nego neko krčanje popraćeno obiljem krvi, koja mu je tekla iz krvave rane na licu kod svake izgovorene riječi. — Ipak sam ga razumio. — Kad se okrenuo i opazio ustašu gdje leži na prtini i gađa nas, viknuo mi je »lezi!« U tom hipu ustaša je opalio i metak je Mošu pogodio ravno u otvorena usta. — To mi je rekao.

Pregledam mu ranu. Bila je strašna. Metak mu je razbio desnu stranu donje vilice, izbio mu zube i teško oštetio jezik. Izišao je napolje iza desnog uha. Izlazna rana je velika. Ipak, uz hitnu liječničku intervenciju možda bi Moša mogao ostati na životu.

Skinem s vrata vuneni šal i omotam mu glavu, da bih koliko toliko zaustavio krv i zaštitio mu ranu od hladnoće. — On je i dalje govorio pletući ranjenim zadebljanim jezikom. Krv je tekla bez prestanka. Za nama je ostajao krvav trag u snijegu kao za ranjenom i progonjenom zvijeri.

Šuma u zimsko doba ne predstavlja naročit zaklon. Gola je i vidi joj se daleko u dubinu. — Očekivao sam da će ustaše nastaviti da nas progone, a krenuti dalje nismo mogli. Mislio sam da će Moša za koji čas izgubiti svijest, jer morao se onesvijestiti od silnog gubitka krvi.
To bi bilo najgore. Ni na kakav način nisam bio u stanju da mu pomognem. Naš je položaj bio stvarno očajan i bezizgledan. To je bilo najstrašnije od svega što sam do sada doživio. Svaki čas čekao sam da se pojave ustaše, a kad se napokon pojave, ne će nam preostati ništa drugo nego da se ustrijelimo. A pojavit će se svakako. Moraju se pojaviti. Oni idu našim krvavim tragom. Sada su već sigurno na rubu šume, kod onih prvih stabala. Oklijevaju, jer znadu da imamo revolvere. Zapravo još samo ja imam revolver. Mošin je ostao negdje u snijegu. Ispao mu je iz ruke, kad je ranjen. A moje su ruke toliko prozeble; pitanje je hoću li uopće biti u stanju pritisnuti na obarač da ubijem Mošu i sebe, dok je još vrijeme, dok još nisu došli.

Tako smo više mrtvi nego živi ležali u snijegu kao progonjene zvijeri, koje nemaju više snage da bježe pred psima i hajkačima i samo čekaju smrt. Tada se između nas dvojice odigrala kratka potresna scena, koju vjerojatno neću nikada zaboraviti.

»Ajde da se ubijemo«, predložim mu. »Došlo je ono, o čemu smo mnogo puta razgovarali.«

Dođe čovjeku u ovakvim časovima želja za smrću, koja oslobađa svih muka. Klone potpuno, shrvan svim mogućim nedaćama, kojima je izložen već dulje vrijeme, i više ne nalazi u sebi snage da se bori za život. Naprosto osjeti potrebu da se smiri i da nestane. Ustrijelio bih se onaj čas lako i ne bih osjetio nimalo žaljenja za životom. — Onda mi odjednom sinu u pameti sav moj dosadašnji život. Sjetim se svega što mi je bilo lijepo. Djetinjstva, porodice, prijatelja i svih doživljaja koji su mi bili vrijedni. — Obuzme me val sentimentalnog raspoloženja, i to mi je godilo. Prepustim mu se i pokorim.

»Ubi me, dok se onesvijestim«, prenu me Mošine riječi. »I onda idi, bježi… ti još se možeš spasiti.«

U očima mu je bio strah. Shvatim da se on boji da ću ga ostaviti i otići. Misli da ga nagovaram na samoubojstvo zato da bih mogao sam bježati. Nas dvojica prijatelji smo još iz dječačkih dana. Zajedno smo proživjeli već dosta toga. Pa ipak, on se boji da ću ga napustiti i izdati sada kad je bespomoćan kao malo dijete. — On se života držao grčevitije nego ja. Nije želio umrijeti, iako mu je duša već bila na jeziku. — Kod čovjeka u takvim časovima prestaje raditi razum, ruši se kulturna nadgradnja kao kuća od karata i zavladaju prvobitni nagoni, koji ga u odsustvu svijesti pokreću na akcije za vlastito održanje u životu.

»Zašto da čekamo?«, upitam ga. »Oni će naići sad za koji čas.«

»Molim te, nemoj dok se ne onesvijestim«, odgovori on opet. I opet mu je u očima bio strah.
Ustaše nisu dolazili. Možda su se bojali šume koja je bila partizansko carstvo. A Moša je imao gvozdenu narav. Nije se onesvještavao, iako mu je krv još uvijek pomalo tekla.

Tih nekoliko minuta mirovanja dostajalo je da se i u meni sakupi nešto snage, a snaga obnavlja i želju za životom. Rodi se nada da možda ipak nije još došao kraj i da još uvijek vrijedi boriti se za život.

»Da pokušamo krenuti!«, pozovem ga.

On ne odgovori ništa, ali me posluša. S mukom se pridigne i ja ga prihvatim. Zateturamo dublje u šumu. — Držao sam ga desnom rukom oko pazuha; svojom lijevom rukom on me obgrlio oko vrata. Tako sam ga vukao po snijegu, koji je i ovdje bio dubok, mjestimično i do pasa.

Nije mogao dugo izdržati. Svakih desetak koraka morali smo se zaustavljati da se odmori. Sjeo bih, polegao ga pažljivo na snijeg i stavio njegovu krvavu glavu u krilo. Za nekoliko minuta opet bismo pošli naprijed u nepoznatom pravcu, možda do kakve druge grupe ustaša. — Ali borba za život se nastavila.

Prevalili smo sve pomalo dobar komad puta. Trpio je jake bolove, jer rana se već sasvim ohladila, ali je ustrajno išao dalje. I, začudo, išao je sve bolje. Počeo sam vjerovati da se i neće onesvijestiti i da ta rana možda i nije tako teška.

Počeo se već spuštati sumrak, kad sam u daljini začuo mukle udarce sjekire. Netko je obarao drvo. Uputimo se u tom pravcu. Nadali smo se, da ćemo naići na seljake sa zapregama, koji će nam pomoći da iziđemo iz šume i da nađemo sklonište, gdje će Moša dobiti bar prvu pomoć, pa makar i u najprimitivnijem obliku.

Bio je samo dječak. Lupao je sjekirom o stablo, a pokraj njega stajala je zaprega. Dva volića upregnuta u saonice. Ostavim Mošu skrivenog iza stabla u blizini i uputim se prema dječaku. Revolver sam držao u ruci. Mladiću, sudeći po izgledu, nije bilo više od šesnaest godina. — Nisam znao da li je iz partizanskog ili iz ustaškog sela. U okolici ima i partizanskih i ustaških sela. Zato je i trebalo pokazati revolver, jer on je Mošu morao povesti, milom ili silom. Pokušam ustanoviti da li nam je sklon. Ako je Srbin, znao sam, ne može biti za ustaše i mogu mu slobodno reći što nam se desilo i što tražimo od njega.

»Jesi li Srbin ili Hrvat?« upitam ga. Pri tom sam i dalje držao u ruci revolver. Pitanje je bilo čudno, ali ja nisam onog momenta mogao smisliti ništa bolje.

Dječak nije znao kuda da me uvrsti, jer mogao sam biti ustaša, a mogao sam biti i partizan. Zato je odgovorio neodređeno.

»Mi smo sinje kukavice«, rekao je.

Odgovor je bio istovremeno i neodređen i jasan. Jasan utoliko, što sam odmah shvatio da pred sobom imam pravog čovjeka. Jer »sinje kukavice« nije moglo značiti drugo, nego da je Srbin, iako on to u stvari nije rekao.

Odvedem ga do Moše i zatražim da ostavi stablo, kako bismo ranjenika mogli prevesti u njegovo selo, koje se, kako mi je rekao, nalazi u blizini.

Moši je glava počela silno oticati i sada je već zaista bio na izmaku snage.

Pođemo prema selu. Moša se skvrčio u saonicama. Opet je počeo stenjati od bolova. Ja sam išao pješke za saonicama i pridržavao mu glavu, koja se počela nekako sumnjivo klatiti, kao da se više ne drži čvrsto svog sjedišta. — To i nisu bile saonice u pravom smislu riječi, nego neko vozilo podešeno za tovarenje stabala. Moša je zguren sjedio na nekoj gredi i obuhvatio rukama nekakav kolac koji je bio okomito pričvršćen sa strane vozila. Nije mogao ležati.

Ali naša golgota nije još završila. Jedva ako smo prošli kakvih trista metara u pravcu sela, kad nam je u susret dotrčao drugi dječak, brat ovoga sa saonicama, i obavijestio nas da su u njihovo selo upravo upali ustaše. Pretresaju kuće i gdje ne zateknu sve ukućane odmah kuću zapale, a zatečene stanovnike odvode u logor. On je zato i došao po brata, jer ustaše će inače misliti da je u partizanima.

Što nam je preostalo? Skinuo sam Mošu sa saonica i pustio dječake da požure kući. Nas dvojica ostanemo opet u šumi sami, prepušteni sebi i svojoj zloj sreći.

— Mladići su nam obećali da će se vratiti po nas čim ustaše napuste selo. — Ali u to nije trebalo vjerovati.

Mrak se već sasvim spustio. Lutali smo još neko vrijeme. Ne znam više kako dugo. — Tada ponovo nalutamo na neko selo. Bilo je to Veliko Krčevo, isto ono selo iz kojeg su nas i potjerali ustaše. Samo sada smo mu prišli sa suprotne strane. Ne znajući gdje se nalazimo, vrtjeli smo se zapravo čitav dan u krugu.

— Ustaša više nije bilo. Uđemo u prvu kuću i zatražimo pomoć. Žene su odmah počele prati i čistiti Mošinu ranu. Našlo se odnekud i hipermangana, pa je on sam počeo ispirati ranjena usta. Još uvijek se držao dosta dobro. Strašno je bilo gledati kako običnim usijanim nožem sam sebi vadi zdrobljene kosti iz oteklog mesa,

— Oko njega skupilo se dosta ljudi. Gledali su u čudu teško ranjenog čovjeka kako sam nad sobom vrši operaciju. — Moša je bio neobično jak i izdržljiv čovjek.

Tu saznamo za udes ostalih naših drugova iz grupe. — Maca Gržetić i Ana Konjović spasile su se. Skrivene su negdje na sigurnom mjestu. Anka Butorac smrtno je ranjena hicem u trbuh i u takvom stanju uhvaćena. Odveli su je u Kostajnicu u ustašku bolnicu. U početku bila je još pri svijesti, ali ništa nije htjela govoriti. Rana ju je boljela, mučila se. Ustaše su se naslađivali njenim mukama. To ih je zabavljalo. Stalno su je nešto zapitkivali. Htjeli su na svaki način saznati tko je. — Pretpostavljaju da imaju u rukama Nadu Galjer, poznatu još iz poštanske diverzije u Zagrebu. — Sve je to ispričao neki seljak iz Krčeva, koji ju je po ustaškom nalogu morao voziti u Kostajnicu. — Sreća njena, ako umre.

Čikica i Žic također su spašeni. Nalaze se na sigurnom mjestu. Čikica je ranjen u ruku, ali rana nije opasna …

U džepu mi je ostala jedna cigareta. Srećom je nisam mogao ispušiti u šumi, jer nisam imao šibica. Zapalim je ovdje u toploj sobi i počnem žudno vući dimove. Samo pušač može znati, što znači cigareta u takvoj situaciji… i onda ponovo uzbuna. Jedan je čovjek uletio u kuću i povikao »Evo ustaša!« — Opet su dolazili.

»Sakrijte ga!«, zamolim ukućane. Moša me pogleda i kao da se osmjehnuo. »Idi ti, bježi«, posavjetuje me. »Sigurno neće naići.«

Zajedno s nekim momcima, koji su izbjegli iz svojih sela pred ustašama i koji su se tu zatekli, preskočim plot u dvorištu i opet odbjegnem u šumu. Srećom, šuma je svugdje blizu.

Sada je već bilo lakše. Sa mnom su bili domaći mladići, koji dobro poznaju okolicu. Mogli smo se varakati s ustašama, bez opasnosti da će nas uloviti.

*

Potrajalo je još tri dana. Skrivali smo se po okolnim selima i čuvali od ustaša. Opet sam bio paket. — Nisam imao vezu s partijskom organizacijom, ali nije mi bila ni potrebna. Svi ovi seljaci su partizani, iako nemaju oružja. Nesretni su, što je naša grupa u njihovom kraju tako teško stradala. Smatraju se krivima, jer bili smo povjereni njihovoj brizi. Zaista, to su dobri ljudi.

Mladići me odvedu noću opet u Svinicu. To je ono isto sedam kilometara dugo selo, u kojem smo Moša i ja pred spaljenom crkvom naišli na ustaše. Ustaše su još uvijek u selu, u jednom kraju sela. — Odveli su me u kuću nekog seljaka. Zove se Petrović. — Dali su mi slanine. Čude se što ne mogu jesti, iako od jutra nisam stavio ni zalogaja u usta. — Prenoćio sam u štali, u jaslama. — Zahvaljujući iskustvu iz sela Samoborskog kotara, nisam se trebao privikavati. — U tri sata ujutro Damjan Petrović me probudi i odvede izvan sela u svoj bunker. Tu treba da provedem dan. — Danju će ustaše krstariti selom i ne bi bilo dobro da ostanem u kući.

Bunker Damjana Petrovića nalazi se svega oko pola kilometra od njegove kuće, izvan sela. U njemu je skrivena hrana, da mu je ustaše ne opljačkaju. Svaki seljak ima svoj bunker u šumi. To su veoma vješto građene i zakamuflirane zemunice. Teško ih je pronaći.

Zima je. Prsti na rukama i nogama, osobito na nogama sasvim su se odrvenjeli. Izuo sam cipele i smrznutim prstima na rukama grijao smrznute nožne prste. — U bunkeru je mrak i samoća i ništa ne znaš što se oko tebe događa. Čovjek se loše osjeća u takvom bunkeru. — A naokolo se pucalo kao na frontu. — Ne znam da li od straha pred neizvjesnošću, ili instinktivno, ali predosjetio sam opasnost, činilo mi se da pucnjava dolazi sve bliže. Oprezno se izvučem iz bunkera i popnem se na neku uzvisinu, zapravo na samu svoju zemunicu. Odmah mi oko ušiju zazuji rafal iz puškomitraljeza i ugledam sina mog domaćina Damjana Petrovića kako trči prema meni, a ustaše ga progone i pucaju za njim.

»Bježi brate, izgibosmo«, poviče momak i mi se obojica skotrljamo niz padinu u neku šikaru i tako još jednom pobjegnemo. — Ustaše su im upale u kuću i počeli ih maltretirati. Momak je bježao u pravcu bunkera, htio je da se sakrije, ali oni su ga slijedili. Tako ih je navukao.

Odveo me u selo Petkovac svojim rođacima. Lijepa mlada djevojka, njegova sestrična, ponudila me varivom od kupusa. Upravo sam stavio u usta prvu žlicu, kad su ustaše naišle u selo. — Nije bilo vremena da bježimo. Sakrili smo se u štalu. — Ali ovaj puta imao sam sreću. Ustaše se nisu zadržavali u selu. Samo su projurili s nekoliko saonica krcatih pljačkom i ljudima koje su odvozili u logor ili u smrt. — Uz put su ipak ustrijelili nekog seljaka, koji je stajao na vratima svoje kuće i gledao ih.

Iste večeri sin Damjana Petrovića opet me odveo nazad u Svinicu. Ustaše su još uvijek bili u jednom kraju sela. Došuljali smo se do njegove kuće. Tamo su već čekali isti oni momci s kojima sam pobjegao iz Velikog Krčeva. — Oni me odvedu odmah dalje, sada u Malo Krčevo …

1. II 1942.

Veza je uspostavljena. Sakupili smo se opet svi, i ranjeni i čitavi. Samo Anke Butorac nema više među nama. Umrla je u kostajničkoj bolnici. Tko zna kako su je liječili. Možda je uz bolju njegu mogla i preboljeti. Ali je možda ovako bolje. Svejedno bi je ubili. Riječi nije progovorila. Ustaše su se morali zadovoljiti podacima, koji su bili navedeni u njenim ispravama. Po njima bila je samo nepoznata konobarica. Nisu saznali, da je to Anka Butorac, član C. K. K. P. Hrvatske.

*

Moša kaže da neće ostati živ, ako još danas ne dođe do liječnika. Osjeća se veoma slabo. — Ali mi, na sreću, putujemo brzim saonicama, koje povremeno mijenjamo na prolazima kroz sela. Partizanski relej funkcionira savršeno. Neprijateljske trupe su se povukle i mi se nalazimo u srcu oslobođenog teritorija Banije, na partizanskom području. Banijska republika opet je samo partizanska.

Prvi put poslije toliko teških dana osjećamo se opet slobodnim ljudima. Punim plućima udišemo svježi šumski zrak, dok saonice veselo lete po snijegu.

Naša je grupa završila svoje. Nikola je mrtav, Lazo je ostao s Valjinom na seoskim sjenicima. Tko zna hoću li ga još kada vidjeti. Moša će, nadam se, ostati na životu. Ali tko zna kako će dugo odležati u partizanskoj bolnici. Nikada više neće biti za prvu borbenu liniju. To je šteta, Moša bi, uvjeren sam, bio odličan borac, a možda i više od toga. Ostat će invalid. Late nema, Vrtlar je strijeljan, Španac je izdahnuo pod mukama, Kroflin i Gluhak također… Čovjek to uvijek očekuje, ali kad dođe ipak nije nimalo lakše. — Naša je gospođa u Eisenhuthovoj ulici zacijelo već iznajmila sobu. Tko zna kakve sada ima »Zimmerherre?«

*

Do štaba banijskog partizanskog odreda stigli smo nakon četiri sata brze vožnje, štab je u selu Brestiku u Glinskom kotaru. — Ranjenici su prevezeni u obližnju partizansku bolnicu. Moša je stigao do liječnika u posljednji čas. Otpratio sam ih. Odmah su mu morali izvaditi čeljusnu kost. Doktor Krešo i bolničari zajedno s ostalim pacijentima nisu se mogli načuditi i nadiviti njegovoj snazi i muškom držanju. Najbolnije zahvate u primitivnim uvjetima partizanskog liječenja podnio je ne trepnuvši okom. Njegovo lijepo lice neće više biti lijepo. — Čikica ne mora ostati u bolnici. Previli su mu ranu na ruci i poslali ga zajedno sa mnom nazad u štab odreda.

Ovdje smo zaista novajlije. Nitko nas ne pita što smo radili u Zagrebu. Ne znaju da i tamo ima pravih partizana i da smo mi bili pravi partizani. — Trebat će reputaciju stjecati iznova.

4. II 1942.

Žica i mene poslali su u istu četu. To je treća četa prvog bataljona Partizanskog odreda Banije. Komandir se zove Rade Grmuša, ali ga zovu Rara. Komesar je Adam Mraković. — Dali su mi preklopni štuc broj šesnaest i sedam patrona. To je obična lovačka jedno-cijevka, i to prastara. Više se pouzdajem u revolver, poklon Rade Končara. Kažu da pravi vojnički karabin moram sam oteti od neprijatelja. Oni, vele, nemaju tvornicu oružja. — Nadam se, da ću tu puščerinu brzo zamijeniti.

marika123
Ko te ima taj te nema Ko te nema taj te sanja Ko te sanja taj te ljubi A ti o tom pojma nemaš

Komentariši