Pao je Španac

Naše ilegalstvo, zapravo skrivanje pred policijom traje već preko dva mjeseca. Sredina je decembra. U utorak je došao Mimac i donio fotoaparat. Mimac je naš prijatelj i često nam dolazi na razgovor. Čini nam mnoge sitne usluge. Fotografirao nas je. Španac nam je, naime, neki dan saopćio, da ćemo u partizane vlakom i da je zato potrebno izvaditi nove isprave. Naravno, krive isprave s fotografijama prema sadašnjem našem izgledu i sa izmišljenim generalijama.

U petak Mimac je donio slike. U subotu Španac je došao i uzeo ih. Obećao je da će isprave, i to radničke knjižice, donijeti u ponedjeljak. Nismo ni slutili da Španca nikada više nećemo vidjeti. Našeg Španca kojeg toliko volimo i koji se za nas tako mnogo brinuo od onog prvog dana kada sam ga sreo pa sve do sada. K nama je trebao doći u ponedjeljak poslije ručka Ručao je u nekoj gostionici, negdje u gornjoj Ilici. Nitko ga nije poznavao. Za policiju on nije ni postojao. Vratio se iz Španije, poslije logora u Francuskoj i kraćeg boravka u Njemačkoj. Ustaško redarstvo jedva da je imalo pojma da u Zagrebu živi i radi takav čovjek. — Ipak, dok je ručao iznenada mu priđu dva agenta i uhapse ga. Legitimirao se. Imao je odlične dokumente i oslonio se na njih. Nije vrijedilo. Zamijenili su ga s nekim drugim čovjekom, navodno s nekim kriminalcem koga su tražili, a on mu je valjda bio sličan. Uvjeravao ih je da su u zabludi, da on nije onaj koga traže… Sve to nije pomoglo. Nije ih mogao razuvjeriti. Odveli su ga na policiju, i to na policijsku stanicu u blizini. Nije se opirao. Vjerovao je da će tamo naići na nekog razumnijeg čovjeka, kojeg će već uvjeriti da nije traženi kriminalac.

Ali na policijskoj stanici bilo je još gore.

Ovaj slučajni incident počeo se odvijati sve nepovoljni je. Nisu mu dali da dođe do riječi, nego su ga odmah počeli pretresati. Španac je uza se imao dva revolvera. Jedan veći za pašom i drugi manji u nogavici od hlača. — Veći revolver odmah su našli i sad se više nije mogao nadati sretnom ishodu. On izvuče manji pištolj iz nogavice i otvori vatru na prisutne policajce. Jednog ubije na mjestu, drugog rani, no treći ga udari stolicom po glavi. Pao je od udarca i tako ga svladaju.
Cijeli Zagreb zna za muke koje taj čovjek trpi na policiji. Njegova zatvorska ćelija zaudara nadaleko po pečenom ljudskom mesu koje se raspada. Španac umire i šuti. Nisu uspjeli saznati ni kako se zove.

Možda su kod njega nađene naše fotografije, ili čak gotove legitimacije. On zna za naš stan u Eisenhuthovoj ulici, ali mi se nimalo ne plašimo. Znamo da Španac neće progovoriti; kao što nije progovorio Lata, ni Gluhak, ni Kroflin. — Ranije, kad je pao Lata i kad su pali Kroflin i Gluhak, mi smo pomalo strahovali. Izvinjavamo im se za to. Sada uopće i ne strahujemo. Španac je za nas pojam revolucionara i borca i mi smo u njega sigurniji nego u sebe.

Mučili su ga nepunih mjesec dana. Onda je izdahnuo. Danas je već 12. januara tisuću devetsto četrdeset druge. Španca više nema.

Bio je slab i nježan, a koliko se moralne snage i heroizma krilo u tom krhkom tijelu. — Nas trojica još uvijek stanujemo kod gospođe Jandrić, u Eisenhuthovoj ulici broj 5.