Gospođa Johana Jandrić

*
Izlazimo samo u slučaju potrebe. Španac nam ne dozvoljava da šećemo po gradu. Isto tako neće da nas zaposli. Dosađujemo se. — Smatra da nam je onemogućeno svako djelovanje u gradu. Potjera za nama bila je, a možda je još i sada, i suviše žestoka, da bismo se smjeli kretati ulicama ili raditi na izvršavanju partijskih zadataka kao što rade ostali ilegalci. Ovi žive, doduše, skrivajući se pred ustaškim redarstvom, jer ih terete iz kakve ranije provale, ali ih ne traže tako intenzivno kao nas. (Riječ je o sitnijim ilegalcima, a ne o rukovodećim ljudima Partije). — Mi naprosto čekamo da nas otpreme u partizane, a to nekako ne ide baš lako. Čekamo i čekamo i nosimo glavu u torbi. Da još ne nosimo glavu u torbi bili bismo sasvim kao paketi koji su povjereni nečijoj brizi i taj ih je dužan sačuvati sve dok ih opet ne preda dalje.

Iz svog udobnog skrovišta u Eisenhuthovoj (kažem udobnog za razliku od onih neudobnih na seoskim sjenicima) izvlačimo se samo ponekad navečer, kad su ulice mračne i zavijene jesenjom maglom. Zamračenje grada veoma nam dobro dolazi. Tada se prokrademo zabačenijim ulicama do mjesta gdje imamo kakav sastanak, izmijenimo riječ dvije s čovjekom koji nas je dočekao, predamo mu nešto, ili primimo štogod od njega i odmah se gubimo odande, dok nismo izazvali sumnju.

Ti naši izlasci veoma su romantični i zanimljivi, i to rađa kod nas, jer ipak smo još mladi, potrebu za nestašlukom. — Naime, teško je živjeti ilegalno u gradu gdje si proveo gotovo čitav svoj život. Previše voliš taj grad, da bi mogao dane i dane provoditi zatvoren i ne izlaziti nikamo. Zato ponekad izlazimo potajno, bez Špančeva znanja. — Samo, zapravo mi više i ne volimo Zagreb. Nekada smo ga voljeli, bio nam je blizak, na njegovim trotoarima, u parkovima i osobito na našoj periferiji osjećali smo se kao kod kuće. Sada nam je taj naš grad postao nekako stran i mrzak. Jedva čekamo da ga se riješimo i odemo iz njega nekamo u slobodu.

Dobro smo naoružani. Svaki od nas ima dva revolvera i dvije defenzivne njemačke bombe. Jedan revolver nosim u desnom vanjskom džepu kaputa. Taj mi je stalno u ruci otkočen i pun s metkom u cijevi. Drugi, manji revolver pričvršćen mi je na desnoj nozi u čarapi. Tako nas je naučio Španac. Bombe držimo u džepu. Čikica je malen rastom. Kad izlazimo, on se maskira u ženu, i to u sredovječnu priprostu građanku, koja s kanticom ili košaricom u ruci žuri za svojim poslom. To njegovo maskiranje je sasvim smiješno. Nogavice od hlača zasuče preko koljena, na noge navuče ženske svilene čarape i obuje crne cipele s visokom petom. (Tako mu se pruža prilika da ipak malo poraste). — Preko svega obuče crni ženski zimski ogrtač. Podbrađen je crnom maramom, ispod koje mu koketno viri pramičak kose. Najveće poteškoće imamo s njegovom kozjom bradom. Raste mu samo oko usta, ali je tako crna i uočljiva, da se nikakvim izbrijavanjem ne može učiniti nevidljivom. Zato na ustima uvijek nosi džepni rupčić kao da pati od zubobolje. — Inače, ima ružne kvrgave muškaračke noge, što se osobito ističe u svilenim čarapama i cipelama s visokom petom.

Ali kod muškaraca unatoč svemu ima dosta uspjeha, iz čega se može izvesti zaključak, da nijedna žena nije toliko ružna da se nekom ne bi svidjela. — Već dva puta muškarci su pokušali Čikici pristupiti. Prvi puta, jedan ga je (ju je) špediterski radnik pozvao na dva deci vina, drugi puta doživio je (doživjela je) ponudu čak od ustaškog Čarkara (od one vrste sa fesom na glavi). — Čarkar ga je (ju je) nagovorio riječima: »Kuda se gospodični tako žuri?« Samo, Čikica se pokazao kreposnim (kreposnom). — Istini za volju treba reći, da se to desilo u veoma mračnoj ulici, — Moša i ja uvijek smo išli za njim na desetak koraka, kao da nemamo međusobne veze, i zabavljali se. Znali smo da ova neugledna građanka nosi za pašom ogromni gaser (revolver na bubanj) i da je spremna svakom nasrtljivcu prosvirati lubanju, ako bude potrebno.

Čikica se međutim ponosio svojom uspjelom maskom. — Kad bi ušao recimo u slastičarnu da kupi kolače, nikad nikom nije palo na um da bi građanka mogla biti građanin. A Moša i ja uvijek smo ga slali u prve borbene redove, upravo zato što je bilo gotovo nemoguće prepoznati ga.

Krećemo se uvijek po ustanovljenom redu. Naprijed ide Čikica kao žena, onda nas dvojica u razdaljini od desetak koraka iza njega. I mi smo također u neku ruku maskirani. Obojica nosimo radna odijela, teške bakandže na nogama i kape na glavi. (Moša se iz engleskog dandyja također prerušio u radnika. To je manje upadljivo.) Kako smo pustili i brkove, zaista nas je bar na prvi pogled i u mraku teško prepoznati. — Kad Čikica opazi neko sumnjivo lice, recimo kojeg poznatog agenta ili doušnika, prijeđe odmah na drugu stranu ulice. To je i za nas signal da budemo oprezni i da također prijeđemo na drugu stranu ili bilo kako izbjegnemo neželjeni susret. — Znamo da nitko neće odjednom prepoznati i njega i nas dvojicu. — Ako prepozna Čikicu i počne ga slijediti ili ga pokuša odmah uhapsiti, mi ćemo lako s njim svršiti, jer taj neće znati da Čikica nije sam. Ako prepozna nas dvojicu, ili jednog između nas, što treba prije očekivati, Čikica će nam kao neupadljiva a naoružana »žena« itekako dobro doći.

Ipak, desilo se neki dan, da je prepoznat Čikica. Vraćali smo se iz grada prema stanu. Upravo kad smo prolazili Petrovom ulicom — bilo je oko devet navečer — neki nepoznat čovjek došao nam je u susret, pogledao Čikicu u ženskoj odjeći i naglo se trgnuo. Odmah smo vidjeli da nešto nije u redu, da ga je, po svoj prilici, prepoznao.

Čikici dademo znak da pođe za nama i vratimo se da provjerimo kuda će taj čovjek krenuti. Ako okrene nazad i pođe za nama, onda je sigurno da ga je prepoznao i treba spriječiti da otkrije gdje stanujemo. — Zaista, neznanac se vraćao i u ponovnom susretu omjerio nas svu trojicu od glave do pete, i to dosta bezočno i drsko, kako nam se učinilo. — Već je ustanovio da je žena — muškarac u vezi s nama dvojicom. — Mi ga nismo poznavali. — Ukrstimo se, dakle, ponovo s njim, pređemo desetak metara i opet se vratimo. Opet nam je dolazio u susret, a bilo je očito da ne šeće ulicom, jer korak mu nije bio takav, i kad smo ga prvi put sreli žurio je. — Onda dademo Čikici znak da ide, a nas dvojica krenemo za njim. — Ponovo se okrenuo i došao nam u susret. Moša me nije ništa pitao. Šutke mu je prišao, mirno izvadio revolver i prislonio mu ga na trbuh. Nije pucao, naravno. Uslijedilo je samo nekoliko brzih udaraca rukom i pištoljem i nepoznati je pobjegao glavom bez obzira. Za njim na pločniku ostao je šešir.

Prekoravali smo Mošu što je tako postupio. Tko zna kakav je to bio čovjek. Čovjek u našoj situaciji sumnja na svakoga. Pitanje je da li je to uopće i bio policijski agent ili konfident. Možda je izudarani bio naš drug, koji se na tom mjestu trebao s kim sastati, pa je pretpostavio da smo baš mi došli s njim na sastanak i zato nas je gledao i išao za nama.

Moša se nije dao. Uvjeravao nas je da je nepoznati mogao biti samo doušnik i ništa drugo, a ako je slučajno i bio naš drug, neka mu pravo bude, kad se ponaša tako glupo i napadno.

Treći dan iza događaja u Petrovoj ulici pokazalo se, da je Moša bio u pravu. Javljeno nam je da se jedan ustaški špijun iz ove četvrti žali kako su ga komunisti napali i izudarali. Po opisu potpuno odgovara Mošinoj žrtvi.

marika123
Ko te ima taj te nema Ko te nema taj te sanja Ko te sanja taj te ljubi A ti o tom pojma nemaš

Komentariši