4. XI 1941. — 20. I 1942.
Stvari su se počele normalizirati. Zaista je ovaj naš Zagreb dobar grad. U njemu ilegalci mogu živjeti čak i kad izgube vezu i ostaju prepušteni vlastitom snalaženju, Evo, što se desilo Moši i meni:
Moša nije uspio uhvatiti pravu partijsku vezu. Stanovao je kod nekih svojih prijatelja, svaki dan kod drugoga, a i ti njegovi prijatelji nisu bili baš najsigurniji pred policijom.
Ilegalac mora imati stan. Po danu još i može nekako bez njega, ali noću, kad istekne redarstveni sat, mora se skloniti s ulice kuda god zna, jer gradom počinju krstariti ustaške i redarstvene patrole i hapsiti svakog noćnog šetača, koji nema dozvolu za noćno kretanje. Našeg posljednjeg gostoprimca, Mirka Beloševića iz Jandraševečke ulice, nismo više mogli eksploatirati. Stanovali smo kod njega čitavih tjedan dana i došlo je vrijeme da potražimo nešto drugo.
Takva je bila naša situacija te večeri, 4. novembra. Loša i pomalo bezperspektivna situacija.
Obojica smo razmišljali i pokušavali naći izlaz, sjetiti se nekog čovjeka koji bi nas mogao skloniti bar za ovu noć. Lutali smo ulicama i mučili svoju muku. Onda mi u jednom momentu padne na pamet moj znanac Jurica Kovač. Znao sam da stanuje kao podstanar u Eisenhuthovoj ulici i da je nekompromitiran, iako je naš simpatizer.
Tako se Moša i ja uputimo prema Eisenhuthovoj — Izbaciti nas ne može, mislili smo. Neće imati srca ni obraza da to učini. Pustit će nas da prenoćimo kod njega, makar samo ovu noć. — Trebalo je žuriti. Do isteka redarstvenog sata (opet su ga produžili do jedanaest u noći) preostalo je još svega sat i po vremena. Išli smo u pravcu Juričinog stana birajući pokrajnje mračnije ulice i onda odjednom u Hatzovoj ulici ugledamo pred sobom Juricu Kovača, mog znanca iz Eisenhuthove. To je bio puki slučaj. U gradu od 250.000 stanovnika sresti baš onoga, koga tražiš, a on ti je tek prije nekoliko minuta pao na pamet, nije ništa drugo nego puki slučaj. — Ali Jurica i njegova djevojka zaista su stajali pred nama, susreli smo se okom u oko.
Bio je zapanjen. Mislio je da smo već odavno u partizanima. — Na našu sreću to je, vjerojatno, mislila i ustaška policija. — A pomalo se i uplašio. Nije probitačno sretati takve znance kao što smo Moša i ja, a još je manje probitačno stajati s njima nasred ulice i razgovarati. Ali čovjek ima pravo da se boji, to prije, ako je usprkos strahu spreman pomoći. Takva je pomoć još vrednija. A Jurica Kovač bio je spreman da nam pomogne.
Svoju sobu u Eisenhuthovoj ulici prepustio je već jednom našem dobrom prijatelju, koji se također skriva pred ustašama. To je moj susjed i drug Zlatko Cesar – Čikica. On mu se jednostavno uselio u sobu i Jurici nije preostalo drugo nego da potraži drugu sobu, a Čikicu ostavi u svojoj. — Stanodavka, gospođa Johana Jandrić izjavila je da je spremna držati Čikicu neprijavljenog, iako se za takve propuste u ustaškoj državi gubi glava.
Jurica nas posavjetuje da odemo do Čikice, koji će nas vrlo rado primiti, jer ne voli biti sam. On i njegova djevojka ponekad ga posjećuju.
Čikicu jedva uspijemo iščeprkati iz njegovog brloga. Tek kad nas je poslije dugog nabijanja po prozoru (soba se nalazi u prizemlju) uspio prepoznati kroz rupu na prozorskoj zavjesi, otvori nam vrata.
Bio je sretan i presretan. Ponašao se kao da je našim dolaskom sve odlučeno i kao da će rat istog momenta završiti. Ilegalan život u zajednici s nama dvojicom nije mu se činio težak ni tužan. Kao da su ga poslije dugog ležanja u samici opet pustili u skupnu prostoriju.
Ne samo da nam je dopustio da prenoćimo kod njega, nego je upravo insistirao da moramo ostati, jer mjesta ima dovoljno za svu trojicu, a manje će biti dosadno i sumorno.
Mjesta je zaista bilo dovoljno. Dva bračna kreveta za nas trojicu u lijepoj velikoj sobi. Gospođa Jandrić spava u kuhinji sa svojih pet mačaka.
Ni gospođa nije imala ništa protiv našeg useljenja. Znala je da nas traže ustaško redarstvo i Gestapo, znala je i zašto nas traže, a ipak nije imala ništa protiv.
Čikica nam je ispričao svoju historiju. — On je moj susjed i već godinama smo najbolji prijatelji. Kad je naša grupa provaljena, odmah poslije nas policija je potražila i njega. Pobjegao je, a ženu su mu uhapsili. Nije imao volje uvjeravati ih da s našom grupom nema nikakve veze, iako zaista nije imao nikakve veze i uopće nije znao ni za jednu našu akciju. — Znao je da mu to na policiji ionako ne bi vjerovali. Osim toga, bio je kompromitiran od prije rata, neko vrijeme čak je bio i u zatvoru, a to je sasvim dovoljno za logor ili koju drugu vrstu umiranja. — Nije bio povezan i morao se snalaziti sam. Tako je dospio u ovu sobu.
Moša i ja nismo oduševljeni ovim skloništem. Čitava atmosfera je sumnjiva. Prije svega, Nikica se sasvim neoprezno okružio različitim ljudima, koji su, doduše, svi dobri i pošteni, ali o konspiraciji teško da vode baš mnogo računa. — Tako mu, na primjer, stalno dolazi otac i nagovara ga da se sam prijavi policiji, jer nije ništa kriv. — Pa i sama gospođa Jandrić? Lako je moguće da i ona, kao starija gospođa, s mnogim dobrim i prijateljskim vezama u ovom kraju, priča prijateljicama o svojim podstanarima. Osim toga, ona je švelja i svakog dana posjećuju je konte, pa je u stanu veoma velik promet. — Stan povremeno posjećuje i bivši uživalac Jurica Kovač, njegova djevojka, pa onda neki đaci i studenti, koji Čikici čine razne usluge i razbijaju mu dosadu u dugim jesenjim večerima. Svi su oni antifašisti i naši simpatizeri, ali je sasvim sigurno da su makar svojim najboljim prijateljima pričali o ilegalnom stanu u Eisenhuthovoj ulici. — Tako Čikica živi sasvim ugodnim i komotnim načinom života. I sad smo došli nas dvojica paničara i zacijelo ćemo mu život zagorčiti. — No opasniji od sviju je njegov otac. Baš danas sam potrošio mnogo riječi da ga uvjerim kako će njegov mili sin, ukoliko se javi ustaškom redarstvu, ili ukoliko ga on sam javi (jer i takva mogućnost postoji), sasvim sigurno izgubiti glavu, bez obzira na njegove kućevlasničke veze. — Stari je, naime, lojalan građanin, kućevlasnik, hrv. sokol i tako dalje i ima mnogo veza. — No on, objektivno predstavlja još i daleko veću opasnost. Može kakvom policijskom špijunu ili agentu pasti na pamet da ga slijedi. U tom slučaju stari će ga odvesti točno do nas.
Kako bilo da bilo, stanje se u tom pogledu nije mijenjalo. Drugi stan nismo tražili, i koliko iz inercije, toliko i zbog toga što je bolji stan teško i naći. — Ukratko, postepeno smo se privikavali. Ćak su se »divlje veze« i razgranjavale. Iz zatvora su pustili Čikičinu ženu, jer se nalazila pred porodom, a nizašto je u stvari nisu mogli teretiti, pa nam i ona stalno dolazi. — Svi naši još su uvijek u zatvoru, ona je bila s njima i priča nam o njima. Tukli su ih. Sada je istraga već prestala. Više ih, doduše, ne tuku, ali će ih uskoro otpremiti u logore, Jasenovac i Staru Gradišku. To je otprilike, isto što i smrt. — Moje stanodavce iz Ivkančeve pustili su. Mog znanca profesora zadržali su i dalje. Ne znam zašto smatraju da je on više kriv od njih. (Našli su prilikom pretresa mog stana neku njegovu knjigu na kojoj je pisalo njegovo ime, i tako su i upali u stan u Ivkančevoj ulici. — Moji znanci nisu priznali da sam se tamo skrivao, a policija to nije mogla utvrditi. Zato su ih valjda i pustili… Ipak, odlučili smo da se s Nadom (Čikičinom ženom) sastajemo na ulici, da nam ne bi navukla policiju u stan.
Stjecajem prilika povezali smo se i s antifašistički raspoloženim ljudima iz susjedstva. Oni nam pomažu sitnim uslugama. Pomaže nam, istina ne znajući, i žena ustaškog gradonačelnika Wernera. Gradonačelnik stanuje u svojoj kući u Fijanovoj ulici. To je odmah pokraj nas. Naša gospođa je prijateljica gradonačelnikovice i ova joj svaki dan daje meso za njene »Zimmer-herre«, jer »Zimmerherri«, naime, nemaju potrošačkih karata. — Da gradonačelnikovica zna, kakvi su to »Zimmerherri«, bilo bi svašta.
*
Sada je već sve dobro. Uspostavili smo opet vezu sa Špancem. Bio je kod nas. Trebalo je vidjeti njegovo lice, kad je ugledao pet prekrasnih mačjih egzemplara kako se penju po našoj gospođi kao po stablu i bruse nokte o njenu haljinu. — Odmah je rekao: »Tu možete ostati do kraja rata. Nikada nitko neće na nju posumnjati.« — Također je izjavio da smo imali pravo što smo napustili seoske štale i sjenike. Vezu sam uhvatio preko slastičarne Kovačić u Zvonimirovoj ulici. — Kovačić je naš čovjek. Daje nam i para za C. P. tj. za nas, jer treba živjeti. — Tamo dolaze neki naši drugovi, pa sam se i ja jednog dana uputio radi veze. Nije bilo lako. Išao sam tamo točno sedam puta u po bijela dana, dok se nisam dokopao Španca. — Jednom sam u blizini slastičarne susreo ustaškog agenta Krčmareka, koji me dobro poznaje. Bio je bijeli dan i susret se nije mogao izbjeći. Stavio sam prst na otponac pištolja u džepu i pošao mu ususret. — Pozdravio me i prošao. Njegovo držanje može se tumačiti na dva načina. Ili nije htio uredovati, jer se boji osude javnog mišljenja sa Kanala (on, naime, kao i ja potječe sa Kanala), ali to je manje vjerojatno, ili nije htio da se izloži opasnosti, jer je znao da moram pucati, ako bilo što pokuša. — Ako javi policiji da me je vidio, počet će za nama tragati, jer će znati da nismo u partizanima. — Španac nam je saopćio tužnu vijest. Uhapšen je Čelo, i to još negdje sredinom oktobra, dok smo mi bili na sjenicima. Naša stanodavka gospođa Jandrić je izvanredna žena. Politikom se ne bavi, kako sama kaže, a fašiste mrzi. Nevjerojatno je hrabra. Može se reći da uopće ne zna za strah. Jedne noći desilo se slijedeće: Oko jedan sat poslije ponoći probudi nas buka na ulici pred kućom, čulo se zvrčanje motora. — Sva trojica skočimo iz kreveta i na brzinu obujemo cipele. — (Spavamo odjeveni, samo izuvamo cipele.) — Pred kućom je bila policija. Dva cindapa s ustašama i automobil. Gospođa, sa svojim mačkama, spava u kuhinji. Pokušali smo probuditi je, ali to nije išlo lako. Kuhinjska vrata bila su zaključana, a ona je spavala tvrdo. Lupali smo i zvali je i nikako da je probudimo. Pobjeći se može samo kroz kuhinjski prozor u vrt i onda dalje preko drugih vrtova čak u Petrovu ulicu. — Već smo bili izgubili svaku nadu u uspješan bijeg i pripremili se za borbu bombama i revolverima, kad se gospođa napokon ipak probudila i otvorila nam vrata.
»Kaj, ustaše su došli?«, upitala je mirno i hladnokrvno kao da se radi o nekoj majstorici iz susjedstva, kojoj, po običaju, nije na vrijeme sašila haljinu.
Ustaše i policajci već su svom snagom nabijali po ulaznim vratima i po našim prozorima i zahtijevali da ih se pusti u kuću.
Nas trojica iziđemo kroz kuhinjski prozor u vrt i stisnemo se ispod kućnog zida očekujući daljnji razvoj događaja… Začas začujemo gospođin umirujući glas:
»No, no kaj tak lupate. Valjda ne gori kuća.« To je govorila ustašama …
»Čekajte, dok pronađem ključ od haustora.«
Oni se zaista umire, a ona počne polako tražiti ključ, koji je držala u rukama… Ispalo je tako, da im ona uopće i nije otključala vrata, nego se probudio kućevlasnik, koji stanuje u prvom katu, i pustio ih u kuću.
Nisu došli zbog nas. Na drugom katu stanovao je neki radnik, član U. R. S. S.-a. Došli su po njega i odveli ga. — Čim su otišli, gospođa nas je pozvala iz vrta.
Njena slabost bile su mačke, i to ne obične, normalne i zdrave mačke, nego razni invalidi, bolesnici i drugi promašeni primjerci mačjeg plemena. Skupljala ih je po ulicama i donosila kući. Brojno stanje mačaka variralo je. Nekada ih je bilo samo četiri, a ponekad ih se znalo nakupiti i šest, sedam komada. — Glavni mačak zove se Šarko. Ogroman je, antipatičan i naravno ćorav na jedno ako. Drugo mu je oko stalno krmeljivo, tako da čovjek izgubi apetit za jelo čim ga vidi. — čini se da je antipatija obostrana, Šarko nas ne trpi. Osobito mrzi Mošu. Čim ga vidi, odmah savije leđa u luk i nakostriješi se i frkće. — Mi ga gladimo i mazimo, osobito ako je gospođa prisutna, ali on naša milovanja ne prima. Zašto nas taj mačji veteran bez jednog oka nije trpio, ostalo je za sada nerasvijetljeno. Možda se boji da ga ne istisnemo iz srca (ili iz stana) zajedničke dobrotvorke.
Druga na rang listi bila je »Cukina«, sitna i šepava mačkica (bolje rečeno mačketinica), koja je uglavnom svoje dane boravila na gospođinim leđima i ramenima, a njen jadni i ofucani repić stalno se nalazio ispod gospođinog nosa i podsjećao na živi brk, koji je čas žalosno spušten, čas veselo uzdignut.
Istog dana kada smo se Moša i ja ovdje ugnijezdili, gospođa je s ulice donijela i neko šugavo, crveno mače. Prozvali smo ga »Lugarić«, jer nas po žutoj boji i fizionomiji podsjeća na ustaškog agenta Lugarića. Gospođa je usvojila to ime, a ni mače nije protestiralo, vjerojatno zato što ne pozna Lugarića.
Ostali egzemplari mačjeg plemena nisu naročito interesantni i ne vrijedi ih opisivati.
Zbog mačaka gospođa se morala svađati s kućevlasnikom i većinom stanara. Nemaju razumijevanja za njenu mačju družbu i brane mačkama prolaz stepeništem i zadržavanje u malom dvorištu. — Bit će da imaju za to i razloge u objašnjavanje kojih je pametnije ne upuštati se. Tako jadne mačke moraju stalno čamiti u kuhinji. Ona ih hrani, čisti za njima i spava s njima.
Španac nam daje para. Kupujemo hranu, a kako nemamo tačkice, prisiljeni smo većinom kupovati kolače, koji se dobiju bez tačkica. Gospođi uvijek dajemo njen dio kolača. — Jučer sam zavirio u kuhinju i ugledao čudan prizor. — Svaka mačka imala je na tanjuriću pred sobom kremšnitu. — Šarko je baš na ostatak kremšnite otresao capu, nije mu više prijalo. — Brzo sam se povukao. Bilo mi je neugodno, što sam mačke uhvatio na djelu.
Druga slabost naše gospođe su njene konte. To su časne purgerske gospe većinom iz susjedstva. Po cijeli dan one zvone i lupaju na vratima, ali im obično nitko ne otvara. Naime, naša gospođa nema običaj dovršavati haljine na vrijeme, prema obećanju i dogovoru. Iz nepoznatih razloga ona ih u pravilu nikada ne dovršava na vrijeme. Konte su ljute, bijesne su, lupaju u svom pravednom gnjevu divljački na vrata i često prostački psuju i prijete, ali pomoći nema. Ponekad dovode i svoje muževe, energične ljude, pa im se i ovi pridružuju u psovkama i prijetnjama, ali gospođu je nemoguće pokolebati. Za vrijeme dok oni psuju i lupaju, stoji ona, mirno kao bubica, iza vrata i drži prst na usnama. Na taj način opominje nas trojicu da budemo mirni i da se kakvim nesmotrenim pokretom ne odamo … Tako je vrijeme teklo, naša je gospođa i dalje svaku narudžbu preuzimala, ali posao nije dovršavala, ne sarno na vrijeme, nego uopće. — Ne pamtim slučaja da je koja narudžba isporučena na vrijeme. Obično razjarene gospe ipak uhvate našu gospođu u zasjedi i onda odnose rasparan materijal nekoj drugoj, savjesnijoj krojačici. — Pritom psuju na sva usta, a ona ih gleda krotko i kao snebivajući se. Sigurno se čudi što te žene nemaju razumijevanja za njene ostale brige, koje su svakako važnije.
U gospođinu obranu treba navesti, da zaista nije mogla baš mnogo vremena posvećivati svom zanatu, jer je morala za nas trojicu kuhati, prati i pospremati nam sobu. Da i ne govorimo o poslu oko pet mačjih invalida, koji su također imali svoje zahtjeve. Osim toga, dospijevala je svakog dana na obligatan razgovor svojim prijateljicama, između kojih je jedna bila majka policijskog agenta, a druga — kako sam već naveo — supruga ustaškog gradonačelnika, inače mesarskog obrtnika i kućevlasnika. — Simpatično društvo, u svakom slučaju.
Ima naša dobrotvorka još jednu izvanredno zanimljivu osobinu. Ona, naime, uopće ne poštuje vrijeme. Vrijeme, naprosto, za nju ne znači ništa, jednostavno ne postoji. To je svakako simpatična osobina. Zašto bi ona poštovala vrijeme? Nije išla ni u ured, ni u tvornicu, niti je ugovarala ilegalne sastanke na koje treba dolaziti točno na sekundu. — A za konte nije bilo važno. Njih je varala na tjedne i mjesece, a ne na sate i minute. — Zahvaljujući, dakle, toj njenoj vrlini, nas trojica obično doručkujemo negdje oko dva popodne, ručamo oko osam navečer, a večeramo opet oko dva po ponoći. Nama taj raspored baš mnogo ne smeta. Imamo dosta vremena i danju i noću.
Pored ovih malo komičnih, ali zato ipak simpatičnih navika i osobina, ima naša gospođa i niz istinskih odlika, pa bi bilo nepravedno kad i neke od njih ne bih spomenuo.
Ustaše i njemačke fašiste mrzi. Spremna je učiniti sve što može da bi pomogla ljudima koji se protiv njih bore. Iako nije osobito zainteresirana za politička pitanja i revolucionarnu borbu, protivna je fašističkim zlodjelima i nasiljima i dobra je patriotkinja. Ona zna zašto se Moša i ja skrivamo i potpuno je svjesna toga, što je čeka ako se ikada otkrije tko su njeni podstanari, pa ipak drži nas neprijavljene i u najvećoj tajnosti od svih sustanara i samoga kućevlasnika. — Jedino postolar iz suterena zna za nas i pomaže i njoj i nama. On nam je u neku ruku saveznik.
Prilična je muka nabavljati za nas hranu. Nemamo prehrambene karte, a čitav sistem opskrbe građanstva odvija se sada preko karata. Ali gospođa se nekako snalazi i usprkos svim poteškoćama dobro nas hrani.
