To je ispričao Nikola

Tek poslije Oslobođenja saznalo se, kako je pao Nikola Perković. Između mnogih koji su hapšeni poslije napada na njemačke avijatičare bio je i sedamnaest-godišnji dječak Ivan Koprivnjak-Grga. Nije s napadom imao neposredne veze, ali je ponešto radio za udarnu grupu. Za vrijeme dok se nalazio u istražnom zatvoru na ustaškom redarstvu, došao je jednom slučajno u priliku da se vidi i razgovara s Perkovićem, koji je tada već bio osuđen na smrt i čekao izvršenje presude. — Tom prilikom Perković mu je ispričao što se desilo pošto se u Zvonimirovoj ulici rastao s Vračarićem. — (Koprivnjak je poslije prošao Jasenovac i Staru Gradišku, ali su ga ustaše kao malodobnika poštedjeli i bio je upućen na prisilni rad u Njemačku. Odatle se vratio poslije Oslobođenja i ispričao o svom razgovoru s Perkovićem.)

Uputim se prema centru grada. Lazo je otišao tramvajem, onakav krvav i bez novaca. Meni se činilo da je sigurnije probijati se pješke. Iz grada bih već prešao prugu na drugom mjestu i stigao na Sigečicu do kuće. Isprave sam imao, revolver sam sakrio i mislio sam, da se ne trebam bojati legitimiranja i pretresanja. Na početku Zvonimirove ulice, kod trga N., zaustavio me stražar, ne agent već sasvim običan uniformirani policajac. Zatraži mi ispravu i ja mu je pokažem… Pogleda ispravu, pa opet mene odozdo na gore i dobro me osvijetli džepnom lampom …

»Što ti je ovo«, reče i pokaže na moje hlače. — Na hlačama je bilo nekoliko čičaka. Sjetim se odmah da čičci potječu iz onog žbunja, u kojem smo skrivali revolvere. — A ja ih ranije nisam opazio i tako su ostali na hlačama.

»Ne znam odakle«, slegnem ramenima i počnem petljati. »Bio sam u Maksimiru, pa sam malo zadrijemao na nekom žbunju. Nisam primijetio Čičke« … Bila je nedjelja, i stražar je mogao progutati ovo s Maksimirom i spavanjem u džbunju.

Ali on nije progutao. Bio sam sumnjiv i poveo me je, unatoč mog protivljenja. Najprije sam mislio da je najbolje ostati uporan i držati se svog iskaza o Maksimiru. Onda se pokolebam. Mogli su uhvatiti Lazu pa nas suočiti, mogao me tko prepoznati na ulici među napadačima na Nijemce … i tako u jednom hipu odlučim bježati. Činilo mi se, da je najsigurnije pobjeći. A prilika je bila. — Onog časa kad sam odlučio da bježim, otrgnem se stražaru koji me vodio i poletim prema Krešimirovom trgu. Nastala je strka. Pucali su za mnom i progonili me. Nisam imao sreće. Pogođen sam u nogu i tako su me uhvatili.

Tu noć sam izdržao, iako su me tukli i mrcvarili. Onda sam ispričao sve. Nisam bio u stanju izdržati muke…

Kamo sreće, da sam se ustrijelio u onom istom žbunju gdje smo sakrili revolvere. Htio sam, i bilo bi bolje i za mene i za drugove.

Sada čekam na strijeljanje. Njemački ratni sud osudio me na smrt, i to tri puta na smrt. Jedna smrt je za mog Nijemca, druge dvije, što sam bio suučesnik u napadu na ostala dva Nijemca. Smiješno, tri puta smrt, a imam samo jedan život.

Dani ilegalstva

4. X 1941.

To je bila treća noć poslije napada na Nijemce i prva noć poslije provale. Dakle, noć između 2. i 3. listopada. Lazo je namjeravao spavati kod Grgića u Maksimirskoj cesti. Tamo je već dosta puta spavao i smatrao se — što se spavanja tiče — osiguranim. Nije uzeo rezervno vrijeme, i nekoliko minuta prije isteka redarstvenog sata, dakle nešto prije devet navečer zakucao je na vrata Grgićevog stana. — Nije smio ostati. U kući su bili gosti, a ni Grgić se nije više osjećao sigurnim. Lazin brat, Milivoj, koji je radio kod njega, bio je uhapšen… Trebalo je naći drugo rješenje. Lazo požuri u Maksimir, zavuče se u grmlje i nekako proboravi do zore. Bilo je hladno, spavati nije mogao, pušiti se nije usudio. Drhturio je i čekao svitanje.

Kad je svanulo, poravna odijelo, zapali cigaretu i izvadi iz džepa ilustrirani nacistički list »Signal« radi kamufliranja, i uputi se na tramvajsku stanicu. Tramvaj je bio gotovo prazan. Osim Laze u njem su stajala na suprotnoj strani kola, do vozača, samo dva mladića. Lazo ih je dobro pogledao, ali mu se nisu učinili sumnjivima.

U jednom momentu, kad je budno motrio tko će na stanici ući u kola, ne obraćajući više pažnju na onu dvojicu pokraj vozača, osjeti pod rebrima sa svake strane revolversku cijev; jedan od dvojice mladića obrati mu se: »Vi ste Lazar Vračarić. Siđite s nama iz kola«.

Sišli su sva trojica i nekoliko časova čekali na ulici. Nije mogao bježati. Agenti su držali pištolje u pripremi. Da se samo pomaknuo, ubili bi ga.

Kaže da nije ništa mislio. Glava mu je bila prazna; cijelim njegovim bićem ovladao je osjećaj posvemašnje tuposti. Katkad mu je sjevnulo u mozgu da će mu na policiji živom oderati kožu s leđa. Onda se sjetio da ionako nema više koga da provali, jer policija već zna sve, i to ga je umirivalo. Odjednom je postao miran i hladnokrvan kao čovjek koji je stavljen pred svršen čin i ništa više ne zavisi o njemu.

Naišao je otvoreni policijski automobil s nekoliko redova drvenih klupa. Agenti ga zaustave i uđu zajedno s Lazom. Posjednu ga između sebe na praznu klupu. Tako se našao u policijskom automobilu sam s osam naoružanih agenata. On nije imao oružja. — Vjerojatno su agenti bili u zasjedi na mitnici. Ona dvojica koji su ga uhapsili krenuli su ujutro s prvim tramvajem, dok su ostali krenuli nešto kasnije za njima s automobilom.

Auto je vozio Maksimirskom cestom pa Vlaškom ulicom do Klaoničke, zaokrenuo u Klaoničku i onda iz nje u Martićevu. Vjerojatno je išao u ustaško redarstvo u Zvonimirovu 2. — Lazo nije razmišljao, ne sjeća se da je donosio bilo kakvu odluku. Jednostavno kad je auto došao do Ratkajevog prolaza, on se naglim trzajem vodoravno čitavim tijelom ispruženih ruku bacio napolje na pločnik. — Agenti to nisu očekivali. — Ustao je odmah i svom snagom potrčao kroz Ratkajev prolaz i izbio u Vlašku ulicu, ušao u dvorište jedne kuće, prešao ga, preskočio redom nekoliko plotova i izbio čak na Šalatu. — Automobilu je trebalo kakvih dvadesetak metara da se zaustavi. Kad su agenti s jednog kraja Ratkajevog prolaza, onog u Martićevoj ulici, počeli za njim pucati, on je već bio u Vlaškoj ulici i nisu ga više mogli pogoditi niti stići. Sve se to dešavalo u ranu zoru, na još gotovo pustim gradskim ulicama.

Sklonio se kod nekih poznanika u gradu. — Očistili su mu odijelo i pokrpali hlače, koje je poderao prilikom skoka. — Tek ovdje, u relativnoj sigurnosti, opazio je da još uvijek drži u ruci fašistički ilustrirani list »Signal«. — S njim u ruci došao je popodne na Tipografijino igralište pokraj Save, gdje smo ga čekali Moša i ja. »Ustao sam od mrtvih«, rekao je i ispričao nam ovaj svoj doživljaj.

Navečer bili smo na sastanku negdje u blizini starog kolodvora. Došao je i Končar. Pitao me, da li se bojim, sada kad je zaista postalo vruće? Poklonio mi je svoj revolver u novoj žutoj koži.

Tu sam upoznao Teheka. Odveo me u Medulićevu ulicu na spavanje. Suterenski stan, muž i žena, radnička porodica. Ne znaju zašto se skrivam i čini se da ih to i ne interesira. Vidi se, navikli su da ne zapitkuju mnogo. Sigurno im Tehek, ili tko drugi, svake večeri dovodi ponekog na spavanje.

5. X 1941.

Novine su javile da je jedan od avijatičara poginuo putem do bolnice, a ostala dvojica da su teško ranjeni.

— Od te dvojice jedan je također podlegao ranama, nešto kasnije. Treći će možda ostati živ. Pričat će, kad se vrati u Njemačku (ako se vrati), kako je bilo u »prijateljskom i savezničkom« Zagrebu.

Inače, podigla se prilična prašina u gradu. U mjesecu septembru naša je aktivnost bila velika. Likvidacija Majerholda (7. IX), napad na njemački autobus (12. IX), diverzija na glavnoj pošti (14. IX), napad na ustašku formaciju u Vrbanićevoj ulici (14. IX) i napad na njemačke avijatičare u Zvonimirovoj ulici (30. IX).

— Čini se da je ta naša aktivnost zabrinula ustaše i Nijemce. Pun je grad kojekakvih plakala, tjeralica, prijetnji, osuda pokretnog prijekog suda i ucjena. — Čak su i naše glave ucijenili sa 10.000 kuna, što s obzirom na vrijednost kune predstavlja svakako uvredljivo neznatnu svotu i rađa kod čovjeka želju da se potrudi kako bi postao skuplji.

Novine su pokrenule kampanju. Pišu, doduše, sitnim slovima i nastoje da članci koji govore o tim napadima ne budu baš na najvidljivijim mjestima, ali kampanja je ipak kampanja. U tim člancima naveliko su se raspričali o podmuklim i kukavičkim napadima komunističkih zločinaca na pripadnike savezničke njemačke vojske i tako dalje.

Volio bih da pisci ovih članaka na svojoj koži osjete kakav je to »kukavičluk« vršiti ovakve napade na gradskim ulicama.

Jučer me opet prihvatio Čelo. Mošu i Lazu također. Ne znam kamo je smjestio Mošu, mislim negdje u gornjoj Ilici. Lazu i mene je odveo na Trešnjevku. Mene je smjestio prvoga, i to u Hreljinsku ulicu u neku simpatičnu i malo čudnu radničku porodicu. Lazu je odveo nekoliko uličica dalje, u Grobničku ulicu (gadno ime).

Moji stanodavci su mladi i veoma simpatični. Porodica se sastoji od dvije sestre i muža mlađe sestre. Čelo im je rekao da sam vojni bjegunac. To im se ne čini baš opasnim. Nije ih, valjda, htio suviše uplašiti. Zato čitavo vrijeme skrivam revolver i dvije bombe da ih ne opaze, a to nije sasvim lako, jer revolver je velik, a i bombe prave na odijelu prilične izbočine.

Obje sestre su veoma privlačne. Muž mlađe sestre je pobožan i stalno odlazi Salezijancima na Knežiju. To je u blizini. Inače, ostavlja utisak poštenog i bezazlenog čovjeka. Neudata sestra se više brine za mene. Čini se da je ona vezana uz pokret i da njoj mogu zahvaliti, što sam ovdje našao prenoćište.

Namjestili su mi ležaj na podu, ali ipak veoma udoban ležaj. Svukao sam se u mraku i kriomice stavio revolver i bombe pod jastuk. — Tek što sam to učinio, započela je oko kuće oštra revolverska paljba. — Obučem se ponovo na brzinu, stavim oružje u džepove i pogledam kroz prozor. Upravo je nekakav čovjek u kišnom ogrtaču (valjda agent) pucao za nekim drugim čovjekom koji je trčao. Nije ga pogodio. — Moji su me stanodavci umirivali. »To je tako gotovo svake noći«, rekli su mi. Uopće nisu shvatili zbog čega sam uznemiren.

Ipak siđem u dvorište, za svaki slučaj. »Bolje je za mene, a i za vas«, objasnim im. »Mogli bi pretresati stanove, i ne bi bilo zgodno da me tu nađu. Slegnuli su ramenima i nastavili ležati u mraku. Pucnjava je prestala i ja se opet vratim u stan.

Nisu bili sami u stanu. Koristili su samo jednu sobu, a kuhinja im je bila zajednička s nekom drugom familijom, koja nije za mene smjela znati. Kroz kuhinju išlo se u druge sporedne prostorije stana. — Stisnuvši dušu u se čekao sam da čelo opet dođe po mene.

Čelo je došao tek oko četiri popodne. Pokupio je i Lazu. Oprostim se sa svojim gostoprimcima i pođemo. — Danas je nedjelja. — Idemo ulicama, s Trešnjevke u pravcu grada. Ulice su, na sreću, u ovim popodnevnim satima dosta puste. Ipak, stalno se obaziremo svuda naokolo, da nas netko ne slijedi. Čudan je to osjećaj biti ilegalac. Čini ti se da svi oko tebe znaju tko si i čime se baviš i da te traži ustaško redarstvo. U svakom čovjeku pretpostavljaš ustaškog agenta ili doušnika.

Stigli smo do lijepe stambene kuće u Domobranskoj ulici. Čelo nas je odveo do stana u prizemlju, izvadio iz džepa ključeve, otključao vrata kao da ulazi u svoj vlastiti stan i uveo nas unutra. — Lijep komforan stan, kupaonica i sve što treba. Bračne postelje u sobi. Umjetnička slika na zidu, vjerojatno portret nekog profesora. Na vratima stana piše Hanzić, Hanzićka je učiteljica koja je već otišla iz Zagreba, možda u partizane, možda kamo drugamo. Ostavila je svoj stan na upotrebu Partiji. Stan je, dakle, prazan.

Iznad nas, na prvom ili na drugom katu, ne znam točno, živi porodica Steiner, muž i žena. Oni će nas hraniti i čuvati.

Čelo je otišao. Lazo i ja leškarimo na krevetima i uživamo u sigurnosti. Kako čovjeku malo treba. Sve zavisi o situaciji u kojoj se nalaziš. I Lazo i ja imamo porodice, žene su nam u zatvoru i tko bi znao da li ćemo ih još ikada vidjeti. Sami također nosimo glavu u torbi i teško da bi se našao optimist koji bi se kladio na naš život. Pa ipak, sada, u ovom stanu, gotovo da nam je lijepo. Dobro se osjećamo. Ne mislimo na sutra i prekosutra. Glavno da sada možemo mirno razgovarati i da ćemo noću mirno spavati. Čelo je rekao da ćemo u ovom stanu ostati nekoliko dana. A nekoliko dana za nas je čitava vječnost. — Čitava vječnost u sigurnosti.

Na početku Domobranske ulice nalaze se kasarne. Na straži je vojnik i kad god tko noću ulazi u ulicu, on ga zaustavlja. Njegov stoooj! slušamo već cijelu večer i kad ga god čujemo pogledamo kroz prozor da provjerimo nije li što sumnjivo. Ta straža je za nas veoma dobra. Dakle, čuvaju nas i ne sluteći.

Razgovaramo o Nikoli. Brzo je progovorio i odmah nas provalio. Ne osuđujemo ga. Sigurno su ga mnogo mučili, pa nije mogao izdržati. — Nisu svi ljudi kao Kroflin i Gluhak. Nikolino držanje daje nam povoda za razmišljanje. Naime, tko zna kako bismo se mi držali na njegovom mjestu? O tom svaki komunista mnogo razmišlja. I mi smo o tom razmišljali već i prije rata. Ali onda je bilo drukčije. Tukli su, mučili i radili sve isto što se radi i na ustaškoj policiji. Ali ipak, nije se radilo baš o životu i smrti. Radilo se o tome, koliko ćeš dugo biti u zatvoru, da li ćeš dobiti godinu, dvije, pet ili deset godina robije. Tek rijetko kada su i ubijali.
Imam o tome izgrađeno stanovište. Živ im u ruke ne idem. Posljednji metak u pištolju čuvat ću za sebe. Ne vrijedi, u kritičnom slučaju, računati ni na kakvu šansu, šanse nema. Lazo je imao izuzetnu sreću kad je ono skočio iz automobila kod Ratkajevog prolaza. S takvim slučajnostima ne treba računati. — Ako te uhvate živa, oderat će ti kožu s leđa i, po mom mišljenju, ustrijeliti se u takvoj situaciji ne znači izvršiti samoubojstvo. Čovjek se naprosto u alternativi između dva načina umiranja odlučuje za onaj manje strašan način. I kad tako čovjek razmišlja o smrti svakog dana i neprestano, postaje s njom i neopazice nekako intiman, pa mu se ona više i ne čini tako strašnom i nepodnošljivom, čak, štoviše, u pojedinim slučajevima, smrt može postati i pravom saveznicom progonjenog lica. Jer smrti ima mnogo i svaka između njih dokončava životni put čovjeka na drugi način. Pasti ustaškoj policiji ili Gestapou u ruke znači poginuti u najvećim mukama, umirati sporo i dugo vremena, biti ponižavan i u punoj mjeri iskusiti svu onu atmosferu krvi i smrti. I još pritom možda prokazati svoje drugove, pretvoriti se od borca i revolucionara u likvidatora i pomagača policije. Čemu takav rizik? — Zar nije pametnije pozvati u pomoć saveznicu — smrt? Neprijatelji ostaju praznih ruku i onemogućeni. Oni te trebaju živog. Mrtav im ne vrijediš ništa. A takva smrt sveta je i lijepa prema onoj, koju bi ti oni pripremili. To, zaista, ne bi bilo samoubojstvo, jer poginuti moraš i onako, ako se nađeš u takvom položaju, i bez obzira na to, što si sam sebi opalio posljednji metak u glavu ili u srce, ipak te je ustvari ubio neprijatelj; ti si ga samo preduhitrio.

Kad se ovako psihološki pripremiš na smrt, odjednom osjetiš da si sposoban za takve akcije, o kojima prije nisi ni slutio. Jer onim časom kad si se ovako pripremio, ti si izvan domašaja ustaško-gestapovske ruke. Ne mogu ti ništa, izuzev ubiti te, a s time računaš. Svaki dan, koji poslije toga proživiš, čini ti se čistom dobiti.

Večera je bila više nego bogata. Gospođa Steiner donijela nam je pored ostaloga, što predstavlja obilnu građansku nedjeljnu večeru, još izvrsnog grožđa, ogromnih bresaka i čokoladnih bombona punjenih kremom. Sve smo pojeli.

6. X 1941.

Ležimo, spavamo, pričamo i jedemo. Čelo dolazi svakog dana. Za koji dan ćemo u sela Samoborskog kotara. Tamo se počinje stvarati jezgro budućeg partizanskog odreda. No u prvo vrijeme morat ćemo se zadovoljiti skrivanjem po seoskim štagljevima i konspiriranjem sa seljacima, našim simpatizerima. Noćas i Čelo spava s nama. Trojica u dva bračna kreveta. Stavit ćemo ga u sredinu.

Odlazak iz Zagreba

7. X 1941.

Idila u Domobranskoj ulici danas prestaje. Navečer se sastajemo s Mošom i krećemo u Stenjevec. Tamo će nas na stanici čekati Marko Belinić i odvesti dalje. Kuda, to ne znamo.

(Uzgred budi rečeno, Moša je bio nediscipliniran. Umjesto da sjedi u stanu kamo su ga smjestili, on je lijepo izišao i prošetao gradom, Čelo ga je došao posjetiti i na svoje zaprepaštenje ustanovio da je izašao. — Imao je sreću. Slučajno ga je ugledao u nekom buffetu. Kibicirao je kartašima. — Inače, Mošino odijevanje radi kamuflaže zaslužuje posebnu pažnju. Ima guste prosjede brkove i zaliske, elegantan raglan, engleski desen, borsalino šešir na glavi, rukavice od jelenje kože u ruci i puši nekakve debele cigare. — Izgleda kao dobro situirani gospodin srednjih godina, pomalo osobenjak i anglofil. — Moša, to je uopće posebno poglavlje.)

8. X 1941.

Čekali smo na stanici u Stenjevcu od osam do devet sati navečer, ali Marko Belinić nije došao. Redarstveni sat je do devet i mi se više nismo mogli vratiti u grad. Nije nam drugo preostalo nego da se zavučemo među kukuruze i tamo prenoćimo. Srećom, stabljike kukuruza su još na poljima, iako su kukuruzi već obrani. — Bilo je ružno, kišovito vrijeme sinoć. Prostrli smo svoje trenčkote u blato i polijegali na njih. Moša na svoj otmjeni raglan s engleskim desenom. Ipak, dobra volja nas nije napuštala. — Spavanje nije bilo baš udobno.

Ujutro, čim je svanulo, krenemo u pravcu Save. To je bio Mošin prijedlog. Moša je najiskusniji među nama Kao čovjek koji se mnogo skitao kojekuda i bio u svim mogućim prilikama i neprilikama, on u svakoj situaciji pliva kao riba u vodi.

Na obali Save vježbala je neka domobranska jedinica. Vojnici i oficiri čudno su nas gledali. Mi izvadimo iz džepova nekakve papire i počnemo raspravljati, ne bi li povjerovali da smo komisija, koja je izašla na teren radi regulacije Save. Da li su to povjerovali ili nisu, ne znam. Pitali nas nisu ništa.

Još uvijek pomalo pada kiša, a mi peremo kapute, hlače i cipele na samoj obali. Srećom, odijela su nam ionako mokra, pa neće biti sumnjivo kad uđemo u grad.

Ali kuda u grad? Vraćati se u Domobransku ulicu nema smisla. Tamo sigurno spava već netko drugi. — Pronaći Ćelu ili Španca nije moguće. Kad u Zagrebu nemaš veze, nije lako ponovo je uspostaviti.

Opet je Moša preuzeo inicijativu. Doveo nas je u gornju Ilicu u nekakvu krojačku radionicu. To je bila čudna radionica. Nešto su, doduše, šivali i krpali, ali više se konspiriralo. I vlasnik i svi radnici bili su naši. Odmah su nam ponovo uspostavili vezu. Sinoć je, naime, bio nesporazum. Trebali smo u Stenjevcu čekati u sedam, a ne u osam navečer. Pogrešno su nas obavijestili … Dakle, večeras opet u Stenjevec …

9. X 1941.

Sinoć je Marko Belinić došao. Sjeli smo u Samoborac i odvezli se u selo Novake. Novaki su u Samoborskom kotaru. Marko nas je povjerio brizi Pavla Videkovića, koji je naš čovjek i član Partije. Dočekao nas je kao iskusan konspirator. Sigurno veoma često dočekuje slične goste. Još je mlad čovjek, tako oko tridesetpet godina, čini se da je dobro raspoložen i vedre naravi. Ostavlja dobar utisak.

Mnogo smo s njim razgovarali. Ranije je pripadao HSS-u, njenom lijevom krilu. Osobno je sudjelovao u mnogim akcijama stranke, i to kao jedan od vodećih njihovih ljudi toga kraja. Seljaci ovih sela inače su ljudi opozicionari. — Tako su se negdje prije rata pobunili protiv tamošnjeg vlastelina i podbana Mihalovića. — HSS-ovci ovih krajeva uvijek su pripadali lijevom krilu stranke i Partija je još i prije rata imala ovdje velik utjecaj.

Poslužili su nas večerom, a poslije večere nas je sam Pavel odveo dalje u susjedno selo Rakitje, do seljaka Fabijana Šabarića.

Fabijan je znao da ćemo doći. Sve je bilo unaprijed organizirano i pripremljeno. On je veseo i simpatičan čovjek i — puki siromah. Čim smo se pozdravili, odmah je izjavio: »Niš se ne bojte, dečki, pri mene bute sigurni«. Potom nas odvede u štalu i širokom kretnjom ruke pokaže slamu — naše novo obitavalište. (Moram reći, da mi se stan u Domobranskoj ulici bolje sviđao.)

Fabijan nam je pričao o Pavlu Videkoviću. Pavel je, dakle, glavna ličnost ovih sela oko Sv. Nedjelje u Samoborskom kotaru. Uživa veliki ugled i ono što on kaže uvažava se. Njemu daje direktive za rad drug Marko (Belinić) i sve je dobro organizirano…

Odmah smo primijetili da se ova seoska konspiracija prilično razlikuje od gradske, na koju smo se navikli. Ovdje su svi znali za sve. Među njima kao da nije bilo tajni. Svi seljaci bili su po tradiciji protiv vlasti. Prije protiv žandara, sada protiv ustaša, i njihova je solidarnost u tom pogledu bila na visini.

Mi smo smatrali svojom dužnošću upozoriti Fabijana, da o našem boravku u njegovoj štali treba šutjeti kao zaliven… (On je, naime, izgledao sve prije nego šutljiv.) Obećao nam je i čak se zaklinjao da nikom neće reći ni riječi, čak da o tome neće znati ni njegov vlastita žena.

Pola sata kasnije pojavio se s nekim čovjekom i upoznao nas s njim. Zvao se Julius. — Uvjerio nas je, da je taj Julius isto tako pouzdan kao i on sam i da se ne trebamo »niš bojati«. Slegnuli smo ramenima i prepustili se sudbini, ili bolje rečeno pomirili smo se s ovom fabijanskom seoskom konspiracijom.

12. X 1941.

Jučer nas je Fabijan odveo Juliusu. To je onaj čovjek s kojim nas je upoznao prvog dana boravka u svojoj štali. — Sve ide po planu.

U Zagrebu su nam obećali da ćemo se u ovim selima zadržati svega nekoliko dana, dok se ne uspostavi veza za partizane, koja je upravo prije našeg izlaska iz grada prekinuta. Išli bismo pravcem Žumberak—Kordun. Ali eto, veza još nije uspostavljena i mi ćemo se ovdje zadržati sigurno dulje vremena.

Još riječ dvije o Fabijanu. — Svaki dan donosio nam je hranu i pri tom govorio: »Niš se ne bojte dečki, gladni ne bute«, iako ta njegova izjava nije počivala na nekoj naročitoj realnoj materijalnoj osnovici, jer se redovito radilo o malom, tvrdom zagorskom siru i pozamašnom komadu kukuruznog kruha. — Tako u tim selima žive siromašni seljaci. Tako sada živimo i mi.

Julius ima kuću na drugom kraju Rakitja. — Sklonište nam je opet sjenik u štali.

Počinjemo se sastajati s ljudima i razgovarati o događajima u svijetu i u zemlji. — Razgovore uvijek vodimo noću. Ili ljudi dolaze k nama u štalu, ili mi idemo u kakvu drugu štalu gdje nas okupljeni čekaju. Dakle, ponešto se radi.

17. X 1941.

Kod Juliusa smo proveli punih sedam dana. Odlazak u partizane za sada nam nitko još i ne spominje. Marko Belinić dođe ponekad i malo porazgovara s nama, i to nam je jedina veza sa Zagrebom. Donio nam je i novine. — Treba da budemo strpljivi, to je sve.

Jučer smo prešli na brigu Pavlu Žugcu. Taj ima najljepši sjenik, jer je dosta imućan i ugledan gospodar. Dakle, otmjen stan na novom, zidanom i lijepom sjeniku. Zabavljamo se promatrajući štakore, koji saobraćaju žlijebom po sredini krova i igraju se. čudnovato, kako se štakori umiju lijepo igrati. Gledaš ih i zaboraviš da su štakori. Ustanovio sara da su štakori zapravo sasvim umiljate životinjice. Cijeli dan se igraju.

Pavel Žugec je HSS-ovac, i to ugledan čovjek stranke. Bio je čak i predsjednik seoske ili općinske organizacije HSS-a, ne znam točno koje. Ističe da nije komunist, ali da smatra našu borbu pravednom i neophodnom. Mrzi ustaše i Nijemce i osuđuje njihova zlodjela. Ne odobrava ni držanje Mačeka. — Spreman je sudjelovati u borbi i pomagati je. To i dokazuje. Skrivati komuniste znači riskirati glavu, i on je toga do kraja svjestan. Voli mnogo razgovarati o politici. Svaki čas dođe do nas na razgovor. Nikako ne shvaća naše nastojanje da aktiviziramo i žene. On u žene nema povjerenja i smatra da je za njih samo kućni posao, a ne politika. — Možda će jednom promijeniti mišljenje.

18. X 1941.

Nije se desilo ništa osobito. Samo nam je Marko Belinić donio slanine. Žena Pavla Žugca skuhala nam je krumpirovu juhu s tom slaninom. Još nikad u životu nije mi nijedno jelo prijalo kao ta juha. Mojim drugovima također, čini se da naša blagoutrobija nisu baš navikla na jednostavnu seljačku hranu. — Sad mi je razumljiviji onaj biblijski slučaj, kad se Ezaf odrekao naslijeđa u korist svog brata Jakoba za šalicu leće. Što bi tek bilo, da mu je ovaj ponudio krumpirovu juhu sa slaninom?

20. X 1941.

Moša je danas kapitulirao. Po prirodi neobuzdan i živahan, teško je podnosio ovo zatočenje. Već četrnaest dana živimo ovdje na sjenicima, a o odlasku u partizane još ni govora. — Drugovi iz Zagreba stalno nam poručuju da se još strpimo. Čini se da ne žure s nama,
jer smatraju da smo na sigurnom mjestu. Vjerojatno imaju hitnijih slučajeva. — Moša se s takvim stanjem stvari najteže smirio. Najprije je molio, a poslije počeo zahtijevati, da ga pustimo u Zagreb. Nada se da će u Zagrebu sam uspostaviti veze i pronaći mogućnost za odlazak u partizane. Pokušali smo da ga odvratimo od te namjere, ali je njegova upornost na kraju ipak pobijedila. Pustili smo ga. Osim toga, počeli smo i sami uviđati da daljnji boravak na sjenicima nema baš mnogo smisla. Obećao je da će se javiti čim uspostavi kontakt s drugovima i nađe u Zagrebu podesno sklonište za sve nas. — Otišao je Samoborcem s najbliže željezničke stanice, do koje ga je rano u zoru odveo neki seoski mladić. — Lazo i ja ostali smo sami.

21.—25. X 1941.

Danas smo opet prešli u Novake. Naš novi stanodavac zove se Jandraš Čakanić. Porodica je velika. Jandraš ima mnogo braće.

Čini se da naša golgota tek započinje. Prema sadašnjem našem skloništu ranija su skloništa bila izvanredno komforna i luksuzna. — Dakle, u sijenu je izdubena rupa veličine dva i po metra u kvadrat. Tu smo se smjestili. — Čakanić nam je rekao da su u istoj toj rupi našli sklonište već mnogi ilegalci iz Zagreba. Valjda nas je htio utješiti.

Rupa ni u času našeg dolaska nije bila bez stanara. Na Jandrašev poziv iskobeljao se iz sijena krupan, crn čovjek, srednjih godina i napadno blijeda lica, kakvo se viđa jedino kod ljudi, koji već dulje vremena žive u zatočeništvu. — Bio je to drug Valjin. On se već više od sto dana skriva u ovom i nekoliko sličnih sjenika sela Novaka i Rakitja. Saznajemo da spada među nekolicinu drugova, koji su se uspjeli spasiti prilikom bijega iz Kerestinca. — Svi ostali pohvatani su i pobijeni. Raduje se što neće više samovati. Samoća, kaže on, izaziva osjećaj tjeskobe i donosi sumorno raspoloženje. — Kad zlo dijeliš s nekim, lakše je i snošljivije.

Naša rupa u sijenu, treba reći istini za volju, strašna je. Čudi me kako Valjin može ovdje izdržati. Još gori je režim koji se u rupi mora poštovati. Režim je zaveo sam Valjin i nikom nije dopuštao da ga krši. Podčinjavati se Valjinovim propisima (kućnom redu) nije lako, iako se zadovoljavamo s najminimalnijom komocijom, ukoliko se riječ komocija uopće može primijeniti na takve životne uvjete. — Evo, kako ovdje teku dani i noći:

Prije svega treba reći, dan se u rupi teško može razlikovati od noći, jer u njoj uvijek vlada tama. Ipak, jedna jedina zraka svjetlosti, ako ima sunca, probija se oko podne kroz neku pukotinu na krovu i neka mjesta gdje sijeno nije tako gusto nabito. Ako je slučajno sunčano vrijeme, bude oko podneva nekad i toliko svjetla da se može čitati. Ali to je vrlo rijetko. Neprekidno pada ubitačno dosadna kiša, koja oneraspoložava čovjeka i u mnogo povoljnijim prilikama. Inače, palimo električne lampice i čitamo pri njihovoj oskudnoj rasvjeti.

Malo slobodnije i glasnije razgovarati, zabranjeno je. Smije se samo šaputati, ali, kako kaže Valjin, ni to nije preporučljivo. O kašljanju, kihanju i useknjivanju ni govora. Omatamo stalno jedan drugom kaputima glave i guramo ih u sijeno, da bismo zatomili i prigušili kašalj, od kojeg se uvijek ne možemo uzdržati. Kašlje nam se neprestano, jer svi smo nahlađeni, što s obzirom na vlažno jesensko vrijeme i naše životne uvjete nije ni čudo.

Čim netko makar malo kašljucne, odmah se pijetao na obližnjem buništu uznemiri i oglasi svojim »kokoko«, a to je opasno, jer za nas ne smiju znati ni svi ukućani. Moramo ostati od njih prikriveni, iako dnevno nekoliko puta dolaze u štalu i hrane blago sijenom, u kojem je naša rupa. — Slušamo ih kako razgovaraju s kravama i konjima. Stisnemo se kao miševi u škripcu i pazimo da se kakvim nesmotrenim pokretom i glasom ne odamo.

Ali najveća je muka što preko dana ne smijemo silaziti sa sjenika ni pod kakvu cijenu, pa ni radi obavljanja dnevnih tjelesnih potreba. Valjin se u tom toliko disciplinirao, ili bolje rečeno izdresirao, da mu uzdržavanje više i ne pričinja neke naročite teškoće. Ima on i svoju teoriju. Tvrdi da je ovakvo uzdržavanje korisno za mjehur, a osim toga čeliči i karakter.

Da smo Lazo i ja bili sami, ne bismo ovaj teški režim izdržali ni dva sata. Živjeli bismo slobodnije, bez obzira na opasnost. Ali Valjin insistira na stopostotnom pridržavanju propisa koji ovdje vladaju i koje smo mi zatekli. Gunđamo, ali ga ipak slušamo. Uostalom, možda je Valjinova opreznost samo naoko pretjerana.

Hranimo se slabo, Počinjem osjećati fizičku iznemoglost. Kad se pri svjetlosti džepne lampice pogledam u ogledalce, izgledam sam sebi kao grof Monte Kristo poslije dvadeset godina tamnovanja. Ništa bolje ne izgledaju Lazo i Valjin. — A Moša se lijepo šeće po Zagrebu i ne javlja nam ništa.

Dolaskom noći za nas nastupa izvjesno olakšanje. Kad svi ukućani zaspu, dolazi Jandraš ili koji drugi brat Čakanić i pozove nas do siđemo. Onda malo prošećemo štalom i dvorištem i protežemo utrnule udove. Skupe se seljaci i počinju razgovori. Katkada nas vode drugim seljacima, onima koji još nisu zaslužili povjerenje da bi ih mogli dovesti k nama, a treba i s njima raditi. Ovi nas, navodno, smatraju došljacima iz grada i ne znaju da se skrivamo u njihovom selu.

Inače u Rakitju i Novakima nema ustaša, izuzev jednog jedinog koji obavlja više formalno neku ustašku funkciju u Novakima. Ali taj živi u vječitom strahu od Pavla Videkovića i ne usuđuje se učiniti bilo što, čime bi se mogao zamjeriti. Utjecaj Partije je jak i postoji partijska organizacija, sastavljena od seljaka, osobito onih koji rade u Zagrebu, a stanuju kod kuće u selima. Udaljenost ovih sela od Zagreba iznosi najviše petnaestak kilometara.

Mislim da neću pretjerati, ako ustvrdim da najmanje polovica stanovnika Rakitja i Novaka, muškarci, žene i djeca znaju da se u njihovim selima skrivaju nekakvi ilegalci — komunisti. Druga polovica stanovnika možda to baš pozitivno ne zna, ali naslućuje. Međutim, ova seoska konspiracija, ili još bolje seoska solidarnost, toliko je savršena, da »nitko ništa ne zna«. Čak i sasvim mala djeca čim ugledaju žandare, lete naokolo i upozoravaju da je opasnost na pomolu. Douškivanja i denunciranja nema. — Zahvaljujući svom ranijem utjecaju, Partija je i za vrijeme okupacije našla u ovom kraju dobar teren za revolucionarnu akciju, idealan za sakrivanje kompromitiranih ljudi i održavanje raznih sastanaka.

26.—27. X 1941.

Opet smo promijenili hotel. Ne stanujemo više u rupi Čakanić nego na sjeniku Habdelić. — Valjin nije pošao s nama. Ostao je i dalje u rupi. Tamo se smatrao sigurnijim.

Ivan Habdelić je stari momak, u ovdašnjem seoskom smislu te riječi. On, naime, uopće nije star i jedva da je prešao trideset godina, ali za ovdašnje pojmove već je stari momak, pa mu se i narav formirala staromomački.

Dobro nas čuva i kod njega se osjećam najsigurniji. Veoma je bistar i lukav, iako se stalno pretvara da je naivan i da ništa ne zna. — To je tako, seljački stil ilegalnog djelovanja. Postoji takav tip seljaka kod nas. Borba za život naučila ih je da budu nepovjerljivi i da se lako ne otkrivaju. — Pomalo je osobenjak. Govori čudnim unjkavim glasom i naglaskom svojstvenim seljacima toga kraja. Samoglasnik u prvom slogu otegne, a drugi slog naglasi brzim akcentom i izgovori ga uvijek glasnije nego prvi slog.

»Ja se znate tak delam beeedast, ali znam svoooje, pak naaavek dobro preeejdem.«

Ta izjava odnosi se na obavljanje kurirske službe. Obavljao ju je pouzdano i uspješno. Održavao je veze i radio mnoge druge tehničke poslove.

Inače, Moša se još uvijek ne javlja. Dogovorio sam se s Lazom da i ja odem u Zagreb i ustanovim što je s njim i gdje se uopće nalazi. To mi je dobro došlo. Dojadili su mi sjenici i štale. Zaželio sam se Zagreba, a o odlasku u partizane sada više nitko ništa i ne govori.

Sutra, 28. X 1941., baš na moj dvadesetčetvrti rođendan, napunit će se tri tjedna kako smo u selima. — Rano ujutro Habdelić me vodi na stanicu. — Lazo ostaje. Pustio me tek pošto sam mu obećao da ću ga, čim vidim kako stoje stvari, obavijestiti i pozvati za sobom. — Dao mi je svoj jesenji ogrtač, da bih izgledao koliko toliko pristojno i neupadljivo. Ogulio sam se nekakvim prastarim žiletom, što me stajalo dosta muke i nešto malo krvi.

28. X 1941.

U onoj istoj krojačkoj radionici, u koju smo se vratili iz Stenjevca, poslije spavanja u kukuruzima, našao sam Mošu. — On je, doduše, uspio uhvatiti nekakvu vezu, ali stana nije imao, kao što nije imao ni nade da će u dogledno vrijeme u partizane. — Ali novosti ima dosta. — Nisu dobre.

Pao je Lata

Dogodilo se to u blizini one kućice na Krugama, u kojoj smo nekada, u stara dobra vremena, održavali sastanke. — Lata je bio ilegalac. Policija ga je tražila, ali ne baš intenzivno. Događaji su se redali, jedan za drugim, i policajci nisu imali vremena da stalno vode računa o sitnijim ilegalcima. Ne zna se zašto, ali tog dana policija je postavila zasjedu Čeli. Saznali su da se u tom kraju mnogo kreće. — Ćelo nije naišao. Naišao je Lata. Bilo je to još 1. oktobra, dakle, baš isti dan kad je i naša grupa provaljena, ali mi smo saznali tek danas.

Napali su ga i svladali iznenada. Sada agenti više ne pitaju za legitimaciju. To se pokazalo opasnim, jer često im se dešavalo da čovjek umjesto legitimacije izvadi revolver i otvori vatru. — Jednostavno te iznenada napadnu i svladaju ili čak odmah pucaju i ustrijele čovjeka na ulici. — Latu su, dakle, svladali. Bio je bijeli dan i na ulici je bilo dosta ljudi. — Lata se počeo tući i otimati i pri tom izvikivati revolucionarne parole:

»Živjela K. P. Jugoslavije!«

»Dole fašistički krvnici!« i druge …

Agenti su ga udarali šakama u lice i dršcima revolvera po glavi. Padao je, posrtao i opet padao, ali nije prestajao izvikivati parole. — Krv mu se cijedila niz obraze, kapala po reverima kaputa. Agenti su ga gurali prema automobilu koji je čekao.

Okupilo se mnogo ljudi. Lata je i izvikivao parole zato da se okupe ljudi. Htio je da izvrši posljednji podvig za pokret. Znao je da je s njim svršeno i mislio je da treba učiniti još nešto. Što je, dakle, mogao učiniti nego izvikivati parole.

Sigurno su njegove parole, jer bio je krvav i izudaran, a ipak borben i nesavladiv, mnogo jače djelovale od onih papirnatih parola, koje su napisane na lecima, ili od onih, koje je nekada on zajedno s nama ispisivao po zidovima i pločnicima.

Ne zna se, da li je Lata još živ. Provalio nije nikog. To je opet jedan heroj poput Kroflina, Gluhaka i Toše Katića.

Žao mi je Late. Bio je prvi sekretar našeg omladinskog aktiva. Prva »viša veza« naše udarne grupe. A sada je vjerojatno mrtav. Ako nije, bit će uskoro mrtav, a bolje bi bilo da je mrtav.

Sjećam se njegovih definicija o fašizmu i o dijalektičkom i historijskom materijalizmu. Učio nas je na svoj način, isto onako kako su učili njega. Nije znao mnogo, ali dovoljno da se junački bori i da junački umre. Onda smo ga malo podcjenjivali, u sebi. Nismo to pokazivali, ali bile su nam smiješne njegove definicije. – I nismo znali kako je jak i hrabar. — Bio je »revolucionar koji se bavi tihim i predanim revolucionarnim radom, pa makar taj rad bio naoko sitan i beznačajan« (njegove riječi) i takav je ostao do smrti.

marika123
Ko te ima taj te nema Ko te nema taj te sanja Ko te sanja taj te ljubi A ti o tom pojma nemaš

Komentariši