Na dan 15. o. mj. presudio je njemački ratni sud našeg druga iz grupe, Nikolu Perkovića, na smrt. — Osudili su ga tri puta na smrt, ili na trostruku smrt. Jedna smrt je za njegovog Nijemca, druga i treća smrt su za suučesništvo s Lazom i sa mnom. — Nijemci su pedantni. (Lazu i mene spominju samo kao suučesnike. Ne iznose nam imena. Valjda se nadaju da će se još i nas dočepati.) To su donijele novine od 16. o. mj. — Žao mi je što je Nikola prije smrti kapitulirao. Ne zato što je odao Mošu, Lazu i mene. Otkrili bi nas jednom ionako. Možda je ovako ispalo za nas bolje. Nego, žao mi je zbog njega. On nije bio jak kao Lata, ni kao Kroflin i Gluhak i Tošo Katić. Bio je hrabar, istina je, U obje akcije koje smo izvršili sudjelovao je i bio pouzdan drug. Ali nije bio dovoljno prekaljen za najtežu kušnju.
Tako smo izgubili druga iz naše četvorke. Prvi je pao žrtvom. Tko zna, hoće li i na ostale doći red? Takav smo izabrali put.
Čudno se .osjećam dok držim tu Nikolinu presudu u rukama. To je isti osjećaj kao kad bih čitao svoju vlastitu smrtnu osudu. Jer nije to samo Nikola osuđen na smrt. Osuđeni smo i mi: Lazo, Moša i ja. Ne uzbuđujem se i ne plašim, Čak sam pomalo samosvjestan i ponosan. Nijemci su okupirali gotovo cijelu Evropu. Rade na okupiranim područjima što hoće. Istrebljuju milijune ljudi, uništavaju egzistencije, razaraju gradove i zemlje, ubijaju čitave porodice, izmišljaju zločine koji ne postoje i ubijaju zbog tih izmišljenih zločina milijune. Imaju vojsku, policiju, sto vrsti policija, državnu vlast, pa ipak njihov ratni sud ne može da nam izrekne smrtnu presudu i da nas strijelja, a i te kako bi to htio. Naprosto nas ne mogu uhvatiti. — Nikada nisam ni pomišljao, da ću doći u takvu situaciju. — Zahvaljujući podršci koju imaš posvuda i vlastitoj odlučnosti, u stanju si prkositi čitavom jednom sistemu koji je precizno izgrađen, koji se sastoji od tisuća policajaca, agenata, konfidenata, činovnika, upravljača i tko bi znao kakvih sve spona i čvorišta ovog zločinačkog i luđačkog mehanizma.
Još tri mjeseca u Zagrebu
29. X — 3. XI 1941.
Tjedan dana kod Mirka Beloševića, obućarskog radnika u Jandraševačkoj ulici. — Spavamo, pričamo i dosta neoprezno šećemo gradom i tražimo vezu. Imamo vezu, ali to nije prava veza. Ne znamo gdje je Španac, ni gdje je Čelo, ni kada ćemo napokon u partizane … Porodica Mirka Beloševića je mala i ugodna. On, žena i mala djevojčica. To je prava proleterska porodica. Ali ne možemo ni kod njih ostati dovijeka.
Loše sam raspoložen. Danas sam lunjao gradom. Bila je večer. Sada je rano mrak i već poslije pet sati popodne možeš se skitati, to prije što je grad veoma slabo osvijetljen. — Vidim mnoge znance, ali ih se klonim. A i ne prepoznaju me. Imam brkove i nosim tamnoplavu šildkapu i teške radničke cipele. Osim toga imam i tuđi kaput. — Kažu mi, da djelujem kao čovjek četrdesetih godina.
Možda je to zato, što je bio jugo, depresija. Ne znam. Ali odjednom sam se osjetio osamljen, izoliran i predodređen da budem žrtva. Godio mi je taj val sentimentalnog raspoloženja i naricanja nad samim sobom, pa sam mu se prepustio i pokorio. — Onda sam odjednom osjetio potrebu za porodicom, rođacima. Otišao sam do svojih tetaka u Bosanskoj ulici. — Rekle su mi, da mi je majka doputovala iz provincije (ona živi kod udate sestre u Korenici) i ne sluteći ništa došla na vrata mog stana. Lupala je na vrata, ali joj nitko nije otvorio. Mislila je da spavamo. Sišla je u dvorište i počela vikati. Nadala se da će nas probuditi.
Agenti se srećom nisu probudili. Čvrsto su spavali. Probudili su se drugi stanari i objasnili joj situaciju. Javila se tetkama i odmah opet otputovala u Korenicu. — A možda agenti više i nisu bili u stanu. Čekali su me tri tjedna i hapsili svakog tko je slučajno naišao da me traži.
Većina onih ljudi koji su uhapšeni u vezi s provalom naše grupe, uključivši tu i naše žene, još su uvijek u zatvoru. — Pušteni su samo neki između njih…
