Iz ilegalnog Zagreba….. Ivan Šibl

Ova knjiga Ivana Šibla svjedoči da su u toku minulog rata postojala zapravo dva Zagreba: onaj okupirani i okupatorski i onaj slobodarski. Autoru ovu činjenicu naknadno i nije trebalo znati, jer on nije pisac romana, analizator »izmišljenih« likova, on je suvremenik i sudionik događaja o kojima priča, pa je tako istovremeno svoj pisac i svoj junak. Moglo bi se možda očekivati da će u toj nesvakidašnjoj ulozi biti patetičan, prekomjerno angažiran kao kroničar jednog stravičnog vremena, prilika u kojima čovjek nije značio ni svoje vlastito ime, da će pribjeći glorificiranju djela u kojem je sam učestvovao i koje je zapravo značilo njegovo, najtemeljitije shvaćeno, ljudsko otkupljenje. Ovom ni traga, jer Šibi samo priča događaje, naznačuje porive koji su njega lično i njegove suborce gonili na akciju. Danas je to povijest, nekada je to bila stvarnost; danas nam djelo zagrebačkih ilegalaca izgleda kao legenda, a nekad se za temelje te legende žrtvovao život u punom značenju ove riječi: čovjek i njegova slobodarska ideja sasvim su se usklađivali, bili jedno i isto.

Na stranu sada povijesna vrijednost Šiblovih zapisa, na stranu čak i čar očevidnosti, nas zanima i prezentiranje događaja, način na koji nam ih autor saopćava i metod kojim i nas same u njih uvodi. Kad bismo u svekolikoj memoarskoj hrvatskoj književnosti novijega doba tražili snažnije i ujedno dokumentiranije djelo od ovoga — teško bismo ga našli. Jer ne radi se ovdje o potvrdi za legendu koliko o uvjerljivosti kojom Šibl legendu »prevodi« u život, prilike i situacije koje su je uvjetovale, iz kojih je izrasla ne kao svrha samoj sebi, već kao svoja vlastita nužnost. Nekoliko junaka naše revolucije (Rade Končar, Anka Butorac) ovdje su ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim ljudskim osobinama, sa svim onim što čovjeka u životu prati, ali i sa željom da se čovjekovo u njemu nadvlada da bi postao čovjekom. Šiblovi zapisi počinju nekako s poznanstvom s Radom Končarom, a završavaju opisom u kojem se autor ponosi što mu je o boku Radin pištolj. U ovom razmaku dogodilo se štošta: nekoliko istinskih junaka palo je žrtvom, nekoliko je ljudskih egzistencija zauvijek spoznalo da je dušmanin isto što i zlo, dok su drugi, među kojima i Šibl, nastavili borbu ne samo s vjerom da pobijede, nego i s uvjerenjem da će se tako iskazati kao ljudi, da će biti svoji vlastiti stvaraoci, svoja vlastita sudbina.

10. VIII 1941.

Danas sam susreo Radu Končara. Poznajem ga već nekoliko godina; svojedobno smo čak zajedno igrali nogomet u radničkom sportskom klubu »Metalac«.

— Končar je sada visoki partijski funkcionar i, naravno, živi u najstrožoj ilegalnosti. Nadimak mu je Brko — konspirativni nadimak, i svi ga sada tako zovu.

Ustaško redarstvo i Gestapo tragaju za njim veoma intenzivno i teško da u našem gradu postoji ilegalac kojega bi se radije dočepali, ali Brko se unatoč takvom stanju stvari kreće sasvim slobodno i može se vidjeti u svako doba dana, u svim dijelovima Zagreba. — Obično žuri svojim putem, zabacujući duge i krakate noge, kao da posrče. Taj hod je za njega karakterističan. Visok je, koščat, mršav i lako pognut. U posljednje vrijeme elegantno se odijeva. To mu je jedina maska. — Kažu da ga ustaški agenti ne poznaju, jer im nikada nije bio u rukama. Iz kartoteke bivše policije, ili tko zna odakle, izvukli su neku njegovu staru fotografiju i umnožili je. Sada svi agenti i konfidenti nose tu fotografiju uza se. Nadaju se da će ga po njoj prepoznati. Sam on misli da mu s te strane ne prijeti opasnost. Fotografija je stara i loša, i on ne vjeruje da bi ga po njoj mogli identificirati.

Ima zapravo samo jedan čovjek koji bi i za Brku mogao biti pogibeljan. To je ustaški tajni agent Ivan Majerhold. Taj ga poznaje još od prije okupacije, jer je i sam nekad ranije pripadao pokretu i bio član Partije. — Končar veli da mu je Majerhold već u dva navrata bio na tragu, ali je nekako uspio izmaći. — Možda to znači da Majerhold neće više dugo živjeti… Neki omladinci s Trešnjevke već su pucali na njega, ali ga nisu pogodili.

Kad se Končaru javim, uvijek je pripravan zastati i porazgovarati. Ovaj puta opazio sam ga u Zvonimirovoj ulici, baš nasuprot U. N. S.-a, i prišao mu. Govori razumljivo i jednostavno. Sve što obrazlaže čini se jasno i nedvosmisleno. I nikada se ne pravi važan. (Imao sam prilike dolaziti u kontakt s ljudima koji u pokretu i Partiji znače mnogo manje od Končara, a ipak kad saobraćaju s manje značajnim ljudima nisu u stanju prikriti superiorno držanje i umišljenost. — Rijetko kada imaju za to osnove. — Kad nešto obrazlažu, »sole pamet«, i očito je, opaža se po svakoj izgovorenoj riječi, da se smatraju mnogo važnijima i vrednijima od onoga s kime razgovaraju.)

Končar nikada ne djeluje superiorno ili nametljivo. Uvijek je jednak čovjeku s kojim razgovara, iako mu u stvari možda baš daje direktive. — Čak i onda kad mu je sugovornik samo običan simpatizer. — Nije mu potrebno posebno isticati svoju vrijednost, jer ona je očita. — Razgovor i kontakt s njim ulijeva vjeru u pobjedu, i čovjek pod njegovim utjecajem postaje čvršći i hrabriji.

On bi me mogao jednom jedinom riječi pokrenuti i na najopasnije zadatke, i u najtežu akciju. Kao da ima sposobnost da dio svoje snage prenosi na drugoga.

Nikada nije neraspoložen, bar to ne pokazuje. Vedar je i veseo. Smiju mu se oči i usta i cijelo lice; vidi se da voli ljude i da im mnogo vjeruje. — Zato danas u našem gradu nema revolucionara koji bi bio popularniji od Brke. Svi naši ljudi brinu se za njega, strahuju za njega i sretni su kad ga vide i kad mogu s njim izmijeniti koju riječ. Rijedak je čovjek Rade Končar.

Predložio mi je da pokušam formirati omladinski aktiv. U obzir dolaze omladinci koje dobro poznajem i u koje se mogu pouzdati. Taj njegov prijedlog za mene je odlična šansa, zapravo početak novog života u okupaciji. — Moram obrazložiti kako to mislim…

Sve do sada nisam bio uključen ni u kakvu organizaciju. Ako sam i ponešto radio, bilo je to onako »divlje« i na svoju ruku. — Čovjek se stidi kad se smatra komunistom a nije povezan s organizacijom preko dobre i prave veze… Osjećaš se osamljenim. Potucaš se gradom i pokušavaš umiriti savjest radom na svoju ruku.

(U našem gradu ima mnogo ljudi koji nisu uključeni ni u kakvu organizaciju i rade kako najbolje mogu i umiju.) — Taj rad »na svoju ruku« iscrpljuje se uglavnom u antifašističkoj propagandi. Gdje god koga nađeš, tko te hoće slušati, a ne bojiš se da će te prijaviti, uvjeravaš ga u neophodnost borbe protiv fašista. Pritom se, stjecajem prilika, ni sam ne boriš, izuzev riječima, a riječi, dakako, nisu dovoljne i njima se fašizam ne može pobijediti. — Teško je biti »divlji« komunista. — Eto, zato sam Brkin prijedlog prihvatio s oduševljenjem i zato ga smatram šansom, koju treba iskoristiti …

11. VIII 1941.

Povezao me s nekim nepoznatim čovjekom. Taj nije sa mnom progovorio ni jedne jedine riječi… Sastali smo se na Krešimirovom trgu i pošli zajedno, šutke. Odveo me svega nekoliko ulica dalje i predao dvojici drugova… Ta dvojica zovu se Čelo i Vrtlar. To im, naravno, nisu prava nego konspirativna imena. Malo su smiješna, jer Čelo ima golu lubanju i ne treba biti osobito lukav pa da se taj nadimak dovede u vezu s vlasnikom takve lubanje, a Vrtlara poznajem već odavna i slučajno znam da je po zanimanju vrtlar.

Vrtlar je tip pomalo krutog radničkog borca, koji je u svim svojini potezima energičan i trudi se da ostavi takav utisak i u saobraćaju s ljudima. Kad se s njim rukuješ, stegne ti šaku čvrsto do bola i potegne je malo nadolje. Pritom ti impostiranim, dubokim glasom šapne »zdravo druže!«. — To djeluje nekako zavjerenički.

Čelo je sasvim drukčiji. Djeluje elastičnije i blaže. Izražaj lica mu je dobroćudno lukav. Govori jednostavno, ponaša se obično i ostavlja utisak spretna i snalažljiva čovjeka, praktičara koji nema velike pretenzije i ne nastoji imponirati.

Ugovorili smo naredni sastanak.

12. VIII 1941.

Omladinski aktiv je formiran, i to od mojih najboljih prijatelja koji su i do sada zajedno sa mnom radili onako »divlje«. Naziv »omladinski« može se s pravom staviti pod znak pitanja. Naime, u novoformiranom aktivu, zapravo u aktivu koji je već postojao ali je tek sada pripojen organizaciji, bilo nas je svega četvorica. Lazo i ja imamo dvadesetčetiri godine i još nas se može, donekle, smatrati omladincima, ali Moša i Nikola imaju već oko trideset, i premda su svakako još mladi ljudi, omladinci vise ipak nisu. — Na periferiji našeg aktiva okupili smo još desetak pravih pravcatih omladinaca. Njih namjeravamo držati na vezi i davati im neke zadatke, ali jezgro aktiva bit ćemo samo nas četvorica.

Svi mi, jezgro i periferija, vučemo korijene sa Kanala i Sigečice ili iz radničkog sportskog kluba »Metalac«.

14. VIII 1941.

Došao je Lata. Vrtlar, koji ga je doveo, reče: »Vi ste đačići. Potreban je među vama radnik sa zdravim smislom za praktičan posao, a i radi poboljšanja socijalnog sastava.« — Izjavio je to ne trepnuvši okom, poslovno i konstruktivno.

Moša nosi jake i guste, velike i smeđe brkove i nipošto ne djeluje kao đak, pogotovu ne kao đačić. — Uzgred budi rečeno, ima svega tri razreda pučke škole. — Sada je neka vrsta trgovačkog radnika, raznosača. Vozi robu tvrtke »Metka« (Mehanička tkaonica) na trokolici…

Nikola, doduše, ima mnogo manje, rjeđe i neuglednije brkove, ali ih ipak ima. I za njega se također nikako ne bi moglo ustvrditi da sliči na dječaka koji još ide u školu. — Sada je šofer kod organizacije Tod, dakle u službi njemačke okupacione sile…

Lazo je kirurški oruđar, dakle metalski radnik…

A ja…, vjerojatno je Vrtlar na mene i mislio. Ja sam zaista nekada bio đak, ali od tog doba također je već prošlo dosta vremena.

Zašto nas taj čovjek smatra đacima, zapravo đačićima, ostalo je neobjašnjeno. Nitko između nas nije imao volje da ga upita.

Lata je bio radnik. To se moglo lako pretpostaviti čak i da ga Vrtlar nije prikazao. Nosio je trošne, tamne hlače koje su bile isprskane vapnom; po svoj prilici bio je građevinarski radnik. Ostavljao je, na prvi pogled, pozitivan utisak. U izražaju lica imao je crtu plemenitosti i dostojanstva. Držao se ozbiljno. U pogledu njegovih velikih, tamnih očiju bilo je nečeg tragičnog…

Čim je Vrtlar otišao, Lata je počeo govoriti. »Dakle, drugovi«, rekao je ozbiljno, »ja treba da preuzmem funkciju sekretara aktiva, ako nemate ništa protiv? Mislim da ćemo se dobro slagati.« — Govoreći gledao nas je redom jednog za drugim, otvoreno u oči.

Nismo imali ništa protiv, i Lata je postao sekretar našeg aktiva. — Odmah je preuzeo i rukovodstvo na našem prvom sastanku.

»Ovaj će sastanak biti posvećen teoretsko-političkom radu«, izjavi on. »To je najvažnije. Svaki od nas mora znati zašto se bori i kakvim ciljevima teži. Ako to ne zna, ne može se smatrati pouzdanim. A da bi to znao, mora stalno raditi na vlastitoj izgradnji.«

Ne bi se moglo reći da ga nismo gledali razrogačenim očima. Ali šutjeli smo. — Sve je to bilo za nas novo i ponašali smo se obazrivo kao rođaci iz provincije u gostima kod rođaka u gradu.

»Najprije ćemo govoriti o osnovnim pitanjima«, nastavi Lata. — Riječi su mu tekle glatko, ali mu nekako nisu pristajala. Djelovao je kao čovjek od akcije, a ne kao teoretičar. — Malo nas je zbunio.

»Znate li, na primjer, šta je to dijalektičko gledanje?«, upita iznenada i neočekivano. — Nitko od nas ne odgovori. On počeka čas dva i onda odgovori sam:

»Sve što se oko nas zbiva moramo gledati dijalektički, a to znači, da svaku pojavu u prirodi i u društvu treba promatrati u procesu njenog historijskog razvitka.«

Dok je govorio, nije mijenjao izražaja lica. Ni po čemu se nije moglo naslutiti da uživa u svom znanju, ili da voli slušati sam sebe, ili da je ponosan zbog svoje uloge. Isto tako nije se obazirao ni na naše reagiranje. Nije se trudio da pronikne u naše misli. Očito se pridržavao dobivene direktive i tu je direktivu, kako je najbolje znao, provodio u djelo. — Naprosto je rukovodio teoretskim sastankom.

»Šta je fašizam?«, postavi on drugo pitanje… I, ne dočekavši odgovora, istrese opet definiciju …

»Fašizam je najšovinističkiji, najimperijalističkiji i najreakicionarniji oblik financijskog kapitala.«

Za drugi sastanak bili su predviđeni konkretni zadaci …

28. VIII 1941.

To je opet bio teoretski sastanak. — (U međuvremenu aktiv je počeo djelovati. Ispisivali smo parole po zidovima i pločnicima, dijelili letke i sakupljali crvenu pomoć. Prikupljali smo i sanitetski materijal, oružje i odjeću i obuću za partizane, kojih je već bilo i u neposrednoj blizini Zagreba. Neki dan otišao je u partizane i naš dobar prijatelj Petar Biskup.

Naš drug iz aktiva, Moša, ima pored mnogih simpatičnih osobina i neke mane. Na primjer, veoma je nestrpljiv. — Danas je, doduše u ime sviju nas, postavio na dnevni red sastanka pitanje daljeg rada našeg aktiva, zapravo pitanje karaktera aktiva. — Naime, u gradu već djeluju mnoge udarne grupe. Vrše sabotaže, diverzije i oružane akcije na ulicama. — U tim udarnim grupama ima mnogo naših znanaca i mi se, s obzirom na to, osjećamo zapostavljeni. Čini nam se kao da drugovi nemaju u nas dovoljno povjerenja… U tom smislu pitanje je i bilo postavljeno… Moša je spomenuo napad na ustaše kod botaničkog vrta i neke druge akcije… Svi smo ga mi podržali.

Lata se nije dao zbuniti. Uvijek je za sve imao pripremljen odgovor. Tako je i ovaj puta odgovorio jasno, odlučno i poučno:

»Pravi revolucionari nemaju avanturističkih sklonosti, a ako ih imaju, onda ih svjesno potiskuju. Oni se zadovoljavaju tihim i predanim revolucionarnim radom, pa makar taj rad bio naoko sitan i beznačajan.«

Govorio je jezikom knjiga i brošura koje je pročitao ili — kako bi vjerojatno on sam rekao — koje je proučio. A u tim knjigama i brošurama najvažnije su bile definicije. Zato je i govorio pretežno u formi definicija. Imao je takav stil.

Dijeljenje letaka, ispisivanje parola i sakupljanje pomoći nastavilo se…

Nama je ipak preostala utjeha da je u stvari sasvim svejedno, nosiš li u džepu revolver ili papirnati letak, jer ustaše nemaju baš veliki repertoar kazni. Za jedno i drugo čeka te smrt.

(To svjedoče i mnogi primjeri. Ovih dana grad je bio oblijepljen plakatima, što su obavještavali o strijeljanju četvorice drugova, koji su pali prilikom dijeljenja letaka. Dvojica od njih dobro su nam poznati. To su Šikić i Škrnjug .)

30. VIII 1941.

Čini se da je naš kolektivni zahtjev, izrečen na Mošina usta, ipak uvažen. Lata je donio tašku. Mi smo očekivali da će, kao i obično, izvaditi iz nje nekakav materijal za proučavanje, ali to se ovaj puta nije dogodilo. Izvadio je četiri revolvera i četiri šaržera s municijom. Uzeli smo svaki po jedan revolver i šaržer.

»Današnji sastanak treba iskoristiti, da naučimo kako se skalapaju i rasklapaju«, rekao je Lata.

Moša je bio kaplar u vojsci (istini za volju treba reći, da su mu u bukvici napisali karakteristiku »mlitav starešina«) i dobro se razumije u takve pištolje.

Izjavio je da nisu baš najbolji, jer imaju tanku cijev koja se brzo proširi, pa onda ispaljeni metak nema potrebnu udarnu snagu. Potom dohvati pištolj i za čas posla ga rastavi i sastavi. Učinio je to izvanredno brzo i vješto.

»Može i brže«, reče Lata i uzme mu pištolj iz ruke, rastavi ga i sastavi još brže i vještije…
Revolveri su jednostavni i nije bilo teško naučiti kako se njima rukuje.

2. IX 1941.

Danas smo u nekim šikarama na Savi vršili vježbe u gađanju. — Lazo i ja nikada do sada nismo pucali iz pištolja, niti smo ih imali u rukama. — Najbolji strijelac bio je Moša, — Vježba nije dugo trajala. Pucnjava je privukla neke sumnjive elemente, pa smo odlučili da treba prekinuti i izgubiti se u vrbicima.