U ČIKA BOŽINOJ KUĆI

Samo što je sneg okopnio, tek što su počeli prvi poljski radovi, možda prvi aprilski dani 1944. godine. Nalazio sam se u Martincima. Pokušavali smo da aktiviramo i one omladince koji su stanovali blizu železničke stanice. Znali smo, naravno, da čitave fašističke jedinice pomno čuvaju prugu, da su poseli ne samo železničku stanicu nego i nekoliko kuća oko nje, iskopali rovove, ogradili se bodljikavom žicom, i da kontrolišu svakog na prilazima. Pa ipak smo hteli da pokušamo. Rešio sam da sam nešto učinim.

Kada sam zapitao da li bi me neko iz tog dela sela primio u kuću, Ljuba Škrbić je odgovorila da ona stanuje u tom kraju, ali da ni ona, ni iko od njenih ne spavaju kod kuće, već kod rođaka, u drugom kraju sela. Zbog roga ni meni ne preporučuje da se tamo baziram. Ako baš hoću, dodala je, naći će neku drugu kuću, Eto, kod njenog strica, čika Bože Škrbića. On će me sigurno primiti. Ipak će ga prvo pitati. Napomenula je još da ja čika Boža dobar čovek, da je 1920. godine bio član Parije, iako je kasinije, kad se trebalo raditi ilegalno, posustao. Međutim, on se i danas smatra komunistom.

Sutradan, pošto je Ljuba govorila sa čika Božom, otišao sam obučen kao i svi momci u selu, da svog novog domaćina. Već prvi razgovor pokazao je da ćemo se lepo sporazumevati i postati dobri prijatelji. On mi je pirčao o svojoj aktivnosti 1920. godine, kada je agitovao za komunistilčkog kandidata Aćima Grulovića. A ja sam ga informisao o poslednjim partizanskim akcijama. Tako se to nastavilo. Naši razgovori su bili dugi i česti. Kad god bih našao vremena.

Dobro sem se sprijateljio sa čika Božom i njegovom porodicom. Rekao je uskoro da ubuduće, kad god bih došau Martince, dođem kod njega. Otuda sam navraćao kod čika Bože više puta. Dok jednom, negde u maju te godine, rano ujutro,ne dođe vrag po svoje. Pošto sam tu noć držao neke sastanke sa omladinom u jednom drugom mestu, pa posle još pešačio nekoliko kilometara, legao sam da spavam. Ujutro, negde oko 6 časova, čika Božina porodica je doručkovala u sobi da sam spavao. Spremali su se za posao. Bilo mi je stoga naprijatno da ležim, iako  sam tek legao, pošto smo te noći držali omladinski sastanak koji se otegao do same zore. Čika Bože kao da je primetio tu nelagodnost, reče da će i on ostati kod kuće, pa donese staklo rakije i poče da me nudi. Tek što započesmo uobijačajeni razogovr, kad strina, čika Božina žena, preneraženo reče:

-Božo, Nemci u avliji! Idu unutra!

To je bilo kao grom iz vedra neba. Ošamutio sam se. Jedva sam navukao čakšire i cokule, zgrabio torbu i pištolj. Ali kuda?

Srećnom, čika Boža se nije zbunio. ”Ne boj se, Gojko! Skloni se iza vrata!” rekao je mirno i pošao u suret Nemcima koji su već ulazili unutra. Otvarajući vrata, čika Boža me je ustvari zaklonio njima. I to je bila slamka za koju sam se morao uhvatiti. Čika Boža pozdravlja Nemce. A oni pravo za sto gde je još stajalo jelo nedovršenog doručka. To ih je, izgleda, raspoložilo. Ćaskali su nešto na nemačkom, nešto na srpskom. Tražili još slanine, jaja i rakije. Strina je donela jedno tridesetak jaja, flašu rakije i poveću polutinu slanine. I još im spakovala u ranac.

Lepo vidim Nemce. Naročito onog u sredini. Mogao je imati oko četrdeset godina, bio je snažan, nabrahlih jagodica, pegav i sa firerovim brčićima… Da mi je da ga manknem! Pištolj držim u ruci. Hoće li me videti? Hoće – neće… Hoće – neće… Da puvam prvi? Još malo. Imam svega tri metka. Jedan moram čuvati za sebe!…

Mislim bleskaju kao munja. Vijaju jedne druge. Vidim drugove iz Sreskog komiteta Skoja, one žive i one mrtve, mnoge likove hrabrih mladića i devojaka. Šta bi oni činili da su na mom mestu?… Najednom novi strah prosto me je paralisao. U mojoj torbi, setih se, imam neki šifrvani a i nešifrovani izveštaj o omladinskim organizacijama u srazu. Masa imena omladinaca iz pojedinih sela. Tragedija! Poginuću, a Nemci će pronaći matrerijal. I streljaće te divne mladiće i devojke. Vidim i mitrovačko groblje, gde streljaju i staro i mlado… Materijal je zamašan, ne mogu ga progutati, a nemam ni mogućnosti da ga spalim… Međutim, čika Boža se odlično snalazi. Razgovara kako već može i ume. Daje im sve što zatraže. I čujem, izvinjava se da bi već morao u polje na rad. ”Guter arbajter”, tapšali su ga Nemci po ramenu. Ali uskoru krenuše. Prođoše ponovo pokraj mene. I izađoše napolje. To se zove sreća, pomislio sam.

Čika Boža se vratio. Okupili se i ostali: sin, snaha i žeena čika Božina. Pričamo i prepričavamo, a prosto ne možemo da poverujemo da se to sve tako odigralo.

Uveče, tog dana, imao sam sastanak sa omladincima na salašu u blizini sela. Zato sam krenuo čim je pao prvi mrak. Kad sam prošao i poslednje kuće, palo mi je na pamet da bi trebalo isprobati pštolj, jer još nisam pucao iz njega. Povučem za obarač. Ništa! Ponovo. I opet ništa. Kosa mi se digla uvis. Da su me Nemci videli iza vrata, lepo bih se proveo! Živog bi me uhvatili!… Šta sam mogao učinit drugo? Bacio sam ga u baru pored koje sam prolazio.

BRIJANJE KOD GLAVONJE

Posle slučaja kod čika Bože Škrbića, otišao sam u kuću Nikole Matricokog, koja je bila na glavnoj ulici, pored ceste Mitrovica – šid. Njegove kćeri, Joka i Nena, bile su skojevke, pa sam često dolazio u njihovu kuću. U noći voleo sam da zurim kroz prozor na ulicu, da posmatram kolone nemačkih motorizovanih jedinica, koje su se tuda često kretale.

Već je šesti ili sedmi dan kako se nisam brijao. Pitao sam domaćina da li u selu imaju berberina koji bi me obrijao. Nema, reče mi. Brica koji je naš čocek ne nalazi se trenutno kod kuće. Otišao je na put. Bolje da sačekam, dodao je, nego da zovu Ivana Marića Glavonju, jer je bio sumnjiv, govori se da je četnički čovek i fašistički špijun. Uvideo sam da se u Ivana mora sumnajti, ali ne znam ni sam šta mi je bilo kad sam zamolio da ga ipak pozovu. Mislio sam, možda je zaveden čovek koji se još može preorijentisati, ”politički ubediti”, kako smo govorili.

Domaćin nije hteo da se protivi dalje, da se – ko zna – ne bi zamerio. I pred veče doveo je Glavonju da me brije. Čim sam, međutim, seo na stolicu i njegove reči i njegovi pokreti odavali su mi čoveka kome svest nije čista. Bojao se otvorena razgovora. Saumnjao je, izgleda, da znam nešto o njemu, o njegovim vezama sa fašistima. Ipak je sve dobro prošlo. Glavonja me je obrijao. I odmah otišao.

Sutradan, proneo se glas da je Glavonja pobegao u Sremsku Mitorovicu, kod fašista. Njegov je strah bio veći. Tako se konačno ispostavilo da je Glavonja bio izdajica i špijun.

Neki dan posle toga u Martince je došao Đorđe Vunjak, sekretar Sreskog komiteta Skoja. Posle sastanka sa rukovodstvom skojevske organizcije u Martincima, otišli smo u susedno selo Kuzmin, radi omladinske konferencije, koja je održana na Blagajskom salašu. Bili smo svi zadovoljni, jer je na konferenciji prisutvovalo oko sto dvadeset omladinaca, što je za kuzminske prilike bilo sasvim dosta.

Posle konferencije Vunjak i ja krenuli smo za Martince. Počela je da sipi prolećna kiša, pa se put malo raskaljao. Kad smo stigli do sela, tu, sa savske strane, čekali su nas martinački skojevci. Bila  je već duboka noć. Ali, tak što smo posedali na zemlju, Vuk reče dosta tiho: ”Tišina!” i rukom poklaza u pravcu kud je trebalo da pođemo. Na jedno stotinak metara od nas, tamo ispod vrba, u koloni jedan po jedan, s puškom u ruci, prolazilo je oko stotinak gestapovaca prema salašim u tom pravcu. Mesec je čas sijao, a čas bi ga koji oblačak zakrilio. Neko je dodao ”Pazi Glavonju! Vidi kako ih vodi!” Više nas rekosmo u isti mah: ”Što ga ne ubismo, boga mu!”

Ujutro, kroz selo se širila vest da jeIvan Glavonja doveo noća s gestapovce iz Sremske Mitrovice i da je sa njima pretresao salaše prema Savi…

Od tog vremena Glavonja se više nije vraćao u Martince.

SUSRET NA PRUZI

Te zimske noći 1944. pošao sam iz Divoša za Martince. Dok sam vijugao prtinom kroz duboki sneg, čudio sam se ne malo što čalmanske Švabe nisu pucali, kad oni inače šenluče svake noći, i kad primete nešto i kad ne primete ništa. Ponekad gonili su tako sopstveni strah od rane večeri do prve zore. Iz Čalme, fašisti su, zaista, ispalili čitavo brdo municije uprazno.

Partizanska staza krivudala je tako da je Čalma ostajala levo, na pola kilometra. Zato sam se i čudio tišini koja me je pratila. Kada sam stigao pred same Martince, na stotinak metara pored pruge, ponovo sam postao obazriv. Prelaz preko pruge, baš na ovom delu, bio je za nas sasvim poznato. Postojalo je nepisano pravilo kako ćemo je najsigurnije preći. Obično smo, za trenutak, izviđali teren i, posebno, osluškivali da li, moda, ne nailazi oklopni voz, koji je patrolirao na relaaciji Ruma – šid, svaki čas, i reflektorima osvetaljvoa  lep deo sremske ravnice. Čekali bismo još desetak minuta, jer su patrole, radi svoje sigurnosti, išle odmah posle voza. Razume se, kad nas je bilo više, patrole nisu predstavljale opasnost. I same su izbegavale susret.

Na sreću, moj oklopni boz je prošao još dok sam bio pola kilometra od pruge. Zato sam, i bez ležanja u snegu, požurio da što pre pređem prugu, jer je i patrola blia već prošla.

Kad sam stigao na desetak metara od pruge, vidim sve mirno i tiho, nigde nikog. Korka – dva. Skok preko jarka. I evo me na nasipu… Tad mi se, u trenutku, sledi krv u žilama… Predamnom, na dohvat ruke, iskrsnu jedan čovek. Železničar ili vojnik? – to je sve što sam pomislio. U desnoj ruci drži gvozdenu šipku, a levog nekog velikog psa za sam ogrljak. Nisam stigao ni pušku da digne. Zastali smo. Gledali jedan u drugog čitavu večnost, čini mi se. Bez reči. Samo je pas počeo da reži Nepoznati zgrabi psa za njušku. Okrete se. I produži, kucajući šipkom po šinama.

Ja se spustih preko pruge. I nasatavih put prema selu. Jedan zaista čudan susret, o kome još dugo nisam znao šta da mislim.

ŠTA JE FAŠIZAM

U Martincima su omladinci radili kao da borba zavisti samo od njih. I SKOJ i USAOJ, u zimu 1944, održavali su bar dva sastanka nedeljno, jedan teoretski a drugi praktični. Na prvim skupovima proučavali smo materijale o Partiji, Skoju, marksizmu i slično. A na drugim smo pretresali, uglavnom organizavciona i druga praktična pitanja.

Nije se znalo koja je organizacija ibla aktivnija. Akcije su se ređale iz dana u dan. Skupljali smo priloegge. Informisali se naročito o kretanju neprijateljske vojske. Dok su udarne trojke otkrivale i hvatale provokatore i špijune, koji su često dolazili u selo kao da su crnoberzijanci koji švercuj uraznu robu. Organizacija Skoja postal je otuda masovna i prava udarna snaga Pokreta. Većinu članova činile su devojke, jer su mladići davno već u partizanima.

Danas smo održali teoretski sastanak Skoja, u kući skojevke Nade Savković, na glavnoj ulici zvanoj Maricki šor. U sobi prema dvorištu, u ”stražnjoj  sobi”, dakle. Govorili smo o fašizmu.

Neko ponavlja definiciju: ”Fašizam je najreakcionarnija, najšovinističkija i najimperijalistička vladavina grupa finansijskog kapitala”. Kad neko upade sa ulice, neko sa straže, i viknu – fašisti! Časak tišina. A onda neko reče: ”Eto šta je fašizam! Sad svi znamo.”

Čulo se kloparanje tenkova. Dugačka kolona nemačke motorizovane jedinice ulazila je u selo. I zaustavila se u našoj ulici. Nena Savković je pošla u izviđanje. Kad se vratila kazala je da su Nemci u prolazu, da idu za istočni front i da će zastati u selu sat – dva. Mogli smo, znači nastaviti. Pored kolone nemačkih tenkova, koja je ispunila ulicu. Pošto smo dašizam imali pred očima, sastanak je uspešno završen – svi su znali pravi odgovor.

PRIREDBA NA RELIĆEVOM SALAŠU

Iako su omladinci u Martincima bili aktivni ksojevci, često su isticali kako bi voleli da organizuju javnu priredbu, onako kako se to činilo u fruškogorskim selima, na primer, u Divošu i Ležimiru. Jednostavno su zaboravili okolnosti koje su bile toliko različite, pa je njihova smelost pre ličila na avanturu. Ali Martinčani ništa nisu unapred odbacivali kao nemoguće, pa i svoju priredbu.

Zbog te upornosti, o njihovo jželji govorio sam sa Živanom Panićem – Đokicom, članom sreskog komiteta KPJ, koji je bio odgoovran za rad u ovom delu sreza. Razgovarali smo o tome i na sastanku sreskog komitata Skoja. Najzad smo se složili da se u Martincima ipak organizje javna priredba, al ida se strogo vodi računa o konspiraciji i da se obezbedi mesto gde će se održati priredba.

Devojke i mladići radosno su dočekali tu vest. Ubrzo su napravili i detaljan program. Priredba će se održati u neposrednoj blizini sela, na Relievom salašu. To je mesto bilo dovoljno bezbedno, po mišljenju mesnih rukovodilaca pokreta, jer fašisti, bar oni iz mesnog garnizona, noću nisu smeli da zalaze tamo. Mesec dana priprema  biće dovoljno, tako da se priredba može održati osmog marta. Svi su bili saglasni – i partijska i skojevska organizacija, i mesni narodni odbor, i AFŽ, i USAOJ… Sreski odbor AFŽ uputio je Milenu Rohalj – Biljanu da nam pomogne.

Odmah su forimarani: dramska i recitatorska grupa, kao i hor. Kuća Ilije Grujića bila je puna svako veče. Pored zakrivljenih prozora probe su trajale do nekog doba noći. Spremali smo pesme: ”Oj, ta narodna vojskka”, ”Omladino, priđi bliže k nama”, ”Ustajte vi zemaljsko roblje”, ”Partizan sam tim se dičim” i još neke. Zatim nekoliko recitacija i najzad tri skeča. Na posebno dpadanje naišla je jednočinka ”Omladina nekad i sad” koja pokazuje mlade pre rata, bezbrižne i vesela; u ratu, kad se bude, i, na kraju, u partizanskoj diverziji. Skeč ”NDH” koji fašističku nazovi državu prikazje kao Hitlerovo nedonošče, izazvao je smeh dok je satira ”Draža Mihajilović na telefosnkoj žici” nedvosmisleno razotkrivala ovog izdajnika.

Približavao se osmi mart i Drugi kongres Usaoja. Zato smo odlučili da se priredba održi u čast Međunarodnog dana žena i Drugog kongresa Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije. Ali samu odluku čuvali smo u tajnosti.

Najzad, osvanuo je i osmi mart. Varljiv, čas kiša, čas sneg. Ali je sve bilo spremno. I program. I obezbeđeje. I lozinka. Nalazio sam se tog dana u donjem kraju sela, u takozvanom Crkvenom šoru. U prvim popodnevnim časocima domaćica me je, kao uzgred, zapitala hoće li priredba biti na Relićevom salašu. Kad sam odgovorio da ne znam, ona je dodala: ”Hajde, pa vidi. Eno omladina se već sprema.”

Odem u sobu do ulice, pogledam kroz prozor i vidiim: prolazi nekoliko devojaka, idu ok kuće do kuće gde god ima omladine, i, verovatno, zovu na priredbu. Na rukama su im devojačke ponjavice i ćilimi… Pamet da mi stane. Samo u toj istoj ulici nalazilo se oko 600 fašista! Pozvao sam odmah Vojka Prijića i zapitao ga šta je to. Sasvim mirno je odgovorio da sse ne sekiram, jer mladi inače znaj sve. Svako je rekao svom, a taj opet svom. I tako je priredba postala javna tajna za selo. Ali, fašisitima niko neće reći, dodao je, pa ako fašisti i doznaju nešto, neće smeti doći.

Da odložimo priredbu? Šta li treba učiniti?

Dok se noć još nije ni spustila, grupice mladih izbijale su prema Grozdićevoj kolibii Relićevom salašu. U sobi i kuhinji podignuta je pozornica, istaknute slike naših rukovodilaca, izlepljene parole: ”Živeo KPJ orgnaizator i rukovodilac narodnooslobodilačke borbe”, ”Živela narodno-oslobodilačka borba”, ”Živeo drug Tito”. ”Publike” je bilo iznad svakog očekivanja. Soba i kuhinja dupke pune. A prozori otvoreni da vide i oni spolja.

Najzad, program. Prvo je otpevana himna. Tatim je govorio Đokica u ime Partije i ja ispred Skoja. Onda recitacije, pesme i skečevi. Izvikivanje parola čulo se sasvim dobro  selu. Ali što dublje u noć, mi smo bili junačniji.

Za vreme sekeča ”NDH” dogodilo se nešto nepredviđeno. Kad je lekar, koji je predstavljao Hitlera, pregledao na smrt obolelo nedonošče, postavio dijagnozu: ”Neće preživeti. Lečenje nas skupo košta. Bolje da se nije rodilo”, u tom trenutku je pukla daska i provalila se improvizovana pozornica, tako da su se glumci popadali na pod. Efekat je bio izvanreda. Aplauz i smeh prolamali su se dugo kroz noć.

Oko ponoći vojko i ja krenuli smo za divoš, na sastanak sreskog odbora Usaoja. Maldići i devojke, posle uspele priredbe, okitili su celo selo plakaima: ”Omladino na oružje!”. I ispisali razne druge parole po kućama. Ujutro žene su prve primetile krupna slova na kapijama žandarmerijaske kasarne ”Smrt fašizmu – Sloboda narodu!” Sa novim jutrom, one su pozdravljale nevidljive vesnike slobode.

IZ JUNSKE OFANZIVE 1944. GODINE

Mnogi znakovi upozoravali su da fašisti spremaju novu ofanzivu na partizane u Fruškoj gori. Odlagali su je nekoliko puta. A sad je sve govorilio da će uskoro krenuti. Junski dani 1944. Šuma je bila ozelenela. Lipe i hrastove, bukve i bagreme, na padinama i obroncima Fruške gore, smennjivali su vinogradi, voćnjaci i livade u ponom buju. Pa ipak, nije bilo romantiike u ovoj pitomini. Ona je, evo već treću godinu, širila krila nad novim stanovnicima, nad nekoliko hiljada ratnika narodnih osvetnika. Štitila je desetine partizanskih jedinica, nekoliko komandi mesta i područja, više štabova i komandi, mnoge baze za ilegalne pozadince. Ceo partizanski život, koji je, na očigled neprijateljima, izrastao u državu u državi.

Tih dana morao sam biti u Stejanovcima, malom selu sa jedva oko hiljadu stanovnika, koje je se smestilo na poslednjim obroncima Fruške gore, tamo gde se oni gube u sremskoj ravnici. Po dogovoru smestio sam se u kuću bogatog seljaka Rade Bukića. Trebalo je da ostanem tu sve do sedme ofanzive, koju smo iščekivali, a onda da pređem kod Blaže Jovanovića, čija je kuća imala vrlo dobru bazu.

U ponedeljak, jedanestog juna, upravo, pred konfereciju seoske omladine, na kojoj se okupilo preko sitotinu mladića i devojaka, naša straža sa crkvenog tornja udarila je u zvono tri puta. To je bio uobičajeni znak za selo da dolaze fašisti. Po borju udaraca pak znalo se i sa koje strane dolazi opasnost. Odmah izađosmo na kraj sela. I zaista, na drumu Ruma – Veliki Radinci, udaljenom na pola kilometra, crnili su se fašisti. Od svih nas jedino sam ja imao pušku. Posmatrali smo ih nekoliko trenutaka, a kada smo videli da fašisti zaposedaju drum, vratili smo se u selo, gde su nas nestrpljivo čekali.

Mislili smo da Nemci neće zasad ulaziti u selo, pa smo želeli da održimo zakazanu konferenciju. Kad se ponoviše udarci u zvono. Dolaze, svima je stajalo na usnama. Ponovo krenusmo u izviđanje. Drumom od Rume nailazila je nova duga kolona fašista. Postade nam, najednom, jasno da je ofanziva tu, samo što nije počela. Stoga je narod listom krenuo iz sela, prema planini i vinogradima. Uglavnom žene i deca, jer su skoro svi muškarci već bili u partizanskim jedinicama. Kola za kolima. Sa njnužnijim stvarima da se održi život u planini.

Žene sa malom decom posebno su uznemirene. Jer mališani plaču na sav glas. Poneko vodi i desetoro dece. To su partizanska deca, pomislih. Kakva slika! Zaista, da se ne zaboravi nikad. Kako li će proći? Hoće li preživeti? Ili će ih razneti fašističke granate?… Mučan utisak ostavlaju i kola sa jastucima i drugim stvarima domaćinstva dograbljenim na brzinu.

Od nekad živog partizanskog sela ostade, uskoro, samo pustoš. I tajac. Vrata od dvorišta širom otvorena. Iz kuća je zjapila zlosutna praznina. Celo selo kao da je nestalo pod zemljom. Nigde nikog živog da sretnem. Ponegde čujem samo kašalj nekog starca ili starice, koji su nam češće govorili: ”Deco. Mi nećemo bežati. Stari smo. Ako nas fašisti i ubiju, neće biti velika šteta”… Stravično zatišje pred buru. Napad samo što nije počeo.

U kući Blaže jovanovića panika. Domaćin zapregao konje i samo što nije napustio dvorište. Jedva me sluša. Unapred odbija pomoć. Kakva baza! Neće da zna ništa o tome, da mu još kuću zapale zbog mene. On će na salaš, a ja kud znam.

Nemci su već ulazili u prve kuće. Blaža nije hteo da zna za ranije obećanje. Pobegao je uzde i kola se izgubiše u ludom tresku. Napušten sam, pomislih, a jeza me ošinu kao najluđi očaj. Sasvim dobro čujem fašiste u trećoj ili četvrtoj kući od Blažine. Tada se odnekud pojavi blažina ćerka Lela i reče da se samo sklonim u bazu, pošto ni ona ni njene sestre neće bežati od kuće za celo vreme ofanzive. Izvinjavala je oca. ”Takav je stari”, govorila je, ”sa partizanima radi od početka rata, ali kad se zapaniči, onda se na njega ne može računati. Posle će sve biti kao ranije.”

Nisam imao kud. Morao sam ostati. Uostalom, verovao sam Leli. Bila je skojevka. Znao sam da će održati reč.

Fašisti pretresaju kuću po kuću. Pljačkaju naveliko. Topovi tuku po obroncima Fruške gore. Ja se nalazim u bazi, koja je u podrumu kuće, ispod prozora sa ulice. Memla. Totalan mrak. Jedva nešto vazduha dolazi kroz jedan malen otvor, preko kojeg mogu videti svetlo dana. Baz je velika koliko da se čovek šćućuri u njoj. Sve u meni govori – bolje da nisi ni ulazio u bazu. Trebalo je da ostaneš gore, da se dovijaš kako znaš. Ovako, ako te fašisti pronađu, gotov si… Bazu, zamišljam, nije teško pronaći. Treba samo kucnuti u zid i on će zazvoniti kao zvono. Da. Ali, hrabrim se, kad fašisti ulaze u podrum jedne partizanske kuće, nemaju ni oni tri čiste. Šta znaju koliko nas je ovde…

Red misli prekide mi tutrnjaa odgore. Sasvim dobro čujem – pretres i Blažine kuće. Bat cokula. Silaze, evo, u podrum. Udaraju u burad, po zidovima. ”Gde su vam partizani?” viču. Odjednom, nestade i onog zračka svetlosti, koji je padao u bazu. Nazirem neku senku ispred užerenih očiju. I disanje sam zaustavio. Udarac levo. Udarac desno. Vrata je mimoišao. Laknulo mi je kad je fašista viknuo: ”Hajde izađi, otišli su fašisti”. Nisi me primetio, pomislih. A trik ti slabo pal. Znamo se već, stari moj. Trenuci. Časovi. Večnost. Najzad, iziđoše iz podruma.

Ne znam da li je prošao koji minut, kad je došla Lela. ”Otišli su iz kuće”, rekla je ”Ali ti samo ostani u bazi. Mogu se đavoli vratiti ili da naiđu drugi.”

U samu noć, došla je starija Blažina ćerka, Seja, i pozvala me da izađem iz baze i dođem gore u sobu. Sad nastade priča, smeh i radost, pošto se sve ipak dobro završilo.

U Blažinoj kući sam ostao oko četrnaest dana. Već trećeg dana mogli smo čuti i neke vesti o ofanzivi. Nekoliko meštana uspelo je da se, noću, povuće pored fašističkih straža i da se vrati u selo. Našem susedu, kažu, desio se ovakav slučaj. Po izlasku iz sela sakrio se u svoju bazu u vinogradu. Slučajnost je htela da su fašisti stavili svoj kazan u kuhinju baš na bazu. Razume se, umalo što se, i on i cela porodica, nisu ugušili.

Ofanziva je u punom jeku. Čika Blaža je par pta navraćao kući opet se vraćao na salaš. Uvek me je zvao sa sobom. ”Eto, jesi l’ video, takav je tata”, dobacila je Lela.

Nešto kasniej pronela se vest da su fašisti u okolini Šišatovca otkrili bazu u kojo se nalazio skoro ceo sreski komitet KPJ, i da su, u jedomesečnoj borbi, svi drugovi poginuli. Užasna vest! Jedinu nadu polažem u mogućnost da je vest netačna ili da je samo delom istinita.

Evo još jedne vesti. Sasvim neprijatne. Nekoliko Stejanovčana, čuli smo ,pobeglo je sa partizanske teritorije u Rumu. Stavili su se na raspolaganej šefu Gestapoa Baueru i sad su u selu sa policijom. Došli su na tenkovi, da ih narod vidi. Provogkatori! Sad vršljaju po sulu. Sramote svoj narod. I zato ih se svi gade.. Još ranije slušao sam, uhvatio Bauer jednog mladića iz Stejanovaca. Tukao ga je. Pretio mu. Ali mu je o obećevao slobodu, ako pristanete na špijunsku rabotu. Poruči to mladić svom ocu u Stejanovce i zatraži roditeljski savet. A odgovor je glasio. ”Kad bi moglo biti da umesto tebe ubiju mene, ja bih rado pristao. Ali to je nemoguće. Kad bih došao, fašisti bi imali u rukama i mene i tebe… Sine, pre bih voleo da ti vidim grob, nego da budeš sa fašistima na tenku. Ti znaš ko smo mi? Ljubi te i volli tvoj tata.”

I

Posle dve nedelje rešio sam da se iz Stajenovaca prebacim u Laćarak, u donje ideo Srema koji nije bio zahvaćen ofanzivom i gde sam očekivao da ću sresti Živana Panića – Đokicu. Za svaki slučaj, Blažina kći Seja proverila je da na drumu od Rume prema Velikim Radincima nema fašista, tako da sam mogao krenuti. Kad sam došao, međutim, na nekih pedesetak metara od ceste, odjednom, kao iz vedra neba, izbiše tri tenka, obrna kola i za njima dvadesetak konjanika. Čistina, teren ravan kao dlan. Ledina soska, gde pasu seoske svinje. Sve što sam mogao preduzeti je da legnem na zemlju, u retku aptu, koja se tu i tamo čoporila. Bombu sam odvrnuo i stavio kraj sebe. Pušku otkočio, nišanim i drhtim. Tek tada sam primetio, na dvadesetak metara ulevo, seoskog svinjara, o kome u selu nisu baš najbolje mislili. Govoril i su da je, u svoje vreme, bio oficir ruske carske vojske i da je i danas ogorčeni protivnik komunista. Gledamo se. On, oslonjen na štap. I ja, sa puškom u rukama. Pogled mu je neprijateljski. Osećam da razmišlja da li da da znak fašistima. Hoće – neće? Fašisti prolaze. Minuti se razvukli u sate. Prolazi i poslednji konjanik. Neće, ipak, neće šaputao sam.

Kad su Nemci odmakli, digao sam se, ali nisam pošao starom belogardejcu, koji se okrenuo da me ne vidi, nego hitro pređem preko ceste i produžim put za Laćarak.

U prvi mrak stigao sam do salaša na Višnjevcima. Tu samzatekao nekoliko naših kurira, koji su pričali kako su pokušali da se probiju u Donji Srem, pa su naišli na fašističke zasede, koje su bile postavljene u pšenici. Dva kurira su poginula, a jedan je ranjen. Ali je palo i nekoliko fašista.

Iako, sudeći po svemu, put u Laćarak nije bio slobodan, ipak sam rešio da krenem. Uzdao sam se u to što sam tim putem češće prolazio i prično dobro poznavao teren. Od salaša do Laćaraka nije bilo više od dvaneaest kilometara. Zato sam, posle kraćeg odmora, nastavio put. Počela je da sipi prava letnja kiša. Naišao sam uskoro na neki kanal, dosta širok da ga čovek ne može preskočiti, ali ćuprije nije bilo. Produživao sam sam uz kanal, očekujući most. Posle sata hoda osetio sam da nisam na dobrom putu. Iapak sam prešao prvu ćuprija na koju sam naišao i produžio dalje. Šta sam i mogao drugo.. Međutim, što sam dalje odmicao, gubio sam sigurost. Išao sam već nasumice. Mrak je bio takav da pres pred okom nisam video. Možda je trebalo da se vratim? Ili da produžim put po svaku cenu?

Nešto posle ponoći, učinilo mi se da vidim neko svetlo. Stanem, opslušnem. Čuo se neki pisak. Gde sam mogao biti? Nije mi trebalo mnogo vremena da razberem. Bio sam siguran da se nalazim u neposrednoj blizini železničke stanice u Sremskoj Mitrovici! I svetlo i pisak dolazili su od lokomotive koja je uzimala vodu. Poznavao sam taj teren dobro. U Mitrovici sam živeo četiri godine. Nisam se dalje dvoumi. Praktično, ja sam već bio ušao u grad. Prošao, dakle, straže. Trebalo je brzo odlučiti na koju ću stranu. Krenuo sam ka severu, prema Milivančevom i Radovanovom salašu, gde sam stigao posle pola časa.

Na salašu kao da nikog nije bilo. Nemi tajac… Kucao sam na prozor, pa na vrata. Ali bez odgovora. Brata su bila otvorena. Uđoh u mrak. Dozivao sam domaćina u prvoj, pa u drugoj sobi. Tek iz treće sobe odazvala se neka žena. Palila je lampu i pitala zastrašeno ”ko je”. Odgovorio sam ”partizani”. Najzad se pojavila sva izbezumljena i do kraja nepoverljiva domaćica, koja mi je rekla da su joj ustaše noćas pretukli muža i odveli u grad. Imala je snage još samo toliko da me uputi na sluge, pre nego što se vratila u sobu.

Tako, sam u drugoj zgradi, probudio biroše. I oni su mi ispričali kako su noćas ustaše pretukli i oterali gazdu sa salaša. Čim sam zatražio da mi pokažu put prema Fruškoj gori, pristali su, pa smo osmah krenuli. Kad smo došli naspram Laćrka, počelo je zoriti. Dalko u planini naziralo se selo. Jedan od vodića je rekao da je to Ležimir, a da put kojim idemo vodi pravo do njega. Tu smo se rastali. Oni su trčali natrag. Dok sam ja, umesto za Ležimir, produžio sa Laćarak. Već se razdanilo kad sam stigao do prvih kuća. Zato sam postao obazriv i preko običaja. Mogao me je svako primetiti, onako sa puškom i bombama. Pa ipak, verovao sam Laćarčanima. Zar oni ne govore da se kriju samo od fašista, a da među sobom ne znaju za konspiraciju.

II

Seoski svinjar je terao svinje u polje. Mlekarice su nosile mleko u grad. U Sremskom šoru skrenuo sam u kuću Zdravka Volavić, člana mesnog narodnog odbora, koji je imao sigurnu i uvek gostoljubivu bazu. Čika Zdravko, tetka Kata i cela njihova porodica toliko su se već saživeli sa partizanima da im je bilo neobično kad nismo bili s njima. Zato sam se začudio ne malo kad sam naišao na zaključana vrata. Pomislio sam: ustaće, neću da ih budim, otići ću u dvorište i leći u kola, koja sam ugledao pod dudom ispred štale. U kolima je, na sreću, bilo nakošene trave, pa sam se mogao lepo smestiti.

Nisam ni zadremao, kad tridesetak fašista upade u dvorište. Čujem cokule. Eno, provališe vrata i banuše u sobu. Razbijaju i lupaju. Prava premetačina. Jedni odlaze, drugi dolaze. Pušku sam otkočio. Ležim potrbuške, onako prikriven travom i očekujem svoj trenutak. Ali Nemci vršljaju po kući. Zauzeti pljačkom. Posle jedno pola časa svi se pokupiše i pođoše na susednu kuću.

Digao sam se iz kola da osmotrim dvorište, kad iz susedne bašte, vidim, dolazi i domaćin kuće, čika Zdravko. Okreće se levo – desno. ”Čika Zdravko”, zovnem ga. Spazio me je odmah. ”O, Gojane, ti si!” Prišli smo jedan drugom i pozdravili se.

Tada mi teče da su fašisti, neki dan, našli bazu u njegovoj sobi i razorili je bombama. Niko nije stradao. Ali, od tog dana, niko ne spava u kući. Preko dana dođe, eto, da je obiđe. Kao baš i sada. Razume se, i ja sam njemu ispričao svoju odiseju. Onda me je čika Zdravko odveo u kuću svog rođaka, gde sam predanio i malo se odmorio.

Sutradan u Laćarak su stigli Đorđe Vunjak i Stevan Okanović – Neša, članovi sreskog komiteta KPJ, kao i nekoliko članova sreskog rukovodstva USAOJ, Sreskog narodnooslobodilačkog odbora i Sreskog odbora AFŽ. Od njih sam čuo šta se zapravo dogodilo kad se pronela vest da je ceo sreski komitet izbginuo u bazi.

Poslednjeg dana ofanzive fašisti su, pretresajući teren iznad Šišatovaca, zaista pronašli baz u kojoj su se nalazili Rada Gajić – Veljko, sekretar komiteta, Parica Tucaković – Mile, sekretar sreskog narodnooslobodilačkog odbora, Đorđe Vunjak – Vuk, seksretar Skoja, Stevan Okanović – Neša, član sreskog komiteta KPJ, Duško Andrić, politički komesar komade mesta, Slobodan Maletić na radu u Glavnom narodnoslobodilačkom odboru Vojvodine i Anka Daus – Crna, član sreskog komiteta KPJ. Fašisti su odmah počeli da pucaju i bacaju bombe. Drugovi su, međutim, prihvatili borbu. Odolevali su nešto više od pola časa. Iz vatrenog obruča spasli su se jedino Neša, Vuk i Crna, dok su ostali poginuli.

U razgovoru konstatovali smo da ofanziva, iako je trajala duže nego ranije, nije imala uspeha. Istina, Nemci su izvršili niz drastičnih zločina nad stanovništvom fruškogorskih sela, ali naše vojne snage ostale su neokrnjene. Pokušali su i u sremu da stvore neku vojnu formaciju sastavljenu od Srba i da je krenu protiv partizana. Nešto slično Ljotićevcima i četnicima u Srbiji. Dali su joj i bombasto ime: ”Srpska doborovoljačka divizija za borbu protiv komunizma”. Ali, istini za volju, u toj diviziji nije se našlo više od tridesetak plaćenika. Komadant – Giga Labus, iz Kuzmina, koji je dezertirao iz NOV strahujući zbog kazne posle pljačke i drugih zločina koje je izvršio u partizanskim selima, bio je podređen direktno poznatom ratnom zločincu Antonu Baueru, šefu EK 3 iz Rume. Nemci su koristili ”doborovoljce” kao policijske potkazivače i provokatore. Zajedno su ubijali i palile, te su se odmah raskrinkali u očima naroda.

Tu noć Vuk i ja proveli smo u jednoj bazi u Sremskom šoru. Kuća je bila bez hodnika i sa dva odeljka. Do ulice – dve sobe i kuhinja, a iz dovrišta – kačara, vajat i štala. Mi smo zanoćili u prvom odelenju, u sobi do ulice. Oko ponoći osetio sam da me neko drma za ruku. ”Gojko ustaj!” čuo sam. Tek što sam se razbudio, video sam da je Vuk već ustao. Domaćin i njegova žena gledali su kroz staklena vrata od kuhinje u dvorište, prema susednoj kući. Fašisti su u dvorištu, šaputao je priplašeni čovek. I zbilja, stajali su na dva – tri metra od susedne kuće. Nekoliko njih trčali su ispred prozora sa ulice.

Brzo sam se obukao, uzeo pušku, pištolj i torbu i pošao prema kuhinji, odakle su domaćin i domaćica, sa krajnjom napetošću, pratili i najmanji pokret Nemaca. Svaki trenutak je bio sudbonosan. Čekali smo samo da fašisti pođu prema kuhinji. Vuk je imao šmajser. Ja pušku i dve bombe. Pogledah i ja. Zaista, kroz staklena vrata videl ose nekoliko fašističkih vojnika, koji su opkoljavali susednu kuću. Neki su stražarili na ulici.

Posle desetak minuta opsade domaćin je zaključio da fašisti ne znaju ništa o nama, već da su, verovatno, došli da hapse komšijinog sina, mladića koji je pobegao sa prisilnog rada.

Posle još desetak minuta i sami smo se uverili da fašisti hapse mladića. Ipak smo rešili da izađemo kroz prozor stražnje sobe i da se sklonimo na tavan. Noć nije ibla sasvim mračna, te smo sa tavana sasvim lepo videli Nemce pred kućom, kako se dogovaraju. Nešto kasnije, popeo se do nas i domaćin, da javi da su fašisiti otišli, pa smo sva trojica odahnuli. Jer tih dana je u Laćarku, pored mesnog fašističkog garnizona, stavioniralo još nekoliko stotina fašista zbog ofanuive na Frušku goru.

U OKUPIRANOM GRADU

I

Sremska Mitorovica, u ratnim godinama, mnogo se izmenila. Nekad centar slobodarskih ideja i radničkog pokreta u ovom kraju, ona je, sa bezbrojnim ekpoziturama fašističkih ustanova, postala logor i mučilište ravnog Srema. Grad je bio opasan nemačkim i ustaškim stražama, i niko bez ljute potrebe, nije dolazio ni izlazio iz njega. U njemu je pak besnela fašistička zver. Svi smo zapamtili masocno vešanje 1941. i još masovniji zločin u 1942. godini, kada je, na  mitrovačkom groblju, streljano oko osam hiljada rodoljuba.

Tu, u Mitrovici, stolovali su ustaški pokretni preki sud i po zlu čuveni viši redarstveni poverenik Viktor Tomić, koje je zapamtio ceo Srem. Na mitrovačkom groblju strrljalo se svaku noć. A ubice su se hvalile svojim zločinima i govorile po gradu – kako je pravoslavno groblje već puno da će morati potražiti novo. Rake, desetak metara duge, pet široko i tri duboke, često su ”oživljavale” i leševi nesrećnih žrtava izbavicani su na površinu. Stoga je groblje zaista preneto na ledinu prema Velikim Radincima.

Naročito se hvalisao mitorvački lekar Karlo Helbih, koji je zvanično prisustvovao svakom streljanju. On bi lično ”dotukao” ćrtvu ukoliko bi kod nje spazio znake života. Jednom prilikom je, tako, pištoljem rascopao glavu nesrećnoj žrtvi, da se mozak rasuo na sve strane… A posle se prsi kako je jeo srpskog mozda…

Ova priča o Helbihu, iako neverovatna, dobila je potvrdu u iskazu Grge Jamića, žandarmerijskog poručnika i zapovednika žandarmerijskog voda u Sremskoj Mitrovici, koji je, na suđenju posle oslobođenja rekao: ”Na streljanje smo išli: katolički pop, Harlo Helbih lekar, i ja. Znam da je Helbih išao od žrtve do žrtve i gledao da lie je nastupila smrt. Ukoliko nije, a takvih je slučajeva bilo, on bi ponajčešće sam dotukao žrtvu… Isto tako znam da se, posle streljanja, sav iskrvavljen i ispreskan ljudskom krvlju, vraćao u grad i hvali kako je noćas mučio Srbe”.

Jedna bolničarka mitrovačke bolnice potvrdila je da je Helbih pretvorio bolnicu u sovoj eksperimentalni labaratorij gde je ispitivao načine za ubijanje ljudi. On je, pod vidom ”lečenja”, davao ljudima injeksije raznih otrova i sa uživanjem posmatrao kako se žrtva muči, beležeći koliiko je koja živela, kakve bi manifestacije nastupile itd.

Ništa manji zločinac bio je i Mitrovčanin Josip Novosel Pepa. Još 1941. godine, Pepa je ušao u podrum jedne bogataške kuće gde su fašisti zatvarali nedužan svet i jednim kocem počeo udarati svezane ljude – a bio je izrazito visok, krupan i snažan – tako da je ubio četrnaest ljudi.

Za vreme streljanja na groblju, Pepa je bio razjarena zver. On i nije nosio pušku, pištolj ili neko drugo oružje, kao druge ustaše, već ašov! Ne! On je ašovom udario uzduž i popreko po ljudima koji su streljani ili kuju su tek izvedeni na streljanji. Zasecao je žrtve od grudnog koša pa niže. I isticao svoje zverstvo kao naročitu odanost ustaško ustaškom pokretu, NDH i posebno Paveliću… Sve dok ga nisu uhvatili partizani – 1943. – i dok nije, osuđen na smrt, streljan.

II

U Mitrovici je bilo fašista svih bolja. Od nemačke komande, folksdojčerskih organizacija svih vrsta, pa do gradske policije, ustaškog logora i tabora, sreskog načelstva, šesnaeste ustaške bojne, nekoliko četa mesnog domobranskog garnizona, vojnog okruga, jedne čete za obezbeđenje železničke pruge i stanice žandarmerije…

Stoga u gradu i nije postojala snažne omladinska organizacija, pored sve ržnje mladih prema okupatorima i ustašama. Nije postojalo jedinstveno rukovodstvo Skoja i Usaoja, već su rukovodioci grupa održavali lične veze sa članovima sreskog komiteta Skoja. U Skoju je bila uglavnom radnička i srednjoškolska omladina.

Takvu jednu grupu predvodila je Mara Radmanović – Sejka, omladinka iz Železničke ulice (broj 122). U njenoj grupi su bili: Bera Mičić, Dragica Milanović, Mirjana Negovanović i Miroslav Šapina, učenici viših razreda mitrovačke gimnazije, zatim Ivanka Smodel, službenica i Novak Tomić, stolarski radnik. Omladinci su bili dosta aktivni, ali i neiskusni. Održavali su vezu sa skojevskom organizacijom u Laćarku.

Negde s jedeni 1943. godine, Mara Radovanović – Sejka napustila je gimnaziju, jer nije htela da peva ustaške pesme, da bude član ustaške mladeži i da položi ustašku zakletvu poglavniku i NDH. Umesto đačke torbe, uzela je kantu u ruke i naoko postala mlekarica. Samo što nije raznosila mleko, neo sanitetski materijal toliko potreban za borce Narodnooslobodilačke vojske. Materijal je dopreman iz Vinkovca, od Makse Labaša, domobrana, a do Laćarka prenosila ga je Sejka. Na mitrovačkoj trošarini bila je često legitimisana. Ali ”prazna” kanta u odlasku nije navodila na sumnju. A još manje puna mleka – u povratku.

Jednom prilikom Sejka je bila pozvana na skojevski sastanak u Laćarak. Sa njom je pošao i Nova Tomić. Da bi nezapaženi izašli iz grada, uzeli su kante u ruke i krenuli na put. Bili su poneli nešto sanitetskog materijala, kancelarijskog priboja i novca. Na mitrovačkoj trošarini, u kritičnom času, policaijac je dao znak agentu da poznaje devojku i da oboje mogu proći.

Na sastanku u Laćarku Sejka je iznela da je uspešno rasturila ”Istinu”, organ narodnooslobodilačkog pokreta za Srem, ”Glas omladine” organ Usaoja za vojvodinu, kao i primljene letke. Znajući teške uslove za rad u Mitrovici, preporučeno joj je da oprezno povećava omladinske redove, da sa čuva provokatora i ustaških agenata i da, uglavnom, dostavlja podatke u kretanju, snazi i naoružanju Nemaca i ustaša u gradu.

Uskoro su mladi Mitrovčani poslali plan vojničkih obezbeđenja u gradu, koji je obeležavao bunkere oko grada i lokacije vojnih jeidnica, što je i te kako dobro došlo našim komandama i štabovima. I druge informacije bile su od koristi. ”U Mitrovicu je, ovih dana, došla dvanesta nemačka divizija”, javljali su. ”Nosi amblen hrastove grančice. Prema pričanju vojnika, neće se dugo zadržavati u Mitrovici. Zadatak joj je da pođe na Frušku goru, u pravcu Grgurevaca.”

”Policijski agent ”Čavka” je dosta aktivan”, izveštavali su dalje. ”On se stalno šeta u civilnom odelu kroz naš deo grada. Dobijamo utisak da je zadužen da kontroliše naš kraj”…

”Porodica Kadar je ustaški nastrojena. Lajoš Kadar otišao je u ustaše”… ”Mica Obrenović, žena pokojnog Ilije Sekulića, ne samo što je ljubavnica logornika andrije Krzmanovića, nego se i ovde – onde predstavlja kao partizanska kurirka. Provocira ljude. Mi joj ne verujemo. Izvestite nas kakav stav da zauzememo prema njoj.”

”Profesor Petančić organizovao je kurs stenografije, koji posećuju preko dvadeset omladinaca i omladinki, uglavnom, antifašistički raspoloženih”, glasilo je novo pismo. ”Kurs traje tri meseca, sa predavanjem dva puta nedeljno po dva časa. Posetioci su srednjoškolci. Skupljaju se u Šećer sokaku, u zgradi majstorske škole… Jedno posle podne na zidovima sobe zatekli su parole ”Živeo drug Tito!” i još neke. Očigledno je da su to ustaše napisali. Kad su se skupili skoro svi slušaoci, upali su unutra Ivan Maldini i još nekolicina ustaša.. Trinaest mladića i profesor Petančić bili su uhapšeni i sprovedeni u zatvor. Jedino je izostavljena učenica na koju smo sumljali, pa se, eto, i ispostavlio da je provokator”…

Drugu grupu mitrovačke omladine predvodio je berberski radnik Stevan Kojić, poznat inače kao fudbaler, član kluba ”Građanski”. U toj grupi bili su; Branko Dragutinović, Nikola Mauković, Đorđe Vasilić, Dušanka Perović i drugi. I ova grupa uglavnom je bila orijentisana na skupljanje informacija o stanju  gradu, a prvenstveno o kretanju i snazi vojnih jedinica, kao i na dostavljanje sanitetskog materijala. Od mnogobrojnih njihovih izveštaja navešću bar nekoliko:

”Upoznali smo se sa jednim nemačkim vojnikom, Slovencem. Zove se Adi Kloje. Prikazuje se da je za partizane. Tražili smo od njega sitniji sanitetski materijal, jer radi u ambulanti. Videćemo… ”

”U blizini naših kuća stanuje Anton Kezele, agent ustaškog gradskog redarstva. Iz razgovora i njegovog ponašanja zaključili smo da nije mnogo stalo ustaške policije. U nju je dopao jer je i pre rata bio policajac. Priča kako mu je otac partizanski sarandnik u Slavoniji. Preko njega bi se moglo što – šta dobiti… ”

Posle našeg upustva, stigla je nova poruka: ”Povezali smo se sa Kezelom. Šaljemo vam i neušto sanitetskog materijala”… Još kasnije stavan je javljao: da je od Kezela dobio spisak svih policijaca koji su u toku rata služili u mitrovačkoj policiji. Isto tako i spisak lica koji su primali novac od ustaške policije, kao konfidenti.

Pored ostalog Stevan je pisao da ga je Kezele obavestio da će porodice Rosić i Ugarković biti uhapšene. Da je on opomenuo i Rosićeve i Ugarkovićeve. Dok su se Rosićevi sklonili i ostali živi, dotle su Ugarkovići, ne osećajući se krivi, čekali, bili uhapšeni i kasnije streljani.

Najzad smo od te grupe dobili obaveštenje da je u glavnom domobranskoj jedinici mitrovačkog garnizona zavladala krajnja kolebljivost i demoralizacija. Komandant pukovnik te jedinice, Đurđević i još neki oficiri, davali su znake da bi želeli da sarađuju i da odu u partizane. Ove podatke smo odmah dostavljali našim komandama i štabovima.

Kraj.

 
 
    DOBA HEROJA  
     
  U cilju očuvanja od zaborava naše slavne prošlosti, pokrenuta je ova internet stranica, kao digitalna biblioteka u koju će biti postavljene knjige i tekstovi o Narodnooslobodilačkom ratu, Josipu Brozu Titu i Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.  
 

Today, there have been 1 visits (5 hits) on this page!
marika123
Ko te ima taj te nema Ko te nema taj te sanja Ko te sanja taj te ljubi A ti o tom pojma nemaš

Komentariši