ako je zanimljiv datum na koji je Amerika priznala Hrvatsku – 7. travanj 1992. godine.

Upravo je tada, početkom travnja krenula Busheva Predsjednička Kampanja po sjevero-istočnim dijelovima zemlje i to baš u onim krajevima gdje Hrvatska Emigracija ima svoje najmoćnije organizacije i Lobi Grupe (New York, Washington i naročito Pennsylvania gdje je sjedište Hrvatske Bratske Zajednice).
Hrvatska je emigracija poklonila Bushu svoje glasove, a ovaj je zauzvrat priznao Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu.

Zaista je čudna promjena odluke od prije samo 4 mjeseca:

"Ne želimo priznati te zemlje jer bi to razbuktalo rat."

u

"Priznali smo te zemlje kako bi zaustavili rasplamsavanje rata".

Ubrzo nakon toga, ostatku Jugoslavije su nametnute sankcije.
Osim toga, ime Bush se spominje i pri jednom od najvećih bankrota u povijesti, kompanije Enron.
Svima nam je poznato da je Hrvatska primala pomoć od Amerike u zamjenu za usluge i puno obećanja.
Tako smo na kraju imali i Hrvatski Slučaj Enron:

U danima kad je Franjo Tuđman bio Hrvatski Predsjednik te pretendirao da bude oboje, reformirani komunist i najbolji prijatelj Amerike na Balkanu, imao je veliki problem: njega i neke njegove najbolje prijatelje, tražio je
Internacionalni Sud za Ratne Zločine u Haagu.

Enron je htio sklopiti energetski ugovor s Hrvatskom.
Enron je ponudio nagodbu Tuđmanu: potpiši za nas i mi ćemo iskoristiti naš utjecaj u Washingtonu kako bi osigurali da ti i tvoji prijatelji ne odete u zatvor.
Tuđman je potpisao taj ugovor kojim je Hrvatska između ostalog trebala plaćati najskuplju struju u cijeloj Europi narednih 20 godina.
Radilo se o izgradnji 150 – megawatne centrale za 100 miliona dolara.
Procijenjena cijena struje: 120 – 200 miliona $ iznad tržišnih cijena tokom 20 godina, za čije je opravdanje Tuđman obećao upotijebiti svoj politički utjecaj.
Enron je utržio ogroman novac.
Nitko nije otišao u zatvor.
Svi su bili sretni dok Tuđman nije umro od raka.
Nakon toga su cifre izašle na vidjelo i nikom ništa sve dok malo pomalo u javnost nisu počeli curiti i skandali kao što su slučajevi slični Bechtel-u.
Uopće nije čudno što Hrvatskoj (kao i ostalom dijelu bivše države) cijelokupni projekt svih mogućih reformi vodi USAID.
Nevjerovatna je činjenica da velika većina stanovništva iz bivše države o tome nema pojma.
Sjetimo se samo Tuđmanove želje da bude oficijalno primljen kod Clintona.
To mu nije pošlo za rukom, ali zato Mesiću jeste ,nakon čega je Enron (čudna li čuda) najavio povećanje cijene struje za 25 %.
Kada svemu tome dodamo da je Hrvatska u ono vrijeme bila totalno neprihvaćena od Europske unije (skoro pod sankcijama) zbog nemilih događaja iz rata, te da su Europski uvjeti na kraju u potpunosti ispunjeni; nema drugog zaključka: cijeli pokušaj dodvoravanja Amerima je ekonomski oštetio zemlju za pitaj Boga koje sume.
Iz opisanih događaja, potpuno je jasno da su namjerno krivo usmjerene reforme koje izmišlja Američka vladina Agencija za Pomoć USAID, a koja se uvukla u sve pore našeg drušva, donijete samo s jednim ciljem:
Izvući Maksimalnu Korist !

Kao posljedica svega ovoga, danas, kada Elita samo što nas sve nije uvukla u novi svjetski rat, kada Busha cijeli svijet naziva jednim od najvećih zločinaca, Hrvatska Vlada ide na njegovu predizbornu konvenciju kako bi mu izrazila podršku.
Ništa čudno, pa članovi Hrvatske Vlade su na platnom spisku Američkih Korporacija, naprimjer ministar Žužul (Bechtel).

Tako se i Jugoslavija, ni kriva ni dužna našla nasred puta kojim ce teći plin i nafta sa Istoka prema zapadnoj Europi.

Naravno da osim Amerike ni Europa nije htjela sjediti skrštenih ruku.
Njemačka nije planirala samo naftovode već i cijelu mrežu cesta, komunikacija, željezničkih i energetskih koridora, riječnih puteva…, kako bi osigurala izvore prihoda za Europsku uniju.
Ovdje se stvorila napeta situacija između lešinara jer je svatko htio zagristi veći komad,a najviše se očitovala u kompletno neuspješnoj intervenciji svjetskih "mirovnih" snaga za vrijeme rata, totalno uronjenoj u duboke ekonomske interese i razdore između jednih i drugih, a koji su naravno ostali skriveni za javnost,identična situacija ovoj koju sada gledamo u Iraku.
Njemačka je naravno već tada računala s novom važnom ulogom koju mora preuzeti u Europskoj uniji.

Zato je toliko i požurila s priznavanjem novih država i bila jedan od najvećih zagovarača da Hrvati, Slovenci, Srbi, Bosanci i ostali ne mogu živjeti u istoj zajednici;
iako nam je to danas, kako se čini, svima nova sudbina, bez da nas je itko išta pitao:
Bratska Zajednica Europske Unije: Bratstvo i Jedinstvo među narodima u sklopu NATO-a.

Dešavaju se toliko idiotske i blamažne situacije od kojih je najtužnija ova nedavna kad se Talijanski Narod pobunio protiv proširenja Američke Baze kod Vicenze – ostaje nejasno kakve veze ima Europska Unija sa Američkom Vojskom i kakve veze ima Italija sa oko 90-ak atomskih bombi na svome teritoriju, ali je zato dobro spomenuti da je Talijanski Ustav predviđao smrtnu kaznu dok nije ukinuta,
za onoga tko omogući stranoj vojsci "boravak" na njenom teritoriju:

toliko o Prvom "Predsjedniku" Europske Unije i Prvom Počasnom Građaninu Istre, Romanu Prodiju.

Tragedija je u tome što dok je zagovarala naš nemoguć suživot, Njemačka je politika zahtijevala da se od Bosne i Hercegovine; republike u kojoj su živjeli Hrvati, Srbi i Muslimani napravi jedna nacija.
Budući su Hrvatski, Srpski i Bosanski Nacionalisti već zauzeli svoje teritorije, ova je odluka rasplamsala politiku etničkog čišćenja.
"Hrvatski heroj", Njemački Ministar Vanjskih Poslova Genscher, prisilio je Europske Ministre na donošenje odluke o priznanju Bosne i Hercegovine.

Ova je Njemačka odluka protiv Jugoslavije donijeta točno 6. travnja 1992.,na 51. godišnjicu Njemačkog Fašističkog Bombardiranja Beograda kojim je započela Njemačka Okupacija Balkana.

Ovakvom je politikom Njemačka jako ojačala svoju poziciju.
Prijašnji opasni i jaki konkurenti; Sovjetski Savez i Jugoslavija praktički više nisu postojali, postali su sluge koje bez dozvole gospodara ne smiju ni mrdnuti.
Cijeli se ex komunistički svijet obraćao Njemačkoj.
Ona je imala Europski Monetarni Ključ u svojim rukama.
Najjača sila na kontinentu.
Naravno da je Njemačka računala s velikim ekonomskim prihodima koji su joj poslije trebali pristizati s cijelog Istoka, pa je stoga htjela imati što veću kontrolu nad važnim "strateškim ciljevima".
U ožujku 1991. (prije priznanja i velikih ljetnih ratnih sukoba), Slovenski Predsjednik je otišao na ekonomsko savjetovanje u Land Baden-Wurttemberg.
Poslije se Paneuropa-Union, koju je predvodio veliki Tuđmanov prijatelj; Euro – Deputat CDU-a, Otto von Habsburg, jako aktivirao u Sloveniji i Hrvatskoj s ogromnim naporima da napravi Lobi Grupu u Europskom Parlamentu.

"Udruženje kolektivnih interesa ugroženih naroda" iz Gvttingen-a, bilo je povezano i radilo skupa sa Hrvatsko – Njemačkim udruženjem bivšeg korespondenta iz Beograda, poznatih novina Spiegel – Hans Peter Rullmann-om.
Ovaj je, pak, pisao za ekstremne desne novine tipo "Europa vorn", koje su pak surađivale s udruženjem Hrvatske Emigracije RFT u kojoj nije bio mali broj ustaša.
Uključeni u ovu suradnju su također i "Hrvatsko Kulturno udruženje", "Hrvatska Katolička Misija" te predstavnistvo u RFT-u Tuđmanove stranke HDZ.
Ova su udruženja dobijala i svote novca u obliku donacija.
I "Schiller Institut", fašističkog EAP-a je ušao u tu mješavinu Pro-Hrvatskim izjavama i postupcima.
Ne treba zaboraviti niti akcije ratnih mešetara, Njemačkih neonacista u Hrvatskim Ustaškim Udruženjima u kojima su prenosili svojim prijateljima ratna i teorijska iskustva.
Tu se treba naveliko podsjetiti i velikih "mrzitelja Srba" iz FAZ-a: Rei Muller i Victor Meier, te onih iz TAZ-a: Rathfelder, Hofwiler i Semler koji su 18 mjeseci osiguravali municijom "Njemačku Elitu".

Eto, tako nekako izgleda tužna istina koja je zadesila narode na ovim prostorima, a priča ide dalje ovako:

Za ovu je analizu bitna osoba po imenu Lawrence Eagleburger – američki ambasador u Jugoslaviji 1977.-1981.,
prije toga Američki predstavnik u Hondurasu,nakon čega je neko vrijeme bio u Američkom Senatu.
Imao je jake veze sa američkim sistemom obrane i vanjskom politikom.
Bio je Politički Savjetnik Amerike u NATO savezu, Savjetnik Predsjednika za Pitanja od Nacionalne Sigurnosti u Ministarstvu Obrane, Predsjednik jako utjecajne i važne Asocijacije Kissinger (ta je organizacija prodavala političke, geopolitičke, globalno strategijske i ekonomske savjete i analize po cijeni od 150-200.000 $ po klijentu).
U isto je to vrijeme bio i direktor u ITT-u, velikom proizvođaču naoružanja i vojne opreme.
Ne treba niti napominjati da je ITT bio jedan od najvećih klijenata Asocijacije Kissinger.
Nije naodmet spomenuti i da je Henry Kissinger (član tajnih masonskih loža Committee of 300, P2 freemasonery, Knights of Malta, Bilderberger) osnivač te asocijacije, bio optužen za vojni udar u Čileu.
Na žalost, dokazi se na sudu nisu smjeli pojaviti zbog Nacionalne Sigurnosti.

U Asocijaciji Kissinger, među najvažnijim ličnostima uz Eagleburger-a, pojavljuje se Lord Peter Carrington, šef neuspješnog pregovaračkog tima za mir u Afganistanu koji je poslije igrao važnu ulogu u događajima na prostoru Jugoslavije te bio jedan od glavnih aktera u donošenju važnih odluka.
Usput, član je tajnih masonskih loža Committee of 300 i Bilderberger, a u prošlosti je bio Generalni Sekretar NATO-a (1984.-1988.) i predsjednik General Electric-a.

Slika: Bilderberg, Lord Carrington in his Hertfordshire garden with sculpture of a pagan god – Bilderberg Chairman 1990-99 :

Neophodno je spomenuti i bivšeg američkog državnog sekretara, Cyrus Vance-a.

Čovjek koji je također bio debelo vezan za Američku Obrambenu Industriju budući da je bio jedan od direktora nekada najvece firme partnera sa Ministarstvom Obrane, General Dynamics.
Vance je također bio neuspješan mirovni pregovarač za Vijetnam,na Pariškoj konferenciji 1968.
On je skupa sa Lordom Owenom (član tajnih masonskih loža Royal Institute of int. Affairs, Committee of 300) napravio Vance-Owenov plan za BiH, koji je nakon nekoliko izmjena propao.
Ovdje je isto tako bitno napomenuti kako je Eagleburger, uz čelno mjesto u Kissinger Associates, bio i stručni savjetnik u jednoj drugoj konzultantskoj firmi – Kent Associates.
Ista je imala skoro identičnu klijentelu kao i firma ITT čiji je direktor bio sam Eagleburger.

Jedan od eminentnijih klijenata u Kent Associates, bio je Brent Scowcroft.
Scowcroft je šezdesetih godina bio Otpravnik Poslova Veleposlanstva SAD-a u Beogradu, a sada je predsjednik NSC (Natonal Security Council).
Scowcroft je također, uz Eagleburgera i Carringtona postao jedan od najvažnijih direktora Asocijacije Kissinger.

Poslovni partner Eagleburgera je i Marc Rich, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu.
Marc Rich ima svoje trgovačko sjedište u Švicarskoj, operira u 48 zemalja i smatra se kako upravlja, odnosno da je gazda ekonomije u otprilike 23 svjetske zemlje.
Ovo je članak iz novina: The World of Sunday, april 25, 1992 :

"Od kasnih ‘70-ih, Asocijacija Kissinger (za vrijeme i poslije dok je Lawrence Eagleburger bio ambasador u Jugoslaviji) je investirala ogromne sume novca u Privatne Američke Interese u Jugoslaviji".

Važno je i da je u to vrijeme Jugoslavija postala 30. po redu na rang listi zemalja u koje Amerika izvozi robu.
Kako je u to vrijeme Tito već bio blizu smrti (4. svibnja 1980.), ukazala se idealna prilika za ispunjenje cilja:
konačno razbiti Jugoslaviju, malo pomalo, rasturanjem njene ekonomije.

Marc Rich je iskoristio operacije Međunarodnog Monetarnog Fonda u Rusiji i po jako niskim cijenama tamo kupio sve rezerve aluminija, a nakon toga ih masovno prodavao na svjetskom tržištu.
To je prouzročilo pad cijene aluminija za 30%.
Marc Rich je poznat i po tome što je trgovao s Irakom i Iranom za vrijeme njihovog sukoba, kao i sa Irakom za vrijeme Američke Operacije "Pustinjska Oluja".
Sudeći po nekim detaljima i sa SR Jugoslavijom dok je ova bila pod sankcijama UN-a.
Utajio je najveći porez u povijesti SAD-a, te bio osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu.
Zadnjeg dana svoga predsjednikovanja, pomilovao ga je Bill Clinton i to uz lobiranje i pritisak Židovsko – Masonske lože B`nai Birth, čiji je član bio i bivši Izraelski Premijer Menahem Begin.

Spomenuta je Masonska Loža organizator niza predavanja u Hrvatskoj na temu holokausta, dogovorenih u suradnji sa aktualnim Hrvatskim Predsjednikom Stipom Mesićem.
Davor Stern, bivši direktor INA-e, sada je uposlen kod Marca Richa i jedan je od Richovih povjerljivijih ljudi kada je riječ o poslovima vezanim za Ruska Naftna Polja.
Ovo je bio i temelj za onu operaciju Hrvatskog prodavanja nafte Srbima u tijeku samog rata.

To je uostalom potvrdio i sam Stjepan Mesić na svom svjedočenju u Haagu 1997. godine:
"Preko Valentića sam znao da Abdić dobiva velike količine goriva od INA-e u Zagrebu.
Abdić se borio protiv Armije BiH.
Rekli su mi da tone goriva u cisternama odlaze na srpsku stranu.
To nas je iznenadilo, jer smo se borili protiv Srba, a istodobno ih opskrbljivali gorivom".

Lawrence Eagleburger nije bio jedini Američki Ambasador u Jugoslaviji.
Nakon njega, tu je funkciju obnašao i John Scanlan (1985.-1989.).
On je danas jedan od direktora ICN Galenika u Srbiji.
75% vlasništva ICN Galenika posjeduje firma SPI Inc., koja je pak u cijelosti u posjedu američke ICN Pharmaceuticals Inc.(lijekovi).
Iz ICN Galenike je išao novac za podršku na izborima Američkim senatorima, naravno, onima koji su se svidjali kompaniji ICN Pharmaceuticals Inc.
Glavnu ulogu u firmi ICN Pharmaceuticals Inc.i ICN Biomedicals Inc. imao je Milan Panić.
Milan Panić je, svi se toga dobro sjećamo, poslije došao na čelo Jugoslavije.
On je također do grla bio upleten u svakakve poslove s Američkim Potpisom, od kojih je jedan i pokušaj proturanja na tržište lijeka za AIDS, Ribavirin.
Taj lijek nikad nije dobio dozvolu FDA (Food and Drug Administration) za upotrebu, a na kraju je firma morala platiti i 600,000 dolara kazne kako bi se izvukla iz sudskih optužbi.

Svakakvim mućkama i političkim pritiscima, pred kraj 1989. godine, Narodna Banka Jugoslavije je posudila 71 milion dolara firmi Drexel Burnham Lambert, samo par mjeseci prije bankrota te firme.
Suma od 71 miliona dolara je odgovarala sumi od 1% Jugoslavenskog Nacionalnog Budžeta iliti sumi od 45% Nacionalnog Budžeta za Socijalni Program.
Tako se pomalo otvorao ponor u kojeg je Jugoslavija sve jače i jače gurana.

Ovo je samo jedan od važnijih, mnogobrojnih primjera koji su se dešavali sa velikim Jugoslavenskim Firmama čiji su rukovodici nakon Titove smrti popustili pritiscima i korupciji te uzrokovali propast Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Ovakvu su situaciju jako iskorištavale strane tajne službe na sve moguće načine.
Naveliko se pomagalo onoj "zlobnoj" emigraciji kako bi se što više, osim ekonomski,i politički destabilizirala zemlja čiji su put već odavno zacrtali: propast.

U ljeto 1990. godine, Eagleburger je imao sastanak sa glavnim Direktorima Američke Obrambene Industrije.
Poslao je tajni dopis Američkim Ambasadama širom svijeta da se što više posvete što boljem marketingu i prodaji Američkog oružja.
Znači u vrijeme kada se naveliko tražilo smanjenje cjelokupnog svjetskog naoružanja, Eagleburger je zahtijevao od Američkih Ambasadora u cijelom svijetu da što bolje obavljaju ulogu prodavača Američkog Oružja.

Zanimljiva je činjenica da je najvažnija osoba u ovoj analizi, Lawrence Eagleburger, po izbijanju rata na tlu Jugoslavije odmah pronašao novog Američkog saveznika na Balkanu: Bugarsku.
Tako se sav biznis iz Jugoslavije prebacio na Bugarsku koja je od zemlje zvane "16. sovjetska republika" pod protektoratom Staljina i KGB-a, odjedanput, nakon samo 2 godine postala politički i ekonomski stabilna zemlja.
U ožujku 1992. godine, po prvi su puta u Bugarskoj zasvijetlile neonske reklame Johnny Walker Whiskey i Panasonic.
Upravo je nevjerovatno kako su bivši oficiri KGB-a nabrzaka razvili novi smisao za biznis s Amerikancima.
Na taj se način Amerika osigurala od mogućih ekonomskih gubitaka u Jugoslaviji, a osim toga, Bugarska je poslije i nabrzaka ugurana u Europsku uniju.

Lawrence Eagleburger je osim navedenih pozicija, počeo raditi i za mnoge Jugoslavenske firme.
Tako je postao i jedan od direktora Yugo America Inc.
Svi se naravno sjećamo onog naveliko reklamiranog poslovnog "uspjeha" Zastave sa izvozom automobila Yugo u Ameriku.
Taj se automobil prodavao u Americi za 3999 dolara, točno duplo jefitnije od njegove cijene u Jugoslaviji!
Ovakav način poslovanja koji vodi u sigurnu propast, sasvim je lako objasniti imajući u vidu Eagleburgerovu važnu ulogu, te činjenicu da je vlasnik Yugo America Inc.-a bio Global Motors Inc.
Firma Global Motors Inc. je također bila klijent, odnosno primatelj savjeta što ih je za masne pare naplaćivala Asocijacija Kissinger.
Naravno, Global Motors Inc.-u je uručen proces bankrota.

( nastavlja se )

marika123
Ko te ima taj te nema Ko te nema taj te sanja Ko te sanja taj te ljubi A ti o tom pojma nemaš

Komentariši