…

Vanjski dug raste nezaustavljivo. Dužnička kriza je pred vratima. Pitanje je jedino tko će stradati.
To neće biti banke i strana poduzeća već građani s kreditima.
Dužnička kriza u Hrvatskoj je doista ante portas. Uvoz robe, usluga i deviznih transfera za dvije milijarde eura bio je veći od izvoza robe, usluga i transfera. Otkad je ujesen 1993. krenuo stabilizacijski program, Hrvatska sustavno, nezaustavljivo i krajnje besmisleno gomila manjkove u razmjeni s inozemstvom, a istodobno gotovo sve kvalitetnije komade imovine i gospodarskih potencijala ili unutarnjeg tržišta prepušta velikim europskim bankama i megakompanijama.
Krunski apsurd takve "razvojne" politike je istodobni gubitak vlasništva na sve širem vlastitom području, uz enormno vanjsko zaduživanje. Tako je unazad 11 godina ukupni vanjski dug zemlje povećan sa samo 4,5 na čak 30 milijardi eura, a 92 posto bankarskog potencijala i gotovo sva nacionalna štednja predana nekolicini velikih europskih banaka.
Strane banke, koje stvaraju najveći dio vanjskoga duga neće stradati, nego će višestruko profitirati – i na kamatonosnim prihodima i na osvajanju imovine pod hipotekom, u slučaju bankrota građana i sitnih poduzetnika.

Ministar obrane Gojko Šušak je na javnome skupu okupljene pozdravljao nacističkim pozdravom. Neke službene jedinice hrvatske vojske nosile su ustaške oznake te imena po ustaškim legionarima Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu. Razna državna glasila veličala su Nezavisnu Državu Hrvatsku i evidentne fašističke zločince, pretvarajući ih u nacionalne heroje. Cijelo to vrijeme u Hrvatskoj se javno i nesmetano obilježavao dan NDH uz neizbježne političke mitinge. Imenom ustaškoga ministra Mile Budaka, nazvano je nekoliko desetaka gradskih ulica i državnih institucija.
Uz simboličku razinu ustaškoga resentimenta, počelo je i učestalo pojavljivanje bivših ustaša u medijima (Danijel Crljen, Ivo Korsky), a predsjednik Franjo Tuđman je početkom devedesetih ukazao najveće počasti Ivi Rojnici, bivšem ustaškom stožerniku u Dubrovniku i potpisniku rasnih uredbi iz 1941. dodijelivši mu visoko državno odličje te ga je imenovao šefom hrvatskog ureda u Buenos Airesu. Nakon još jednog međunarodnog skandala, Tuđmanova odluka je povučena. Ivo Rojnica je u rujnu 1993. izjavio: "Sve što sam napravio 1941., napravio bih opet."
Puno jači odjek u hrvatskoj javnosti izazvalo je suđenje Dinku Ljubomiru Šakiću, bivšemu zapovjedniku koncentracionog logora u Jasenovcu koji je uhićen i priveden 1998. Odmah na početku određena je pogrešna pravna oznaka djela zbog koje se Šakic progoni.Njegove tvrdnje o Jasenovcu u javnosti su potpomognute i morbidnom izjavom bivšeg predsjednika Sabora Nedjeljka Mihanovića,1998. po kojoj Jasenovac nije bio "ni lječilište ni mučilište", te je tamo čak postojala i logorska glazba koja je izvodila "Malu Floramye" pa to također govori o karakteru Jasenovca".
NDH je tako obranjena, a proces koji se vodio paralelno sa Šakićevim suđenjem do kraja je iznio na vidjelo svu tragičnu istinu ustaškog revitaliziranja. Tjedan dana nakon izricanja presude Dinku Šakiću, svojim izvještajem o rezultatima sedmogodišnjeg rada oglasila se saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava na celu sa Vicom Vukojevićem. Komisija je utvrdila kako su u drugom svjetskom ratu na području danasnje Hrvatske smrtno stradala 293 Židova.

Prognanici-povratnici, branitelji i ratni vojni invalidi teško su prevareni u kuponskoj privatizaciji. Fondovi su na njima debelo zaradili. Zbog takvih stvari padaju vlade.
Fondovi su na svakom prognaniku i branitelju u prosjeku zaradili od 15 do 25 puta.

Štedno-kreditne zadruge prevarile oko tristo tisuća građana, do sada propalo 25 banaka.
Nitko u državi nema točne podatke koliko je ušteđevine propalo u štedno-kreditnim zadrugama, jer za tu ušteđevinu država nikad nije jamčila, ali procjenjuje se da je stečaj i bankrot 147 financijskih organizacija odnio u prah više milijardi kuna. Slično kao što su to prošlih godina pokušavali i drugi.
Za propale banke država dala 3,8 milijardi kuna.

Zahvaljujući implementaciji zaključaka Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije – mirovine će, kao i zdravstvena zaštita, kliziti prema dolje.
Bit reforme zdravstva je udar na umirovljenike – liječit će se samo bogati, kao u SAD-u, gdje 17 milijuna ljudi nema zdravstveno, ali sustav jako dobro funkcionira..
Hrvatska sve više i češće, i po pravilu neuspješnije, provodi raznorazne reforme, privatizacije, konsolidacije, stabilizacije, implementacije… po diktatu izvana, te neizbježne sanacije iznutra.
Prvo se preko noći društveno vlasništvo pretvorilo u državno. A državno je dijelio državnik kako je smatrao za shodno. Cijene su bile prihvatljive (menadžerski kredit s "počekom", u pravilu s nedovoljnom ili nikakvom garancijom o povratu kredita). Prihvatioci državnog vlasnistva a sad "poduzetnici" u pravilu su dokazane Hrvatine od stoljeća sedmog. Isisavanjem novaca iz banaka i mirovinskog fonda nastale su hrpe novokomponiranih poduzetnika, koji su na tržištu mogli preživjeti jedino ako su imali povlaštene ugovore s državnim firmama i ministarstvima po, naravno, povlaštenim cijenama. Tako su "životarili" mnogi. Značajnom dijelu i to nije bilo dovoljno pa su morali zatražiti "sanaciju" koja je tada, u pravilu, značila otpisivanje bankarskog menadžerskog kredita. Kako i to netko mora platiti, tako su i banke lagano tonule, ali je sve riješeno "sanacijom" banaka – novcem poreznih obveznika! A i čime bi drugim moglo i biti? No, kad se "sanacija" banaka ponavljala po drugi, treći put moralo se naći novo rješenje. Banke su privatizirane, a kako toliko novca nije bilo u Hrvatskoj, on je pronađen izvan granica. Banke su "sanirane", privatizirane i Hrvatska je ostala bez 95 posto bankarskog sustava.

U privatizaciji bez posla ostalo 386.000 radnika.
Državni revizori su od ukupno 287 tvrtki, koliko su ih "pročešljali", pronašli nepravilnosti u njih 216. Od ukupno 69 nepravilnosti, za koje je postojala osnovana sumnja da se radilo o kaznenim djelima, podignuto je samo 12 kaznenih prijava, a veći dio je "pojela" zastara. Što se tiče prekršaja, kojih je otkriveno ukupno 119, podignuta je samo jedna prijava, zastara je "riješila" 38 slučajeva, a nakon izmjena zakona 80 slučajeva se više ne smatra prekršajima.
Prema ukupnim rezultatima revizije pretvorbe i privatizacije, a Državna revizija je od svibnja 2001. godine do rujna 2004. godine provjerila pretvorbeno-privatizacijske postupke u 1556 poduzeća, revizori su otkrili ukupno 1936 nepravilnosti.Od 1556 poduzeća u kojima je obavljena revizija, 345 ih je otišlo u stečaj, a udio malih dioničara u vlasništvu privatiziranih poduzeća smanjio se za nevjerojatnih 63 posto.
Svi ekonomski stručnjaci se slažu da je proces privatizacije nanio hrvatskom gospodarstvu nenadoknadive štete, prije svega zbog načina provođenja i zbog manjkave kontrole u procesu iza same pretvorbe.
Svi pokušaji da se dođe do preispitivanja cijelog toga procesa, koji je ozbiljno ugrozio samu bit hrvatskoga gospodarstva, prije svega njen industrijski dio, nikada nisu nailazili na plodno tlo i uvijek se pronašlo neke razloge zbog kojih do takve stručne i argumentirane rasprave nije došlo.

Hrvatska zbog stranih banaka – korak do bankrota
Hrvatska, koju su do prezaduženosti dovele strane banke, bez bankrota može izdržati još koju godinu,ali je pitanje kako to izdržavaju tisuće prezaduženih građana i njihovih naivnih jamaca.
Zadnja snimka Hrvatske narodne banke (izvedena prema metodologiji Svjetske banke) o vanjskoj zaduženosti zemlje pokazuje da je na prijelazu iz 2004. u 2005. godinu, zahvaljujuci rastućem inozemnom zaduživanju ovdašnjih banaka (koje su u većinskom vlasništvu nekolicine velikih EU-banaka!) Hrvatska postala visoko zaduženom te najzaduženijom u skupini 26 tranzicijskih zemalja sjeverne, istočne, srednje i južne Europe.
Strane banke u Hrvatskoj i za taj crni, kao i za jos vitalni ružičasti razvoj događaja, imaju podjednako moćne odgovore, i ne strahuju od bankrota. U sve zajmove su ugradile čvrste (jamstvene i hipotekarne) osigurače, a mogu se povući, bar privremeno, čim na to budu prisiljene. Naposljetku, mogu dijelom hrvatske štednje, koja im je u gotovo potpunom posjedu, financirati izvoz svojih kompanija iz Njemačke, Austrije i Italije u Bosnu i Hercegovinu ili u Srbiju i Crnu Goru, jer i tamo, iste banke, postaju dugoročni gospodari financija i biznisa.
Šest godina nakon početka predaje cjelokupnog bankarskog sustava (plus Telekoma i farmaceutskoga monopola, većine trgovačkog i medijskog prostora i desetaka tisuća najkvalitetnijih nekretnina) i na djelu se pokazuje da se najturobnije procjene iz 1999. ostvariše gotovo sto posto: dugoročna strategija stranih banaka i vodećih kompanija – preuzmi, prezaduži, pa vladaj – uspjela je do savršenstva.