Za slobodnije kretanje

Osim štampanja propagandnog materijalu, valjalo je u to vrijeme organizirati i izradbu falsificiranih propusnica u okviru „Tehnike".

Potreba slobodnog kretanja, održavanja veza, prenošenja direktiva, prikrivanja, tražila je da „Tehnika" započne sa izradom lažnih propusnica. Članove partije trebalo je snabdjeti s odgovarajućim dokumentima, do kojih se nije moglo nikako doći legalnim putem.
Zbog toga se odmah započelo organiziranjem „Tehnika" za izradbu takvih dokumenata. Organizacija ovih „Tehnika" bila je gotovo ista kao i „Tehnika" za ilegalnu štampu.

Jedna između takovih „Tehnika", koja je izrađivala različite vrste falsificiranih dokumenata i to uglavnom propusnice, putnice, legitimacije, i ostali materijal organizirana je u stanu druga Dragutina Susovića u Derenčinovoj ulici broj 21. Ovu „Tehniku" organizirao je drug Pavle Pap, povezavši druga Susovića s drugom Maksom Durijavom, studentom tehnike, prozvanim "Tomica". Maks Durijava bio je skroman i povučen mladić. S njim je Susović u godini 1941. započeo sa izradbom falsificiranih dokumenata. Ova „Tehnika" raspolagala je žigovima pojedinih ustanova, ministarstava, pograničnih straža, nekih poslanstava, a imala je i jastučiće i boje za falsificiranje žigova raznovrsnih formulara, putnica i tako dalje. Sav taj materijal bio je smješten u Derenčinovoj ulici u slanu Susovića, i to upakiran u sanduku za rublje, koji je imao dvostruko dno i u jednom noćnom ormariću s dvostrukom stražnjom stijenom.

Čim je započeo rad na prepravljanju i falsificiranju raznih dokumenata, započelo je i prebacivanje ilegalaca preko granice u omogućeno je slobodnije kretanje komunistima ilegalcima u zemlji. No taj posao trebalo je proširiti, i zbog toga je „Tomica" povezao Susovića s jednim studentom prozvanim „Plavi", koji je otada pomagao u radu ove „Tehnike".

U ovoj „Tehnici" izrađivale su se i propusnice pojedinih redarstvenih oblasti grada Zagreba, i to tako da su se nabavljali ili čisti formulari preko postojećih veza, ili se izrađivali formulari u štamparijama "Tehnike". Zbog toga je „Tomica" držao nekoliko veza s drugovima, koji su imali zadatak da povremeno traže propusnice, ili su pak na neki drugi način nabavljali redovno izdane propusnice. To je bilo neophodno za rad „Tehnike". Izrađene propusnice morale su bili proviđene s odgovarajućim tekućim brojevima pojedinih redarstvenih oblasti. Osim toga to je omogućivalo točnu izradbu faksimila ili falsificiranje potpisa na propusnicama. Zatim, trebalo je vjerno imitirati rukopise činovnika, koji su ispisivali redovito propusnice i slično, pa žigove pojedinih redarstvenih oblasti i žigove pojedinih ministarstava, ustanova, poslanstava, feldkomandature, "njemačkog generala u Hrvatskoj", komandanture druge talijanske zone, različitih ustaških organizacija, itd., itd. Faksimili ovih potpisa izrađivani su iz lipova drveta, i to tako vješto, da je bilo gotovo nemoguće razlikovati falsifikat od originalnog otiska. Pečate za te potrebe rezbario je Zvonko Beserman — „Viktorija", koji je stajao u direktnoj vezi s drugovima Pavlom Papom i "Tomicom".

Kao i propusnice redarstvene oblasti na isti način nabavljene su originalne ili prema originalima izrađivane propusnice i njemačke „feldkomandature", te "lascia passare" za teritorij okupiran po Talijanima. Talijani su imali propusnice izrađene uglavnom na ciklostilu. Zbog toga je dobavljen ciklostil-stroj, matrice i ostali tehnički materijal. Tako je omogućena izradba tih formulara.

Osim štampanih i na ciklostilu izrađenih raznih dokumenata, te žigova i faksimila izrađenih u lipovom drvetu, ova „Tehnika" izrađivala je i otiske raznih faksimila ,u gumi i na hektograf-roli.

Rad u ovoj „Tehnici" odvijao se i nadalje nesmetano. Vjerni falsifikati omogućivali su slobodno kretanje ilegalcima. No pri kraju mjeseca lipnja godine 1941., jedne maglovite večeri policija je provalila u tu „Tehniku". To se dogodilo zbog loga, što se laj puta „Tomica" dulje zadržao kod Susovića, pregledavajući neku novo izrađenu matricu. Tako je došlo vrijeme redarstvenog sata. Vidjevši opasnost, koja bi mogla „Tomicu" izvrgnuti hapšenju, Susović ga je zadržavao da kod njega prenoći. Međutim „Tomica" je pokušao da se provuče do svoje kuće. Na ulazu u svoj stan bio je uhapšen. Još istog mjeseca kao ilegalac „Tomica" je zajedno sa još 60—70 komunista-taoca odvezen u Maksimir na strijeljanje.

U to isto vrijeme radila je na izradbi propusnica „Tehnika", koja je raspolagala slovima, bojom i papirom što su nabavili skojevci. Slagalo se i otiskivalo u privatnim stanovima „Viktorije" i Ivice Gretića. Kako nije bilo slagaćih ormara, slova su se držala u običnom kovčegu i u vrećicama za bombone. Pri slaganju su se te vrećice poredale onako, kako su poredani pretinci za slova u slagaćem ormaru. Radilo se uglavnom na izradbi i popunjavanju raznih legitimacija i propusnica. U toj "Tehnici" pomagala su i dvojica iz omladine grafičara Ljubomir Debeljak i Franjo Vedrina. Oni su izrađivali žigove i propusnice domobranima u štampariji Vojnog okruga u Zagrebu, Uz rad na izradbi propusnica u ovoj „Tehnici" štampan je i proglas Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske pristašama Hrvatske seljačke stranke.

Tri sedmice nakon hapšenja „Tomice", Susović je nastavio s radom na izradbi propusnica. U tom radu pomagala mu je drugarica zvana „Holanđanka".

Isti zadatak, to jest izradbu falsificiranih propusnica imala je „Tehnika" organizirana u stanu Marije Jurdan, zaručnice druga Zvonka Besermana. Taj slan nalazio se u Trakošcanskoj ulici, gdje je Marija Jurdan stanovala s jednom drugaricom, U tom stanu drug "Viktorija" počeo je s izrađivanjem propusnica i legitimacija već 6. travnja 1941.

Zaslužan borac ,,Viktorija uhapšen je u jednoj raciji na Židove i zatim je zatvoren u Velesajmu. Marija Jurdan uspjela je da mu prenese oružje i alat, kojim je ,,Viktorija" u zajednici s drugovima prerezao žicu i pobjegao. Još istog dana preselio se iz svog stana u Stenjevec k nekom željezničaru. „Viktorija" nije prekinuo rad. U tom stanu iskopao je mali bunker pored drvarnice, i u njega je spremao sakupljeno oružje za Narodnooslobodilačku borbu. Marija Jurdan pomagala mu je u sakupljanju tog oružja. Njima se u tom poslu priključio „Stevo" i još jedan skojevac iz Maribora.

Ova grupa zapalila je sijeno u vojnom slagalištu u Kustošiji. Osim toga dobila je zadatak da minira prugu kod Borongaja. "Napala je ustaške oficire kod ustaške kancelarije na Trešnjevki. Marija Jurdan čuvala je tada stražu. Nakon toga ona i „Viktorija" preselili su se u novi stan, u kuću,, koja se nalazila u Vrapču u Radićevoj ulici. Ovamo su prenijeli i sav materijal. U ovoj kući su prijavljeni kao mladi bračni par. Srednja soba bila je uređena kao tiskara. Da se ne čuje buka stroja na ulici, prozore su zastrli pokrivačima i jorganima. Odmah po useljenju dobili su direktivu da izrade bunkere, nacrte je izradio zidar-ilegalac, drug Marko. Bunker je izgrađen u podrumu, a ulazilo se u nj kroz potpuno neprimjetljiva vratašca. Kad je dovršen bunker započeli su kopanjem rova ispod Radićeve ulice, kako bi u slučaju provale mogli pobjeći. U ovoj je "Tehnici" štampan list "Srp i čekić" i još neke brošure. Materijal iz ove „Tehnike" prenosila je Marija Jurdan.

17. prosinca 1941. provalili su u ovu „Tehniku" ustaše. Bilo je to ujutro oko 3 sala. U mračnoj kišovitoj noći neprimjetno su otvorili jedno krilo prozora, koji je gledao prema pruzi, a zatim su se s oružjem spremnim za napad smjestili u jednoj sobi. Kad su ustaše počeli razbijati prozore na verandi, „Viktorija" i Marija Jurdan primakli su se prozoru i otvorili vatru >iz revolvera na dvojicu ustaša, koji su se nalazili u neposrednoj blizini. Skočivši kroz prozor, spasili, su se bijegom u pravcu Perjavice.

Još nekoliko „Tehnika" radilo je u to vrijeme na štampanju propusnica. Nije bilo propusnica koje "Tehnike" ne bi mogle izraditi. Svaka nova propusnica izdana od ustaša, Nijemaca, Talijana ili Mađara gotovo drugog dana bila je već izrađena u ilegalnim „Tehnikama". Tomu su pridonosile dobro organizirane veze sa svim zagrebačkim štamparijama. U tim štamparijama mogla su se gotovo uvijek nabaviti slova, papir i boje, da se izradi falsifikat vjeran originalu neprijateljskog izdanja.

Na tom poslu od ljeta do kraja godine 1941. radili su grafički radnici Branko Sabljić i Joža Usenik, koji su ubijeni u zatvoru, te Ico Sinčić i još čitav niz omladinaca iz različitih zagrebačkih štamparija.

Osim ovih „Tehnika" osnovana je u mjesecu listopadu godine 1941. „Tehnika" u Marinkovićevoj ulici broj 3 kod druga Josipa Horvata. Ovaj centar „Tehnike" predstavljao je uglavnom skladište. Veza je bio Stjepan Puklek, koji je Gorkića povezao sa drugom zvanim „Skijaš". Bilo je dogovoreno, da se u drvarnici Gorkića organizira spremište papira i ostalog materijala. Ovo skladište dugo je služilo našim potrebama.

„Tehnika" u Klaićevoj ulici broj 17 koristila se materijalom iz ovog skladišta. Ta je „Tehnika" imala odlično organiziranu konspiraciju i utrt put u radu. Sve je to obećavalo, da će se ta „Tehnika" održati za čitavo vrijeme okupacije. Međutim izdaja Huperta i Anke Sertić pobrkala je te planove, Pošto je ovo dvoje suradnika „Tehnike" bilo uhapšeno, vjerovali su, da će se izvući priznanjem, te su prokazali štampariju, koja je upravo pripremala za partizanske odrede prvi broj „Proletera", organa Centralnog komiteta Komunističke Partije Jugoslavije, koji je na naslovnoj stranici nosio sliku Marka Oreškovića.

24. prosinca godine 1941. ustaše su opkolili kuću u Klaićevoj ulici broj 17. Zametnula se borba s ustaškom policijom. Janko Gredelj, komunist, koji je radio u toj ,,Tehnici" ranio je u toj borbi trojicu policajaca. Pošto je bio sam teško ranjen, nije mogao daleko pobjeći, te je dopao ustašama u ruke i neposredno nakon, toga je ubijen. Ilija Pavešić nije imao prilike da pobjegne, pa je uhapšen u stanu i mučen je već na stubištu, a za nekoliko dana dotučen je u ustaškoj policiji. Tada je bio ranjen i drug Ilija Engl, koji je ipak uspio pobjeći. Dragica Pavešić koja se u času provale nije nalazila u svom stanu, uhapšenu je naknadno, ali zbog pomanjkanja dokaza pustena je nakon nekoliko sedmica na slobodu.

Herojsko držanje druga Gredelja, Pavešića i Engla, koji iako izdani i opkoljeni, u bezizlaznoj situaciji nisu klonuli, bila je jasna i rječita opomena svim neprijateljima narodne slobode. Ovakvi primjeri dokazivali su., da će Partija ustrajati i pobijediti u svojoj borbi.

Za provale policije u Štampariju u Klaićevoj ulici broj 17 u ruke policije pao je i „Skijaš". Obaviješten o tome od Pukleka, Gorkić je veliku količinu papira skrivao dugo vremena ispod lifta i u kupaonici uredskih prostorija, gdje je bio namješten, da tako sačuva barem ono, što bi se još mogli spasiti.

Poslije provale u štampariju u Klaićevoj ulici broj 17 17. veljače godine 1912. provalila je policija Gorkiću u stan, tražeći od njega materijal i zahtijevajući da pokaže svoje uredske prostorije. U uredu nije ništa pronađeno, ali u stanu, u zaključanoj kupaonici pronašla je policija ilegalca Hana koji se ovdje sakrivao. Zbog toga je uhapšen i Han i Gorkić.

U tom periodu bio je važan rad Vladimira Devčića, vlasnika Primorskog štamparskog zavoda u Sušaku. On je odmah u početku talijanske okupacije pružio otpor fašističkim okupatorima. Da bi mogao izvršiti zadatke ilegalne štampe, otkazivao je u svojoj štampariji svaki rad za privatnike u toku čitava dva mjeseca. U ljetu godine 1942. Devčić je napustio Sušak i preselio u Zagreb. Štampariju je predao svom radniku Nikoli Čubraniću. On je bio u vezi sa prof. Milanom Slanijem i Marijom Sinčić, članovima Agitpropa koji su se nalazili u okolici Sušaka. Nikola Čubranić štampao je po noći ilegalne letke i proglase, a radio je i na izrađivanju legitimacija. Godine 1943. Čubranić je demontirao veliki brzotisni stroj, zatim stroj rezač i još neke druge strojeve, te je sve to zajedno sa slovima nakrcao u 25 sanduka i u 4 ormaru i prevezao teretnim automobilom u Drežnicu na oslobođeni teritorij.

Za rad ilegalnih štamparija i „Tehnika" u Zagrebu u drugom periodu ilegalnog rada, bila je provedena svestrana i neumorna agitacija na sakupljanju štamparskog materijala, papira, pisaćih strojeva, strojeva za umnožavanje i ostalih potrepština, da bi se što bolje organizirale štamparije u partizanskim odredima.

Taj rad bio je toliko razgranat i masovan, da je gotovo nemoguće pojedinačno nabrojiti sve one vrijedne komuniste i građane, koji su uz opasnosti, vođeni željom da budu učesnici velike borbe za oslobođenje, radili na prikupljanju potrebnog materijala.

Pokret i Narodnooslobodilačku borbu pomagalo je u to vrijeme hiljade i hiljade građana. Svi su oni nastojali pridonijeti svoj udio za revoluciju. Rudolf Stanić, službenik Građevnog poduzeća „Viadukt", bio je jedan između takvih građana. On je pomagao Bogdanu Popoviću u bijegu iz Zagreba, poslao mu lažnu legitimaciju u Beograd, i na taj način osigurao mu i povratak i ilegalni rad u Zagrebu. Stanić je mnogo puta nastojao da pomogne rad .,Tehnike". Tako je jednom prilikom nudio stroj za umnožavanje za potrebe ilegalnog rada, no nažalost taj se stroj nije mogao nikuda smjestiti. Kada je u godini 1942. Bogdan Popović došao u Zagreb već kao partizan, prikupljao je za nj Rudolf Stanić papir, matrice, mašine za pisanje, gestetnere i sve ostalo, što je potrebno za ,,Tehnike" na oslobođenom teritoriju. U ovoj akciji, koju je proveo Rudolf Slanić, sakupilo se velike količine tehničkog materijala za tiskare Narodnooslobodilačke borbe, te je taj materijal mogao biti upućen željeznicom do Plasa. U ovom radu bila je dobra organizacija, a mreža suradnika bila je razgranana. Tu su surađivali Stevo Vorkapić, Zver,, Rikard Stanić, Đuka Šimunić, Đuro Volfart, Mate Čandrlić, Šime "Poštar", Vlado Ranogajec i Irena Stanić, te Živković i domobranski kapelan Rako kojega su kasnije ustaše strijeljali. Rudolf Stanić i većina drugova, s kojima je on surađivao, nisu bili članovi Komunističke partije. No zbog aktivnosti bili su izravno no povezani s Glavnim štabom oslobodilačke vojske Hrvatske. Količina materijala, koje je ova grupa prikupila bile su tako velike, da su se otpremale vagonskim pošiljkama. Takve pošiljke pratio je do Plasa drug Đuka Šimunović. Pored ostalog ova grupa nabavila je inženjeru Joži Kankelju, koji je radio za Osvobodilnu frontu Slovenije jedan gestetner-stroj i boju. Sve to prevezao inu je automobilom Mazele, vlasnik mliječne restauracije "Gita".

marika123
Ko te ima taj te nema Ko te nema taj te sanja Ko te sanja taj te ljubi A ti o tom pojma nemaš

Komentariši