I opet poluprazni vagon i kloparanje kolaca. Ali u svemu tome nema neke radosti. Prošla je 37 mjeseci od one vožnje, kad sam osluškivao te zvukove s teškim mislima. Bila je noć. Sada je dan, ali i da je studeno i mračno ništa mi sada ne bi pomoglo pokvariti raspoloženje.
Promatram brda i livade kroz okvir vagonskog okna. Sunce pozlaćuje žita u poljima. Uskoro će žetva. Šiješ li dobro, dobro i dozori, a onda, tu je i dobra žetva.
Putujem prema Lici i pričinja mi se — putujem kući na žetvu, iako nikad nisam žeo, a ni ne putujem kući…
Iz te žetve izvlače mi se misli i lete proteklim danima provedenim u Zagrebu…
„Tehnika"., štamparije, gestetnerska umnožavanja, prepisivački centri, pomoćni centri, sve je to još uvijek u meni — iako je Pavle Pap preuzeo čitavu brigu. Mislim — iako-se udaljujem i odlazim na neodređeno vrijeme iz tog Zagreba, u kojem je za mene živjela samo "Tehnika" i drugovi s kojima sam surađivao — mislim, da nikad ne ću zaboraviti tih nekoliko godina.
Bio je to život ilegalca — život sa policijom za stopama, život opasnosti, borbe, rada, konspiracije, kamuflaža, uspjeha, iznenađenja, progona — težak, ali pun i lijep život.
Na čas me obuzima neka sjeta, kad mislim ovaj vlak odvozi me iz njega. Ali… većina drugova, starih boraca već je u partizanskim odredima. I onda mislim ovako odlazim od svojih i dolazim k svojima. I s njima ću zajedno moći sijati svoju mržnju riječima rafala, jer došao je dan da se obračuna. Ima ih mnogo! Jedino oni prolaze ulicama, prebacuju se cestama u kamionima, zaviruju po kolodvorima, stoje uz pruge. Mnogo!… To bolje!! Koliko sam se dugo ilegalno borio protiv njih! Valjda već mogu da sudjelujem u toliko očekivanom obračunu.
Predajem kondukteru kartu, a nekom briljantinom premazanom zelenom Talijačiću legitimacije, propusnice i ostale falsifikate. Prezirem ga, jer ga ne smijem napasti. Glup je i gadi mi se. Grči mi se šaka, ali smijem se. Vraća falsifikate, kao da želi onako snishodljivo reći sve u najboljem redu. Dugo je promatrao i nije ništa opazio, znači dobre kopije. U sebi odajem priznanje drugovima u „Tehnici". Odlučujem javit ću im to!
Putnici šute. Ušutjeli su onog časa, kad je ulickani Talijančić ušao u odjeljak. On prilazi i pregledava, a sve osjeća mržnju, koja se skuplja. Osjeća se nesiguran.
— Bijeda! — započne netko još u njegovu prisustvu. Mogao si ostat sisat mati. Kud se kladiš, kad ti gaće požute od praska automobilske gume.
Tako je započeo razgovor u odjeljku. Mržnja je prevladala prezir i gnušanje. U tom smo bili jednodušni.
Duboko udahnem zrak, koji je strujio kroz otvoren prozor. Lokomotiva tutnji i sopće. Kotači lamataju po tračnicama. Jurimo sa najmanje 69 kilometara na sat. Srce mi poigrava što prije… što prije… na to sam dugo čekao.
Kraj
