Dramatska borba, koja se i gotovo svakog dana vodila, da se održi ilegalna štampa pred
nasrtajima policije, koji nisu nikako popuštali, bila je temelj rada cjelokupnog pokreta. Izgubiti ove pozicije, dozvoliti da te neprijatelj ovdje porazi, značilo bi ostati u borbi goloruk prema dobro opremljenom neprijatelju. Značenje „Tehnike" bilo je toliko, da se nije moglo ni zamisliti rad bez nje. Legalnim putem se nije moglo razvijati aktivnost, koja bi makar približno odgovarala potrebama. Tako se najveći dio partijske izdavačke djelatnosti obavljao na ilegalan način.
Međutim, istovremeno, dok je ilegalna štampa bezobzirno skidala lažne obrazine protunarodnim režimima, dok je razgolićivala njihove prljave planove aktivno je radila i legalna partijska štampa.
Zadatak ilegalne štampe bio je da dopre do najširih slojeva naroda, da ih informira i mobilizira, da uđe u društva, koja su bila nepristupačna ilegalnoj štampi. I dok je ilegalna štampa bila uglavnom veza Partijce sa članstvom, legalna štampa imala je pripremiti teren ilegalnoj u onim društvenim sredinama, koje su bile sklone revidiranju konvencionalnih nazora, a nisu imale drug i li veza s pokretom. Mnogi pojedinci iz takvih sredina, koji su kasnije skupili u naše redove pripovijedali su o lome, kako im je u tom kraljevskom društvenom uređenju miniralo savjest i mir upravo neko tumačenje situacije u toj ilegalnoj štampi.
No rad u toj štampi nije bio jednostavan, a ni lakši od rada u ilegalnoj štampi. Naprotiv bio je to složen, težak i opasan rad, gotovo isto kao i rad u ilegalnoj štampi. Novine u knjige, koje su izlazile legalno, razrađivale su na prikriven način osnovne ideje Partije. Čitaoci su tražili „između redaka" one istine, koje štamparsko mastilo nije smjelo slobodno i jasno izrazili. I to čitanje između redaka postalo je vještina, u koju su bili upućeni manje-više svi napredni ljudi onog vremena. Ali daleko veću spremu zahtijevalo je pisanje članaka za takve novine.
Na principu legalne partijske štampe radilo je desetak dnevnika, tjednika i mjesečnika s gotovo istim suradnicima. Među ovim časopisima najveću tiražu postigle su „Naše novine" u godini 1939., kad im je tiraž iznosio preko 10.000 primjeraka. U tom listu surađivali su dr. Božidar Adžija, koji je bio glavni urednik, a suradnici su mu bili Ognjen Prica, August Cesarec, dr. Vladimir Bakarić, Leo Mates i Mladen Iveković. Bilo je i mnogo dopisnika s terena. Raspodjela ovog lista obavlja,!a se .preko posebnih povjerenika za štampu, koji su se nalazili u svim partijskim rajonima, u svim tvornicama i poduzećima, a prodavalo se ina ulici.
U tom okviru izlazio je i „Radnički tjednik", kojemu je bio glavni urednik Ladislav Turković. a politički rukovodilac Andrija Žaja. Tiraža „Radničkog tjednika" kretala se između 35 do 50.000 primjeraka. Delikatna problematika ovog lista omogućivala je policijskoj cenzuri da gotovo uvijek pronađe neku dlaku u jajetu, te je list bio gotovo redovito plijenjen. Zbog toga je bilo odlučeno u godini 1940. da list izlazi ilegalno.
Kao što su ,,Naše novine" obrađivale problematiku, koja je interesirala građanstvo, kulturne krugove i studente, tako je "Radnički tjednik" iznosio probleme industrije, rada, radnih odnosa itd. Istovremeno je izlazio i legalni list „Seljačka misao", koji je pisao o pitanjima u selu. Ovaj list su uređivali Martin Franekić, Šime Balen, Skender Kulenović, i drugi. Krajem godine 1937. zabranjeno je izlaženje „Seljačko misli".
Dvije godine kasnije uspjelo je ponovo pokrenuli „Seljačku misao", kako bi se mogao vršiti politički utjecaj na najbrojniji element — seljaštvo. Međutim izlaženje lista nije bilo duga vijeka. Krajem iste godine Maček- Šubašićeva cenzura zabranjuje list. Kratko vrijeme iza toga napala je Mačekova zaštita Franekića, uhapsila ga, zatvorila i otpremila u logor, gdje su ga ustaše nakon dolaska na vlast ubili.
U tom razdoblju bilo je listova, koji su doživjeli svoga nekoliko izdanja — bljesnuli bi riječima i britke i bolne istine, i ugasili se poput meteora. Takvu sudbinu .doživjeli su „Radnički list", „Novi list" i „Radnik". Osim ovih listova izlazili su, ali većinom neredovito, listovi „Glas sindikalno organiziranih radnika" „Ženski svijet". „Glas omladine, „Put u život", "Novi student", a u Splitu „Glas mira" i „Naprijed". Neredovito izlaženje ovih listova bilo je katkad rezultat tehničkih teškoća no većinom crne rabote državne cenzure.
Unatoč najstrožoj cenzuri uspjela je KPH u tom periodu organizirali izdavačko poduzeće „Hrvatska naklada", koje je štampalo čitav niz djela s područja marksističke nauke i napredne beletristike. Paralelno s tim radila je i „Naučna biblioteka" koja je izdala Lenjinovo „Agrarno pitanje", Marxovu ,,Bijedu filozofije", Engelsov „Seljački rat u Njemačkoj i „Anti-Duhring", Marx-Engelsova „Odabrana pisma", "Porijeklo religije" od Henryja Luciena i ostalo, te od beletristike od Gorkoga ,,Mati" i „Kako sam učio pisati". Urednici ovih izdanja bili su dr. Vladimir Bakarić, dr. Pajo Gregorić, Otokar Keršovani, i ostali.
Pored novina i knjiga legalna štampa je izdavala i nekoliko časopisa i revija kao „Izraz", „Trideset dana i „Znanost i život".
Ako legalnu štampu gledamo kroz perspektivu objektivnih teškoća, čitava ta silna aktivnost zadivljuje. Ona je pokazala snažnu organizacionu i borbenu sposobnost Partije. To osobito vrijedi za godine, nakon 1937., u vrijeme najbrutalnijeg terora nad svakom slobodnom misli.
