S vremenom sam stekao potrebnu rutinu u radu s „Tehnikom". Organizacija, za koju mi se u početku činilo nemogućim da je drži u svojim rukama jedan čovjek, odvijala se kao rad preciznog stroja. U tom radu često sam se sjećao riječi druga Rade Končara, koji me u početku upozoravao na to, kako ću najbolje savladati sve probleme „Tehnike" ,,Što ćeš više izgrađivali sebe, to će ti čitava organizacija i rad na njenom izgrađivanju biti lakši i jednostavniji." i tako gradeći sebe, izgrađivao sam „Tehniku", koja je ,iz dana u dan poprimala sve savršeniju formu ,za rad u ilegalnom obliku.
Na organizaciji i radu u štamparijama i "Tehnikama" radili su najbolji, najiskusniji i najneustrašiviji komunisti, koji su dijelom radili prema direktivama, a dijelom prema zaključcima, koje su sami donosili s obzirom na prilike, u kojima se dotična „Tehnika" nalazila.
Osim štamparija, o kojima sam govorio, u to vrijeme u Zagrebu je bilo još mnogo „Tehnika", koje su radile s .pomoću gestetnera, umnožavajući brošure, letke i ostali propagandni materijal. Jedna od takvih „Tehnika" radila je u stanu sestara Ljubice, Nevenke i Katice Filipović u Kučerinoj ulici broj 72. Ovdje se također izrađivao i umnožavao ilegalni partijski materijal, štampao se „Vjesnik radnog naroda", „Srp i čekić", te brošure ,,O konspiraciji i držanju pred klasnim neprijateljem" itd. Otpremu štampanog materijala iz ove "Tehnike" vršio sam sam, kako bi se što manje izvrgavali opasnosti drugove, koji su, iako malobrojni, radili besprimjernom požrtvovnošću. Međutim, velike i količine materijala, koji je bio štampan u i ovoj ,,Tehnici", koji puta su, mi onemoćavale, da sve na vrijeme iznesem i raspodijelim, te mi je u tom znala pomoći i drugarica Nevenka Filipović, a koji puta i Rade Končar.
U Domjanićevoj ulici, kod drugarice Olge Baće, nalazila se također jedna „Tehnika". Isto tako radila je za nas i „Tehnika", koja se nalazila u Medulićevoj ulici broj 7. Na umnažanju u toj „Tehnici" radila je Rezika Butura, koja je godine 1941. ubijena u ustaškom logoru. I kod profesora Pavla Markovca odvijao se također, rad na umnažanju ilegalnog materijala. U njegovom stanu, između ostalog, umnožen je govor Georgija Dimitrova, koji je održao na V. Kongresu Kominterne. Pored toga radile su „Tehnike" u stanu druga Martina Mojmira na Selskoj cesti 23 i kod Lea Rukavine u Vrbničkoj ulici u Jarunu. Ove „Tehnike" umnažale su ilegalni materijal SKOJ-a. Profesora Pavla Markovca kao i Lea Rukavinu strijeljali su ustaše za vrijeme okupacije.
Osim rada u štamparijama i umnažanja propagandnog ilegalnog materijala na ciklostilima, mnogi drugovi i drugarice simpatizeri i članovi Partije radili su i na prepisivanju ilegalne štampe ma pisaćim strojevima. Tako ju u toku godine 1941 Adela Ivanković prepisivala Historiju SKP(b)-a kratki kurs, kao i članke Zvonka Kovačevića, koji je za vrijeme okupacije ubijen u Staroj Gradiški. I Zvonimir i Maja Kolman. također su prepisivali ilegalni propagandni .materijal na pisaćem stroju. Prepisan materijal i ovih prepisivačkih centara iznosila je Beba Ević (Bosiljka Krajačić). Ona je i donosila razne rukopise ,za prepisivanje. Tu su bila direktivna pisma Partije, proglasi, leci, a u godini 1941. i „Bilten", koji je sadržavao vijesti iz partizanskih odreda. Uz drugaricu Bosiljku Krajačić veza sa prepisivačkim centrom Zvonimira i Maje Kolman bio je i drug Marijan Krajačić, koji je kod njih i sastavljao različite proglase i pisma. U ovom prepisivačkom centru radilo se naročito intenzivno uoči proslave 1. Maja godine 1940.,. kada je prepisivan proglas, kojim se narod obavještavao o teroru vlade Cvetković-Maček. Kad je prekinuta veza Bosiljke i Marijana Krajačića sa drugovima Kolman, veza je obnovljena preko Pavla Papa. Pavle Pap proširio je ovaj rad, pa se u ovom prepisivačkom centru započelo s prepisivanjem organa CK KPH „Srp i čekić". Sve širi zadaci u ovom prepisivačkom centru zahtijevali su i nove ljude. Tako je u stanu Kolmana pomagala u radila Greta Huber. Ona je radila na prepisivanju brošure „Što da se radi", „Korak naprijed, dva koraka natrag" itd. Osim poviti prepisivačkih centara prepisivanjem na stroju bavili su se i Rudi Domanji sa svojom drugaricom, zatim Srđan Brujić i Ljubica Filipović u Domagojevoj ulici broj 8, Laura Polak u Kraševoj ulici, Zlata Marušić i još mnogi ostali. Rudija Domanjija pogubili su ustaše godine 1941. Sve do hapšenja neumorno je radio ina umnažanju ilegalnog propagandnog materijala.
Ovakvo štampanje i umnažanje zahtijevalo je velike količine papira. Papir za laj rad morao je uvijek bili u pripremi. Međutim veće količine papira nije se smjelo držati u štamparijama i „Tehnikama", dane bi u slučaju provale pale policiji u ruke. Da bi se to spriječilo, postojala su u raznim dijelovima grada skladišta, u kojima se čuvao papir i ostali štamparski materijal. Takva su skladišta držana u najvećoj konspiraciji. Za njih je znalo svega nekoliko drugova. Nastojali smo, da ta skladišta budu smještena u zabitnim skloništima kao u podrumskim prostorijama, drvarnicama itd. Jedno između takvih skladišta bilo je u uredu druga Deneša Vajsa. On je spremao ilegalni materijal u arhivu Jadranskog osiguravajućeg društva. Ostala skladišta nalazila su se kod Đure Ljubobratovića, zatim u mljekarstvu u Vrhovčevoj ulici broj 18, u mljekarstvu u Erdedijevoj ulici broj 15, u garaži u Primorskoj ulici, pa u Tvrtkovoj ulici broj 6 itd. Skladište ilegalnog materijala bilo je i u stanu Antonije Palčec i Terezije Šterger. I u Hatzovoj ulici u voćarstvu bilo je jedno, takvo skladište. Zatim kod Anke Martinović u Vrhovčevoj ulici 8, u trgovini Županić u Švearovoj ulici te kod Regine Tkalčec u Laginjinoj ulici broj 5, kod Dragutina Susovića u Derenčinovoj ,ulici broj 21, u radnji Luke Šalamuna u Vukovićevoj ulici broj 11. Ovo skladište u Vukovićevoj ulici bilo je jedno između najvećih skladišta papira i već štampanog ilegalnog materijala. Veće količine papira, koje su bile potrebne štamparijama prenosio je iz ovog skladišta otac Slavka Komara. Gotovo isto toliko veliko skladište bilo je i na Lenjinovu trgu broj 6 kod drugarice Marije Puhalović. U toj zgradi skladište papira bilo je smješteno ispod lifta, a u podrumskoj prostoriji iste zgrade bilo je smješteno posebno skladište štampanog ilegalnog partijskog materijala. U drvarnici te kuće bilo je još jedno imanje skladište ilegalnog propagandnog materijala.
Centri za spremanje i raspačavanje štampanog ilegalnog materijala bili su također organizirani. U tu svrhu služio nam je slati zubotehničara Vlade Pilingera, zatim stan Martina i Kate Forštnarić na Srebrnjaku broj 12, pa stan Ivana Žeželja u Novotnijevoj ulici broj 6. itd. Stan Martina i Kate Forštnarić na Srebrnjaku služio je kao centar za spremanje i raspačavanje materijala sve do početka jeseni godine 1941. Tada su ustaški agenti otkrili stan. Kala Forštnarić umakla je pred agentima, a Martin Forštnarić izmislivši neku priču o „svjedocima", koji će posvjedočiti njegovu nevinost, pošao je prema susjednom slanu i onakav, kakav se digao iz kreveta, u spavaćici, pobjegao je prema Mirogoju.
Papir za potrebe štamparija gestetnerskih centara kao i ,,Tehnika", koje su se bavile prepisivanjem, kupovao, se u trgovinama. Da kupovanje većih količina papira ne izazove sumnju, organizirani su takozvani punktovi za nabavljanje papira i ostalih sredstava, koja su bila potrebna za rad „Tehnika". Jedan od važnijih takvih punktova bio je u trafici sestara Baković u Nikolićevoj lulici. Da se kupovanjem većih količina ovog papira ne bi kompromitirali naši drugovi, sestre Baković prenosile su same potrebne količine na određena mjesta, gdje bi ga predavale vezama koje su bile već unaprijed dogovorene. Obje ove sestre bile su dobri i požrtvovni suradnici u radu „Tehnika" sve do dolaska okupatora, kad su uhapšene i ubijene.
Nabavljen papir prije uskladištenja, u većini slučajeva, izrezivali su grafički radnici prema svrsi, kojoj je bio namijenjen. Tako izrezivan papir prenosio se u skladišta, samo se manji dio prenosio odmah u štamparije „Tehnike", i prepisivačke centre, i to onoliko, koliko je bilo potrebno za neposredne zadatke. Doprema papira u štamparije vršila se na različite načine. Za to su se obično upotrebljavali ili automobil ili kolica, u kojima se prevozi drvo. Prenosilo se u pokućstvu, pa u dječjim kolicima i rjeđe u sanducima. Pritom kao i pri ostalom prenošenju pazilo se na to, da se nespretnošću ne svrati pozornost policije.
Isti problem predstavljalo je i iznošenje materi jala iz štamparija. To se obavljalo tako, da je određeno lice preuzimalo cjelokupnu nakladu. Prethodno je samoj štampariji unaprijed izrađen raspored za otpremu u pojedine okruge, zatim su pravljeni paketići s odštampanim materijalom, koji su označavani brojevima. Ovi brojevi predstavljali su veze ili punktove, na koje je trebalo odnijeti pripremljene svežnjeve. Katkad se čitav odštampani materijal prenosio u centralno spremište, kao na primjer na Lenjinov trg ili do drugarice Regine Tkalčec u Laginjinu ulicu, ili pak u garažu u Primorskoj ulici, ili u stan Antona Bratka, a koji puta i u spremište u Klaoničkoj ulici broj 8. U tim spremištima i sastavljani su svežnjevi, ispisivani na njih brojevi, i onda su svežnjevi odnošeni na određene punktove, vezama, koje bi ih dopremale za pojedine okružne komitete u Hrvatskoj. Takvi punktovi bili su obično trgovine.
Veze za raspodjelu materijala na rajonu u gradovima bilo je lako obavještavati o mjestu i vremenu preuzimanja ilegalne štampe. To se obavljalo usmeno. Međutim za obavještavanju drugova izvan Zagreba primjenjivala. se druga metoda. Njih smo obavještavali poštom, kad treba da dođu po pripremljen ilegalni materijal. Članovima okružnih komiteta upućivali smo dopisne karte. Na njima je bio najvažniji datum, koji se prema već uobičajenom načinu stavlja u desni ugao karte. Prema ranijem dogovoru znalo se, da na punkt, koji je bio određen za svaki okružni komitet na drugom mjestu u Zagrebu, treba doći 4 ili 6 ili 7 dana, nakon datuma, koji je označen na dopisnoj karti. Sadržaj takve karte bio je obično potpuno prijateljskog ili što više, nekog obiteljskog karaktera, tako da dopisnica nije ničim mogla pobuditi nikakvu sumnju.
»Veza", koja, je došla na određeni punkt, vrlo često je onome, što mu je trebao predati ilegalni materijal, bio potpuno nepoznat čovjek. Došavši na određeni punkt, čekalo se 5 minuta. Ukoliko se u to vrijeme ne bi nitko javljao onome, koji je čekao na materijal, „veza" je napuštala mjesto sastanka i dolazila ponovo nekoliko puta i svakog punog sata, koji bi se navršio iza ugovorenog vremena.
Dogodilo se i to, da su takvi dolasci bili uzaludni. Veze nije bilo. Cesto je tome bio razlog, sto se iz nekih tehničkih razloga nije mogao dopremiti ilegalni materijal. U takvom slučajevima kuriri bi se obraćati na javke. Javke su omogućivale da drugovi izvana stupe u direktnu vezu s organizacijom. One su pomagale u daljnjem snalaženju nakon promašenog pokušaja da se uspostavi veza. Svi okružni komiteti u Hrvatskoj zali su za mjesta, gdje su se nalazile takve javke Prije dolaska u Zagreb upućivalo se kurire mjestima gdje se javke nalaze. Nakon izgubljene veze tu bi se onda veza ponovo uspostavila i dogovorili se iza način, mjesto i vrijeme ponovnog sastanka zbog preuzimanja ilegalne štampe. Kad bi se mjesta takvih javki naglo promijenila, zbog potrebe strože konspiracije, članovi Centralnog komiteta obilazili su teren i obavještavali okružne komitete o novim javkama.
Materijal se u gradove i sela izvan Zagreba otpremao im laj način, da su kuriri okružnih komiteta prenosili materijal iz Zagreba u određena mjesta, ili tako, da su pojedinci iz Zagreba prenosili materijal na područja okružnih komiteta. Znatan dio ilegalnog materijala prenosili su tako iz Zagreba radnici iz Željezničke radionice, koji su imali besplatne Željezničke vozne karte. U subotu poslije podne ili navečer odlazili su željeznički radnici u određena mjesta i tamo predavali materijal na već unaprijed ugovoreni način. Taj posao obavljali su i drugovi iz Zagreba, koji su putovali po potrebi službe. Tako je željeznički ložač Borovac prenosio ilegalni materijal u lokomotivi. Pri izvršenju ovog zadatka najkompliciranije je bilo donijeti ilegalni materijal do stroja. Unatoč zabrani ulaza u željezničke prostorije i na područje željezničke stanice redovito nam je uspijevalo da to izvršimo bez komplikacija. Pored ložača Borovca i poštar Pavao Kovačević, koji je stanovao u Zagrebu u Bogišićevoj ulici broj 12, prenosio je željeznicom ilegalni materijal. Radio je u poštanskim kolima, koja su saobraćala na relaciji Zagreb—Split. Njemu sam donosio ilegalni materijal u stan. Prenosio sam ga u dva kovčega. Kovčezi su zatim prevezeni poštanskim automobilom na stanicu kao hrana i rublje Pavla Kovačevića i zatim su stavljeni u poštanska kola. Ilegalni partijski materijal za Liku prenosio je u to vrijeme prometnik iz Gospića Milo Popović i Šime Balen, novinar iz Zagreba. Određene količine ilegalnog materijala za Slavoniju, to jest za okružni komitet Slavonski Brod, prenosio je drug Martin Franekić. Za Osijek je prenosio jedan kondukter. Tako je ilegalna štampa otpremana na područje čitave Hrvatske.
Razdiobom ilegalnog materijala za grad Zagreb rukovodila je u to vrijeme Nada Hajligštajn. Bila je član Mjesnog komiteta, gdje je bila odgovorna za rad „Tehnike". Taj rad obavljala je spretno i inteligentno, tako da u toj organizaciji nije bilo grešaka. Neumorno je radila do godine 1941., kad se nakon strahovitog mučenja u ustaškoj policiji sama objesila.
Za njezina rada u Zagrebu se partijski materijal raspačavao najčešće tako, da su ga Članovi Partije i simpatizeri stavljali ispod otirača za cipele itd.
Prenošenje ilegalnog materijala trebalo je obaviti tako, da ga policija pri eventualnoj pretrazi pojedinaca na ulici ne bi pronašla. Da bi se prikrio materijal, koji se prenosi, izrađivane su posebne kutije, kovčezi i sanduci sa dvostrukim dnom. Kutije sa dvostrukim dnom izrađivao je za potrebe Partije Sterija, vlasnik papirnice u Ivkančevoj ulici. Umro je u ustaškom logoru. Sanduke i kovčege sa dvostrukim dnom izrađivao nam je stolar Drago Han u, svojoj radionici u Boškovićevoj ulici broj 5. U mjesecu srpnju godine 1941. strijeljali su ga ustaše u Rakovu Potoku.
Da se olakša prenošenje ilegalnog materijala, i Stanko Naletilić, prozvan Abesinac, pukovnik Jugoslavenske Narodne Armije, izrađivao je kovčege, ručne torbe i ženske torbice sa dvostrukim dnom. Radio je najprije u svom stanu u Radišinoj ulici broj 12, a kasnije u Zajčevoj ulici broj 13. Ovaj rad bio je vrlo opasan i to zbog toga, što je trebalo kupovali nedovršene kovčege i iz njih prerađivati kovčege sa dvostrukim dnom, a kupovanje ovakvih kovčega moglo je poslati sumnjivo. U prvo vrijeme bio sam veza između Naletilića i Pavla Papa, te mi je Čitav taj rad, kao i skice za izradbu tih kovčega, bio dobro poznat. Ovi kovčezi bili su veličine između 35 i 60 centimetara. Izvana su bili lijepi i najsuvremenije izrađeni. Za takav kovčeg izrađivao se potpuno iznova čitav unutarnji dio, zajedno sa dnom, koje je bilo od vanjskog dna razmaknuto oko tri i pol centimetra. Tako se u taj međuprostor moglo smjestiti i do 200 letaka. Navoji, koji su pridržavali vanjski i unutarnji dio kovčega, imali su s unutarnje strane produženje, na koje se pomoću odgovarajućeg navoja drugog dna isto pričvršćivalo. Taj rad Naletilića bio je toliko savršen, da za pretrage, koje su vršili policijski agenti — obično u vlakovima — nikad nisu ni jednom od tih kovčega, iako bi ga otvorili, ništa pronašli. Na sličan način izrađivao je Naletilić i ručne torbe. Naletilić je kupovao torbe od tvrde kože, koje iznutra nisu bile presvučene. Iznutra je presvukao takve torbe tankom kožom. Na unutarnjem dijelu preklopa, gdje se obično nalazi željezna ili limena šipka, na koju je s vanjske strane pričvršćena ručka, načinio bi Naletilić uzdužni zarez s obje strane i obložio ga tvrdom kožom. Sa svake strane providio je šipku kukicom. Tada bi uvukao željeznu šipku u kožu i tako potpuno sakrio otvor, te je to izgledalo poput patentnog zatvarača. Za prenošenje ilegalnog materijala služile, su i ženske torbice.
Na ovaj način bilo je izrađeno oko 20 kovčega, 20 ženskih torbica i oko 15 ručnih torba. U tom radu pomagali su drugu Naletiliću njegova drugarica Marija, zatim Antun Rob, koji je prikupljao potrebne navoje, i Blaž Mesarić, radnik ME-BE, koji je izrađivao šipke za ručne torbe.
Kad je ilegalni materijal bio prenesen, trebalo ga je podijeliti. Dijeljenje umnoženog ilegalnog materijala obavljalo se u Zagrebu obično navečer, i to tako, da se materijal podijelio članovima Partije i simpatizerima, a onda bi oni u rajonu, koji im je bio određen, u isto vrijeme započeli dijeljenjem materijala. Letke su bacali na određena mjesta ili ih lijepili, dok se u centru grada uglavnom dijelio ilegalni materijal tako, da se umetao u poštanske ormariće.
Osim toga ilegalni materijal stavljao se i u omotnicu za pisma, pa se tako razašiljao građanstvu, pa čak i policajcima. U godini 1940. i 1941. razašiljalo se na taj način na oko 70 policajaca. U omotnicama za pisma slao se ilegalni materijal i tadašnjim političkim funkcionerima. Za njih bi se leci umetali u kuverte za pisma velikih trgovačkih ili industrijskih poduzeća. Bilo je sigurno, da će primaoci ovako upakiran materijal pročitati. Neko vrijeme nabavljali smo kuverte za pisma sa dječjim crtežima, i na taj način upućivali smo ilegalni materijal poštom. Drugovi Jovica Marković i Stjepan Puklek izradili su limeni top, kojim su s neke novogradnje ili uzvisine s pomoću zgusnutog zraka izbacivali letke na ulicu. No i omladinci su radili na razdiobi letaka. Bacali su ih u kinematografima za vrijeme mraka ili neposredno prije završetka predstave. Za raspačavanje letaka upotrebljavao se i tramvaj. Vozeći se u tramvaju, omladinci bi bacali letke na mjestima gdje su bile veće skupine ljudi. Neposredno zatim iskakali su iz tramvaja i bježali u različitim pravcima.
Veliku aktivnost u raspačavanju ilegalnog materijala pokazala je i drugarica Marica Muhar sa svojim drugom Milanom Muharom. Milan Muhar uglavnom je prepisivao ilegalni materijal, dok je njegova drugarica vršila isključivo raspodjelu. Na početku je Marica Muhar prenosila ilegalni materijal iz svog slana u Medulićevoj ulici broj 19 na mjesta, koja su joj bila određena, i to u košarici za povrće. Zajedno s Ankom Butorac nosila je i Marica Muhar ilegalnu štampu i na Trešnjevku, a prenosila ili je i drugovima Pepi Polaku, Slavici i Jakovu Baževiću, Zdenki i Zlati Šegvić, koja je kasnije obješena u ustaškom logoru, pa Zvonku Draženoviću i još mnogim drugim drugovima.
Za potrebe rada ,,Tehnike Milan i Marica Muhar posuđivali su mi bicikle i tricikle kojima sam se služio sam ili sam ih davao nekome od svojih drugova za prijenos ilegalnog materijala. Dio "Tehnike", iz koje je Marica Muhar prenosila materijal, bio je u Medulićevoj ulici broj 7. U toj „Tehnici" radila je i Rezika Butura, koja je godine 1941. uhapšena. Ona je pod batinama i ustaške policije prokazala sve, što je znala o radu i vezama Partije. Na osnovu toga bila je uhapšena Marica Muhar. Međutim, usprkos najgorim zlostavljanjima Marica Muhar nije priznala ništa, tako da ju je ustaška policija zbog pomanjkanja dokaza nakon dužeg vremena ipak pustila kući.
Tada je uhapšen i drug Andrija Heningman, dobar suradnik "Tehnike", i ubijen je u ustaškom logoru godine 1941. Marici Muhar dolazili su po ilegalni materijal Joso Zrnajić, dr. Ivo Brodarac, Štefica Serdar, Marko Horvatić, Ivica Lovinčić, Ivan Sekulić-Jucko, Stipe Štimac, Kata Govorušić, Braco Drakulić, Rajna Kravar, Slavko i Pavel Pentek, pekarski radnik Mićo, pa Ivanka Klaić i još neki drugovi.
Većina ili je pala kao žrtvu ustaškog terora Ivan Sekulić-Jucko, Stipe Štimac, Rajna Kravar, Pavel i Slavko Pentek, Ivanka Klaić, te pekarski radnici Mićo i Ivica Lovinčić.
Po selima se ilegalni materijal dijelio uglavnom na sličan način kao i u Zagrebu. Leci su ubacivani u dvorišta, stanove, predavani iz ruke u ruku, a bilo je čak i takvih slučajeva, da se narod javno okupljao oko onoga, tko je čitao letak prisutnima. Nikola Kukić iz Korduna, koji je godine 1941. poginuo kao borac kod Slunja, penjao se na stupove i na drveće pričvršćujući letke na visini, sa koje ili žandari nisu lako mogli skinuti.
Ilegalni materijal otpremao se iz Zagreba za Sloveniju, za Bosnu, pa čak i za Srbiju, Zagreb je u to vrijeme imao sve potrebne uslove da bude središte ilegalne partijske Štampe. U njemu su često boravili i radili rukovodioci CK KPJ, a Mjesna partijska organizacija bila je najizgrađenija, jer su u njoj mnogo vremena radili Đuro Đaković, drug Tito i ostali članovi Politbiroa. Osim loga geografski smještaj Zagreba bio je vanredno povoljan i s obzirom na željezničke veze.
Ilegalni materijal prenosili su specijalni kuriri upućeni iz Centralne tehnike u Zagrebu, a samo djelomično dolazili bi po njega kuriri iz tih krajeva.
U Sloveniju, Bosnu i Srbiju prenošen je ilegalni materijal obično u kovčezima sa dvostrukim dnom.
Gotovo na išli način prenesen je nekoliko puta ilegalni materijal iz Slovenije u Zagreb. Tako je u drugoj polovici godine 1940. prenesen list ,,Proleter". Do Podsuseda kovčeg su dovezli željeznicom studenti. Za prijem tog materijala bili smo određeni Jovica Marković i ja. Stigli smo s motorkotačem u Podsused u ugovoreno vrijeme. Čekanje je bilo uzaludno — materijal nije stigao. Drugove iz Slovenije pronašli smo tek predvečer. Sjedili su u gostionici u nedoumici što da rade, jer su došli drugim vlakom. Pristupili smo im vjerujući,, da su to oni. Upustili su se s nama u razgovor s nepovjerenjem i s nešto straha. Nakon sporazuma uzeli smo kovčege i s motorkotačem dopremili pošiljku ilegalnog materijala u Zagreb. S tim motorkotačem prevozio je ilegalni materijal u mjesecima veljači, ožujku i travnju godine 1941. drug Ante Milković. Taj ilegalni i materijal prevozio se na punktove zagrebačkih rajon, i to krojaču u Ilici broj 203, u stolariju na uglu Petrove ulice, te na Srebrnjak, zatim u Držićevu ulicu broj 11, Hatzovu ulicu, pa na Trešnjevku u stan ličkog tramvajskog radnika. Ovaj motorkotač bio je dragocjen za potrebu partijske ilegalne štampe. Raznosači ilegalnog materijala ovim motorkotačem bili su Jovica Marković, Ante Milković i Mile Ljubičić.
Potkraj godine 1940. svim silama nastojao je nenarodni režim da i uguši revolucionarni duh, koji se poput lavine širio iz radničkog pokreta. Vjerujući da će to poslići likvidacijom URS-a — ukinuše ga ali u tom pogledu nije se ništa postiglo. Ilegalan rad pustio je duboko korijenje u narodnim masama, i ništa ga više nije moglo iščupati iz tog tla.
Ipak je tom zabranom prekinula jedna čvrsta veza, kojom se radni narod vezao uz Partiju. Tu vezu trebalo je nadoknadili. Pojačan je, rad „Tehnika", koji međutim nije mogao zadovoljiti u potpunosti sve potrebe, koje su postojale na terenu za ilegalnom štampom. S tim u vezi koncentrirao sam sav svoj rad na proširenje rada ilegalne štampe. Koristio sam se u dogovoru s drugovima svakom prilikom da se „Tehnika" proširi. Nismo prezali ni pred teškoćama, ni pred opasnostima, domišljali smo se najnevjerovatnijim načinima, i tako se ostvarivalo ono, što u tim danima bilo najsnažnije oružje Partije. I koliko god se ta mreža "Tehnike" proširivala, još uvijek je bila premalena, da obuhvati sve ono, što je bilo potrebno. Gotovo svakog dana rasle su potrebe — stalno je trebalo jačati tehničku stranu ilegalne štampe.
Zbog toga smo dovlačili različiti materijal za potrebe „Tehnike" sa svih strana. Nije se pitalo za putove i načine trebalo je — to je bilo opravdanje.
Početkom mjeseca ožujka godine 1940. doznao sam da je frankovac, zubar Brundić uhapšen. Obavijestili su me, da Brundić posjeduje dobar pisaći stroj. .Odmah je donesena odluka, da do tog stroja treba svakako doći. Rade Božičković upozorio me na neke okolnosti, kao na primjer, da je zubar otvorio policiji vratu tek nakon što je objesio pisaći široj kroz dvorišni prozor stana, da mu ga policajci ne nađu. Tako su ga odveli, a stroj ostao visjeli na prozoru. Izradili smo plan, kako da dođemo do stroja.
S drugom Jovicom Markovićem i Antonom Bošcem pošao sam prema Klaićevoj ulici.
Ušli smo u kuću i pozvonili smo kod kućepaziteljice. Upozorili smo je, da ne smije lagati i ništa zatajiti, jer da smo organi policije, pa da bi to moglo loše svršiti po nju. Tada smo tražili da nam preda stroj, jer da je to zubar „priznao" na policiji.
Prestrašena kućepaziteljica najprije je samo šutjela. Naglasili smo joj da svaka laž povlači kaznu zatvorom. Tada se uplašila i predala nam stroj, u uvjerenju da je kriv zubar, koji je odao, da je kod nje sakriven.
Taj stroj prenijeli smo odmah u stan Bošca.
Izvještaj o svakom takvom poduhvatu primao je Rade Končar s velikim veseljem. Kad sam mu u toj prilici pripovijedao narednog dana, o sinoćnjem poduhvatu, rekao sam:
— »To je stroj uhapšenog zubara — frankovca, znači, "mašina — frankovka". — Ako bude dobro služila, dodao sam, primit ćemo je možda i u Partiju.
— Što više takvih članova, prije će nastati buržuja — odgovorio je.
Taj ,široj postao je uistinu zaslužan za rad, jer je omogućivao vrlo lijepu izradu matrica. Prenesen je u stan drugu Domanjija, gdje mu je započeo "kandidatski staž".
U svakom radu s uspjesima dolaze i neuspjesi. To je nedjeljivo. "Tehnika" se širila, no s time u vezi i opasnosti od provala. Ovakva velika organizacija, unatoč tome što je osigurana čvrstom konspiracijom, uvijek je više izložena napadima nego malena. Tako smo početkom mjeseca ožujka godine 1941. pretrpjeli težak udarac, kad smo doznali da je Mačekova "građanska zaštita" provalila u štampariju u Gotalovečkoj ulici, i da je uhapšen, dobar, pouzdan i jedan između najpožrtvovnijih radnika „Tehnike" — Josip Makovec. Time je otkrivena gotovo najbolje kamuflirana tiskara u Zagrebu. Zajedno s Josipom Makovcem bio je uhapšen i otac Rudija Prpića. Nijedan od ove dvojice nije ništa priznao, usprkos, mučenjima "Građanska zaštita" predala je obojicu uhapšenika mjesec dana kasnije ustašama. Josip Makovec je uporno šutio kad su ustaše tražili od njega priznanje, i tvrdio je, da on nema veze s optužbom, da je čitava stvar potpuno izmišljena, a istina je, da je uhapšen pred kinom Trešnjevka u općoj raciji. Međutim strijeljali su ga zajedno s ocem Prpića kao taoce.
Provala policije nije ni na čas zaustavila golem stroj ilegalnog rada, koji se pokretao sve snažnije. Radom su nastavile i tiskare i gestetnerske tehnike, kao i cijeli splet pomoćnih centara. Čitava ta organizacija pomoćnih centara, koji su omogućivali savršeno funkcioniranje raspodjele ilegalne štampe, širila se neprekidno paralelno s potrebama, koje su se ukazivale na terenu, to jest s interesima narodnih masa, unatoč svim progonima i provalama policije.
Tako se splela golema mreža, koja je sve više stezala čitav taj sistem. Živio sam i disao s tom ilegalnom organizacijom, osjećajući sve veću radost što joj je više rasla snaga. U zemlji je bilo malo ljudi, koji nisu znali za pravedne ciljeve i borbu Partije.
I u tim danima, kad su sluganske vlade posljednjim silama pomoću krvavog tenora pokušavale da razbiju snagu Komunističke partije, planuo je rat, u zemlju je ušao okupator kojem se pridružila razbojnička banda ustaša. A mase su već bile s nama. „Tehnika" nije uzalud izgubila, u tim godinama svoje najbolje drugove. Njihova krv i sjeme istine oplodili su svijest naroda. I nismo prezali ni pred čime. Borbu je trebalo nastaviti.
— Za komunista ni jedan zadatak nije pretežak, jer život vrijedi tek onda, kad se pošteno iskoristi.
S tim riječima, koje sam čuo od Rade Končara u tim danima, ušli smo u novu borbu. Vedri i bez straha pošli smo u nove, leže bitke.
