Prepad policije u štampariju u Murterskoj ulici nije ni za čas pokolebao organiziran rad partijske štampe. Naprotiv, radničke mase i narod sve su jasnije uviđali potrebu borbe Komunističke partije protiv režima i ispravnost puta, kojim Partija vodi. Bio sam svjedok žalosti, što su je izražavali gotovo svi moji poznati, koji su nešto doznali o provali policije u Murterskoj ulici. Nisu to bile samo prazne riječi, kojima se žalilo za ljudima i materijalom, nego je to bila iskrena briga za ono što je štamparija davala desecima tisuća ljudi, briga za zajedničku sudbinu, koja bi mogla poslali teška, ukoliko bi provale učestale i otkrile organizaciju.
Sto sada — bilo je često pitanje, koje su mi u to vrijeme upućivali poznati drugovi.
Na to pitanje odgovoreno je u najkraće vrijeme poslije tragedije u Murterskoj ulici.
Neposredno nakon toga Rade Končar, Kata Dumbović i ja izradili smo novi plan. Pomagali su nam Jovo Marković, Rudolf Kroflin, Ante Milković i drugi. Pristupili smo osnivanju druge štamparije. Plan za ovu štampariju postojao je još za vrijeme rada štamparije u Murterskoj ulici. Zapravo, to je nametala potreba štampe na terenu — povećanje čitalačke publike, jačanje čitave organizacije, koja je sada bila postavljena na široke temelje okupljanja svih rodoljubivih elemenata u zajednički front.
Postavljanje ove štamparije trebalo je dobro pripremili. Štampariju je valjalo bolje kamuflirati i pronaći skrovitije mjesto, štoviše nekakvo sklonište, u kojem1 bi se potpuno zaglušilo buku, što je izaziva rad strojeva.
Rade Končar, Pavle Papi Antun Rob nabavili su štamparski stroj i smjestili ga u podrumske prostorije neke kuće na Samoborskoj cesti. Tu je stroj bio samo uskladišten. Potrebno je bilo pronaći prostorije za rad. Iskustvo je pokazalo da je neoprezno raditi taj posao u stambenim zgradama, gdje ima više stanara, a isto tako ne valja u kućama, što su građene uz pločnik. Međutim nije bilo materijalnih sredstava da se unajmi zasebna kućica u ikakvom perivoju. Trebalo je pronaći nešto, što se moglo platiti.
U mjesecu kolovozu godine 1939. unajmljena je mala posebna kućica u Gotalovečkoj ulici. Bila je smještena uz pločnik, ali iza nje je bio mali vrtić. Štampariju je trebalo postaviti u vrtu. Odluke su brzo donesene podići ograde prema susjedima i odmah Započeti kopanjem jame, u koju će se smjestili štamparija. U kućicu je dovezen namještaj za obitelj, koja će pred vlastima predstavljati stanare. To je bio radnik Prpić sa ženom i ocem. Za dovoz namještaja, koji je kupljen u prodavaonici starog pokućstva, upotrijebljena su kola profesionalnog kirijaša. Dopremu ostalih rekvizita i materijala za štampariju trebalo je obavili bez takvih usluga — samostalno.
Počeli smo odmah podizali dva metra visoke ograde prema susjednim posjedima. Piljenje dasaka i zabijanje ograde odvijalo se vrlo brzo. Istim tempom i elanom kopana je jama. Radilo se bez predaha. Rade Končar, Kata Dumbović, četrdesetogodišnja domaćica, zvana trešnjevačka mati, Jovica Marković, Ante Milković i ja, neprekidno smo se izmjenjivali na lopati i pijuku. Dubina jame bila je predviđena pet metara, širina četiri, dužina pet. Kata nam je donosila jelo na radilište, s radom se naime nije smjelo prekidati, jer je jamu trebalo što prije dovršiti, kako se ne bi pobudila sumnja kod susjeda. U vremenu kad bi Kata otišla kući da nam pripremi jelo, pa do njenog povratka, učinili smo toliko, da bi se ona redovito čudila:
— Pa kad ste to učinili? Pa toliko! E, baš ste momci! — i onda bi onako materinski brižno dodavala — Evo jela, okrijepite se!
— Daj stara — odgovarao je Rade — daj, da se najedemo, da što prije iskopamo grob buržoaziji.
Jelo se žurno. Ni ne progutavši još posljednji zalogaj, hvatali smo lopate i krampove. Rade je kopao kao da čitav život nije ništa drugo radio do li kopao jame. Stajali smo već u dubokoj jami i trebalo je izbacivali zemlju visoko, da se iskopano prebaci preko ruba otvora. Rade je neprestano razgarao takmičenje. O tom nije govorio, ali primjer njegova rada bodrio je ostale. Oznojen, prekinuo sam izbacivanje zemlje i oslonivši se na lopatu da malo predahnem, upitao sam Radu:
— Kako bi tek kopao, da kopaš šopreku?1 Sa smiješkom i gorčinom, koja mu je samo na trenutak zaigrala oko usnica, odgovori je brzo i kratko:
— Zakopao bi ga, a i da ne kopam!
Brzo i gotovo neprimjetno dovršeno je iskapanje jame za buduću štampariju. Treba je zatim dopremiti sav građevni materijal, koji je i potreban za izgradnju betoniranog bunkera. Proračun za potrebne količine materijala izradio je otac druga Prpića, koji je bio građevinski radnik. Cement smo dovozili kolicima, kakva upotrebljavaju željeznički nosači. Doprema je bila organizirana tako, da su kolica do Samoborske ceste vozili članovi Partije, tu bi ih preuzimali mi, koji smo bili predviđeni za rad u štampariji, ili kao veza sa štamparijom. Tako se čuvala najdublja konspiracija. Prpićev otac izradio je oplate za cementiranje, dok smo mi sami uz njegov nadzor ubrzano miješali cement i punili oplate. Istovremeno je Ivan Bošek, električarski radnik, instalirao elektriku kroz zemlju. Prije no što smo dovršili betoniranje stropa bunkera, spustili smo kroz otvor bunkera štamparski stroj, velike police za papir i količinu papira nužnu za rad u prvo vrijeme. Zatim smo betonirali strop i zatrpali ga zemljom. Ostavili smo jedino malen otvor od sedamdeset i pet centimetara, kroz koji se provlačilo u bunker, a uz jedno trešnjino drvo smjestili smo cijev za ventilaciju u bunkeru. Kad je sav taj posao bio -ovršen, poravnali smo iskopanu zemlju u vrhu, a čitav vrt zasadili zelenilom, dok smo iznad bunkera, točno prema njegovim dimenzijama, podigli drvenu spremnicu, koju smo ispunili starim sanducima porazbacavši ih tako, da je čitav taj nered djelovao vrlo prirodno.
Stan Rude Prpića, metalskog radnika, to jest kuća ispred vrta u Gotalovečkoj ulici broj 8, služila je ne samo kao kamuflaža, već kao i osmatračnica. Od stana do bunkera bila je uspostavljena signalna veza sa zvoncem. Ova mjera sigurnosti primijenjena je, kad je uočeno, da bi se mogla čuti buka za vrijeme rada štamparije, unatoč debelom sloju zemlje, šio je pokrivao bunker. U slučaju provale policije bila je dužnost Rude Prpića da zvoncem obavijesti slagara o opasnosti, kako bi ovaj mogao pravovremeno umaknuti.
Rad na izgradnji štamparije, od dana kad je pronađena kućica u Gotalovečkoj ulici, pa do konačnog dovršenja i osposobljavanja štamparije za rad, trajao je svega nešto više od deset dana. Da smo radili javno i slobodno, uz pomoć potrebne mehanizacije, teško je kazati, dali bi se taj posao mogao brže obaviti. Samo snažna ljubav prema Partiji odanost, koju se osjeća svakog časa čitavim bićem, odgovornost pojedinca a poslove općeg interesa, te visoki komunistički moral, mogli su to ostvariti u tom roku, u tim prilikama i u to vrijeme.
Tek je ovaj posao bio dovršen, već je trebalo pristupiti organizacionim poslovima, to jest činiti da štamparija što prije proradi. Najteži zadatak bio je pronaći tipografa sa svim kvalitetama, koje zahtijeva taj posao. Prekapajući u sjećanju poznate grafičke radnike, odlučio sam da predložim Radi Končani upravo nezaposlenog grafičara Josipa Makovca, slabunjavog mladića, ali odlučnog komunistu.
Rade je pošao da sam razgovara s Makovcem. Zatekli smo ga gdje po običaju sjedi na travi na igralištu „Grafičara" i čita našu literaturu. Rade mu priđe i obrati mu se, a da se ne predstavi, i odmah prijeđe na samu stvar.
— Trebamo grafičara za ilegalnu partijsku štampariju. Mogao bi nam pomoći. Međutim, ako misliš da bi mogao izdati u slučaju hapšenja, ili bilo kojom drugom neopreznošću, bolje da se ne primiš tog posla, jer ako te oni ne unište, morat ćemo te onemogućiti mi.
Miran i neustrašiv pristanak Makovca ina taj opasan rad dao je Radi osnove, da s puno povjerenja gleda u tog slabunjavog mladića. I tako je Makovec odmah nastupio.
Tako je počeo rad u štampariji u Gotalovečkoj ulici broj 8. Rad je bio težak zbog sporog zračenja prostorije. Zahtjevi konspiracije nisu dopuštali da se provede bolja ventilacija, jer bi se zbog štropota štamparija brzo otkrila. No unatoč svim teškoćama Makovec je radio s primjernim elanom i rijetkim oduševljenjem. Iako je zrak u bunkeru štamparije bio toliko pokvaren, da se moglo raditi tek nekoliko sati bez osvježenja u vrtu, Makovec je provodio pet do šest sati neumorno radeći, tako da ga je u početku mnogo puta Prpić dolazio nadgledavati da mu se nije možda što dogodilo. Nakon kraćeg odmora na svježem zraku Makovec se vraćao u bunker i nastavljao radom, upinjući se, premda je bio slabe tjelesne građe, da što prije dovrši poslove. A poslovima nikad kraja. Do kasno u noć radio bi Makovec pod zemljom, svjestan značenja i odgovornosti ovog posla za Partiju. A nije se nikad zbog napora žalio. Znao je reći bolje da radim sam, nego da se upropasti štamparija. Prema toj ilegalnoj štampariji Makovec je osjećao ljubav upravo onako, kako to izgrađen komunist osjeća za ono, što je najdragocjenije u njegovoj borbi. Svim svojim znanjem, sposobnostima i snagama unio se u taj život, da doprinese svoj udio u revoluciji, o kojoj je često maštao slažući slova te velike riječi.
Ova mi je štamparija bila osobito draga. Znao sam kakvo je veliko njeno značenje za čitavu partijsku aktivnost. Radu u tiskari obraćao sam čitavo vrijeme, iako su me poslovi odvodili i u probleme ostalih tehnika, nekako najviše pažnje. Smatrao sam, da joj je takva pažnja najpotrebnija, jer je najmlađa. Osim toga osnovni njeni element i početak njena rada, bili su ujedinio moj prvi važniji zadatak na području organizacije partijskog rada, što sam ga izveo surađujući s Radom Končarom.
U tiskari su pored Josipa Makovca radili kao pomagali Rudi Prpić, koji je redovito radio kao metalski radnik u radionici inženjera Koporčića, gdje je također umnožavao ilegalnu štampu, zatim Prpićev otac i Ana Konjović, činovnica. To je bila jezgra, ona provjerena radna jedinica, za koju se znalo, da ne će nikome dati ni naslutiti o radu, koji obavlja.
Potrebe štamparije iziskivale su da broj radnika bude ne samo dva do tri puta veći, nego da se taj rad proširi, ali razlozi konspiracije nisu to dopuštali. Tako je ova mala grupa na svojim leđima ponijela pored velike opasnosti i odgovornosti još i ogroman posao. Jasno je, da je najveći teret ležao na Joži Makovcu. Kad sam preuzimao od njega štampani materijal znao mi je koji puta reći:
— Nastojali smo i željeli smo, da što prije i što više svršimo. Možda izgleda premalo, ali… vidiš i sam… malo nas je pa ne ide drugačije.
— Ne brini, Makovec, znamo mi koliko ti radiš. Revolucija nije daleko. Nastavi tako, kao što si i dosad radio. Svaki taj redak koji sastaviš, mnogo znači narodu, a onda, kad se prašina digne, nešto će narod pomlatiti, a nešto pozlatiti. Ovdje si sigurno nešto naučio, pa će od tebe tada biti možda i direktor kakve štamparije.
Tako smo se razilazili u šali ja bih iznosio štampani materijal iz bunkera, a Makovec je ostajao sastavljati retke za „Proleter", organ CK KPJ, različite brošure i letke CK KPJ i CK KPH.
Da bi se štampariju na vrijeme snabdijevalo svim, šio je potrebno za rad, organizirana je čitava mreža, u kojoj je svaka nit imala svoj određeni posebni zadatak. Za te su se poslove morali smisliti oprezni planovi, kako ne bi ništa bilo upadljivo ni sumnjivo. Ni jednim znakom nije se smjela privući pažnja policije, koja je pomno motrila, da nešto nanjuši, da uđe u trag čitavoj organizaciji ili da prekine bilo koju od niti, što su činile najnužnije organe takva rada. Zbog toga ,se novinski papir za štampariju dopremao različito u kolicima, u koje se na papir naslagalo vreće iscijepanog drva, u ormarima ili bilo kakvim drugim dijelovima pokućstva, kao da se obavlja selidba, na pekarskim triciklima i još na druge načine, koji nisu pobuđivali pozornost, ni izazivali sumnju.
Slično se otpremao odštampani ilegalni materijal iz štamparije. Tako sam ga na primjer iznosio u kutiji radio aparata, u sanducima za voće, prevozili bismo ga u ormarima itd. Ilegalni materijal su iz štamparije neustrašivo iznosile drugarice Kata Dumbović i Dragica Končar, drugarica Rade Končara.
Kata Dumbović prenosila je ilegalni, materijal redovito u svojoj slamnatoj torbi, onakvoj u kakvoj se nosi živež sa tržnice. Ilegalni materijal, kojim je Kata snabdijevala rajon Trešnjevku, stavljala je u torbu ispod povrća. Dragica Končar posjećivala je kuću u Gotalovečkoj kao prijateljica Prpićevih, a kad je odlazila, nakrcala bi materijalom duboka dječja kolica. Osim ovih načina, da se iz štamparije izveze ilegalni štampani materijal bilo je i mnogih drugih, međutim, navođenje svih tih pojedinosti odvelo bi me previše u širinu.
