Sjedim u polupraznom vagonu III. razreda… Noć je. U zavojima kotači taru o tračnice i škripe, a kroz prozorska se staklu uvlače ledene mjesečeve zrake, i putuju preko rijetkih polusnenih putnika, dok se ponovo ne izvuku., da bi začas zavirile na oknima s druge strane vagona. Ovo iznenađivanje čas slijeva, čas zdesna, mami pogled na zimsku krajinu zaogrnutu u debeli zimski pokrivač. Izmjenjuju se goli alpski masivi s pejzažima crnogorice.
Vagon je ugrijan. Putnici su svukli svoje jeftine zimske kapule i spavaju, naslonjeni na njih. Objesio sam hubertus na vješalicu do prozora. Naslonio sam glavu na nj i promatram, kako mjesec svjetluca po .zamrznutom snijegu na stijenama.
U smeđe obojenom vagonu je prijatno. Ali kloparanje kotača podsjeća me na moja česta putovanja u neizvjesnost… koji puta sam bio sam, a koji puta u pratnji, kao i ovom prilikom. Do mene sjedi moj pratilac, koji će već izjutra, vrativši se u Kranj, stajati pred šefom policije i ukočeno i servilno, kao čovjek koji je — svjestan povjerenja i zadatka, što ga je dobio i izvršio — raportirati:
— Stipe Ugarković je i ispraćen preko granice banovine.
Sjeo je na klupu između mene i vrata, da mu kojim slučajem ne umaknem u ovaj divlji kraj, što mi toliko privlači pogled. Naprezao se, da ga u ugodnoj vagonskoj toplini ne prevari san. Nekoliko puta trgnuo je u vis glavu, koja je klonula, tonući u san, a pritom kao da je svaki puta upozoravao sama sebe: „Bolje ti je probdjeli noć u toplom nego trčali u mraku po dubokom snijegu." I postaje oprezniji. Na svaki moj pokret pogledava me iskosa i u mraku mu sijevne bjeloočnica, Izmaram mu sumnjičavost, zagledajući se čas lijevo čas desno kroz okno na krajinu, koja se mijenja.
Moji se pokreti ponavljaju. No on ni na ,čas ne sustaje, proučava svaku moju kretnju, prati svaki moj pokret kao kobac. Tračci mjesečine prelijeću sve rjeđe preko željezničkih i drvenih predmeta u odjeljku mjesec se, spušta za brda. Kloparanje i huka čelika na tračnicama uvlače se sve dubi je u mračne i uske klance, kojima krivuda vlak. U naš vagon, gdje žmirka škiljavo svijetlo, natiskuje se tama kotline.
Smirujem se, tonem u vlastita razmatranja. Iz dosadašnjih iskustava gradim perspektivu, koja nije nimalo svjetlija od sumračja u ovom odjeljku.
Čovjek se s vremenom priliči da putuje sa sprovodnicima. Njihovo društvo nije ugodno, ali eto postaje nužnost. Biti istjeran i sproveden bila je u mom selu najveća sramota. Moja je mati često o tome govorila, ali siguran sam, da me se sada ne bi stidjela Prošlo je već mnogo godina, otkako sam otišao od kuće, ali sjećam se njezinih razgovora s ocem, kad bi on pripovijedao o komuni, borcima za socijalizam i postupcima s njima. Teško je bilo majku razuvjeriti, da komunisti nisu „zli ljudi". Ali kad je vidjela, da zakon progoni one, koji su bili poznati kao pošteni, pravedni i dobri, promijenila je mišljenje. Spoznala je brzo, da najbolje prolaze zagonetni i zli ljudi, ,a najgore život bremeni one tihe i mučaljive, koji se u čitavoj toj životnoj strci u zbrci javljaju i nestaju gotovo poput priviđenja. I ona se često zauzimala za takve tihe i radine. Da, ona bi sada dobro razumjela i moju borbu. Uvjeren sam, i da me vidi, da bi bila ponosna.
Čudne mi se to misli javljaju upravo sada, kad ne znam što ću sutra? Hoću li pronaći drugove koji bi mi mogli pomoći u prvo vrijeme da osiguram sebi krov nad glavom i zaradu? Jesu li slobodni ili čuče u buharama, da bi bio sigurniji život trule kraljevine? Ovi rijetki suputnici izderanih kaputa i žuljavih ruku, što su nakon ulaska u vagon odmah usnuli kao zaklani, svi će oni stići u kako—tako zagrijanu prostoriju, dočekat će ih žena, djeca, rodbina, popit će toplu domaću kavu ili čaj, ,ali bit će i dočekani. Lijep je običaj gostoprimstva u našem narodu prema putnicima, no tko će nepoznata primiti, pogostili ga, smjestiti i uposliti? Nezaposlenost i kriza sve češće obilaze upravo takve, kod kojih se i nepoznat mogao uleći. A kako će ti takvi pomoći da nađeš kakvo zaposlenje, kad ga ni sami nemaju?
Želim otkloniti te misli, jer bit će i za i njih dosta prilike, no one se uvlače i u ono, na što se prisiljavam da razmišljam. Možda ih izaziva monotono kloparanje kotača, koji preskaču veće razmake medu rashlađenim šinama. Uvijek, kad sam osluškivao te jednolične udare željeznice u vožnji, bio sam primoran :da se prepuštam slutnjama o neizvjesnosti, jer ti su udari bili redovito u mom životu onaj ritmički znak u međučinu između nečeg, što je dovršeno i nečeg neodređenog, što treba započeti.
Mali su životi poput onih sitnih zvijezda, što trepere nad vrhuncima planina, koje su se sastavile u dugi lanac uz prugu, kojom jurimo nizinom, i ono što u tom kratkom vijeku pojedinac učini, sve je to neznatna i maleno. Evo tisuće zvijezda, tisuće malih svjetala, a mrak je. Zar nije snaga u masi, kao što je svjetlost u suncu? Tisuće istinoljubivih i pravednih neće okrenuti svijet. Nas nema mnogo, a zemlja je velika. I krijese se iskrice pobuna na pojedinim radilištima, ali tek što se jave, već se i gase. Hoće ili te iskre upaliti ovaj život, izazvati požar?
Da, tu su još svježi događaji Španije. I tamo je već život bio nepodnošljiv — i iskrilo je i upalilo se, ali nije izgorjelo. Koliko uloženog napora — a uzalud, koliko bezimenih žrtava — uzalud, koliko nada — uzalud. Može li vjera da toliko zaslijepi čovjeka, da potpuno izgubi razum. Smije li čovjek, koji je svjestan svojih zadataka prema Partiji i dužnosti prema društvu, dopuštati sebi da se iživljava u ličnim uzbuđenjima? A nije li sve to zapravo tako?! Zar vjera može opravdali neuspjeh? Što je bolje: pokušati i ne uspjeti ili prekrstiti ruke?
Kolika pitanja pritisnu čovjeka zbog sumnje u vlastitu vrijednost. Ne dopuštam sebi pomisao na to, da je čitav taj vrtlog : sumnja nastao iz osjećaja stida i potištenosti, iz. malograđanskih shvaćanja. Sve je to navrlo pobrkano iz sjećanja na zavičaj, a zavičaj uvijek iskrsava, kad ponestane osjećaja sigurnosti u svakidašnju egzistenciju. Nesigurnost je vjerojatno to, isto je izazvalo zbrku ovih čudnih pitanja. Događa se, da se čovjek uhvati u mislima, koje se zapleću u njemu, iako je svjestan da te čudne koještarije nikad nisu bile i nikad ,jer će biti sastavni dio njegovih nazora i pogleda na život. U jednom času kao da se u čovjeku prekinu sve veze između elemenata, koji čine njegov karakter, i u tami, što se nakon takve : prividne slabosti javi šulja se bespomoćno i luta neka potpuno strana i usamljena misao. Kuda bi me dovele te misli? Sigurno je, da je takvo razmišljanje neplodno poput onih stijena. Čemu idu ovakve misli u susret? Neispravnost, živci, časovite projekcije najnevjerovatnijih izobličenja…
Vlak sopće. Žeravice u rojevima pljušte po prozorima. Jurimo prema Hrvatskoj.
