Pušten sam iz kaznionice. Vraćam se drugovima, kao da se vraćam "iz teškog i ružnog Isiia u život. Nedostojno mi je rad, dan svog izlaska čekao sam s velikim nestrpljenjem. Lepoglava me je mnogočemu naučila. Uvidio sam, da se u radničkom pokretu više ne može raditi kao dosad. Kad sam stigao u Zagreb, trebalo je započeti ilegalan život. Zadaci „Tehnike" postali su za vrijeme mog izbivanja složeniji i veći. Trebalo je oživjeti rad „Tehnike" i proširiti mrežu raspačavanja. To je postajao sve teži posao, ali isto tako i sve potrebniji, jer radne mase se moralo mobilizirali i pružili im oružje, istinito ih obavještavati, kako da se bore protiv buržoaskih politikanata, protiv razbijača radničkog i narodnog jedinstva, protiv laži, u koje se uvijala pokvarena politička trgovina, kojom se prodavala politička i ekonomska samostalnost Jugoslavije.
Glavna partijska štamparija je u to vrijeme bila u Zagrebu u slanu Marice Patki, studentice i namještenice, u Murterskoj ulici broj 25 na Sigečici. U toj se štampariji radilo već od godine 1938. Organizirali su je drugovi Pavle Pap, Rade Končar i Anka Butorac. Materijal za štampariju bio je dopremljen iz Beograda. U njoj su radili 24-godišnji grafički radnik „Tipografije" Milan Varićak i Marica Pataki. Organizator rada u toj štampariji bio je Pavle Pap, on je nabavljao boje, papir i rukopise. Marica Pataki izrezivala je papir, dok je Milan Varićak radio u tiskari. Štamparski materijal za štampariju nabavljali su grafički radnici Joža Novačić, Joža Usenik i Vjekoslav Žganjer.
U štampariji u Murterskoj ulici štampali su se organ CK KPH ,,Proleter", mnogobrojni leci, te različita obavještenja i direktive CK KPJ i CK KPH. Pripremni poslovi kao i štampanje obavljali su se obično predvečer. Materijal za štampanje bio je sakriven u podrumskoj drvarnici.
O radu u ovoj štampariji doznao sam tek poslije provale policije u nju, neposredno nakon povratka iz Lepoglave. O njoj mi je pripovijedao Pavle Pap, koji je za vrijeme provale bio u štampariji, ali se spasio bijegom.
Iako je štamparija u Murterskoj ulici bila smještena u običnom stanu, koji je i unajmljen kao privatni stan Marice Pataki, da bude što neupadljivije, netko je ipak nešto primijetio i prijavio policiji.
Jednog kišnog jesenskog predvečerja, kad je tipografski radnik Milan Varićak po običaju stavljao svoje strojeve u pogon, opkolilo je kuću oko deset policajaca i agenata, a zatim su upali u .stan s revolverima u rukama. U štampariji su osim Milana Varićaka bili Pavle Pap i Marica Pataki. U prvom komešanju Pap se snašao, pojurio prema potkrovlju kuće i spasio se bijegom. Tom prilikom uhapšeni su Milan Varićak i Marica Pataki. Varićaka su na policiji zvjerski mučili, prisiljavali su ga da oda imena neposrednih suradnika, no on nije ništa priznao. Isto lako herojski ponijela se i Marica Pataki. Mučenja, koja su podnijeli Varićak i Pataki ne odavši ništa od onog, što su znali o radu i organizaciji štamparija, bila su divan primjer držanja istinskih boraca, koji ne zaziru ni od kakvih žrtava, kad se radi o ostvarenju njihovih ideala. Upornom šutnjom i prkosom izazvali isu bijes režimske policije, koja je na ovom, jednom od mnogih primjera neslomljivog komunističkog morala, uvidjela silnu snagu neprijatelja, koji se protiv nje bori. Iako je sam rad štamparije zbunjivao policiju, još više ju je uzbuđivalo junačko držanje komunista, ona moralna snaga, koja je policiji već bila poznata u nebrojeno mnogo primjera. Ti ljudi, izmasakrirani, fizički slomljeni, koji su sa šutnjom i prezirom odgovarali na postavljena pitanja, zadavali su teške brige „organima reda i sigurnosti", Na takvima se gradila snažna organizacija žilave komunističke borbe. Gotovo se nije dogodilo da je i jedan od tih boraca, bilo kada ili bilo gdje, zatajio. Milan Varićak, odležavši godinu i pol na robiji, ponovo dolazi u Zagreb i nastavlja istim radom još zdušnije, ako se ta usporedba može i smije ovdje primijenili. Tim radom nastavlja i u danima okupacije, dok najzad ne pogiba u Narodnooslobodilačkoj borbi. Sličnu sudbinu doživjela je i Marica Pataki, koja je poslije provale u Štampariju u Murterskoj ulici osuđena na robiju i odvedena u kaznionicu u Požarevac. Nakon povratka iz kaznionice nastavlja radom, ali je uskoro ponovo hapse. Kasnije je kaznionica stare Jugoslavije predaje ustaškim vlastima, koje je zatvaraju u Lepoglavu, gdje je početkom travnja 1945. ubijena, u dane oslobođenja. Sudbina Patakijeve zadesila je i Jožu Novačića i Jožu Usenika, koji su odvedeni za vrijeme okupacije u jasenovački logor, gdje su i ubijeni.
Štamparija, u kojoj su ovi ljudi radili, nije bila duga vijeka. Svega oko godinu dana obavještavalo se iz privatnog stana u Murterskoj ulici o svemu, što je bilo važno u životu tih dana. Partijske novine, brošure, knjižice, leci, proglasi, referati, kao na primjer referat sa VI. Kongresa Kominterne, itd., sve, što je u to vrijeme objelodanjeno, a bilo je revolucionarnog karaktera, poteklo je iz Murterske ulice, gdje se nekoliko ljudi uz svoj svakodnevni rad brinulo i zalagalo, da omogući partijskom članstvu, radničkoj klasi i čitavom narodu, barem riječ istine i— malo svijetla u tami, što se proširila čitavom zemljom.
_________________