Na pločniku

Svanut će. Umorno se pokreću poluge na kotačima stroja, dok se čitava crna i neispavana kompozicija lijeno izvija skretnicama zagrebačkog zapadnog kolodvora. Kotači lamataju po bezbrojnim skretnicama. Nekako kao da se oteže vrijeme, dok vlak ulazi u slanicu. Čini se kao da je sve to uređeno tako, da malo zategne živce… Konačno buka i cviljenje kotača u natkrivenom peronu.

Čitavu jednu vječnost trajala je ta Vožnja. U njoj sam izvršio jedno od rijetkih čudnih ličnih promatranja. Čim sam nogom dotakao asfalt, činilo mi se, da sam noću gledao neki meni potpuno sirani i zamorni film.

Sada je tvrdo ,tlo pod nogama. Za sanje više nema vremena. Gdje li su samo znanci, koji bi mi pružili ruku, koji bi mi mogli pomoći?

Bujica užurbanih putnika nosi me prema izlazu. Nosači, čistači, fijakeri, taksi-automobili, sve se to ispreplelo i uvlači se u misli, da potisne onaj osjećaj beznadne besciljnosti. Podižem ovratnik hubertusa, jer me potresa zimica od neispavanosti. Goleme grane platana na Zrinjevcu čine se u jutarnjoj rumenoj izmaglici kao zgrčene ruke, što posežu za nečim nedokučivim. Iznad njih, kao u vatrenom dimu, naziru se zvonici katedrale i više kao priviđenje nego zbilja. Zlatni šiljci djeluju stvarnije. Dobro bi bilo ispiti šalicu kave, da se čovjek ugrije.

Krenuo sam neodređeno i gotovo nesvjesno prema središtu grada. Grad se budi iz teškog sna. Iz veža užurbano izlaze radnici i namještenici kao da žele žurbom prenijeti ono malo topline iz ležaja na svoja radna mjesta. Prijelazi preko ulica i raskršća izazivaju u meni nedoumice često se zaustavljam, ali ipak idem dalje —prema središtu grada. Čovjek i nesvjesno očekuje nešto od tog gusto izatkanog života u gradu. Možda neki sretni slučajni susret znanac, koji zna nešto čime bi mogao pomoći. Ili možda se javi kakva opipljivija mogućnost uposlenju. Nemiran pogled nešto iščekuje. Treba dobro promatrati da se što ne propusti. Da li ste ikada vidjeli čovjeka, kako se mučen neizvjesnošću, vuče ulicom? Ako ste ga pomno gledali, vidjeli ste nesiguran korak, rastresen pogled, zabrinutost, koja mu se uvukla u naborano lice, plahost — i sve je to nekako prozirno i nesigurno kao i ona uzdrhtala nada u njemu …

Ljudi užurbano prolaze, reklame ih dozivaju, ali sve je to suvišno. Ni s reklamama se ne može postići ništa, kad nema ozbiljnih namjernika. Ipak, reklama ne bi bilo, barem u trgovaca, kad ne bi koristile.

Kako je ogavan čitav taj život, koji se, sav svodi na tržnicu. Kupuj, prodaj, iskoristi, odbaci, proživi, živi, obogaćuj se, propadaj, „danas imaš, sutra nemaš" i ,,danas jesi, sutra nisi" to je čitava ta filozofija, što je pojedinci, razrađuju prema nekom moralu, koji u njima gradi sredina. Išlo je lako i s karijerama u tom društvu. Ta „strateška" prebacivanja prema cilju, prema ličnoj afirmaciji nalik su na onu dječju igru, u kojoj posljednji uvijek preskakuje preko leđa prethodnika. I taj krug se ne zatvara. Tko sustane — ispada iz igre. Pobjeđuje najizdržljiviji. Odraslom bi čovjeku glupo to izgledalo, kad bi se ovakvi stari takmaci poigrali preskakivanja recimo, na nekom trgu. A to je ipak igra odraslih.

Čim čovjek o tome malo razmisli, i povisuje se temperatura, diže se moral — oko njega sve postaje nekako drugačije a život dobiva i svoj smisao. Oni časovi malodušnosti nestaju kao snijeg pod suncem. I radost, radost, kakvu može doživjeti samo dječje srce, obuzme čitava čovjeka. Misli se nehotice vraćaju u ono sunčano doba djetinjstva, iz kojega je vrijeme ispilo i teško i ružno, a ostavilo mnogo svjetlosti, u kome žive i zrače čiste, lijepe uspomene.

Vriština. Gruda tanke zemlje u kamenjari. Oganj rasprsnutih sunčanih zraka u času kad užarena kugla dotakne šiljak Visočice. I kuća, i ognjište zimi, i proljeća i jeseni, sve se to tako topilo zavlači u grudi i čini se da živi i vene, da raste i oplođuje, jer ispunjava i prekriva ljepotom i veličinom svu onu surovost, kojom je izranjen svaki siromašni život. Prerani odlazak od kuće trbuhom za kruhom, šegrtovanje u pekarnici i onaj stid zbog posla, koji se činio da nije dovoljno muški, pa odlazak iz pekarnice — ali bez povratka kući u zavičajno ličko selo, jer to bi bila najveća sramota — i dani, kad zdrav momčić traži „muško" zaposlenje, ona bezbrojna vrata i pragovi, surovi i neljubazni obrtnici, pomoćnici, te dobroćudni starčić bačvar, koji teše, nabija obruče i pripovijeda čudnovate bajke, što ih je čuo od svoje krezube bake. dok mu u radionicu uspavanu zanosom bajki zaviruju vjerovnici, a i žandari nekako sumnjivo zagledavaju. Jer, bio im je nekako čudan mrk i šutljiv, kad bi mu se pogled susreo s njihovim — a inače živ, pričalo, koje živi za posao i priču. — i sve nekako brka događaje iz stvarnosti s događajima iz priča. Slavio je Božiće i Uskrse, ali nije nikad zaboravio ni Prvi maj. Bio sam još dijete, momčić, ali svih tih proslava i priprema za njih, prvomajska mi je bila najbliža. S njom sam nekako najviše živio. Božićne pjesme dopirale su mi do ušiju, ali one prvomajske ušle su mi nekako u srce. A tu nisu ostale zatvorene. Ponavljao sam ih i pjevao kad mi se god za to ukazala prilika. Tako sam dospio i prvi puta u zatvor. Ošišali me i strpali u ćeliju s nekim postolarom, koji je morao Prvi maj i provesti na "sigurnom mjestu" — tako, zbog preventive. A taj postolar govorio je drugačije nego bačvar. Njegove su .riječi djelovale neposrednije. Njegove su priče bile opore i jednostavne. Bila su to iskustva, koja je godinama skupljao boreći se za radnička prava. I sve se to čvrsto taložilo u meni, oblikujući kasnije nazore. Taj zatvor od nekoliko dana bio je zapravo moj prvi kurs, na kojem sam doznao mnogo toga o pravom životu i borbi radnika. Tada mi se moj starčić gazda pričinio kao pjevač operetnih šlagera.

Mnogih postolarevih riječi sjetio sam se kasnije, kad sam radio na Braču, u Glini, i Zagrebu i u drugim mjestima. U to vrijeme susretao sam ljude, koji su imali više od njega, koji su više preživjeli, koji su gledali dublje od njega, ali on je ipak bio prvi koji je utro put mnogim i mojim shvaćanjima. Bio je čovjek, koji je jednostavno i surovo pričao svoje doživljaje, bez uljepšavanja, bez onih opisa, ukrasa, što ih je lako rado upotrebljavao stari bačvar. Sve je to bilo tvrdo kao i njegovo lice, na kojemu se, kad bi se otvorila vrata ćelije i na nj palo malo svijetla, javljalo stotinu bora, poput onih, što ih sunce i suša urezu u ispucanoj zemlji. Kasnije, mnogo godina poslije toga, javljao mi se laj lik u mislima, onakav kakva mi ga je u sjećanje urezalo ono nekoliko tračaka svijetla, što se tek nekoliko puta u to vrijeme uvuklo u našu ćeliju. Upravo lako, kao Što mi se uvijek u sjećanju javlja osvijetljeni lik tog postolara, javljaju se sada iz tame sjećanja prošlih dana, drage uspomene, koje blistaju poput začaranih svjetala i zrače ugodnu toplinu u časovima, kad ponestane samopouzdanja.

Čovjek i sve nešto traži i kopka u sebi i oko sebe bori se s kojekakvim mislima, koje truju i razrivaju, a zaboravlja ono osnovno. Traži u sebi ono, što bi skratilo vrijeme napetog iščekivanja. I sve je to .zapravo odugovlačenje nečeg, što je potpuno nepotrebno. Čemu uopće ova iščekivanja na ulici, kad mi je sada, kao i prije, to jest od prvog časa, kad sam ostat bez namještenja, bilo jasno šio želim, a da to postignem, znam kuda treba da se obratim. Najvjerojatnije je, da je to traženje i kod mene bilo zapravo onaj uobičajeni put stotine naših radnika, koji ostaju bez zaposlenja. Neupućeni, bez orijentacije, bez organizacionih veza, bez svjesnijih prijatelja, lutaju ulicama, desetke i stotine kilometara daleko od svojih domova, prehranjuju se za to vrijeme samo kruhom — ako ga imaju, a ako ga nemaju — gladuju, i ne znaju hoće li dobili namještenje ili ne, ima li za to mogućnosti ili nema. Prepušteni sretnom slučaju, raspituju se, bez obzira na vrijeme i prilike jer kad se radi Šesnaest sati na dan, malo se doznaje o životu, koji protječe pored nas neprestano mijenjajući svoje oblike.

Ovakvi neobaviješteni najbolja su roba za poslodavce, rade kao robovi, kad su suvišni, odbacuju ih, a oni sve to primaju nekako spokojno, u duhu kršćanskog siromaštva — jer tako mora bili za siromaha je život uvijek bio težak. Eh, kad se jednom razbudi ta snaga, koja gradi kamene nebodere, prebacuje mostove preko stotine metara širokih rijeka, koja sije i žanje stotine tisuća vagona pšenice, kad sve to dodija tom strpljivom orijašu — bit će svašta. Poput iverja sa cirkulara poletjet će šačica današnjih moćnika. A to treba što prije pripremiti…

U tim mislima krenuo sam prema Radničkoj komori, susrećući putem izgladnjele i promrzle starije i mlade siromahe, koji su pružali po modri e ruke ,uz neke šaptom izgovorene riječi. Upala pluća i mutne oči govorili su više no što bi oni mogli izreći. Sakriveni u mračne veže učinili bi korak dva prema prolazniku i odmah bi se zatim povlačili u svoje zaklone. Prosjačenje je zabranjeno! Zabranili su ga oni, koji su im oduzeli kruh!!… Narod kaže tnc oguli kore, da no bude gore. No ljudi vole zaboravljati ono, što ili žulja.

To je Zagreb, od kojeg očekujem mnogo, i to ne da postignem nešto radeći i stječući položaj pokorna radnika, nego podrivajući i rušeći čitavu tu, trulež na one, koji su je stvorili. Velike su to želje, ali treba im utrti put. Mali plamen razbuktat će vatru.

marika123
Ko te ima taj te nema Ko te nema taj te sanja Ko te sanja taj te ljubi A ti o tom pojma nemaš

Komentariši