Među drugovima

Nastupaju teške godine. Zaposlenje je problem. Opća kriza zahvaća sva područja. Borba za mjesta, čuvanje namještenja, otpuštanje žena, iscrpljenih radnika, starijih ljudi, na dnevnom su redu. I oni, koji su "opasni za poredak" za "red i mir" bivaju u poduzećima otpuštani prema popisima, koje vode policije. Ostaje samo pouzdana radna snaga, oni „koji shvaćaju razloge sniženja nadnica". Na mjesta otpuštenih dolaze djeca i mladež, koji rade budzašto. To je doduše najpogodniji teren za rad, za podizanje svijesti, za konkretno tumačenje eksploatatorskih metoda, za rušenje postojećeg poretka, ali treba među ljude ući, a vjerojatnosti za to su veoma malene. Teško je prodrijeti u poduzeće, to jest zaposliti se, kad su kapitalisti u suradnji s policijom izradili spiskove sumnjivih i opasnih za poredak. Ako čovjek nosi u duši barem nešto od socijalističkih boja, može odapeli od muke i gladi, ali namještenja ne će dobiti. Postoje veze, to jest, ima naprednih ljudi i na višim mjestima, koji žele pomoći, koji povremeno mogu preporučili i primiti pokojeg radnika, ali takve prilike postaju sve rjeđe. To su bile prve informacije, koje sam dobio od drugova u Zagrebu.

Sve sam to uvidio i osjetio već u Kranju ali Zagreb je velik, radnika ima nekoliko desetaka hiljada. Tu postoji veća vjerojatnost, da se čovjek među njima nekako prikrije pred okom "čuvara reda". Kad čovjek učini nešto, šio se protivi načelima mirnog truljenja tog društva, recimo u nekom malom mjestu, kao što je Kranj, nikad više tamo ne će dobiti zaposlenja. Međutim, u većem i mjestu ima nade, što u mom slučaju znači ima vjerojatnosti da ću se možda smjestiti negdje, gdje ću moći sijati svoju mržnju prema tom nenarodnom režimu.
Osjećam da sam čitav zadojen tom mržnjom i da nema ničeg, što bi me moglo od toga odvratiti. U danima, kad se to u meni rasplamsavalo, bojao sam se, da to nije možda neka lična sklonost osveti za "ono, što sam od" tog režima u dvadeset godina rada doživio. Međutim, čitavim bićem osjećam, kako pripadam nečem većem i višem, išlo se mnogo izdiže, nad mojim slučajem. Ni u jednoj akciji do danas nisam sudjelovao onako, zbog sebe. I to je upravo ono, što je moglo razbuktati toliki plamen mržnje. Pojedinac može činiti silna zla, zla, koja nemaju ni vrijednosti, niti stvaraju dubljih zadovoljstava. Ali masa, masa u pokretu, to je nešto drugo. A masa, to su eksploatirani radnici i seljaci. .Treba im samo otvoriti oči, protumačiti im čitav položaj, osvijestiti ih i otvoriti im ventile mržnje, da ili upozoravaju na svakom koraku treba srušiti staro i izgraditi novo.

Zabrinjava me kako ću što prije doći među te ljude — priključili se onom, što je velik po opsegu i mislima. Dani mi prolaze u iščekivanju, sličnom onome, što ga osjeća borac u prvoj liniji fronta prije napada neprijatelja. Upravo grozničavo iščekujem čas, kad ću dobili uposlenje. I raspačavanje propagandnog materijala novina, brošura i ostalog što radim zasad u Sindikatu i za Partiju, sve je to rad, ali onaj neposredan rad s ljudima, to je, barem mi se tako sada čini, nešto potpunije. Tu se može dati više, a i postižu se veći i vredniji rezultati. Rad s ljudima oduvijek me je privlačio. U tom ima neke čudne draži, kad vidiš one snažne mišiće, koji su dosad poput nekog mehanizma samo pristupali poslu, izvršavali ga primajući sve, što im je takav život donosio, a onda odjednom kao da se počinju buditi iz nekog sna —izgledaju nekako snažniji i veći, ispunjeni pravim i čovjeka dostojnim životom. Svijest preobražava te ljude, unosi u njih spoznaju vlastite vrijednosti, značenja. A kad čovjek zna, da je tom preobražaju pridonio svojim nastojanjima, da je ta svijest dio njegovih nazora, što će ili odsad ovi ljudi samostalno razvijali bistrinom, jednostavnošću logike i nepokvarenošću — oduševljava se, u njega se uvlači nešto, što ga čitava preplavljuje poput zanosa, strasti – tako nešto. A to nikako ne može postići bez dodira s ljudima.

Međutim, prva obavještenja o mogućnosti, da se negdje zaposlim, pokazala su se točna. Moj je slučaj bio vrlo težak. U prvim mjesecima nije bilo nikakva uspjeha. Sve, što sam pokušao i poduzeo bilo je uzaludno. Kad bi se ukazala prilika, dovoljno je bilo da pokažem svjedodžbu, i sve bi se opet izjalovilo.

Živio sam dane i dane u neprekidnom iščekivanju. Ali vrijeme nije ipak prolazilo uzalud. već prvih dana povezala me Anka Butorac s nekim drugovima, koji su radili u sindikatima. Već otprije sam poznavao drugove Pećnika, Žaju, Kraša i mnoge druge dugogodišnje borce u sindikatu, u kojem sam bio i ja organiziran. Sve su to bili izgrađeni komunisti drugovi, koji su čitav život posvetili borbi za radnička prava. Ništa nije, u život u za njih bilo toliko veliko i vrijedno kao načela i ideje za koje su se borili. Njihov dan bio je ispunjen radom i mislima za opću stvar. Lični problemi bili su uvijek posljednji, a rješavali su ih tek, kad su ih na to prisilile najosnovnije potrebe. Pored njih čovjek osjeća, kako im čitavo biće odiše neumornošću i oduševljenjem, a to uvijek neodoljivo privlači. Za sve vrijeme, dok sam radio, osjećao sam, kako u meni nepomirljivo plamsa mržnja, kako me ispunjava odvratnost prema kapitalistima, zelenašima i ostaloj bagaži sa suprotnog fronta. Mnogo toga što mora da ispuni revolucionara, nadopunio sam u vrijeme drugovanja s tim istaknutim borcima. Neophodne, a meni dotada poznale tek u osnovnim oblicima, bile su taktika i strategija borbe prema neprijatelju, koji se branio svim sredstvima u želji da nas slomi. Međutim, što je veći bio pritisak policije, to je aktivniji bio partijski rad a s time u vezi i sindikalni. Bila je to škola, u kojoj sam stjecao iskustva. Upoznavao sam mlađe sindikalne radnike, posjećivao ih, zajedno s njima prikupljao nove simpatizere, analizirao kako proširili mrežu raspodjele radničkih novina, letaka i brošura, kako organizirati protestne akcije protiv poslodavaca.

Prilikom štrajkova, demonstracija i mitinga govorili smo jasno, ali oprezno. Nakon pojedinačnih susreta i razgovora ovakvi su nas masovni skupovi sve razveseljavali, iako je borba bila osnova svih govora i razgovora, jer smo u tome gledali dane, kad će se svim problemima moći izražavali jasno i glasno, bez bojazni, da će žbiri., policijski agenti i provokatori otkrili organizaciju ili kakav pothvat. Nažalost, barem kako se to meni činilo, tih je skupova bilo premalo. Susreti s ljudima bili su prekratki.

Bez prestanka sam tražio namještenje. I potkraj mjeseca travnja drug Mitar Bakić, koji je radio u nekoj financijskoj ustanovi, omogućio mi je, da se uposlim u tvornici "Union". On je poznavao direktora "Uniona" Davidovića. Nismo smjeli otkriti odakle se poznajemo i izmislili smo priču „Upoznali smo se prije nekog vremena u vlaku. Upustili smo se u razgovor i tom prilikom, kako sam bio bez namještenja itd." Tako je to moralo izgledati u slučaju, da se u političkom radu u tvornici kompromitiram, i da me uhapse, iskazi su morali da budu istovjetni.

Radovalo me, što sam stupio na rad i odmah sam počeo organizirati radnike. Pridobivao sam ljude na sindikalnoj osnovi. Stotinjak radnika uspjelo se u kratko vrijeme organizirati. Šezdesetak ih je davalo redovito narodnu pomoć. Moju aktivnost u tvornici mnogo je pomagalo to, šio sam u Mjesnom komitetu obavljao poslove „Tehnike", to jest brinuo se za štampu i ilegalnu propagandu. Područje rada bilo je veoma široko. Trebalo je organizirati prepisivanje tekstova, uspostavili vezu drugova, koji će predavati prepisani materijal na umnožavanje, a kad bi taj rad bio dovršen, materijal dijelili vezama rajonskih komiteta i partijskih jedinica, a ponekad i pojedincima.

Radilo se dan i noć. Nikome nije to bilo teško. Organizacija je funkcionirala bez greške. To je sokolilo ljude na požrtvovan, rad. U to vrijeme tražio sam dobre nekompromitirane drugove, koji će moći sigurno prema predviđenim fazama, obavljati te poslove. Čitava je organizacija uskoro izvršavala zadatke kao dobro uhodan mehanizam. Sve se odvijalo po planovima, koji su predviđali naoko i najneznatniju eventualnost, kojom bi se moglo izazvati sumnju, a možda i otkrili rad „Tehnike". Zbog toga je osnovno u čitavom radu bila dobro smišljena organizacija i posvemašnja konspiracija. Svaka karika u lancu, koji je izvršavao zadatke „Tehnike" imala je u slučaju policijskog prepada, čitav niz unaprijed pripremljenih odgovora na sva pitanja, koja bi ini mogla biti postavljena.

„Tehnika je u to vrijeme imala ogromno značenje za rad u narodu. Nenarodni režim stezao je sve više i ono malo slobode što je preostalo radnicima, a to su zborovi i mitinzi. „Tehnika" je ostala kao gotovo jedini put za ispravno obavještavanje radnika. Tu se vezu moralo jačati, a istovremeno što više prikrivati da se ničim ne oda. Trebalo je za to mnogo opreza i hladnokrvnosti. Neprijatelj je osjećao aktivnost i snagu, od vremena do vremena nailazio je tragove te aktivnosti, vrebao je i hvatao, kad je imao neke, a često i kada nije imao nikakve razloge. Čitava i radnička klasa je postala sumnjiva, jer, razumljivo je —svi su ti ljudi bili eksploatirani i od svih se očekivalo da će jednog dana oboriti tu čudovišnu nepravdu šačice vlastodržaca.

Ilegalnim štamparijama i raspačavanju ilegalnog materijala trebalo je obratiti najveću brigu, i unaprijediti rad tako, da bude sposoban ponijeli čitav teret agitacije. Takav je život bio bogat i raznovrstan i svakog dana postojao je sve življi. Vrijeme je odmicalo u neprekidnom radu, koji je donosio radost zbog uspjeha. Susrećući ljude po ulicama, koji puta sam očekivao da ću i u njihovim očima pročitati istu radost. Međutim, većina ljudi, koji isu mi bili najbliži, prolazila je zabrinuta lica. Život, kojim se upravljalo iz desetine palača, pritiskivao je narod poput more. U takvim časovima, kad bi me ponijelo zadovoljstvo, dijelio bih radost s Jovicom Markovićem, drugom, s kojim sam dijelio ne samo dužnosti u Mjesnom komitetu, nego sve što bismo jedan ili drugi imali.

Prolazili su dani, u kojima je sva moja briga bila usredotočena samo na uspjeh i napredak „Tehnike". Rijetko bi se kada dogodilo, da sam u toj strci imao vremena razmisliti nešto i o sebi. Koji put bi me na to razmišljanje navela neposredna opasnost od policije. Ne bi bilo nikakva krzmanja, kad bi mi tko postavio pitanje nastavili radom ili se barem malo povući više je no sigurno, da bih bez predomišljanja odgovorio nastaviti i pojačati rad. Ovo, pojačati rad, nije značilo bezglavo srljali u opasnost, ili umanjiti oprez. Naprotiv, pojačati oprez, ali isto toliko i aktivnost. Svaki pojedinac je dragocjen, i hapšenje svakog značilo bi gubitak za Partiju. Lična strahovanja nisu se uopće javljala. Njih nose možda u sebi početnici. Kasnije prevladavaju opći interesi— zapravo, opći interesi postaju lični, stavljaju se u prvi plan, i sva briga usmjerena je na njih.

marika123
Ko te ima taj te nema Ko te nema taj te sanja Ko te sanja taj te ljubi A ti o tom pojma nemaš

Komentariši