beats by dre cheap

....

1. IX 1941.

Tošo Katić bio nam je dobar drug i prijatelj. Njegova je historija kratka i jednostavna. Po zanimanju bio je automehaničar i šofer. Kao i mnogi drugi mladi ljudi u našem gradu, i on je htio da radi za Partiju. Bio je simpatizer. Uspio se povezati i dobio je zadatak da prikuplja sve što je potrebno za borbu. — Njemu se činilo da je najpotrebnije oružje, i on se uglavnom posvetio prikupljanju oružja. To je težak posao.

Mučno se dolazi do oružja i svaki metak predstavlja za nas dragocjenost. Zato se on veoma radovao, kad mu je uspjelo stupiti u vezu s nekim čovjekom, navodno njegovim rođakom iz okoline grada, koji je izjavio da ima dosta oružja i da je voljan dati ga za borbu protiv fašista.

Ugovorili su sastanak na nekom neupadljivom mjestu u samom gradu. Tako je uobičajeno. — Čovjek je stigao tamo u zakazano vrijeme i bez mnogo riječi predao mu tašku punu oružja. Tošo je preuzeo tašku, sa zadovoljstvom konstatirao da je teška, kimnuo čovjeku glavom i pošao svojim putem.

Nekoliko časaka poslije toga opkolili su ga agenti ustaškog redarstva s uperenim revolverima i prije no što se mogao snaći i bilo što poduzeti, stavili su mu lisice na ruke. — Bio je uhapšen. — Naime, čovjek koji mu je predao oružje, doveo je sa sobom i agente. Možda je Tošo Katić bio neoprezan i lakovjeran. Možda se nije smio tako jednostavno dati namamiti u klopku. To više nije važno. No valja konstatirati, da se bez rizika ne mogu izvršavati takvi zadaci.

Treba zamisliti mučionicu ustaškog redarstva, krvnike kojima stoje na raspolaganju sva sredstva, i uopće čitavu tu atmosferu krvi i smrti..., a nasuprot svih tih strahota jednog bespomoćnog mladića koji je uhapšen s punom taškom revolvera i bombi.

Mladići imaju i svoj lični život. Nisu oni samo revolucionari. Vole taj svoj život, i kad se bave opasnim poslovima, strahuju za njega. Imaju svoje manje i veće radosti, svoje nade i svoje iluzije... Katkada u toploj sobi i sigurnosti čvrsto vjeruju, da su itekako sposobni za nesvakodnevna djela i velika junaštva, i čak ozbiljno priželjkuju da im se pruži prilika. Ali kad jednom dođu u pravu kušnju, mnogi ubrzo shvate, da su precijenili vlastitu snagu. Nije rijetko, da se pokolebaju i pokleknu i pred mnogo neznatnijim teškoćama no što je bila ova, u kojoj se našao Tošo Katić...

Ne znamo kako se osjećao on. Znamo da je imao ženu, braću i roditelje, da ih je volio... a sigurno je imao i mnoge druge životne radosti.

Ali poznato je, utvrđeno je na osnovu onoga što se desilo, da je shvatio svu bezizlaznost situacije u kojoj se našao i da se odlučio za časnu i junačku smrt revolucionara.

Pitali su ga, zašto mu je trebalo oružje i kome ga je htio predati. Istraga je započinjala od njega. Od toga da li će govoriti zavisio je njen tok i uspjeh. I tu se više nije radilo o njegovom životu, jer njemu nije bilo spasa. Radilo se o životima drugih, koji su bili na slobodi i koji su dalje djelovali. To su znali ustaše, to je znao i Tošo Katić.

Nije mogao izmisliti bilo kakav imalo vjerodostojan izgovor niti iskonstruirati obranu sračunatu na spas života. Jer, nije se radilo o letku za koji se može reći da si ga slučajno našao na ulici i da si ga htio pročitati iz čiste radoznalosti. Niti o kakvoj sumnjivoj denuncijaciji za djelo koje nije moguće dokazati. Radilo se o taški punoj revolvera i bombi i o čovjeku koji mu je tu tašku predao, s kojim je on još od prije bio povezan, a taj je bio agent-provokator.

Mogao je, dakle, ili odgovoriti na pitanje i provaliti svoje drugove, pa se nadati eventualnom pomilovanju, računati na onu minimalnu šansu, koja u stvari i nije postojala, ali u koju mnogi u takvom položaju ipak vjeruju ... ili šutjeti uporno i do kraja, željno očekujući smrt, koja rješava svih muka. I on je odlučio šutjeti.

Ne treba opisivati sve vrste i stupnjeve mrcvarenja koji su na njemu bili primijenjeni. Opće je poznato, kako muče ljude na ustaškom redarstvu i za mnogo manje stvari. Ali da se radilo i nožem i iglama i vatrom i svim drugim prokušanim sredstvima koja su već mnogima, i to ne baš samo slabićima, otvarala usta, u to ne moramo sumnjati.

Trpio je i, ako mu usta nisu bila zapušena, vikao, ali nije odgovarao ni na jedno pitanje koje bi moglo biti od interesa za istragu, čak ni na obična uvodna pitanja kojima su ga taktizirajući pokušali navesti na razgovor.

Tko će znati koliko je puta u toku višednevnog mrcvarenja Tošo Katić bio na granici svoje izdržljivosti? Koliko se puta pokolebao i kad je proživljavao krizu?

— Ali pokleknuo nije. — A onda, u jednom momentu, njegov se otpor počeo lomiti. On je bar tako osjećao. Činilo mu se da više neće biti u stanju podnositi muke. Prestao je biti siguran u sebe, u svoju šutnju. Zato je prikupio posljednje ostatke snage i u pogodnom času istrgnuo se iz ruku mučitelja i sunovratio kroz prozor u zatvorsko dvorište.

Soba iz koje se survao nalazi se na drugom katu, dvorište u koje se bacio je betonirano, ali on nije imao sreće. Ostao je ležati krvav i polomljenih udova i rebara, bez svijesti, ali ipak, bio je još uvijek živ.

Bit će da ustaški istražitelji nisu ni poslije ovog događaja posvema izgubili nadu u konačan uspjeh istrage. Nisu ga dotukli, iako je bio mnogo više mrtav nego živ. Otpremljen je u bolnicu na liječenje, kako bi, ukoliko ostane na životu i čim mu se stanje donekle popravi, mogli nastaviti...

Drugovi su uspjeli povezati se s njim, dok je ležao u bolnici, iako se nalazio pod stalnom ustaškom stražom. Saopćili su mu preko nekih simpatizera, koji su radili u bolnici, da je primljen u Partiju. — I zamislite, kažu da se tome neobično radovao. Bio je sretan. Pokušavalo se izvući ga iz bolnice i spasiti, ali nije uspjelo.

— Ipak, dospio je ispričati sve ovo, i tako se saznalo za njegov slučaj.

Nije podrobnije poznato što se poslije toga s njim dešavalo. Zna se samo, da više nije živ. Ubili su ga negdje u Maksimiru ili na Rakovom potoku. — Nitko od ljudi s kojima je bio povezan nije provaljen. To znači da je naš drug i prijatelj Tošo Katić šutio do smrti.

To nam je danas ispričao Rade Končar.



Omladinci sa Svetica

13. IX 1941.

Jučer se desio čudan događaj. Čini se da nas u gradu već ima previše. Isplanirali smo, i to precizno isplanirali, napad na autobus koji vozi njemačke avijatičare na Borongajski aerodrom i obratno. Izvršeno je izviđanje terena, određeno je mjesto s kojega treba izvesti napad i pripremljene su bombe. — Napad je bio predviđen za danas navečer. — Vjerujem da bi nam dobro uspio i da nitko od nas ne bi stradao. S mjesta odakle smo namjeravali napasti nije teško pobjeći.

Jutros smo saznali — obavijestio nas je Lata — da su nas pretekli omladinci sa Svetica. Oni su sinoć dočekali taj isti autobus na uglu Zvonimirove i Harambašićeve ulice, odakle on i polazi, i bacili na njega dvije defenzivne bombe. U onoj nervozi bacili su ih malo prejako, tako da su probile oba stakla autobusa i eksplodirale na cesti pokraj njega. Svega su dva avijatičara lakše ranjena.

Ipak, najvažniji je moralni učinak akcije, a taj nije izostao.


Diverzija u Glavnoj pošti

U isto vrijeme dobili smo novi zadatak. Sutra se sprema velika ofenziva. Naš položaj je kod Miramarskog podvožnjaka. Treba da napadnemo bombama ustaše kad budu prolazili kamionima iz svojih kasarni na Trnjanskoj cesti u pravcu centra grada. Pretpostavlja se da će proći kroz podvožnjak. — Bombe imamo još od ranije. Trebale su poslužiti za napad na njemački autobus.

Druga udarna grupa ima zadatak da zaposjedne Kanalski podvožnjak, jer ustaše mogu krenuti i tim putem. Ali vjerojatniji je Miramarski podvožnjak.

Odmah smo išli u izviđanje. Veoma je nepovoljno. Na hrptu Miramarskog podvožnjaka, kojim ide željeznička pruga i stalno prolaze vlakovi, nalazi se ustaški stražar s puškom. — Teško je zbog toga zadržavati se tamo, jer ćemo svakako izazvati sumnju toga stražara. A jedino s tog mjesta mogle bi se dobro baciti bombe.

14. IX 1941.

Opet baš u nedjelju. Vrijeme je danas bilo veoma lijepo i toplo. Mnogo je ljudi bilo na ulicama. Šetali su i zastajkivali po uglovima, sjedili u kavanama i slastičarnama, išli na matineje i uopće živjeli kao i uvijek u lijepim danima odmora.

Točno u 12.30 sati začule su se dvije potmule detonacije. Sva stakla na zgradi glavne pošte u Jurišićevoj ulici prsnula su u paramparčad, a kroz prozore je izletjela na ulicu ogromna količina kancelarijskog papira. Ljudi su u panici poletjeli i potražili mrtve uglove. Jurišićeva ulica ostala je za kraće vrijeme gotovo pusta.

Nas četvorica, pošto smo čuli detonacije — bio je to za nas signal — požurimo prema Miramarskom podvožnjaku. Tamo stignemo za kojih pet minuta. Tako je bilo isplanirano. Deset minuta poslije toga projuri iz grada u pravcu ustaških kasarni na Trnjanskoj cesti ustaški kurir na motociklu. — I to je bilo predviđeno.

— I još za svega desetak minuta projure ispod podvožnjaka, u pravcu grada, dva kamiona puna ustaša.

— Pred njima je vozio isti onaj kurir na motociklu. Točno kako smo i očekivali.

Nas četvorica ostali smo stajati. Bombe nismo bacili. To, naravno, nije bilo predviđeno. — Naime, ustaše su naišli ranije no što smo očekivali i kad su naišli, mi još nismo bili na bedemima podvožnjaka. Radi onog stražara na hrptu podvožnjaka bilo je nezgodno odmah se tamo postaviti... Ipak, naša je krivica što akcija nije uspjela.

Izvijestili smo Latu. Nije nam prigovorio. Možda zato što je diverzija na pošti uspjela izvanredno.

15. IX 1941.

Evo kako je bilo na pošti. Danas nam je Čelo ispričao sve u detalje.

Neki bravar iz Paromlinske ceste, simpatizer, izradio je po narudžbi limene kutije, koje su bile prilagođene dimenzijama glavnih vodova gradske telefonske centrale i visoko frekventnih postrojenja.

Domobranski poručnik Augustinović, također simpatizer, nabavio je potrebnu količinu eksploziva.

Čuljat je bio mehaničar kod telefonskih uređaja na gradskoj automatskoj centrali.

Markon je bio mehaničar kod specijalnih visoko-frekventnih uređaja za međugradske veze.

Obojica bili su mladići od dvadeset godina — skojevci.

Oni su već ranije izradili plan diverzije. Za vrijeme noćne službe užurbano su vršili pripreme.

Problem je bio, kako unijeti eksploziv u zgradu. — Radilo se o količini od 21 kg trotila. — Svi ulazi u prostorije telefonskih uređaja bili su pod stalnom stražom redarstva. — Agenti su pretresali svakoga prilikom ulaza i izlaska, i to temeljito.

Na dan 11. septembra, dakle tri dana prije diverzije, Čelo se uputio fijakerom do željezničke stanice. Sa sobom je ponio velik paket, naslovljen na adresu:

Slavko Markon, mehaničar na Glavnoj pošti — Zagreb

— Jurišićeva ulica. — Pred poštom II na Glavnom kolodvoru fijaker se zaustavio i Čelo je izašao. — Paket je uzeo sa sobom. — Tamo ga je već čekao nepoznat čovjek. (Bio je to Slavko Markon, osobno, ali Ćelo ga tada još nije poznavao.) S riječima: »Gospođa je poslala paket« Ćelo je uručio pošiljku neznancu — Markonu. — Ovaj je odmah predao paket poštanskom službeniku kojega je doveo sa sobom. Poštanski službenik unio ga je istog časa pored službujućeg stražara u zgradu Pošte II.

Narednog dana paket je zajedno s ostalim pošiljkama automobilom prevezen na Glavnu poštu u Jurišićevoj ulici. — (Takva je bila dnevna praksa. — Paketi se svakog dana voze s kolodvora u Glavnu poštu, a odatle se uručuju adresantima.)

Istog dana, 12. septembra, Markon je primio dežurstvo kod automatske centrale. — U 13 sati dostavljač mu pozvoni na vrata i preda mu paket. On ga odmah pohrani na najsigurnije mjesto, u priručni magazin.

To je bio put eksploziva od domobranskog skladišta, odakle ga je ukrao domobranski poručnik Augustinović, pa preko Ćele, Markona i nepoznatog poštanskog službenika, do Pošte II na Glavnom kolodvoru i odande automobilom do Glavne pošte, gdje je uručen Slavku Markonu, koji ga je spremio u priručni magazin.
Tako je i taj najteži problem uspješno riješen.

Uz našeg mehaničara kod visokofrekventnih uređaja za međugradske veze stalno se nalazio njemački vojnik.

— Postavili su ga zbog osiguranja uređaja, jer Nijemci su i te kako bili zainteresirani za međugradske veze. — (Tu su, naime, bili i specijalni uređaji njemačke komande za održavanje veza s Bečom, Berlinom, Beogradom i Atenom, a preko njih idu i telefonski vodovi iz Berlina do Odese i Sofije.) — Tog njemačkog vojnika trebalo je onemogućiti. — U njegovu prisustvu nije bilo moguće montirati paklene strojeve. Zadatak je preuzeo Joža Čuljat.

Markon i Čuljat izmijenili su sa svojim kolegama dane dežurstva izmislivši neke privatne razloge. — Stvar se morala podesiti tako, da se njih dvojica u određeno vrijeme nađu zajedno. Trebalo je također riješiti i problem dežurne telefonistice. — Ta je morala biti upućena u stvar.

U subotu, 12. septembra, točno u 12 sati Markon i Čuljat nastupe smjenu dežurnih mehaničara, a Nada Galjer smjenu dežurne telefonistice.

Sve je bilo spremno.

Rad je započeo odmah. Trebalo je još mnogo toga učiniti. Bilo je sedam kutija eksploziva. Na svaku od tih sedam kutija montirali su sve potrebne dijelove za električno paljenje. Kad je to bilo završeno, kutije su postavljene najprije na tri predviđena mjesta gradske automatske centrale i poslije na dva mjesta visokofrekventnih međugradskih postrojenja koja se nalaze kat niže, te još na dva mjesta u takozvani razdjelnik.

Za vrijeme dok su Markon i Čuljat radili na metar udaljenosti od mjesta na kojem je montirana jedna paklena mašina, njemački je vojnik spavao mrtvačkim snom totalno opijenog čovjeka.

Čuljat je dobro izvršio zadatak i opio ga do nesvjestice.

Kada su kutije sa trotilom postavljene na određena mjesta, povezane su električnom žicom one u drugom s onima u trećem katu i sve su priključene na određeno mjesto u gradskoj automatskoj centrali, gdje završava linija jednog telefonskog aparata. — Udešeno je tako, da se dizanjem slušalice tog telefonskog aparata negdje u gradu, u nekom stanu, odmah izazove eksplozija svih paklenih strojeva u oba kata.

U sedam ujutro sve je bilo gotovo.

U osam sati ujutro Ćuljat, Markon i ostali učesnici u organizaciji diverzije koji su morali biti kompromitirani, krenuli su vlakom u pravcu Karlovca da se prebace na Kordun u partizane.

U 12.30, dakle u vrijeme kad je diverzija izvršena, bili su već na domaku partizana.

U Tuškancu, u stanu Olge Milčinović, profesorice, jedan je čovjek podigao u dogovoreno vrijeme slušalicu s telefonskog aparata. — U gradu su se začule dvije detonacije, jedna za drugom. — Trebala se začuti samo jedna detonacija. — Ali čovjek je prekratko vrijeme zadržao slušalicu u ruci, tako da je došlo najprije samo do eksplozije u III katu na automatskoj centrali. — Policajci su uletjeli u zgradu i, u namjeri da spriječe eventualnu eksploziju na drugim mjestima, naredili su da se iskopča akumulatorska baterija. — Ali na taj su način oni sami upravo i izazvali drugu eksploziju i ispravili propust čovjeka u Tuškancu. — Ipak, uslijed pogreške kod montaže jedan od paklenih strojeva nije eksplodirao.

Jedan redarstveni pristav poginuo je na licu mjesta. Pet ustaških agenata, dva njemačka vojnika i jedan njemački oficir, vjerojatno Gestapovci, ranjeni su. Nitko od poštanskih službenika i građanskih lica nije stradao.

Kažu da je materijalna šteta velika. Još je veći moralni učinak. Do daljnjeg ustaše se neće moći služiti svoj im »brzoglasom«.

Ćelo veli da se Končar u času eksplozije nalazio u gostionici »Sidro«, u Vlaškoj ulici. — To je neposredna blizina Glavne pošte. — On se s njim našao istog dana u 5 sati popodne.

Na Kanalskom podvožnjaku čekala je druga udarna grupa. Kod njih ustaše nisu naišli. Razočarani što im se nije pružila prilika za akciju, počeli su krstariti istočnim predjelima grada i tražiti priliku za akciju. Oko 4 sata popodne jedna je ustaška postrojba krstarila tim dijelovima grada. — Poslije poštanske diverzije grad je bio pun ustaša, gestapovaca, agenata i doušnika. Vršili su racije, legitimirali i pretresali prolaznike, blokirali čitave četvrti i hapsili sumnjive ljude. — To je bio zadatak i ove ustaške formacije.

U Vrbanićevoj ulici, kod crkve majke božje lurdske, omladinci iz udarne grupe napali su ih bombama. Dvanaest ustaša je ranjeno. Dva druga iz grupe uhvaćeni su Živi. To su Rudolf Kroflin, metalski radnik, i Vlado Gluhak, trgovački pomoćnik. — Obojicu dobro poznajemo, kao i oni nas. Zajedno smo lovili Majerholda, a i inače smo održavali s njima stalnu vezu. — Uvijek isto pitanje. Hoće li progovoriti?

Već ujutro osvanulo je na svim oglasnim stupovima i svugdje po zidovima tjeralica za izvršiocima diverzije na Glavnoj pošti. Na plakatu su fotografije Vilima Galjera , poštanskog činovnika, njegove žene Nade, također poštanske namještenice, te Slavka Markona, poštanskog tehničara, i Josipa Ćuljata, činovničkog vježbenika. — Prisustvo žene, mlade i lijepe, daje čitavoj stvari uzbudljiv i pomalo romantičan ton, a sve što je uzbudljivo i romantično izaziva simpatije građanstva.

— Naveliko se komentira događaj i nagađa hoće li ustaškoj policiji i Gestapou uspjeti da uhvate ove ljude, naročito Nadu Galjer. Ima već stotinu verzija o tome, kako su je vidjeli prerušenu u staricu i tome slično.

— Mašta radi.

— Nada Galjer zaista je još jedina od kompromitiranih poštara u gradu. — Ali neće je naći. Ustaško redarstvo ucijenilo im je glave na 100.000 kuna. Iako kune ne vrijede mnogo, ovo je svakako zavodljiva suma i mnogi će agenti i konfidenti pokušati da je dobiju. — Neće se obogatiti, prekasno je. — Počinioci su na sigurnom mjestu, kamo agenti ne mogu.



Španac

22. IX. 1941.

Dobili smo novu vezu. Lata i Ćelo otišli su na neki drugi sektor rada . . .

Taj čovjek već je čekao na uglu Buconjičeve i Vinogradske. Bilo mi je malo neprijatno, što je došao prije mene. Čelin opis je odgovarao i nije bilo teško prepoznati ga. Za svaku sigurnost prođem jednom pored njega i dobro ga pogledam. Bio je onizak i dosta krhke tjelesne građe. Nosio je sivo odijelo, na glavi je imao tamnosivi šešir, a u lijevoj ulici držao je smotane novine. Smotane novine u lijevoj ruci, to je ugovoreni znak. Ocijenio sam ga otprilike na tridesetpet godina starosti. Djelovao je kao običan građanin, recimo mali činovnik ili zanatlija na večernjoj šetnji. — To je, dakle, bio Španac. Ćelo mi je o njemu pričao. — Osjetio sam da me obuzima lagana trema. Pokušam je svladati, pristupim mu odlučno i razgovijetno izgovorim javku: »Dobar večer, molim vas gdje je Hercegovačka ulica?«

On me pogleda, osmjehne se jedva primjetno i odgovori:

»Dođite sa mnom, pokazat ću vam.«

Neko vrijeme išli smo šutke svaki sa svojim mislima.

»Uvijek započinje ovako šutnjom«, pomislim sjećajući se ranijih sličnih susreta s nepoznatim drugovima. Onda mu kriomice zavirim u lice, ne bih li nekako stekao prvi utisak o tom čovjeku.

Iz Špančeva lica nije se dalo ništa pročitati. Ono je odražavalo samo neku blagu ozbiljnost. On prvi prekine šutnju:

»Odsada ćemo se često sretati, ali ne prečesto. Radit ćemo zajedno«, obrati mi se. Govorio je mirnim, prijaznim glasom. Padnu mi na um Čeline riječi... »To ti je stari konspirator, profesionalni revolucionar i iskusni ilegalac, koji se vratio iz Španije.« — Tako je za mene i moje drugove uvijek ostao »Španac«.

»Čelo mi je govorio o vašoj grupi. Samo nisam sve upamtio ... Koliko vas ima?«, nastavio je.

»Svega četvorica. Svi smo nekompromitirani. Živimo legalno«, odgovorim.

»To je dobro. Samo, kako će dugo trajati«, reče Španac i nasmije se.

Ma tramvajskoj stanici zastanemo čas dva, da pričekamo tramvaj. — Trojica mojih drugova čekali su na zakazanom mjestu da dovedem Španca. — Ušli smo u prvi tramvaj koji je vozio u pravcu centra.

»Tvoji drugovi čekaju?«, upita me.

»Čekaju« …

Prekine me jaki tresak. Nešto je palo na pod. Pogledam i opazim da je Špancu kroz nogavicu skliznuo revolver, i to pozamašna pištoljčina velikog kalibra. — Tramvaj je bio pun ljudi i svi su zurili u Španca i njegov revolver. — Neka žena povikne: »Gospon, pazite na tog vraga, mogel bi eksplodirati!«

Španac se nasmije prostodušno, mirno se prigne, podigne revolver i strpa ga pod kaput. — Putnici su i dalje gledali u nas, ne bez respekta.

»Nespretno je ispalo«, Šapne mi na uho. »Ali čini se da je dobro prošlo. Misle da sam policijski agent.« — On namigne obješenjački i mirno nastavi sa mnom razgovor.

Ne znam zašto, ali od tog momenta Španac mi je postao simpatičan.

Na sastanku smo razgovarali o Kroflinu i Gluhaku, španac kaže da su još uvijek na životu. Muče ih na policiji već osam dana. Do sada nisu progovorili. — Nitko nije s njima u vezi pao. — Neki dan Kroflin je uspio pobjeći. Ne zna se kako, ali činjenica je da je uspio pobjeći iz zatvora. — Mora da više nije bio pri čistoj svijesti, jer se pokušao sakriti u vlastitom stanu. — čovjek može lako poludjeti pod mukama... Sasvim sigurno može... Istog dana agenti su ga pronašli i ponovo odveli u zatvor.

Moramo biti oprezni. Ne može se znati hoće li gluhak i Kroflin izdržati do kraja. Neki su se držali dobro dugo vremena, čak i po nekoliko mjeseci, a na kraju su ipak počeli provaljivati.

Zato sada živimo poluilegalno. — Poluilegalnost je dosta čudno stanje. Ne spavamo više kod svojih kuća, nego kod prijatelja koji su nekompromitirani. Oni opet ne znaju zašto to činimo, kad nas nitko ne progoni i kad već inače svakog dana redovno idemo na posao. — Kao da nas baš moraju tražiti u stanu. Može im lako pasti na pamet da nas potraže i tamo gdje radimo.



Napad na njemačke avijatičare

29. IX 1941.

Španac neće da daje konkretne zadatke. U tom pogledu on se razlikuje od Late i Ćele. Kaže da imamo slobodne ruke i da moramo raditi na vlastitu inicijativu. Tako nam vrijeme prolazi u dogovaranju, sastajanju i planiranju nekakvih akcija, koje se obično ne mogu izvesti uslijed raznovrsnih objektivnih razloga. – Nema baš ni Španac baš ni mnogo vremena da se s nama bavi. Čini mi se da je zadužen za sve udarne grupe u gradu, a da tih ima sve više.

Uslijed čestih sastanaka, međusobnih dogovora i uopće uslijed potrebe povezivanja, mi
se već gotovo svi međusobno poznajemo, ili bolje rečeno saznajemo da se poznajemo još od prije okupacije ...

Baš jučer imao sam smiješan doživljaj. Poslali su me da se sastanem s nekim čovjekom u Buconjićevoj ulici. (To je takva slabo prometna ulica, u kojoj se može sastajati, a da to ne izazove sumnju). Taj čovjek treba da mi preda paket, u kojem će biti domobranska uniforma. — Ugovoreni znaci: on nosi u lijevom džepu kaputa novine (Hrvatski narod), a ja, u desnoj ruci, također smotane novine. — Pristupam mu i izgovaram javku: »Molim vas, imate li šibice? — on odgovara: »Imam, ako me poslužite jednom cigaretom.« — Dakle, sve je bilo po propisu. — Došao sam točno u zakazano vrijeme na zakazano mjesto i ugledao svog dobrog znanca, kojeg poznajem već pet, šest godina. Imao je Hrvatski narod u lijevom džepu kaputa i sve drugo prema dogovoru. — Nasmijali smo se obojica i on mi je uručio paket s uniformom i bez javke.

Kroflin i Gluhak se još uvijek drže junački. Nikoga nisu provalili, iako ih muče već punih petnaest dana. I dalje ne spavam kod svoje kuće. Međutim redovno idem na posao u svoju biblioteku. — U biblioteci sam ustrojio mali arsenal oružja i municije, i to iza starih kompleta časopisa »Hrvatska revija«. — To nikada nitko ne čita, a osim toga samo ja imam ključeve ormara. Tu držim nekakve stare revolvere na bubanj, municiju i bombe ...

Svakog jutra, prije no što odem na posao, prošećem do kuće. Imam sa ženom ugovoreni signal za slučaj da me policija traži. Prije nego što ih pusti u stan, ona treba da izvjesi na prozor plavi pulover. Prema tome, ako nema plavog pulovera na prozoru, nisu me tražili, a ako ga jednog jutra ugledam, znači bili su i ne smijem ulaziti u stan, jer bi me mogli čekati.

Od 7. septembra do danas naša udarna grupa nije radila zapravo ništa. Osobito nas peče neuspjeh kod Miramarskog podvožnjaka. S malo više odlučnosti i hrabrosti mogli smo izvršiti taj zadatak. — Pa i te »objektivne« okolnosti zbog kojih mirujemo i ne poduzimamo ništa često su ipak i subjektivne prirode. Čovjek ipak nije uvijek raspoložen da stavi glavu na kocku. Potrebna je psihološka priprema, a ta kod sviju nas traje već malo predugo. — O tom smo ovih dana, međusobno, mnogo razgovarali.

Moša se razbolio. Naime, ima čir na koljenu pa ne može hodati. Tako nas je u stroju ostalo svega trojica: Lazo, Nikola i ja.

30. IX 1941.

Odlučeno je. Danas ćemo nešto učiniti, ali što, to još ni sami ne znamo. Prosto ćemo tražiti priliku i svakako ćemo je i naći, jer kad je namjera zaista čvrsta, prilika se može naći uvijek. — Najviše nas privlače njemački avijatičari, i to iz slijedećih razloga: Prvo, to su zračni razbojnici, koji svakog dana bombardiraju naša nezaštićena sela, drugo, više vrijedi ubiti avijatičara nego uništiti neprijateljski avion, i treće, u našem gradu, koliko nam je poznato, do danas još nije životom platio nijedan pripadnik »Wermachta«. Omladinci sa Svetica napali su ih doduše, ali samo su dvojicu lakše ranili...

1. X 1941.

Uspjelo je. Sinoć, nešto prije sedam sati, opazimo u Zvonimirovoj ulici, kod ulaza u Union kino, tri njemačka podoficira. Bili su avijatičari. Odlučismo da ne tražimo dalje. Išli su u kino, na predstavu koja počinje u sedam sati. Odlučili smo da ih poslije predstave dočekamo, slijedimo i na pogodnom mjestu napadnemo.

— Kao dobri poznavaoci prilika u ovom dijelu grada pretpostavljali smo, da će avijatičari po završetku filma poći najvjerojatnije Zvonimirovom ulicom u pravcu Borongajskog aerodroma, na kojem je zacijelo smještena njihova jedinica. Zato, za vrijeme dok su avijatičari gledali film, pođemo u izviđanje. Za napad smo odabrali ugao Zvonimirove i Rusanove ulice. Tu se pruža dobra mogućnost bijega poslije izvršene akcije. Film je završio nešto prije 9 sati. Avijatičari iziđu među prvima iz zgrade. — Nas trojica provjerimo, jesu li se uputili predviđenim smjerom i, pošto smo se uvjerili u to, požurismo pred njima do određenog ugla.

— Lazin je bio desni, Nikolin lijevi, a moj srednji avijatičar.

(To je bilo uoči prvog ubijanja, a u meni, u mojoj nutrini, nije bilo ama baš nikakve odvratnosti prema namjeravanom činu. Jer to i nije bilo ubijanje. To je bila borba, oružana borba protiv neprijatelja, u kojem ne gledaš čovjeka koji i sam možda ima i zacijelo ima svoj intimni život sa svojim bolima i radostima, sasvim sličan tvom intimnom životu, već naprosto vidiš u njemu samo neprijateljsku jedinicu, neprijatelja kao pojam. — Sve su mi misli bile koncentrirane jedino na to da sa svoje strane učinim sve, kako bi naša akcija potpuno uspjela. — Pa ipak, dok su avijatičari koračali prema nama i primicali se sve više, u očekivanju odlučnog momenta počela se u meni rađati zebnja. Tijelom su strujali žmarci kao od treme uoči kakvog velikog događaja, u kojem se treba okušati i pokazati svoju sposobnost i vrijednost. Ali to nisu bili samo žmarci straha pred neizvjesnošću. U mom je raspoloženju, u mojoj uzbuđenosti uslijed događaja koji će se sada začas desiti, bila sadržana i želja za sudjelovanjem u akciji, koje se nikako ne bih htio odreći niti svoje mjesto prepustiti ma kom drugom.)


Zasuli smo ih vatrom s bliskog odstojanja. Nikola je gađao svoga, Lazo svoga i ja svoga Nijemca. — Još i sada mi u ušima odzvanjaju njihovi krikovi, praćeni zaglušnom revolverskom paljbom.

Prvi hitac odagnao je osjećaj zebnje i treme. — Taj prethodni osjećaj nalik je onom tjeskobnom raspoloženju, koje čovjek osjeća i u običnom životu, kad treba da stane okom u oko nekom činu koji mora izvršiti, a smatra ga opasnim ili ga se pribojava. Strahuje misleći na taj čin, a kad dođe odsudan čas i kad je već sve započelo, sve ispada jednostavnije i manje strašno.

Tako sam se i ja odjednom našao u nekom neodređenom odsutnom i magičnom duševnom raspoloženju. Kao da me je netko hipnotizirao. Jedva da sam postupao sasvim svjesno.

Tijela avijatičara grčila su se preda mnom na pločniku u posljednjim životnim trzajima, i ja sam automatski dalje pucao u njih, sve dok se nisu sasvim smirila. — Moj avijatičar pao je odmah preda mnom na mjestu. Nikolin je otrčao nekoliko koraka naprijed i također se zgrčio pored telegrafskog stupa. Lazin avijatičar odteturao je čitavih dvadesetak koraka i onda se uhvatio za drvo ulične aleje, postajao čas dva i potoni se polako skljokao na travnjak pored puta.

Osjetila su usprkos odsustvu razumnog djelovanja i dalje vršila svoje funkcije. Mozak je zabilježio sve, pa i najsitnije detalje s mjesta napadaja i s ulice, a izostala je samo sposobnost povezivanja tih detalja i zaključivanja s njima u vezi. — Tek kasnije, kad je mozak počeo opet normalno raditi, mogao sam, jer je sve bilo registrirano u pamćenju poput bilježaka u notesu, rekonstruirati sve što se desilo u povezanu cjelinu. — Ne znam je li takva slika akcije potpuno realna i objektivna, ili je ipak više nerealna i subjektivna.

Nijemci nisu pokazali nikakve sklonosti za otpor. Nesreća ih je snašla i suviše neočekivano. Ulica u kojoj je dotada bilo dosta ljudi odjednom je ostala pusta. Pretvorila se u poprište našeg obračuna s avijatičarima, i na njoj smo ostali samo mi i oni. — U Času napada odjednom se na cesti do nas našao plavi aerodromski autobus. Isti onaj autobus, koji smo dan ranije namjeravali napasti. Bio je pun njemačkih vojnika — avijatičara. Zaustavio se naglo i svi su oni, na vrat na nos, poskakali iz njega i posakrivali se po okolnim uličicama i dvorištima. — Da su bili snalažljiviji, moglo nas je to stajati glave. Možda nisu imali oružja. — Meni se u onom momentu sve to učinilo sasvim uzgrednim događajem, koji ni u koliko ne može utjecati na daljnji tok akcije. Instinkt nije opominjao na opasnost.

Nitko nas nije progonio. Nije trebalo ni bježati. Udaljili smo se mirnim, malo brzim koracima i začas stigli do željezničke pruge. — Pod kaputima revolveri su bili pripravni za slučaj, ako nas netko pokuša spriječiti u bijegu. — Zaista, sve se odigralo veoma jednostavno.

(Kad danas o tome razmišljam, čini mi se sve izvanredno teško i komplicirano, ali u stvari nije bilo tako. Sve zavisi o tome, kakav stav i odnos zauzme čovjek prema životu i kakvi su mu zadaci. A mi smo bili partizani.)

U Heinzelovoj ulici, na sajmištu, nije više bilo nikakve opasnosti. — Tako nam se činilo. Rijetki prolaznici, koji su čuli pucnjavu, pitali su nas što se desilo. Isto pitanje postavljali smo i mi njima. Za nas je akcija bila završena, uspješno i bez vlastitih gubitaka, i mi ćemo, sva trojica, sutra ujutro biti opet na našim radnim mjestima i komentirati s našim znancima i kolegama jučerašnje događaje.

Ali pri ovakvom poslu ne zna se nikada, gdje je prava opasnost. Uvijek je mnogo lakše napasti, nego poslije izvršenog napada izvući živu glavu. Tako se dogodilo i ovaj put. Zlo je nastalo baš onda, kad ga nitko od nas trojice više nije očekivao, slučajno i iznenada.


Pred nama je tvornica Gaon u Ivkančevoj ulici. Lijevo se ide prema tvornici papira i rampi na željezničkoj pruzi. Iza željezničke pruge je istočna gradska periferija: Plinarsko naselje, vrtići, Radnička cesta, Kanal i Sigečica. To je gusti splet mračnih uličica i kojekakvih zakutaka, u kojima bi teško našao i zalutalog slona, a kamoli čovjeka. — Ali da se dođe do tih uličica i zakutaka treba najprije prijeći rampu i željezničku prugu. — Ravno naprijed od tvornice Gaon je produžetak Ivkančeve ulice, koja vodi prema gradskom centru do Krešimirovog trga. Desno od tvornice Gaon nalaze se također male ulice, koje spajaju Ivkančevu i Zvonimirovu ulicu. Tu, između Ivkančeve i Zvonimirove ulice, ima mnogo praznih gradilišta, na kojima po danu djeca igraju nogomet, ima džbunja i ćoškova, u kojima se također može dobro skrivati.

Lazo i Nikola krenuli su lijevo prema rampi kod tvornice papira i željezničkoj pruzi. Obojica su stanovali negdje na krajnjoj istočnoj periferiji. Ja sam produžio Ivkančevom ulicom do kuće u kojoj je bio stan mojih prijatelja kod kojih sam stanovao, zapravo skrivao se, jer se još uvijek nije moglo znati hoće li Kroflin i Gluhak izdržati muke do smrti. — Ivkančeva ulica nije potpuno izgrađena do kraja. Osobito je slabo izgrađena njena lijeva strana, ako se ide od Gaona. Na duljini od gotovo dvjesta metara, možda i više, proteže se drveni plot tvornice ulja.

Do mog stana bilo je još stotinjak metara. Išao sam pored tog plota od uljare i razgovarao s nekim starim željezničarom, koji se vraćao kući i bio »dobre volje«, — Do mog stana trebalo je prijeći još kakvih stotinjak metara. — Odjednom započne brza paljba. Meci su nam zujali iznad glava i oko nas, udarali o drveni plot i probijali ga. Paljba je dolazila iz pravca tvornice papira. Istog časa shvatio sam, da su Lazo i Nikola morali naići na zasjedu kod rampe na željezničkoj pruzi i da vjerojatno pucaju na njih, a ne na mene. Paljba je čas dva jenjala i onda započela još žešće. — Nije mi preostalo drugo nego da ubrzam korake i da se što prije sklonim s ulice. — Počeo sam lagano trčati na zaprepaštenje željezničara koji je bio »dobre volje« ... »Ne boj se!«, vikao je za mnom. »Svaki metak ne pogađa« ... i produžio mirno svojim putem ...

Na vratima kuće u kojoj sam »poluilegalno« stanovao upravo se njemački Hauptmann opraštao s djevojkom. — Poznavao sam je iz viđenja. Stanovala je u istoj kući. Hauptmann me upita »zašto pucaju«? Odgovorio sam da ne znam. — Nije me mogao dovesti u vezu s pucnjavom, jer sam odmah pošto je započela bio već pokraj njega. A i djevojka me poznavala kao mirnog i bezazlenog čovjeka, koji često posjećuje svoje prijatelje u kući. — Da sada kod njih i spavam, to naravno nije znala. — Postajao sam s njima nekoliko minuta u veži. Hauptmannu se žurilo. Htio je otići, ali djevojka ga nije puštala. Bojala se da mu se što ne desi. — Nije mi bilo drago, što se Hauptmann zatekao ovdje. Možda sam mu ipak sumnjiv i ako potjera stigne dovde, a to zavisi o pravcu bijega Laže i Nikole, mogao bi ih upozoriti na mene. — Ipak, oprostim se od njih i popnem se na treći kat u svoj stan.

Mojih stanodavaca nije bilo kod kuće. U stanu sam našao samo profesora, mog prijatelja, koji je bio podstanar. Lako je odgonetnuo da između mene i pucnjave na ulici postoji uzročna veza. — Kaže da se to lijepo moglo vidjeti po izražaju moga lica. — Što će biti, ako je i Hauptmann uspio pročitati nešto na mom licu?

U međuvremenu je oko kuće postajalo sve burnije. S prozora našeg stana, koji je gledao na Ivkančevu ulicu, i još bolje s kuhinjskog balkona, koji je gledao na Skakavčevo igralište, lijepo se vidjelo, kako sve vrvi od ustaša i policijskih agenata, kulturbundovaca i njemačkih vojnika, koji su čak imali na glavama šljemove kao da su na frontu. — Pucalo se iz svih vrsta oružja, od revolvera do puškomitraljeza. Čitava četvrt bila je blokirana i nije bilo bez osnova pretpostaviti, da će po svoj prilici vršiti pretrese kuća i stanova. — Nijemci su došli s kamionima koje su parkirali u Ivkančevoj ulici. Počelo je opkoljavanje Skakavčevog igrališta. Streljački strojevi nastupali su oprezno u mrak i pucali na sve strane. Oko uličnih uglova šuljali su se policijski agenti s revolverima u rukama. Vikali su i dovikivali na hrvatskom i njemačkom jeziku. Psovali su i grdili jedni druge. — U zgradi Crvenog križa u Derenčinovoj ulici, koja se mogla dobro vidjeti s našeg balkona, previjali su ranjenog ustašu. Vjerojatno je ranjen u besmislenom unakrsnom puškaranju, koje je trajalo nesmanjenom žestinom. — Djelovali su kao okupaciona armija koja osvaja grad i bori se protiv neprijatelja, koji se već odavno povukao i ne pruža nikakav otpor. — Neprijatelji su bili Lazo i Nikola, svaki sa po jednim pištoljem i možda bez municije. — Bili su u gadnom škripcu. — Što se u stvari s njima desilo, jesu li se uspjeli spasiti, nije se moglo znati. Ipak, sudeći po povicima ustaša i Nijemaca, lov se nastavljao, a to je značilo, da ih još nisu uhvatili ni ubili.

Pogledam svoj revolver. Na svoje zaprepaštenje ustanovim, da u šaržeru nema više ni jednog jedinog metka. Bilo je to moje prvo pucanje, i u onom uzbuđenju i nervozi potpuno sam ispraznio pištolj i tako se lišio svake obrane. To je bilo veoma loše i nalagalo mi da doneseni hitnu odluku, jer su ustaše i Nijemci mogli svakog momenta zalupati na vrata.

Prazan revolver ne koristi ničemu i profesor ga sakrije među dječje igračke. Mjesto nije bilo baš najbolje, ali u brzini boljem se nismo dosjetili. Potom uzmemo karte i podijelimo ih kao da igramo tablonet. Nismo zaboravili ni papire, na kojima na brzinu napišemo poene i table. — Imam propisne putne isprave i uredno sam prijavljen; namješten sam u državnoj službi, živim legalno i nisam kompromitiran. Redarstveni sat još nije prošao i nije moralo biti sumnjivo, što se nalazim u posjetima kod prijatelja, također solidnog i lojalnog građanina čiste arijevske krvi, a poznato je i ostalim ukućanima, na primjer Hauptmannovoj djevojci, da sam česti posjetilac porodice u trećem katu. — Ali to je ipak bio samo veoma optimistički plan. Jer što će se desiti, ako nađu revolver među dječjim igračkama, ili ako uhvate nekog od dvojice mojih drugova i suoče nas, ili ako me je tko prepoznao i upamtio medu napadačima na avijatičare... Zato mi je pala na pamet misao, da bi bilo mnogo sigurnije, ukoliko zaista dođu, jednostavno skočiti kroz prozor trećeg kata. Ali to je bila samo misao...

Nisu došli. Pucnjava oko kuće trajala je sve do dva sata poslije ponoći, a onda se sve smirilo i ulice su ostale puste. — Tih nekoliko sati odužilo se kao nekoliko dana i moj prijatelj profesor i ja doživjeli smo prvi ozbiljni atak na nerve. — Možda baš uslijed te višesatne prenapetosti i straha, zaspao sam odmah kao mrtav i probudio se tek danas oko devet sati ujutro.

— Osim mene nikoga nije bilo u kući. Profesor je otišao na posao, a moji pravi stanodavci nisu ni mogli u kuću, jer je tokom noći sve bilo blokirano.

Pogledam kroz zavjese na ulicu. Nije se moglo primijetiti ništa sumnjiva. Obučem se i oprezno iziđem.

— U trafici preko puta kuće ljudi su naveliko komentirali noćašnje događaje. Znali su već sve, mnogo više od mene. Tako se broj ubijenih avijatičara popeo na deset. Između ostalog, neki su opisivali kako je teklo pretresanje kuća i stanova i kako su Nijemci i ustaše bili »fini ili prosti«, već prema tome tko je pričao i kod koga je pretres vršen. — Zašto nisu pretresli i moju kuću, ostalo je neobjašnjeno. Možda zato, što se na ulazu nalazio njemački Hauptmann, pa je bilo sigurno da se u tu kuću nije mogao skloniti nikakav sumnjivac.

Prva dužnost bila je, da ustanovim što je s Lazom i Nikolom. Mogli su biti živi, ili mrtvi, na slobodi ili u zatvoru, zdravi ili ranjeni. — Nije bilo sasvim lako uhvatiti neku vezu i saznati. U njihovim stanovima mogla je već čekati policijska zasjeda. Interesirati se za njih kod prijatelja ili rođaka također nije bilo bez opasnosti, jer je i tu policija već mogla umiješati prste. Ali na neki način ipak je trebalo pouzdano ustanoviti, kako je prošla ova mučna noć, i to ne samo zbog njih dvojice nego i zbog samog sebe.

Lazin brat Milivoj bio je zaposlen u krojačkom salonu »Grgić i Vidušić«, u Gajevoj ulici. Uputim se do njega. Možda će nešto znati, iako Lazo vjerojatno nije spavao kod kuće ni u slučaju da se uspio spasiti. — Već na ulazu u kuću gdje se salon nalazio, svanulo mi je. Na stepeništu, Lazo mi je naišao ususret vedra i nasmijana lica. Istina, lice je bilo malo bljeđe nego obično i izgledao je nekako drukčije nego obično, jer tragovi noćnih događaja morali su ostaviti svoj trag, ali bio je živ i bio je tu i nije bio loše raspoložen, a to znači da su se izvukli i on i Nikola.

»Hajde sa mnom«, pozvao me. »Moram kupiti trenčkot i šešir. Noćas sam ostao bez njih.«

Pođemo u centar grada, u dućan. Mislili smo da nam ne prijeti nikakva opasnost i da policija ne može znati tko je sinoć izvršio napad na njemačke avijatičare. Uz put je Lazo pričao:

»Išli smo prema rampi i brbljali. Akcija je bila završena i nije bilo nikakve razlike između nas i drugih prolaznika. Trenčkot, koji mi je za vrijeme napada bio prebačen preko ruke, sada sam obukao. Radi kamuflaže. Stigli smo već u blizinu rampe, tako na desetak koraka. Onda odjednom Nikola primijeti da je rampa blokirana. Upozori me i mi zastanemo i pogledamo bolje. Jedan odred kulturbundovaca zaustavljao je sve prolaznike, legitimirao ih i pretraživao. — Imali smo revolvere i nismo mogli proći. Našli bi ih i poslije lako ustanovili, da je iz tih revolvera pucano na Nijemce. A i bez obzira na to. Znaš što znači revolver, ako nisi njihov čovjek?... Predložim da okrenemo polako nazad, kao da šećemo. Možda neće primijetiti. Nikola se složi. — Zastanemo još čas dva i onda se polako uputimo nazad. — Ali nije upalilo. Kulturbundovcima se naš manevar učinio sumnjivim. Nismo prošli ni pet koraka, kad začujemo gdje vicu za nama »Halt!« — Požurimo naprijed i oni odmah počnu pucati. — »Dobio sam odmah nekoliko metaka u leđa«, osmjehne se... »Sve pod kožu. Sigurno revolver, a bilo je ipak dosta daleko.« Gledao sam ga začuđeno i njegovo bljedilo odmah doveo u vezu s gubitkom krvi. — »Nije opasno, već mi je ukazana pomoć, previjen sam. — Popipaj«, ponudi mi i sagne se. »Tu je pod kožom«, pokaže prstom tačno na zatiljak. — Zaista, na zatiljku se nalazila mala, jedva vidljiva ranica i oteklina. Metak sam odmah osjetio pod prstima. — »Imam još četiri takva na leđima«, izjavi mirno, kao da se radi o najobičnijim stvarima... »Nikola je ostao čitav, nisu ga pogodili«, nastavi pričati. »Trčali smo nazad prema Gaonu. Namjeravali smo dokopati se onih uličica oko Skakavčevog i Uranijinog igrališta i odande se probiti do početka Zvonimirove ulice prema N. trgu ... Dalje nismo mislili. To nam je i uspjelo, ali veoma teško. — Nikola se u nekom mračnom ćošku oko Uranijinog igrališta htio ustrijeliti. Odande se dobro vidjelo, da je i čitava Zvonimirova ulica već cernirana i da tamo ne možemo. — Odgovorim ga. Onda odlučimo sakriti revolvere. — Samo bi nam smetali. — Sakrijemo ih tamo u neko džbunje, prišuljamo se do u blizinu Zvonimirove kod onog malog trga kraj Šubićeve ulice. Tamo je, ako se sjećaš, nekakav cirkus. To nam je dobro došlo. Ljudi su baš izašli sa predstave i stvorila se gungula. Nekako nam uspije neopazice se umiješati u tu gomilu i tako smo izmakli. — Oni su opkoljavali Makančevo i Uranijino igralište i tražili nas po onim uličicama...

Naišao je tramvaj koji vozi u centar. Trebalo se što prije izgubiti odande... Da, u međuvremenu sam skinuo trenčkot, a šešir sam izgubio trčeći. A u trenčkotu mi je bila novčarka. Nisam imao para za tramvajsku kartu. Nikola isto tako, po običaju, nije imao ni dinara. Bio sam i malo krvav, ali ne jako. Ipak, moglo se opaziti, ako bi me dobro zagledali. — Zato odlučim da uđem u tramvaj i bez novaca. Nikola nije htio. Rekao je da će već i pješke dospjeti do kuće. Tu se rastanemo. Kondukter me je malo čudno pogledao. Zamolio sam ga tiho da me pusti bez karte. Pucnjava se dobro čula. — Pustio me je. — Za Nikolu, mislim, nije više bilo opasnosti. Legitimaciju ima, revolver je sakrio, dakle običan prolaznik ...

Odvezao sam se u grad i prenoćio kod nekog svog znanca. On mi je previo rane. Lovac je, pa se ponešto razumije u rane. — I sada sam evo ovdje.«

Kupili smo isti onakav trenčkot i sličan šešir. Sastanak s Nikolom i sa Špancem imali smo tek sutradan. Do tog vremena nije bilo moguće saznati kako je prošao Nikola. — Ali vjerovali smo da je sve u redu. — O tome tko je izvršio napad na avijatičare nije znao nitko izuzev nas trojice i mog prijatelja profesora, kome sam sinoć u stanu objasnio razlog pucnjave na ulici, kako bi znao u kakvoj je situaciji. — Činilo nam se, prema tome, da nema razloga strahovanju.

2. X 1941.

U uvjerenju da mi ne prijeti nikakva opasnost proveo sam cijeli jučerašnji dan. Uvečer, bio sam sa ženom u gradu, šetali smo, sjedili u kavani i uopće vladali se kao i uvijek u sličnim prilikama, kada je sve redovno, normalno i bezopasno. — Na povratku iz grada ozbiljno sam se predomišljao, da li da već tu noć spavam kod kuće u svom stanu, ili opet u Ivkančevoj ulici, za svaki slučaj. Još uvijek naivno vjerujem, da sam ugrožen jedino od Gluhaka i Kroflina, a i to više nisam uzimao sasvim ozbiljno, jer je postajalo sve jasnije, da njih dvojica neće progovoriti, kad uporno šute već punih četrnaest dana... Ne znam kako i zašto, ali tek u posljednji čas prije isteka redarstvenog sata — taj je poslije jučerašnjeg našeg napada snižen od jedanaest na devet navečer — odlučim ipak da ću još tu noć spavati u Ivkančevoj, za svaku sigurnost, ali još samo tu noć. — Toj odluci zahvaljujem što sam živ.

3. X 1941.

Noć je prošla mirno, a ujutro kad sam pošao do svog stana u Filipovićevoj ulici da vidim nije li me možda tražila policija (zbog Gluhaka i Kroflina), zadržim se usput na Maksimirskoj cesti da pročitani novine. Odmah mi padne u oči članak o napadu na njemačke avijatičare. Pisac se gnušao nad »podmuklim i kukavičkim atentatom« komunističkih zlikovaca. To je bilo normalno i ništa me nije uznemirilo. — Ali pored članka bila je i obavijest Ministarstva unutarnjih poslova o napadu na odjel njemačkih zrakoplovaca. U obavijesti je stajalo, da se u vezi s napadom vodi energična istraga i da je uhićeno više osoba. — Taj podatak, da je uhićeno više osoba, zabrine me. — Kojih osoba i kakvih osoba i odakle su mogli za njih znati? — Možda i lažu, ali sumnja je ostala u meni i više se nisam osjećao sigurnim. Pade mi na um i Nikola. Lazo se s njim razišao na tramvajskoj stanici, kad su već bili izvan opasnosti. Ali tko zna, što se dešavalo poslije toga? Možda je Nikola pao i progovorio? I, ako je zaista pao i progovorio, onda i mene i Lazu svakog časa mogu ščepati. — Nikolu još nismo vidjeli, a bilo bi normalno da nas je tokom dana pokušao naći. To nije bilo sasvim lako, jer se nismo zadržavali u stanovima, ali ipak bi nas pronašao. A možda je pronašao Lazu, a ovaj ne smatra za potrebno da mi to javi prije današnjeg sastanka predvečer. — Kako bilo da bilo, uznemirenost je rasla. Sve više sam vjerovao, da je Nikola pao i progovorio. Naprosto, imao sam takav predosjećaj i ni dan danas nije mi jasno kako smo Lazo i ja mogli biti tako bezbrižni i sigurni da se on spasio.

Pođem dalje s najvećim oprezom. Na ulici, pred dvorišnim vratima kuće u kojoj se nalazio moj stan, stajala je neka sustanarka s malim dječakom. Pokušam joj pročitati s lica da li je opasnost blizu. Imala je zabrinuto bojažljiv izražaj lica i gledala me, kako mi se činilo, zabezeknuto, Očito je bila veoma iznenađena, gotovo zapanjena što me vidi. Ostavljala je utisak kao da mi želi nešto reći, ali se ne usuđuje. — Nije rekla ništa, a nisam je ništa ni pitao. — I nije mi trebalo razgovarati. Stvari su i bez toga bile jasne. Znao sam, da su me noćas tražili. Koraknem u dvorište, da bih mogao vidjeti prozor svog stana. Na prozoru je bio obješen plavi pulover moje žene. Lepršao je na vjetru kao barjak. — To je bio naš ugovoreni signal za slučaj, ako me policija bude tražila. Ona je, znači, dospjela da me upozori prije no što su je odveli. A odveli su je sigurno, jer se radilo o napadu na Nijemce, a ne o nekoj manje ozbiljnoj stvari, zbog koje je možda i ne bi odveli. — Osjetim grižnju savjesti, Što su je odveli. Nije ni ona trebala biti u stanu. Da smo bili dovoljno oprezni i svijesni opasnosti, koja nam je svima prijetila, ona i ne bi bila u stanu. — Prekasno. — A plavi pulover nije zaboravila izvjesiti. Prije no što je otvorila vrata, ona je to učinila. — Da nije bilo pulovera na prozoru, ušao bih u stan ...

Iziđem na ulicu i odmah nekoliko koraka pokraj kuće doživim susret, od kojeg mi čitavim tijelom prostruje žmarci straha. Okom u oko nađem se s agentom koji me čekao. U ruci je držao moju fotografiju u veličini dopisne karte, koju su našli u stanu. Pogleda me u lice, pa onda u fotografiju i mirno prođe mimo mene. — Ili je pretpostavljao da imam revolver i da ću pucati ako me pokuša uhapsiti, a nije bio tako revan službenik da stavi život na kocku, ili me zaista nije prepoznao. Moj prazan revolver ležao je i dalje u stanu u Ivkančevoj ulici, među dječjim igračkama. Tamo je i ostao. Počnem hodati ulicama kloneći se centra grada. Imao sam loš predosjećaj. »Vrč ide na vodu, dok se ne razbije«, padne mi na pamet. Osjetim kako je teško živjeti uvijek prenapetih živaca, uvijek usred smrtne opasnosti... »Treba potisnuti strah«, pomislim i sjetim se kako sam ga potiskivao i uoči napada na Nijemce i kako sam već odavno odlučio, da im se ne dam živ u ruke. — A sada nemam oružja i nemam posljednjeg metka ... Na ulicama je vrlo bučan prijepodnevni život. — Osjetim potrebu da se otresem svega, da se utopim u vrevi i poživim jednostavnim i običnim životom tih ljudi, da se sjedinim s njima i ponesem u glavi svoje i njihove zajedničke svakodnevne brige. Godio mi je ovaj iznenadni val sentimentalog raspoloženja i ja mu se prepustim i pokorim. Učini mi se da sam osamljen, izoliran, sumnjiv, žigosan i progonjen, predodređen da se žrtvujem. To je bio moj grad. Za sve te ulice i kuće vezale su me uspomene još iz bezbrižnih dječačkih dana. Volio sam te ulice, osjećao sam se na njima kod kuće, slobodno, kao u svojoj sobi. — A sada su mi bile strane, odvratne, opkoljavale su me i bio bih sretan, da ih mogu ostaviti i otići nekuda daleko.

Pogled mi iznenada pade na oglasni stup. Na njemu se žutio plakat, kojim se građanstvo obavještava o strijeljanju grupe omladinaca, koji su uhvaćeni prilikom dijeljenja letaka. Bio je to stari plakat, te nitko od prolaznika nije na nj obraćao pažnju, i ja zastanem pred njim i pomno ga pročitam. — (Trebalo je ubiti vrijeme do sastanka sa Špancem, Lazom i Nikolom... da, i Nikolom. Ali Nikola neće doći na sastanak, a pitanje je, da li će doći i Lazo. Ni za mene nije sigurno da ću doći. — A Moša, što je s njim? On nije sudjelovao u napadu na Nijemce, bio je bolestan, ali možda je i on već u rukama policije. Ako je Nikola govorio, a vjerojatno je govorio, onda je provalio i Mošu.) Ton kojim je napisan plakat bio je prijeteći i plakat je uopće više bio prijetnja nego obavijest. Zamislim nepoznate ljude kako padaju izrešetani mecima u gadne crne rupe koje su čas prije sami iskopali. — »Možda će i moje ime uskoro biti ispisano krupnim crnim slovima na istom ovom plakatu«, pomislim, ali nezainteresirano i neutralno, kao da se radi o nekom nepoznatom, dalekom i neodređenom čovjeku. — Prvi dan ljudi će se okupiti oko plakata i čitat će ga, a poslije ga nitko više neće ni gledati i sve će biti zaboravljeno, kao što su zaboravljeni Šikić i Škrnjug, dok opet novi žuti plakat ne pokrije stari. — A svaki plakat znači ubijanje u Maksimiru i na Rakovom potoku i na mnogim drugim mjestima, i to ona važnija ubijanja. Jer svakodnevna umorstva i ne plakatiraju.

Uplašim se tog grada i njegovih ulica. Svugdje je bila klopka i odsvud su prijetili žuti plakati s krupnim masnim crnim slovima. Nešto me tjeralo van grada, gdje je mirnije. Pođem prema Mirogoju ...

Moša i Lazo osjećali su i razmišljali isto kao što sam ja osjećao i razmišljao. I pošli su istim pravcem otprilike u isto vrijeme. Nije vjerojatno, ali je istinito. Sva trojica sreli smo se na Mirogoju. Lazo nije spavao kod kuće i kad su agenti provalili u stan nisu ga zatekli. — Odveli su mu oca, majku, brata i ženu.

Moša se nalazio kod kuće. — On stanuje u maloj periferijskoj kućici na Sigečici. Opazio je farove automobila na prozorima svoje sobe. — U tom kraju rijetko kada prolaze automobili i on je odmah pretpostavio da dolazi policija. — Zalupali su na vrata i pitali ga, da li tu stanuje Arnold Horvat. Snašao se i odgovorio da ne stanuje i uputio ih na drugu, susjednu kuću — pogrešno. Otišli su. Moša nije oklijevao. Navukao je na brzinu cipele i hlače i pobjegao na Savicu. Savica je u blizini njegove kuće. Tako se spasio. — Odveli su mu ženu i trogodišnju kćerku.

Situacija je bila loša. Lazo i Moša znali su više od mene. Nikola je pao, a kako i kada je pao, to nije bilo poznato. Odveli su i mog prijatelja profesora i moje stanodavce iz Ivkančeve ulice. I Lazinog poznanika, koji mu je previo rane... i još mnogo naših znanaca i prijatelja, od kojih nitko s napadom na njemačke avijatičare nije imao ama baš nikakve veze. — Sve zato, što je Nikola pao i što nije bio tako čvrst kao Lata, ni tako čvrst kao Kroflin ili Gluhak. — Samo nas trojicu nisu uhvatili, jer nismo spavali kod svojih kuća (radi Gluhaka i Kroflina, a Gluhak i Kroflin šutjeli su do smrti i nisu rekli ni jedne jedine riječi.)

Španac nije znao ništa. Čuo je za napad na avijatičare i pretpostavljao, da smo ga izveli mi, ali nije bio siguran. — Veli da se desilo u našem rajonu, pa je odmah pomislio na nas. Na licu mu je pisalo, da je zadovoljan s nama. Rekao je: »Eh, da je meni više takvih kao što ste vi!«

— I mi smo bili sretni što je to rekao.





 

Nasa istorija u djelima
http://nasaistorija.blogger.ba
27/02/2009 12:39