beats by dre cheap

Iz ilegalnog Zagreba Ivan Sibl

(nastavak )

Smrt ustaškog doušnika Ivana Majerholda


3. IX 1941

Više nismo omladinska, nego udarna grupa. To nam je saopćio čelo. — U grupi smo: Lazo, Moša, Nikola i ja. Lata nam je viša veza. — Čelo nam je dao i prvi zadatak, koji je dosta ozbiljan. — U roku od tri dana treba da likvidiramo Ivana Majerholda. Evo što nam je o njemu saopćio Ćelo:

Mlad je čovjek. Ima svega dvadesetpet godina. Još po đak bio je u srednjoškolskim i studentskim krugovima poznat kao ljevičar. — Zbog aktivnosti na toj čak je i isključen iz škole. Poslije se zaposlio kao nekvalificirani građevinski radnik. — Ostao je i dalje aktivan u klasnom radničkom pokretu. — Tako je dospio i do položaja plaćenog funkcionara u Savezu građevinskih radnika URSS-ovih sindikata. — Nekako u to vrijeme primljen je za člana Komunističke partije.

Nekoliko godina prije okupacije uhapsili su ga. — Nije točno poznato, što se s njim dešavalo na policiji, ali sudeći po njegovom kasnijem držanju može se pretpostaviti, da je kapitulirao. Kad je izašao iz zatvora, tisuću devetsto trideset devete, odvojio se od klasnog radničkog pokreta i Partije i prešao u HRP (Hrvatski radnički pokret), novoformiranu organizaciju, kojom su frankovci pokušali parirati klasnom radničkom sindikalnom pokretu. (Od te namjere ubrzo su odustali, jer se pokazalo, da istu ulogu ima HRS — Hrvatski radnički savez, — također mačekovsko-ustaška reakcionarna organizacija.)

Poslije okupacije iščahurio se Ivan Majerhold u doušnika ustaškog redarstva i agenta provokatora. U tom svojstvu razvija svestranu aktivnost. Stalno traga za komunistima i antifašistima i prokazuje ih ustaškim agentima. — Pokušava se uključiti u ilegalan rad, u namjeri da ga stavi pod kontrolu ustaškog redarstva i da u pogodnom momentu omogući provalu u organizaciju. — U tom nema uspjeha, jer je u partijskim redovima poznat kao likvidator i konfident. — Prokazivanje na ulicama bolje mu polazi za rukom. — Radi vješto i lukavo. — Šeće gradom, a u razmaku od nekoliko koraka slijede ga ustaški agenti. S njima se sporazumijeva pomoću ugovorenih znakova. Na taj način otkriva im komuniste i antifašiste koje susreće, a sam ostaje anoniman. — Agenti ih onda prate i špijuniraju, ili hapse odmah na licu mjesta, već prema tome kako im Majerhold preporuči signalima.

Njegovom pomoću uspjelo je ustaško redarstvo uhapsiti veći broj partijskih radnika, među njima Jožu Vlahovića i Voju Kovačevića. Svi su oni zvjerski mučeni i ubijeni.

Kažu da i sam Majerhold sudjeluje u istragama. Kao bivši član Partije poznaje principe ilegalnog rada, pa svojim iskustvom mnogo koristi ustaškom redarstvu, pomažući u rasvjetljavanju pojedinih slučajeva. I osobno muči zatvorenike. Sudjelovao je u strahovitom mrcvarenju Voje Kovačevića, koji je, odmah poslije hapšenja, pod mukama izdahnuo.

Za partijsku organizaciju Zagreba predstavlja Majerhold veću opasnost od novopečenih ustaških agenata i špijuna. — Ovi još ne poznaju dobro ni svoj posao ni svoje protivnike. — A on je majstor svog odvratnog zanata.

Zato ga treba što prije onemogućiti...

— Tako je rekao Čelo.

Pri tom su nam i Lata i Ćelo održali kratko predavanje o oružanim udarnim grupama. — Rekli su, uglavnom, da vršiti oružane akcije ne znači baviti se terorom. Mi se nikada i ni u kojoj prilici ne smijenio i ne možemo prihvatiti terora. Naša zemlja nalazi se u ratnom stanju s okupatorom. Ako su kapitulirali vlastodršci, nije kapitulirao narod. Mi ćemo odsada biti isto što i partizani. Samo su uvjeti borbe u gradu teži od onih u slobodnim prostorima. Rat je, i nema razloga da se oružana borba ne proširi i na područje okupiranih gradova. Neprijatelja treba uništavati na svakom mjestu gdje se god ukaže povoljna prilika. To je osnovno u taktici partizanskog ratovanja. — Tako su nam rekli.

Pokazalo se, da je Majerholda mnogo lakše osuditi na smrt, nego uistinu pronaći i likvidirati. — Puna tri dana tragamo za njim, ali bez rezultata. — Prema tome, zadatak nije izvršen u roku od tri dana, kako je bilo predviđeno.

Zasjede ga čekaju danju i noću, na smjenu, kod njegova stana i kod stana njegove djevojke. Tamo su sve do isteka redarstvenog sata, to jest do jedanaest sati u noći, ali on se nikako nije pojavljivao.

Lata i Čelo, koji su nam prenijeli zadatak, bili su prema nama malo nekorektni, ako se tako može reći. Naime, osim nas, za Majerholdom tragaju i sve druge udarne grupe u gradu, sa istim zadatkom kao i naša. Svaka od tih grupa ima svoj plan. — Neki su za vatreno, neki za hladno oružje, ali sve to ispada pomalo smiješno, jer Majerholda nigdje nema. — Možda nije u gradu.

Naš plan je slijedeći: — Centar za obavještavanje je biblioteka ekonomsko-komercijalne visoke škole, u Zvonimirovoj ulici broj 8. Tu sam namješten i primam sve obavijesti... Moša i Nikola čekaju spremni da ih pozovem ... Njih dvojica ne poznaju Majerholda i netko im ga mora pokazati. Lazo i ja poznajemo ga dobro, kao i on nas. Stoga je i odlučeno, da će njih dvojica pucati. On ih nikada nije vidio i ne će mu biti sumnjivo, ako ih primijeti u blizini.

7. IX 1941.

Napokon. Danas ga je jedna patrola opazila u Splendid kavani na Zrinjevcu. Bilo je deset sati prijepodne. Izvijestili su Ćelu i zatražili da im dade bombe. Htjeli su ga napasti na licu mjesta, u kavani. Čelo nije pristao. Rekao im je da se vrate i da ga slijede do povoljnog momenta, kad će biti moguće izvršiti zadatak s minimalnim rizikom i, po mogućnosti, bez vlastitih gubitaka. — Slijedili su ga.

Mene su u biblioteci obavijestili da ga slijede, negdje između jedanaest i dvanaest prije podne. Lazo je bio sa mnom. Odmah smo pozvali Mošu i Nikolu i točno u dvanaest sati grupa je započela akciju. — (Danas je nedjelja, pa su i Moša i Nikola bili slobodni.)

Na Jelačićevom trgu susreli smo Radu Končara, slučajno. Znao je da tragamo za Majerholdom. Nasmijao se vedro i pokazao velike bijele zube. — Imao sam utisak kao da je siguran da će Majerhold pasti baš od naše ruke.

Na trgu nas je dočekao čovjek iz grupe, koja je slijedila Majerholda. Saopćio nam je, da su Majerhold i njegova djevojka na Velesajmu, na Savskoj cesti. — Uputismo se odmah tamo. — Prethodno su kod nje na Trešnjevki ručali.

Izišli su tek oko četiri sata. Moša i Nikola dobro su ga upamtili. Od tog momenta sve su se udarne grupe povukle. Ostali smo samo mi.

Očito je da i ustaški tajni agenti imaju slobodne dane. Majerhold je lijepu septembarsku nedjelju koristio za odmor i razonodu. Najprije je zajedno s djevojkom otišao do Europa Palače kina i kupio dvije karte za predstavu, koja počinje u sedam navečer. — Daje se njemački film »Tajna«. — Moša i Nikola pristupili su blagajni odmah za njim i također kupili dvije karte za istu predstavu. — On nam više nije smio umaći. To je bila prva akcija naše udarne grupe, prva ozbiljna proba...

Vrijeme do početka filma proveo je ovaj čudan par u obližnjoj mliječnoj restauraciji »Dubravka«, na Preradovićevom trgu. — Nas četvorica sjednemo u susjednu mliječnu restauraciju »Gita«, koja se nalazila s druge strane istog trga. Samo, iz »Gite« se ne vidi »Dubravka«, Pa je bilo potrebno šetati na smjenu trgom i ne gubiti iz vida izlaz iz »Dubravke«.

Izišli su nekoliko minuta prije početka filma i odmah se uputili u kino. Moša i Nikola također. Za sve vrijeme trajanja predstave Lazo i ja čuvali smo oba izlaza iz kino-dvorane, da nam se negdje u mraku ne bi izgubio.

Film se završio nešto prije devet sati. — Grad je slabo osvijetljen čak i u strogom centru i trebalo je dobro napregnuti vid. — Izišli su, vidjeli smo ih. Moša i Nikola bili su za njima. Sve se odvijalo po planu.

Tako se rep počeo za njim vući... Najprije on i djevojka, za njima na udaljenosti od nekoliko desetaka koraka Moša i Nikola, a za ovima, opet u istoj razdaljini, Lazo i ja. — Povorka je krenula u pravcu, kojim je poveo Majerhold. Nikolićeva ulica — Masarykova ulica — Kazališni trg — Marulićev trg — Runjaninova pokraj studentskog doma i botaničkog vrta do Vodnikove ulice i onda Vodnikovom na Savsku cestu, Savskom do Tratinske i napokon ravno Ozaljskom ulicom. Potpuno se posvetio djevojci. I dok je koračao laganim koracima, pripijen uz nju, djelovao je kao nježan ljubavnik i nitko od neupućenih prolaznika ne bi mogao pomisliti kakvim se poslovima taj čovjek inače bavi. — O tom sam razmišljao, dok smo ga slijedili.

Položaj njegove desne ruke — jer pod lijevom je vodio djevojku — davao nam je na znanje da je ostao oprezan čak i sada, u Časovima lirskog raspoloženja. Desna mu je ruka bila stalno u džepu. Pretpostavljali smo, da je drži na revolveru.

— Tko bi znao, da li ta njegova djevojka i sluti, čime se bavi njen momak, ili možda zaručnik?

Mošu i Nikolu nije primijetio. Slijedili su ga, sad u većem, sad u manjem razmaku, već prema tome kako su nalagale okolnosti, pazeći da im se ne bi izgubio iz vida. Prelazili su čas na jednu, čas na drugu stranu ulice kojima je prolazio, vješto i neupadljivo, kao da su čitav život proveli u praćenju ljudi. — Čekali su da ih put dovede do mjesta što povoljnijeg za napad, pa da onda s nekoliko točnih hitaca svrše konačno ovu akciju, koja se ionako otegnula preko svakog očekivanja.

Bilo je i nepredviđenih situacija. Upravo kad je već bilo dovoljno kasno i dovoljno pusto na ulicama, i kad više nije trebalo oklijevati, Majerhold i djevojka neočekivano su ušli u neku vrtnu gostionicu, valjda na večeru. — Moša i Nikola opet su morali čekati. Do isteka redarstvenog sata ostalo je još svega četrdeset-pet minuta. Vrijeme je, dakle, bilo ograničeno, jer se poslije izvršenog napada trebalo još skloniti s ulica.

Izišli su iz gostionice poslije pola sata. Prošli su još kakvih tridesetak koraka, kad su napadači hitrim, gotovo trčećim koracima prešli s druge strane ulice i našli se pokraj njih.

Opalili su jedan za drugim, naizmjence. Prvi Moša, drugi Nikola, svaki po dva metka, gađajući s bliskog odstojanja, u lijevu stranu prsiju i pod lijevu lopaticu, u srce. I onda još sam Moša tri metka u Majerholdovo iscereno lice, kad se u padu okrenuo prema njemu. — Veli da mu je u pogledu još tinjala iskra svijesti. Možda je osjetio kaznu, kojoj nije mogao izbjeći.

Pao je u jarak pokraj ceste. Djevojka je kriknula, uhvatila se za glavu i otrčala desetak koraka. Tu je zastala jecajući. — Pazili su da je u brzini ne bi pogodio koji metak.

Čas dva Moša i Nikola su oklijevali. Ocjenjivali su, kamo je pogodnije bježati. Lijevo se prostire Bugarova bašča, desno neke zabačene, tamne uličice, koje vode u pravcu gradskog vodovoda. Odlučili su se za ovaj posljednji pravac i pojurili preko ceste velikim skokovima. Neki revnosni stražar htio im je prepriječiti put i naglo je pošao prema njima. Moša mu je pokazao revolver i stražar je odustao. Nitko drugi nije ih ni pokušao zaustaviti.

Svijet se okupio oko trupla. Nagađali su, tko bi mogao biti ubijeni. — Na Trešnjevci se veoma često dešavaju takve stvari, pa više baš i ne predstavljaju neku naročitu senzaciju.

Ulica je, u času napada, bila puna prolaznika. Slučajno je, za momenat, u tom dijelu grada nestalo struje i jedan se tramvaj prepun ljudi zaustavio baš nedaleko mjesta događaja. Putnici su odmah stvorili gomilu oko policijskih agenata i stražara, koji su se već odnekuda našli pokraj lešine i u notese bilježili iskaze očevidaca.

Lazo i ja također se umiješamo u gomilu, ali nismo se iskazali kao očevici i nismo dali nikakve podatke. Bacili smo samo pogled na mrtvog Majerholda. Bilo je suviše tamno. Vidjela se samo crna masa u jarku i djevojka koja je još uvijek plakala.

»Možda je kakva ljubavna drama?«, nagađao je neki čovjek.

Petnaest minuta kasnije izvijestili smo druga Latu, koji je čekao na Varaždinskoj cesti, da su Moša i Nikola izvršili zadatak, i odmah smo požurili kući, da nas ne bi uhapsili kao noćne šetače. — Lata je izvjestio Ćelu, Ćelo je izvjestio ...

8. IX 1941.

Jutros, kad sam išao na posao u svoju biblioteku, opet sam susreo Radu Končara. Moja biblioteka je u Zvonimirovoj 8, a U. N. S. u Zvonimirovoj 2. — A Radu Končara traže veoma intenzivno. Pa ipak, on je mirno prolazio baš preko puta U. N. S.-a. Sigurno negdje u blizini stanuje.

Ne znam odakle, ali bio je već o svemu obaviješten. Rekao mi je, da su odlučili primiti me u Partiju.

Predvečer, u nekoj maloj periferijskoj kućici na Krugama, onoj istoj kućici u kojoj smo prije nekoliko dana dobili zadatak da likvidiramo Majerholda, saopćeno nam je da smo postali članovi Partije. To je bilo zvanično saopćenje na našem prvom partijskom sastanku.

— Sastankom je rukovodio Lata. Bilo je veoma svečano.

Dakle, 8. septembar 1941. Treba upamtiti ovaj datum.

10. IX 1941.

Ćelo kaže da su ustaše za odmazdu strijeljali veći broj zatvorenika. Približno oko pedeset ljudi. Što možemo. Njima ionako nije bilo spasa. Strijeljali bi ih prije ili kasnije, pod bilo kakvom izlikom ili uopće bez izlike, zato što su komunisti, ili antifašisti, ili Srbi, ili Zidovi...

Tako se ustaško redarstvo osvetilo za svog konfidenta Ivana Majerholda.

Čuje se također, da je uhapšena i Majerholdova djevojka. Policija misli, da je bila s nama u vezi. Naravno da o tom nema ni govora.

11. IX 1941.

Među pedesetoricom strijeljanih su i mnogi članovi Partije i simpatizeri. Čelo je saznao za neke od njih. To su: Ivan Macan, Mijo Mesarić, Dragica Hotko, Drago Matovinović — svi članovi K. P. — i Kata Brodarić, simpatizer K. P. — Tko su ostali strijeljani, ne zna se i možda se nikada ne će ni saznati.

Ubija se masovno. Tko jednom padne u ustaške ruke, nema mu spasa. Mogli bi se na prste nabrojiti ljudi, koji su izišli iz ustaškog zatvora. Svake noći veliki crni policijski automobil odvozi ljude u smrt. Ubijaju iza Maksimira i na Rakovom potoku, hladnim i vatrenim oružjem. Čak i ne kriju ta zloglasna mjesta. Čitav grad i cijela zemlja već znaju za njih. Opijeni su uspjesima, ne misle da bi jednom mogao doći dan, kada će za sve te zločine biti kažnjeni. — Ponekad žrtve viču u automobilu, i građani, koji stanuju u ulicama kroz koje prolaze ti automobili smrti, čuju ih.

Nasa istorija u djelima
http://nasaistorija.blogger.ba
27/02/2009 12:37