Nasa istorija u djelima

Dobrodošli na moj blog

26.10.2008.

OSLOBOĐENJE HERCEGOVINE



Dok su još trajale borbe za oslobođenje Dlamacije i Crne Gore, počela je ofenziva NOVJ-a za oslobođenje Hercegovine. U sjeveroistočno Hercegvini je 29. hercegovačka divizija u noći između 1. i 2. rujna 1944. oslobodila Avtovac i Gacko, a onda i Gatačko polje. Gubitak Gacka vrlo je uznemirio komandu njemačke 369. divizije, pa je prema njemu uputila svježe snage od Kalinovika i Nevesinja. Ali 29. divizija je tada svoje akcije vweć upravila prema potezu Kalinovik—Konjic i u dvodnenvnim borbama slomila pokušaj njemačkog prodora. Gonećii razbijenog neprijatelja, brigade 29. divizije oslobodile su Ulog i Kifno Selo. U daljnjem nastupanju 11. hercegovačka brigada izbila je istočno od Kalinovika, na komunikaciju Kalinovki—Foča, presjekla četnicima odstupnicu prema Foči i 16. rujna oslobodila Kalinovik. Razbijeni četnici pokušali su se probiti u južnu Hercegovinu, ali su ih 13. i 14. hercegovačka brigada potpuno razbile kod Stolcai Ljubinja.

Izbijanjem 29. divizije u gornji tok Neretve uništene su četničke jedinice u sjevernoj Hercegovini i u jednom dijelu istočne Bosne i zapadnog Sandžaka. Međutim, u južnoj Hercegovini su se u drugoj polovici 1944. počele prikupljati četničke snage koje su se uspjele izvući iz već oslobođenih dijelova Jugoslavije. Poticaj su im davali reakcionirani politički krugvi i inozemstvu., koji su još uvijek spektakulirali iračunali da će se zapadni saveznici iskrcati u južnom primorju i omogućiti im da uz pomoć četnika preuzmu vlast u zemlji. Zbog toga je Vrhovni štab uputio u južnu Hercegovinu glavninu 29. divizije.

Prvi objekt napada bio je jako utvrđeno uporište bileća. Borbe su počele u noći između 25. i 26. rujna i trajale sve do 2. listopada, kada je grad oslobođen.

Naredni cilj bio je Trebinje. Nijemci su se za odbranu služili i starim austrougarskim utvrdama, mnogim zgradama u gradu, posebno kasarnom i utvrdom Hrupjelo. Trećeg listopada su 13. i 14. hercegovačka i 2. dalmatinska brigada krenule u napad i u toku dana i noći slomile otpor vanjske odbrane. Da bi izbjegao uništenje, komandant posade je prikupio svoje jedinice, porušio mostove na Trebišnjici, zapalio kasarnu, i 4. listopada u 15 sati počeo se polačiti prema Dubrovniku. No u Dubrovnik se probio samo dio snaga, dok je ostatak uništen ili se povukao natrag u Trebinje, gdje je odmah okružen. Uzalud im je kao pojačanje iz Dubrovnika upućen jedan njemački bataljon. On do Trebinja uopće nije stigao. Napokon je 6. listopada slomljen i poslednji otpor neprijatelja. Trebinje je odolobođeno. Sada su jedinice NOVJ-a mogle krenuti prema južnim dijelvima jadranske obale. Ubrzo je oslobođen i Dubrovnik, a zatim i Boka Kotorska.

Pošto je oslobdila Dubrovnik, 29. hercegovačka divizija krenula je prema Mostaru, i do 26. lisopada oslobodila Solac, Metković, Gabelu i Višice, a dva dana kasnije i Čapljinu. Neprijatelj je pokušao da s pravca Ljubuškog i Čitluka prodre prema Čapljini, ali je bio odbijen. Presječena mu je i komunikacija Mostar—Ljubuški, a 29. listopada oslobođen je i Ljubuški.

Na početku studenog Nijemci su nekoliko puta poduzimali napade da bi poboljšali svoj položaj južno od Mostara i tako olakšali povlačenje grupe armija ''E''. Dvadeset i deveta divizija uporno je držala donji tok Neretve i vezivala na sebe znatne neprijateljske jedinice, iako nije imala dovoljno snage da sama oslobodi Mostar, Nevesinje i Široki Brijeg.

Naime, na početku 1945. prikpile su se u rajonu Mostara krupne njemačke, ustaško—domobranske i četničke snage, sve u svemu oko 20.000 vojnika. To je tada bila najisturenija jugoistočna točka njemačke frontena Balkanu. Mostar s Nevesinjem i Širokim Brijegom (danas Lištica) predstavljali su za neprijatelja jedinstveno obrambeno područje s kojeg je trebalo zaštititi Sarajevo i komunikacije u dolini rijeke Bosne, kojima se u to vrijeme iz Srbije i Crne Gore povlačila glavnina njemačke greupe armija ''E''.

Kada je Vrhovni štab NOV-a i POJ-a doznao da su njemačko—ustaške snage 27. i 28. siječnja ponovo izvršile napad prema Ljubuškom, Čapljini i Metkoviću, naredio je štabu 8. dalmatinskog korpusa da najhitnije prebaci svoje glavne snage iz sjeverne i srednje Dalmacije u rajon Mostara, razbije tamošnju njemačko—ustašku grupaciju i oslobodi Mostar. U sastav 8. korpusa uključena je tada i 29. hercegovačka divizija.

Da bi se jedinice iz Dalmacije što brže prebacile u rajon Mostara, Oblasni NOOobustavio je cjelokupni promet u Dalmaciji i stavio na raspolaganje 8. korpusu sva prometna sredstva. Za usputni smještaj i prehranu boraca pobrinule su se sve društveno—političe organizacije i ustnove Dalmacije, a stanovništvo je pružalo svu poguću pomoć.Ovo hitno prebacivanje čitavih devet brigada s naoružanjem i materijalnom na toliku udaljenost bio je jedinstven poduhvat u narodnooslobodilačkom ratu, a svve je izvršeno za četiri dana – kopnom i morem. Već 4. veljače jedincie 9, 19, 26. i 29. divizije, tenkocska i Artiljerijska brigada – ukuno 45.000 boraca- zauzele su položaje za napad. Zrakoplovnu podršku pružile su 1. i 2. eskadrila NOVJ-a s aerodroma na Visu i u južnoj Italiji.

Područje širokog Brijega predstavljalo je najjače neprijateljsko uporište i ključ za oslobođenje Mostara. Tu su se nalazile glavne istaško-njemačke snage, oko 6.000 vojnika s jednom artiljerijskom grupom.

Napad jedinica NOVJ-a na Široki Brijeg počeo je 6. veljače oko 7 sati. U prvom napadu nije se frontalno mogla probiti snažno utvrđena neprijateljska odbrana. Obuhvatnim manevrom su, zatim, 12. brigada 26. divizije i 2. i 3. brigada 9. divizije izbile u rajon Knešpolja i odsjekle odstupnicu neprijateljskim snagama prema Mostaru. Čim su Nijemci saznali da im se grupacija u Širokom Brijegu našla u okruženju, uputili su iz Mostara preko Jastrebinke u Široki Brijeg jedan bataljon, koji je iskoristio nebudnost 2. dalmatinske brigade, probio se prema Knešopolju i spojio sa snagama u Širokom Bijegu. Sutradan su jedinice 8. korpusa obnovile napad sa svježim tenkovskim i pješadijskim snagama i sabile neprijatelja na prostor oko crkve i samostana u Širokom Brijegu, koji su dominirali nad okolnim zemljištem. Stalnim jurišima savladan je i poslednji otpor u Širokom Brijegu, a neprijatelj se povukao prema Mikuljači i Jastrebinki.

Velike teškoće imala je 29. divizija, koja je bila razvučena od Bune ka Neretvi preko Nevesinja sve do Konjicam a trebala je osloboditi Nevesinje, gdje su se nalazile jake njemačke, ustaške i četničke snage. Prvi napad, od 9. do 11. veljače, nije uspio. Novi napad počeo je u noći 13. veljače, kada je Nevesinje i oslobođeno. Neprijatelj je odstupio prema Bišini, ali ga je ondje dočekala 13. brigada i nanijela mu teške gubitke – oko 900 mrtvih i ranjenih – i zaplijenila cjelokupnu tehniku. Razbijeni njemački djelovi u panici su se povlačili preko snijegom pokrivenog Veleža, a komandant 369. puka izvršio je samoubojstvo.

Glavni napad snaga 8. korpusa prema mostaru počeo je ujutro 13. veljače snažnim udarom avijacije. Do podne 12. dalmatinska brigada probila njemačku odbranu na Jastrebinki i pojavila se na zapdnim prilazima Mostaru. Jako utvrđena Mikuljača i Kevaljača držale su se sve do podne, kada su Nijemci i ustaše savladani i natjerani prema Mostaru. Brigade 19. divizije slomile su u noćnom napadu snažno utvrđeno uporište na Vardi i povezale se sa 26. divizijom u općem napadu na sam grad. Oko 15 sati u napad je pošla i 13. hercegovačka brigada, noću oslobodila Blagaj i također krenula prema Mostaru. Navečer 13. veljače snage 8. korpusa našle su se na zapadnim i južnim krajevima grada.

U Mostaru su već posojale organizirane ilegalne udarne grupe i borbene grupe i desetine, koje su čuvle mostove i ostale važne objekte od uništenja, a u neprijateljskim jedinicama djelovali su ilegalci i obavještajci koji su dostavljali podatke o neprijatelju i podrivali moral u njegovim jedinicama.

Ujutro 14. veljače počeo je poslednji napad za oslobođenje Mostara. Glavnina 26. divizije s tenkovima brzo se probijala prema gradu. U tom napadu tenkisti su napravili pravi pothvat, a neprijatelju priredili neugdno iznenađenje. Kako su Nijemci porušili cestu kod Žovnice i stavili je pod protutenkovsku vatru, tenkovi su se spustili preko kamenitog i vrlo strmog terena u selo Iliće i spojili se s pješadijom. Poslije su se zajedno probili u zapdadni dio Mostara.

Oko podne nalazili su se u Mostaru 26. divizija itenkisti, zatim 19. divizija, a nešto kaje i 13. brigada 29. divizije. Brzom i energičnom akcijom, uz svestranu omoć stanovništva, oslobođen je zapadni dio grada. Oko 15 sati jedinice 8. korpusa izbile su na lijevu obalu Neretve i stavile pod snažnu vatru mostove u gradu, u prvom redu mostove kralje Petra i kralja Aleksandra. Oko 17 sati tenkisti i pješadija u brzom su naletu prešli mostove i upali u istočni dio grada. Neprijatalj nije uspio eksplozivom porušiti mostove, jer su u međuvremenu udane grupe mostarskih ilegalca presekle štapline. Neprijateljska obrana u istočnom dijelu grada brzo je razbijena. Na ulaznim vratima hotela '''Neretva'', blizu mosta kralja Aleksandra, borci 12. dalmatinske brigade našli su mrtvog komandanta 370. puka, koji je neposredno prije toga izvršio samoubojstvo. Mostar je oslobođen 14. veljače oko 19. sati.

Neprijateljske formacije povukle su se iz rajona Mostara prema Drežnici, Jablanici i Konjicu. Do Drežnice ih je gonila 11. dalmatinska brigada 26. divizije s tenkovima, a zatim je gonjenje nastavila 29. hercegovačka divizija, dok su se dalmatnske brigade počele vraćati u srednju i sjevernu Dalmaciju. Prvog ožuljka oslobođen je Ostrožac, a dva dana kasnije i Konjic. Na Ivan—sedlo izbila je 29. divizija 4. ožuljka, čime su zavšene borbe za oslobođenje Hercegovine.

Nasa istorija u djelima
<< 10/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
36699

Powered by Blogger.ba