Nasa istorija u djelima

Dobrodošli na moj blog

26.10.2008.

SARAJEVSKA OPERACIJA

Potkraj 1944. godine Sarajevo je za Nijemce postalo izuzetno značajno kao glavna prihvatna baza i oslonac desetkovanim divizijama grupe armija ''E'' u njihovu povlačenju preko Srbije i Crne Gore na sjever prema dolini Save. Kada je na početku 1945. godine to povlačenje uglavnom završeno, njemačka komanda na Balkanu predložila je Berlinu da se Sarajevo napusti i sve snage iz doline Bosne prebace preko Save. Hitler je, međutim, 15. veljače svojom direktivom precizirao da se Sarajevo kao glavni grad Bosne, mora držati ''iz političkih razloga''. General—pukovnika Alexandera Lohra, komandanta grupe armija ''E'' koji je primio vrhonu komandu ''Jugoistoka'' od komandanta grupe armija ''F'', feldmaršala Maximiliana von Weichsa, Hitler je ovlastio da u slučaju kritičnog razvoja situacije koncentrira 21. armijski korpus na užem prostoru Sarajeva.

Takva kritična situacija nastupila je u prvoj polovici ožuljka, kada su 2, 3. i 5. korups Jugoslavenske armije gotovo potpuno okružili Sarajevo i kada je jugoslavenska 2. armija iz istočne Bosne sve više ugrožavala njamačke komunikacije u dolini rijeke Bosne, kuda su se Nijemci jedino i mogli povlačiti na sjever prema Savi. U isto vrijeme propala je njemačka protuofenziva u Mađarskoj, od koje je Hitler očekivao da će omogućiti da se desno krilo grupe armija ''Jug'' u Mađarskoj tijesno poveže s lijevim krilom grupe armija ''E'' u Srijemu. Od svega toga ništa se nije ostvarilo, pa je njemačka vrhovna komanda 20. ožujka ipak odobrila napuštanje Sarajeva. Ali tada je povlačenje postalo već kompliciran borbeni pothvat. Nijemci i ustaše u gradu bili su pritisnuti sa svih strana od jedninica JA. Zbog toga je njemački 21. armijski korpus bio primoran da uporno brani položaje na vanjskim prilazima Sarajevu i da istodobno provede evakuaciju. U Sarajevu je tada bilo i oko 3.000 ranjenika i velike količine ratnog materijala, u čemu je Njemačka oskudevala.

Zbog odbrane Sarajeva i njegove šire okolice njemački 21. armijski korpus zaposjeo je prlaze gradu u rajonima: Podromanija, Pale, Jablanica i Ivan—Sedlo, kao i prilaze dolini Bosne, grupirajući se osobito oko komunikacija. Svi prilazi gradu bili su snažno utvrđeni da se što duže brani. Na širem području Sarajeva bile su njemačka 7. SS divizija ''Prinz Eugen'', 181. i 369. divizija, kao i 8, 9. i 15. ustaška divizija i deseci drugih jedinica.

Još na početku ožuljka 1945. godine Generalštab JA naredio je 2, 3. i 5. korpusu da razbiju neprijatelja na daljim prilazima Sarajevu i stvore uvijete za napad na sam grad. Zbog toga se istočno od Sarajeva nalazio 3. korpus sa 27. i 38. divizojom, orijentiran za nstupanje od Podromanije prema Sarajevu. Južno od Sarajev kretao se 2. korpus. Njegova 3. divizija išla je od Trnova prema Ildži, 29 divizija preko Ivan—Sedla u Blažu, a 37. divizija preko Pala u Sarajevo. Zapdano od Sarajeva, prema dolini Bosne, između Kiseljaka i Busovače, nalazio se 5. korpus sa 4. i 10. divizijom, a prema Zenici formirana grupa brigada zeničkog sektora, sastavljena od 11. brigade 4. divizije, 13. brigade 39. divizije i 18. brigade 53. divizje, ojačane Artiljerijskom brigadom i Tenkovskom četom 5. korpusa. Ukupna jačina snaga JA iznosila je oko 38.000 boraca i 96 artiljerijski oruđa. Sve te snage stavljene su pod privremeno formirani Operativni štab grupe korpusa, koji od Generalštaba JA dobio zadatak da oslobodi Sarajevo i razbije nemačko—ustaške snage. Početak napada predviden je za 28. ožjujka.

Najsloženiji zadatak imao je 5. korpus. Njegove 4. i 10. divizija blizu Kaknja trebale su se prebaciti istočno od rijeke Bosne i napasti njemačko—ustašku odbranu Sarajeva sjeveno od grada – od Vogošća do Ilijaša. Jedinice obiju divizija su noću 28/29. ožujka pod borbom prešle cestu Kiseljak—Busovača i stigle do rijeke Bosne u rajonu Kaknja. Idzuće noći forsirale su rieku i prešle na njenu istočnu obalu, gdje su se sukobile s jakim neprijateljskom snagama. Pošto su slomile neprijateljski otpor, divizije su uspostavile širi mostobrani i presjekle željezničku vezu koja vodi od Sarajeve prema Zenici. Na ovaj uspjeh 5. korpusa neprijatelj je brzo reagirao. Prema kaknju poslao je dijelove 7. SS divizije ''Princ Eugen'' da bi ponovno povratio izgubljeni prolaz dolinom Bosne i omogućio daljnje izvlačenje snaga iz rajona Sarajeva. Zbog neprekidne neprijateljeve aktivnosti, 5. korpus nije mogao krenuti dolinom Bosne prema Sarajevu. Zato se uputio prema liniji Vareš—Breza. Ali i tamo su bile jače neprijateljske snage, pa je prema Varešu došlo do žestokih okršaja. Iako je 5. korpus u tome izgubio dosta vremena, što se u daljnjem toku borbi za Sarajevo nije više moglo nadoknadaiti, ipak su se 4. i 10. divizija našle sjeverno od Sarajeva, što je bilo važno za njihov prodor pema gradu.

Za to je vrijeme istočno od Sarajeva u napad krenuo 3. korpus sa 27. i 28. divizijom. Trebalo je obuhvatiti neprijateljsku odbranu u rajonu podromanije i Crvene stijene i tako prodreti u grad. Opdbranu je preuzela glavnina nejmačke 181. divizije. U žestokim borbama najgore je prošao njemački 363. puk, okružen u rajonu Podromanije. Od Olova mu je u pomoć stigao 14. puk 7. SS divizije, koji je time ugrozio bok i pozadinu 3. korpusa. U toj situaciji glavnina 3. korpusa okrenula se prema njemačkim snagama iz Olova i nanijela im velike gubitke.

Istodobno s 3. korpusom u napad su prešle 3, 29. i 37. divizija 2. korpusa. Trideset sedma divizija probila je njemačku odbranu i izbila u rajon Pala, dok je 3. divizija nastupala prema Trnovu. Ivan—Sedlo napala je 29. divizija. Nakon ošrih borbi, zbog osjetnih gubitaka i premorenosti ljudstva, ona je 1. travnja obustavila borbe za Ivan—sedlo. Nov napad poduzet je popodne 4. travnja, ali je neprijatelj predodne noći počeo napuštati te položaje. Od 5. travnja cijela se 29. divizija orijentirala prema cesti Blažuj—Kiseljak, kojom se neprijatelj izvlačio iz Sarajeva.

U toj situaciji Štab operativne grupe korpusa naredio je 5. travnja da se napadne Sarajevo, iz kojeg je neprijatelj već bio uzvukao svoje glavne snage.

Potiskujući neprijateljske zaštitnice, jedinice 3. korpusa izbile su predvečer 5. travnja s istoka i sjevera na periferiju grada i suzbivši slabiji otpo neprijatelja počele prodirati i u sam grad. Noću je zauzet centar grada i Marindvor. Snažnije borbe vodile su se u predijelu električne centrale (U blizini električne centrale poginuo je Vladimir Perić Valter. Pogledaj temu ''Valter nije dočakao... – Dž. H.), gdje je bio odsječen jedan puk 181. njemačke divizije. Pošto je pretrpio osjetne gubitke, ostatak puka uspio se do svanuća 6. travnjaprobit iz grada na zapad. U međuvrenu je 37. divizija zauzela Trebević, izbila na južni rub grada i u noći 5/6. travnja ovladala lijevom obalom Miljacke.

S juga prema Sarajevu prodirala 3. divizija 2. korpusa. Nakon dvodnenvih borbi slomila je neprijateljev otpor i ujutro 6. travnja ušla u grad. Jedna brigada nastavila je goniti neprijatelja prema Ilidži i Blažuju. Neprijateljske snage izvlačile su se, naime, dolinom Bosne, služeći se cestom koja od Blažuja i Kiseljaku ide za Busovaču i Zenici. U gonjenje neprijatelja upućena je i 29. divizija prema Kiseljaku i Busovači, a 10. divizija od Semizovca prem Aisokom i Kaknu. Kada su 9. travnjabrigade 29. divizije oslobodile Kiseljak, prepustile su gonjenje neprijatelja zeničkoj grupi brigada, koja je već ranije djelovala na tom prostoru. Posljednji neprijateljski otpor slomljen je pod Zenicom, koj je oslobođena 12/13. travnja. Time je sarajevska operacija završila.

Iako je po broju neprijatelja izbačenih iz stroja – gotovo 20.000 – sarajevska operacija značila velik uspjeh snaga JA, ipak je bila propuštena prilika da se već na tom sektoru zada odlučan udarac njemačkom 21. korpusu, glavnina kojega se uspjela izvući.



OFENZIVA 1. I 3. ARMIJE

Zimi 1944/45. najosetljiviji dio fronte na Balkanu bio je u Srijemu, između Dunava i Save. Tamo nije bilo prirodnih zapreka, a komunikacije koje kroz Srijem i Slavoniju vode prema Zagrebu bile su vrlo važne za njemačku jugoistočnu frontu. Nijemci nisu pokušavali braniti područje istočno od Rume, ali su zato izgradili sedam uzastopnih položaja između Dunava i Save, na prostoru Sremske Mitrovice i Šida.

Posebno su utvrdili pravac koji ide od Šida prema Vinkovcima. To su bili položaji s rovovima, dosta bunkera, žičanih zapreka i minskih polja. I sva sela i salaše neprijatelj jeorganizirao za kružnu odbranu i za borbu protiv tenkova. Veća naseljena mjesta – kao što su Vukovar i Vinkovci, Bijeljina i Brčko (južn od Save), Đakovo, Osjek, Vlapovoi Donji Miholjac s Našicama – bila su dobro utvrđena i pripremljena za dugu borbu. Štab njemačkog 34. armijskog korpusa, jedinice kojeg su držale srijemsku frontu, iamao je svoj štab u Nuštaru kod Vinkovaca.

Da bi se izbjegli teži gubici pri proboju srijemske fronte, po zamisli Vrhovnog komadanta 1. armija s grupom od pet divizija trebala je predhodno likvidirati neprijateljske mostobrane na Savi kod Bijeljine i Brčog. Potom bi se istodobnim udarom ovih snaga s juga i jedinica 3. armije s lijeve obale Drave opkolila njemačka grupacija u Srijemu i uništila frontalnim udarom.

Uvodne borbe za likvidaciju srijemske fronte počele su u travnju 1945. Druga proleterska divizija oslobodila je 2. travnja Bijeljinu, a 6. travnja su 2, 5. i 17. divizija napale Brčko. Neprijatlj je razbijen i povukao se prema Žapanji. Orašje je oslobođeno 8, a Šamac 11. travnja. Zbog pomankanja desantnih sredstava, JA nisu tako brzo mogle prijeći Savu, lijevu oblu koje su uporno branile njemačke i ustaško—domobranske snage. Tek 10. travnja počeo je prijelaz preko Save, a tekao je sporo, tako da divizije Južne operativne grupe nisu stigle na vrijeme do Vinkovaca, gdje su se trebale spojiti s 3. armijom.

Glavne borbe za proboj srijemske fronte počele su ujutro 12. travnja 1945. godine. Iz 120 artiljerijskih oruđa otvorena je vatrena priprema, koja je trajala 15 minuta. Podržalo ju je 50 aviona iz grupe zrakoplovnih divizija Ja, koji su u dva naleta udarili po njemačkim položajima od Šida do Vinkovaca i Vukovara. Odmah nakon toga krenule su u juriš brigade divizija prve linije. Prva proleterska divizija brzo je probila njemačku odbranu i do 18 sati oslobodila Vukovar. Dosta joj je pomogla 5. brigada 21. divizije, koja je forsirala Dunav kod Sotina. Srpska 21. udarna divizija također je probila njemačku odbranu i krenula prema Vinkovcima. Makedonska 48. divizija je u 14 sati oslobodila Tovarnik, a 22. divizijaLipovac, prešla rijeku Spačvu i ovladala Apševcima. Veliku pomoć u proboju srijemske utvrđene zone pružila je 2. tenkovska brigada, koja je sa svojim tenkovima T-34 krenula prema Vinkovcima. Ujutro 13. travnja divizije 1. armije nastavile ssu napad i oko 9. sati sukobile se s Nijemcima istočno od Vinkovaca. Tamo su Nijemci pružili žesto otpor, pa se vodila borba za svaku kuću. Ipak, u 18 sati neprijatelj je istjeran. Tada se krenulo prema Đakovu, gdje su bili novi njemački položaji, zaposjednuti svježim snagama policijske divizije ''Stephan''. Đakovo se, međutim, nije moglo odmah zauzeti, jer u napadu nisu mogli sudjelovati tenkovi zbog pomanjkanja gorva, municije i ratervnih dijelova. Municija je nedostajala i artiljeriji, jer pomoć u ratnom materijalu nije stizala u dovoljnim količinama, iako je Generalštab JA u nekoliko navrata intervenirao kod komandanta 3. ukrajinske fronte, a maral Tito je s tim osobno upoznao komandanta te fronte, maršala Tolbuhina.

Prema narenju Generalštaba Ja, 3. armija dobila je u to vrijeme zadatak da forsira Dravu kod Valpova i Dunav kod Dalja, prijeseče komunikaciju Osijek—Našice, oslobodi Osijek i onda, ovisno o situaciji, upravi akcije prema jugu, prema Vinkovcima, ili u Podravinu, prema Našicma i Virovitici.

Položaje na desnoj obali Drave od Aljmoša do Donjeg Miholjca, branila je njemačka 11. divizija. Bila je iznenađena kada su divizije 3. armioje noću od 11. na 12. travnja 1945. počele forsirati Dravu kod Valpova i Osijeka i Dunav kod Dalja.Iako su dosta oskudjevale u pontonskim i desantnim sredstvima, divizije 3. armije uspješno su prešle Dravu, još istog dana oslobodile Vlapovo i uspostavile širi mostobran s kojeg su nastavile napadati. Nakon uličnih borbi, jedinice 51 divizije i Osječke brigade oslobodilesu 14. travnja Osijek. Sutradan je oslobođen i Donji Miholjac, pri čemu su pomagali dijelovi bugarske 3. divizije, a onda i Našice,. Koje su Nijemci i ustaše uporno branili. Tako je za samo tri dana bio očišćen od neprijatelja cijeli sektor Osijek—Našice—Miholjac, a time ugrožena pozadina njemačkih snaga kod Đakova i stvoreni uvjeti za nastavljanje napada preko Podravine prema Virovitici i Varaždinu.



OSLOBOĐENJE ISTRE, TRSTA I SLOVENSKOG PRIMORJA

Krupne pobjede koje je izvojevao NOVJ u drugoj polovici 1944. godine znatno su promijenile vojno—političku situaciju na jugoslavenskom ratištu. Pošto je bio oslobođen cijeli istočni i dio centralnog područja Jugoslavije, čime je stvorena stabilna i prostrana strateška pozadina na koju se oslanjao NOVJ, bitno su se promijenili uvjeti daljnjeg vođenja narodnooslobodilačnog rata, a stvorene su i mogućnosti da se prisupi reorganiziranju NOVJ-a u armiji suvremenog tipa.

Naredbom vrhovnog komandanta i povjerenika za narodnu odbranu maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita od 1. ožuljka 1945, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije preimenovana je u Jugoslavensku armiju, a Mornarica NOVJ-a u Jugoslavensku mornaricu. Istom naredbom Vrhovni je štab NOB-a i POJ-a reorganiziran u Generalštab Jugoslavenkse armije, kao neposredni organ Povjereništva narodne odbrane, za cjelokupne oružane snage.

Još 1. sječnja 1945. formirane su: 1. armija na dijelu strateške fronte u Srijemu, od diviizija dotadašnjeg 1. proleterskog korpusa; 2. armija na fronti u istočnoj Bosni od Južne operativne grupe divizija; i 3. armija od jedinica Glavnog štaba Vojvodine i 12. korpusa, na dijelu strateške fronte u Baranji i na Dravi. Četvrta armija formirana je 2. ožuljka na dijelu strateške fronte u Dalmaciji, Lici i Hrvatskom primorju od jedinica 8. i 11. korpusa, kao i Prve tenkovske, Artiljerijskae i Dopunske brigade, a operativno su joj bili potčinjeni 7. i 9. slovenski korpus. Jugoslavenska armija imala je u ožuljku 1945. godine 62 divizije otprilikes 800.000 boraca.

S takvom reorganizacijom, snažnom i modernom krenulo se u poslijednje obračune s neprijateljem. Jedan od takvih obračuna bile su borbe za oslobođenje Like, Hrvatskog i Slovenskog primorja i Istre. Taj zadatak dobila je 4. armija.

Ofenziva 4. armije imala je, međutim, ne samo neposredne vojne i političke ciljeve: pobijediti i isterati neprijatelja i osloboditi i taj dio domovine bego i prilično delikatnu međunarodno—političku pozadinu.

Kada se Josip Broz Tito u kolovozu 1944. sastao u Napulju s Churchillom, došao je do izvornih i vrlo preciznih podataka o britanskim namjerama, iz kojih se moglo zaključiti: prvo, da Britanci nemaju namjeru Jugoslaviji vratiti Istru i Slovensko primorje, i drugo, da saveznici planiraju da se iskrcaju i Istri, što je moglo do kraja zakomplicirati situaciju oko vraćanja tih teritorija Jugoslaviji. Zato se sjelokupna aktivnost 4. armije odvijala pod Titovom devizom ''Tuđe nećemo, svoje ne damo!'' Vojni sadržaj ove lozinke bio je da je 4. armija morala djelovati brzo, kako bi se, prodorom preko Like, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, što prije pojavila u Istri, Slovenskom primorju i u dolini Soče, gdje se nalaze prirodne granice jugoslavenskog etničkog teritorija. Ni na sastanku u Beogradu između maršala Tita i feldmaršala Alexandera, vrhovnog komandanta savezničkih snaga u Italiji, na kojem su sastanku razrađeni elementi koordinacije zajedničkih akcija, kao i pomoći i podrške, nije rešeno pitanje vraćanja Jugoslaviji onih tertitorija koji su joj odeti nakon prvog svjetskog rata. Prema tome, 4. armija imala je pred sobom povijesni zadatak – oslobođenje Istre i Slovenskog primorja. Ali na tom njezinom putu, dugačkom više od 500 km, koji je počinjao na fronti u Lici a završavao na Soči, nalazile su se krupne neprijateljkske snage: dve njemačka korpusa – 15. brdski i 97. armijski – sa 130.000 vojnika, odlučnih da spriječe 4. armiju u izvršenju njezina zadatka.

Kada je počela ofenziva u Lici, 4. armija je u svojem sastavu imala devet divizija, odnosno 70.585 boraca i rukovodilaca, tako da je odnos snaga bio za nju krajnje nepovoljan. Zbog toga je Štab 4. armije odlučio da maksimalno aktivira jedinice u neprijateljskoj pozadini – 7. i 9. slovenski te 111. korpus – probije frontu u Lici, okruži i uništi neprijatelja u Lici, Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju i ne dopusti mu da odstupi prema Rijeci. Zatim da prodre u Istru i Slovensko primorje i izbije na Soču prije nego što savezničke snage stignu do sjeverne Italije. U ofenzivi 4. je armija računala na podršku stanovništva Istre i Slovenskog primorja kao značajan faktor u borbi.

Ofenziva 4. armije počela je 20. ožujka 1945. tj. deset dana prije nego što je bilo odlučeno u Beogradu, na sastanku Tito—Alexander. Prema početnom planu, jedinice 4. armije trebale su izbiti u dolinu Soče 15. svibnja, tj. za 57 dana.

Prva etapa ofenive 4. armije bio je napad u istočnaj, a onda u zapadnoj Lici. U početku svi su napori bili usredotočeni na razbijanja njemačkog 15. korpusa, s namjerom da mu se spriječi odstupanje prema Rijeci na staru jugoslavensko—talijansku granicu. Glavne snage 4. armije – 13, 19, 20. i 26. divizija, podržane tenkovima i artiljerijom – sručile su se 20. ožuljka na njemačko—ustašku odbranu u istočnoj Lici. Nakon dvodnevnih borbi neprijatelj je bio potpuno razbijen, a jedinice 4. armije izbile su pred Bihać. Nijemci su prema Bihaću uputili svoju svježu 104. diviziju, ali za sve je bilo kasno. Bihać je ubrzo oslobođen prodorom divizija 4. armije i akcijom Hrvatskog 4. korpusa iz neprijateljske pozadine, iako u prvotnom planu oslobođenje Bihaća nije bilo predviđeno ovom operacijom.

Pošto se uspješno, za samo osam dana, svršila prva faza ofenzive 4. armije, glavna grupacija upućena je u zapadnu Liku. Osnovni cilj bio je osloboditi Gospić, Otočac, Perušić i pojaviti se pred Senjom te tako otvoriti put prema Rijeci. Uz obalu Jadrana i prema Pagu i Rabu nastupila je 9. divizija, dok se 20, 26. i 13. divizija uputila prema Gospiću i Perušiću, a 19. divizija prema Otočcu. Za to vrijeme su 7, 8. i 34. divizija osiguravale napad os Slunja i Karlovca, vezujući čvrsto za sebe njemačku 104. diviziju i druge snage. Pred 4. armijom nalazila se njemačka 392. i ustaška 11. divizija. Napad je počeo istodobno na cijeloj fronti 4. armije 4. travnja 1945. Još istog dana probijena je njemačko—ustaška odbrana od Karlobaga---Gospića—Perušića do Vrhovina i ta su mjesta oslobođena. Tada je nastavljeno gonjenje desetkovanih neprijateljskih snaga. Jedinice 19. i 26. divizije odsjekle su njemačku grupaciju kd Senja i prodrle na sektor Ogulina.

Sredinom travnja 1945. jedinice 4. armije izbile su na liniju Crikvenica—Lokve i za 27 dana oslobodile Liku, Gorski kotar i Hrvatsko primorje. Armija je prodrla oko 200 km u dubinu njemačke odbrane i, što je najbitnije, potpuno razbila i uništila njemački 15. brdski korpus. Ostali su samo neki njegovi beznačajni dijelovi. Sada je 4. armija bila spremna za prodor u Istru i Slovensko primorje, gdje su već uspješno djelovale jedinice slovensko9. korpusa, jačine dvije divizija. Ali ispred 4. armije sada se našao potpuno svjež, dobro opremljen i borbeno osposobljen kompletan njemački 97. armijski korpus, koji je inače pripadao grupi armija ''C'', raspoređenoj u Italiji. Njega je njemačka vrhovna komanda dodijelila grupi armija ''E'' u Jugoslaviji i uputila prema 4. armijina frontu između Rijeke i Snježnika, sa zadatkom da joj ne dopusti prodor u Istru i Slovensko primorje.

Kada je 4. armija stigla pred Istru, njemački 97. armijski korpus imao je četiri divizije – 188. i 237. pješadijsku, 24. diviziju kraških lovaca i talijansku fašističku 10. MAS divizijzu te niz drugih svojih jedinica i jedinica komande Jadranske primorske oblasti: oko 90.000 vojnika. Na riječkoj fronti bile su 188. i 237. divizija i borbene grupe ''Rijeka'' i ''Reindl''.

Za to su vrijeme savezničje snage u Italiji, na liniji Bologne, počele ofenzivu 9. travnja i do 17. travnja probile prvi odbrambeni njemački pojas. One su 24. travnja izbile u dolinu rijeke Po. Talijanskipartizani oslobodili su u međuvremenu velik teritorij sjeverne Italije i osigurali savezničkim da brže prodiru prema Soči. U Caserti je 29. travnja njemačka komanda grupe armija ''C'', bez znanja Berlina, potpisala kapitulaciju, koja je formalno stupila na snagu 2. svibnja.

Imajući na umu cjelokupni razvoj događaja i postavljeni zadatak, komanda 4. armije odlučila je da, bez velikih i drugih priprema, odmah produži ofenzivu na prlazima Rijeci, prodre u Istru i izbije na Soču prije nego što onamao stignu savezničke divizije iz Italije.

Za četiri dana, od 17. do 21. travnja, jedinice 4. armije slomile su otpor neprijatelja na liniji Lokve—Crikvenica i odbacile njemačku 237. diviziju na Rječinu i pred Klanu. Na toj liniji neprijatelj je prešao na presudnu i aktivnu odbranu, u namjeri da između Rijeke i Snježnika, služeći se fortifikacijskim utvrđenjima stare jugoslavensko—talijanske granice, zaustavi napad 4. armije.

U to vrijeme jedinice 9. i 26. divizije i Kvanerskog odreda mornaričke pješadije oslobodile su Krk, Lošinj i Cres. Četvrta je armija time izbila širokim frontom pred Istru i Slovensko primorje i stvorila uvijete za nastupanje prema Trstu i Soči.

Najveći problem pred kojim je stajala 4. armija bila je opskrba, ne toliko zbog dužine opskrbnih komunikacija, koliko zbog sve čašće nestašice borbenih i drugim materijalnih sredstava. Feldmaršal Alexander je u Beogradu obećao da će britansko—američki saveznici redovito opskrbljavati 50.000 boraca 4.armije, međutim, i pored intervencije maršala Tita, oni su potpuno smanjivali i neredovito dostavljali obećanu pomoć. Zbog toga su se dopisivali saveznička komanda u Italiji i naš Generalštab. Iz Londona Churchill je javio Alexanderu da je ''došlo vreme da se prekine s pomoći koja se dostavlja Titu'' i da se ''za to prodađe dobar izgovor''. Istodobno, postepeno je jenjala i saveznička zrakoplovna podrška i pomorska zaštita. Ni 1. i 2. eskadrila iz Zemunika nije se poslije borbi kod Sušaka često pojkavljivala na fronti.

Proboj njemačke odbrane između Rijeke i Snježnika počeo je 21. travnja. Na fronti oko Klane i Rijeke došlo je do žestokog sudara glavnih grupacija, koji se pretvorio u borbu na mjestu. Ni poslije uvođenja 26. divizije u borbu situacija se nije promijenila. Na vrlo malom prostoru sudarilo se šest divizija (četiri naše i dvije njemačke), oko 50.000 vojnika (25.000 naših boraca i 25.000 Nijemaca). Pri takvom stanju, 4. armija nije mogla probiti njemačke položaje i otvoriti put prema Trstu. Bio je to jasan znak da je njemačka komanda na riječkoj fronti bila odlučna da pošto—poto spriječi 4. armiju da prodre u Istru i Slovensko primorje i da kao prva izbije na Soču.

Dok su se na riječkoj fronti vodile žestoke i neprekidne borbe, na krilima su vladali povoljni uvmenevar u dubinu njemačkog rasporeda, točno tamo gdje se nalazio glavni cilj kojem je tražila 4. armija. Na prijedlog druga Tita, počeo je obuhvatni manevar oko njemačke riječke grupacije prema Trstu i Soči. Na desnom krilu, u rajonu Prezida i Čabra, nalazila se 20. divizija. Ona je ojačana 11. brigadom 26. divizije, dva tenkovska bataljona i potrebnom artiljerijom. Ujutro 27. travnja krenula je prema Ilirskoj Bistrici i Šentperu (današnja Pivka), čvrsto je zaposjela komunikaciju Rijeka—Ljubljana i ugrozila njemački 97. armijski korpus sa sjevera. Grupaciju 4. armije uspješno je osiguravao slovenski 7. korpus, koji je izdvodio ofanzivne akcije u notranjskoj i Beloj Krajini i time dao velik dobrinos uspjehu ofanzive prema Trstu.

Na lijevom krilu 4. armije nalazila se, na Cresu i Lošinju, 9. divizija i Kvarnerski odred mornaričke pješadije. Oni su 24. travnja počeli iskrcavanje na istočnoj obaliIstre i zatim krenuli prema Opatiji, Prazinu i Puli, koje su narednih dana oslobodili. Dosta im je pomogla 43. istarska divzija, koja je zabacila u pozdinu i izvila u središnji dio Istre.

U cjelokupnom ovom manevru veliku ulogu imale su 30. i 31. divizija slovenskog 9. korpusa. One su dobile zadatak da se brzo pojave na Soči i Trstu, prije dolaska savezničke snaga iz sjeverne Italije. Kako su savezničke divizije u dolini Poa prodirale vrlo brzo jer ispred sebe nisu nailazile ni na kakav njemački otpor, one su se kretale brzinom svoje motorizacije. Činilo se da će uspjeti prije divizija 9. slovenskog korpusa stićui do Soče i samog Trsta. Naše su snage ipak bile brže.

Ujutro 29. travnja počelo je koncentrično nastupanje jedinica 4. armije prema Trstu. Sa sjevera krenula je u napad slovenska 30. divizija, koja je već sutradan prosjekla komunikaciju Trst—Tržič, napala Opčinu i prodrla u Trst. Za to je vrijeme 31. slovenska divizija krenula na zapad prema Soči i 1. svibnja oslobodila Goricu i Tržič, zarobivšii oko 1.500 neprijateljskh vojnika. Predvečer 1. svibnja jedinice 30. divizije izbile su na Soču, gdje su došle u dodir s prethodnicom 2. novozelandske divizije, koja je dolazila sa zapada. To je ujedno bio i prvi dodir jedinica 4. armije sa savezničkim trupama, otprilike 80 km zapadno od Trsta. Sjeverno od Gorice jedinice Operativnog štaba za zapadnu Primorsku oslobodile su Tolmin, Kobarid, Bovec i Tarcento, zarobivši oko 3.000 neprijateljskih vojnika.

Dok je 9. slovenski korpus izbijao na rubove Trsta i manjim dijelovima prodirao u grad, s istoka su prema Trstu hitale ostale snage 4. armije, i to 20. divizija prema Sežani, Opčini i Trstu, a 9. divizija od Pazina preko Buzeta na Kopar i Trst. Koncentričan napad na grad Trst otpočeo je 1. svinbnja u ranim jutarnjim satima. Prva je poškla u napad 20 divizija. Njezina 8. i 10. brigada prodrle su brzo u središte grada i izbile pred tvrđavu San Giusto, iz koje su se Nijemci ogorčeno branili. Od Buzeta je u Trst s južne strane upala 9. divizija i prodrla u središte grada, dok je 3. brigada 43. istarske divizije čistila od neprijatelja poluotok Milje. Slovenska 30. divizija već je vodila borbu u Trstu. Do kraja dana gotovo je cijeli grad bio oslobođen. U toj velikoj borbi zaoslobođenje Trsta značajnu ulogu imale su jedinice Komande grada Trsta, koje su oslobodile velik dio grada i osigurale 9, 20. i 30. diviziji brz ulazak u grad. Istodobno se za Opčinu vodila žestoka borba, koja je produžena i sutradan, kada su se Nijemci predali.

Dok se u rajonmu Opčine 2. svibnja još vodila borba, u Trsku se se dovršavala likvidacija neprijateljskog otpora na preostalim izoliranim točkama. Jedinice 9, 20. i 30. divizije, zajedno s partzanima Komande grada Trsta, potpuno su uništile preostale neprijateljske snage. Jedino su se u tvrđavi San Giusto Nijemci žilavo opirali. Oko 17 sati 2. svibnja stigli su saveznički tenkovi pred tvrđavu. To su bile prve savezničke jedinice koje su ušle u Trst.

Po oslobođenju Trsta, u gradu je ostala 20. divizija i dijelovi 9. divizije, dok su ostale snage prebačene u rajon Ilirske Bistrice. Zbog zajedničkih akcija s otalim snagama Jugoslavenske armije u presijecanju odstupnice njemačkim trupama koje su se povlačile prema Austriji, formiran je 3. svibnja kod Trsta Motorizirani odred 4. armije. Upućen je odmah preko Gorice, Tolmina, Bovca u Celovec, gdje se spojio s jedinicama 3. armije.

Sve to vrijeme na riječkoj fronti žestoke borbe nisu jenjavale. Tamo su 13, 19. i 26. divizija stezale obruč oko glavnine njemačkog 97. armijskog korpusa, koji se, ugorožen sa svih strana od snaga 4. armije, pokušavao probiti iz okruženja preko Ilirske Bistrice i Postojne za Ljubljanu. Oko 20.000 njemačkih vojnika nije imalo drugog ilaza nego da 3. svibnja počne s probojem prema Ilirskoj Bistrici. Prethodno su porušiili sve instalacije u riječkoj luci. Ujutro 3. svibnja Nijemci su krenuli u proboj, ali nisu stigli do Ilirske Bistrice. Onamo su već stizali dijelovi 7. banijske i 8. kordunaške divizije iz 4. korpusa, koje je uputio Generalštab da ojačaju frontu 4. armije. U noći od ¾. Sivbnja Nijemci su se uspjeli donekle ukliniti u raspred snafa 4. armije, ali se nisu mogli probiti dalje. Oko okružene njemačke grupacije našle su se 7, 8, 13, 19, 26. i dijelovi 43. istarske divizije i sabili je na prostor 8 X 13 km. Nijemci više nisu imali snage za daljni proboj. Nikakva pomoć nije im mogla stići, jer su jedinice 29. hercegovačke i 7. slovenskog korpusa oslobodile Postojnu i Rakek i stigle do Ljubljane. Komandant njemačkog 97. armijskog korpusa, general Ludeig Kubler, zatražio je pregovore, koji su 7. svibnja završeni potpunom kapitulacijom njemačke riječke grupacije. Našim jedinicama predalo se više od 16.000 njemačkih vojnika i oficira, na čelu s komandantom korpusa i cjelokupnom opremom i naoružanjem. Time je 7. svibnja konačno prestao svaki otpor neprijatelja pred 4. armijom. Nakon vjekovnog ropstva, Istra, Trst i slovensko primorje bili su oslobođeni.

Za 49 dana neprekidnih borbi koje je vodila 4. armija od Like do Soče ona je potpuno uništila sva njemačka armijska korpusa s osam divizija i više samostalnih brigada, pukova i bataljona. Zaplijenjeno je 30 tenkova, 840 topova, 536 minobacača, 1680 mitraljeza i 872 motorna vozila. Bio je ro jedan od najvećih poraza koje je neprijatelj imao na jugoslavenskom ratištu u NOR-u.Ni jedna nepriajteljska operativna jedninica koja se nalazila ispred 4. armije nije se uspjela povući iz Jugoslavije. Tu je našla svoj kraj.

Na III kongresu omladine Jugoslavije, u svibnju 1946. godine, drug Tito je rekao: ''Kada smo vodili borbu za oslobođenje naše zemlje, nikada nismo pustili iz vida da treba da oslobodimon našu braću izvan naše zemlje. Mi smo taj zadatak izvršili, i časno ga izvršili. Izvršili smo ga tim lakše jer je i narod u Istri, Tstu i Slovenskom primoriju dao sve od sebe, borio se da bi se oslobodio, da bi stupio u zajednicu sa braćom u Jugoslaviji. . .''



ZAVRŠNE BORBE ZA OSLOBOĐENJE BOSNE I HRVATSKE

Probojem srijemske fronte, njemačko—ustaške snage bile su dovedene u težak položaj. Jedinice njemačkog 21. armijskog korpusa teškom su se mukom probijale iz doline Bosne na sjever, jedinom komunikacijom koja od Doboja preko Dervente izbija u Slavonski Brod.

Da bi što veće neprijateljske snage bile uništene još za njihova povlačenja, 2. armija je od Generalštaba JA dobila naredbu da nastupa prema Doboju, Banjaluci, Bosanskom Novom i Karlovcu i da koordinira akcije s 1. armijom u Posavini i 4. armijom u Lici i Gorskom kotaru.

Ujutro 5. travnja 2. armija je prešla u napad na cijeloj fronti od Tuzle. Prema Modriči krenula je 23. i 25. divizija, a prema Doboju 45, 23. i 28 divizija. Na liniji Doboja Nijemci su pružali najžešći otpor, a u nekoliko navrata prelazili su i u protunapade.

I dok je 27. armija 3. korpusa 11. travnja napala Zavidoviće i potisla Nijemce i ustaše prema Maglaju, kamo je već bila prodirala 53. divizija 5. korpusa, pripremao se opći napad 2. armije na Doboj. Operacija je počela ujutro 15. travnja. Puna dva dana trajale su borbe oko Doboja, a onda su ga Nijemci, gotovo potpuno razorenog, napustili. Porušili su mostove na Bosni, željeznička postrojenja i električnu centralu. Jedinice 2. armije nastavile su goniti neprijatelja prema Derventi i Brodu, a od Vinkovaca je napadala 1. armija. Brod je, osim toga, bio izložen i pritisku sa sjevera, odakle su prodrle jedinice 3. armije. U takvoj situaciji general Lohr je naredio da se prilazi Brodu brane pošto—poto i da se za to angažiraju i snage koje pristižu iz Bosne. Za odbranu Broda Nijemci su još ranije utvrdili liniju od Našića preko Đakova i Vrpolja, kao i greben Dilja, a po dubini Pleternicu i Slavonsku Požegu.

U noći od 14. na 15. travnja 21. divizija 1. armije izvršila je napad na Đakovo, ali bez uspijeha. Tada su u borbu uvedene i druge snage – 1. proleterska, 48. i 5. divizija, a onda i 6. proleterska divizija. Navečer 15. travnja oslobođeno je Đakovo, pa su jedinice krenule prema Pleternici i Brodu.

Kako se njemačke snage još nisu bile povukle iz Bosne, Nijemci su svim raspoloživim snagama nastojali zadržati Pleternicu. Zbog toga je kod Pleternice došlo do najžešćeg sudara, u kojem su obje strane pretrpjele velike gubitke. Pleternica je oslobođena tek 20. travnja, a u noći istog dana i Brod. Jedinice JA nastavile su nastupanje prema Novoj Kapeli i Okučanima, kamo su stigle 24. i 25. travnja.

Usporedo s nastupanjem 1. armije, Podravninom se kretla i 3. armija. Poslije oslobođenja Našica neprijatelj je pružio jači otpor kod Feričanaca, ali je savladan.

Tada su u sastav 3. armije ušle 12. i 40. divizija 6. korpusa, , a iz 1. armije prebačena je 17. divizija. Ovako ojačana, 3. armija se prikupila u rajonu Našića.

Borbe za Viroviricu, s izmjeničnim napadima i protunapadima, trajale su tri dana, tako da je grad odlobođen 25. travnja. Tada su Nijemci zaposjeli nove položaje na liniji Pitomača – Grubišino Polje i povezali fronru s onom na rijeci Ilovi pred 1. armijom.

Druga armija djelovala je na desnoj obali Save i 19. travnja s 23. divizijom oslobodila Derventu, a sutradan i Bosanski Brod. Iza linije fronte u donjem oku rijeke Bosne, oko Odžaka, ostala je veća ustaška grupacija, koja se borila do kraja svibnja, kada je razbijena i uništena. To, međutim, nije smetalo 2. armiji da nastavi ofenzivu prema Gradiški, Dubici i Banjaluci. U sastav 2. armije ušle su 22. travnja 3, 37, 4, 10, 39. i 53. divizija iz 2. i 5. korpusa. Bosanska i Nova Gradiška oslobođene su 24. travnja, a neprijatelj je tada napustio Banjaluku.

Tako je u desetodnevnim operacijama kroz Podravinu i Posavinu 1, 2. i 3. armija, uništviši znatne neprijateljske snage, izbila u širokoj fronti na liniju Drava – Bilogora – Ilova – Una.

Komandant ''Jugoistoka'', general Lohr, u dogovoru s poglavnikom NDH Pavelićem, odlučio je da 1, 2. i 3. jugoslavensku armiju zadrži na liniji Drava – Ilova – donji tok Une – Kupa – Karlovac. On je, igrajući na kartu razdora među saveznicima, računao da će zadržavanjem jugoslavenske armije istočno od Rijeke i Zagreba učiniti uslugu anglo-amerikim snagama i da će oni znati to cijeniti. Nadao se, naime, da će time za Njemački Reich i njegove saveznike postići povoljniji ishod rata. Nastojao je pošto—poto spriječiti prodor Jugoslavenske armije do državnih i etničkih granica Jugoslavije, angažirajući pr tome i preostale snage kontrarevolucije – ustaše, četnike i slovenske domobrane. Zbog toga je na navedenu liniju bacio sve raspoložive snage. Tako se pred 3. armijom našao njemački 15. kozački korpus, pred 1. armijom njemački 34. i 21. armijski korpus i šest ustaško—domobranskih divizija (oko 100.000 vojnika), na unskoj fronti pred 2. armijom bio je 15. brdski armijski korpus, a na karlovačkom sektoru njemački 91. armijski korpus s njemačkim i ustaško—domobranskim divizijama, ukupno 12 njemačkih i 15 ustaško—domobranskih divizija s više od 260.000 vojnika.

Prateći razvoj događaja na fronti 1, 2. i 3. armije, Generalštab JA uporno je nastojao ostvariti ideju o okruženju i uništenju njemačkih i kvinslinških snaga na tlu Jugoslavije. Stoga je, direktivom od 20. travnja 1945. naredio 1. armiji da što prije izbije u rajon Zagreba, 2. armiji da nastupa prema Karlovcu i dalje prema Novom Mestu, 3. armiji da goni neprijatelja kroz Podravinu, a 4. armiji da forsira nadiranje prema Trstu.

Sa svojih sedam divizija (1. i 6. proleterksa, 5, 11, 21, 42. i 48.), 1. armija izbila je narijeku Ilovu od Grubišinog Polja do Banove Jaruge. Kako štab 1. armije nije raspolagao točnim podacima o jačini, rasporedu i namjerama neprijatelja, naredio je da se iz pokreta prijeđe Ilova i nastavi prema Čazmi, Dugom Selu i Zagrebu. Naš zbog toga je 26. travnja samo 6. proleterska divizija uspjela forsirati Ilovu i stvoriti mostobran, dok su to ostale snage učinile tek idućeih dana. General Lohr je, međutim, uočio veliku opasnost koja prijeti njemačkom raspodelu, pa je naredio protuudar. Uspjelo mu je, zaista, da nekoliko dana zdarži 1. armiju na tim položajima i tek 30. travnja navečer počeo je organizirano povlačenje svoje jedinice prema Zagrebu. U međuvremenu je štab 1. armije sredio svoje snafe i poduzeo gonjenje neprijatelja. Od 1. do 4. svibnja sve divizije 1.armije prešle su Ilovu i krenule prema Čazmi i Kutini.

I na pravcu nastupanja 3. armije vodile su se u Podravini oštre borbe. Od 26. do 29. travnja svi pokušaji 3. armije da probije neprijateljsku odbranu zapadno od Virovitice ostali su bez uspjeha. Tek pošto se 11. njemačka divizija povukla prema Bjelovaru, snage JA uspjele su zauzeti greben Biogore i narušiti neprijateljsu odbranu u Podravini. Tada su divizije 3. armije produćile prema Đurđevcu, Koprivnici i Bjelovaru. Nakon oštrih uličnih borbi 3. armija je 2. svibnha razbila njemačku odbranu i oslobodila Đurđevac, a dva dana kasnije i Bjelovar. Navečer 5. svibnja njezine jedinice prodrle su u Koprivnicu i poslije kratkih uličnih borbi grad je oslobođen. Naprijatelj se povukao na liniju Ludbreg - Varaždinske Toplice, s namjerom da na toj liniji zaustavi napredovanje 3. armije.

Za to vrijeme je 2. armija južno od Save prikupljala Unsku operativnu grupu, sastavljanu od 23, 8, 39. i 45. divizije, zbog forsiranja Une između Dubice i Bosanskog Novog. Od 3, 4. i 10. sivizije i 34. divizije 4. korpusa dormirana je Karlovačka operativna grupa zbog napada na Karlovac. Napad je počeo 27. travnja. Unska operativna grupa sapala je Bosansku Dubicu, a sutradan i Bosanski Novi. Neprijatelj je pružio žestok otpor, pa su borbe trajale više dana. Tek 1. svibnja oslobođen je Bosanski Novi, a sutradan i Kostajnica. Pri povlačenju neprijatelj je porušio sve mostove, osim mosta u Bosanskom Novom, jer su ga u tome spriječile jedinice 39. divizije.

Karlovačka operativna grupa divizija prikupila se oko Ogulina i Vrbovskog i do 1. svibnja podišla vanjskoj odbrani Karlovca. Odbranom Karlovca rukovodio je štab njemačkog 91. armijskog korpusa, koji je posebno zaposjeo područje oko Generalnskog Stola. Napad je počeo 1. svibnja. Razvila su se žestoke borbe, koje su trajale i sutredan, kada je Karlovačka operativna grupa divizija izbilana položaje pred samim gradom. Napad se nastavio i u noći od 2. na 3l. Svibnja. Poslije nekoliko uzastopnih juriša u žestokom okršaju neprijatelj je pomalo sabijan prema Karlovcu. Šestog svibnja zauzet je veći dio grada, a sutradan je Karlovac oslobođen. Jedinice JA nastavile su prema Samoboru.

Unska operativna grupa divizija brzo je prodirala uz desnu obalu Save prema Zagrebu. Ona je 5. i 6. svibnja oslobodila Slunj, Petrinju, Sisak i niz gradova u gornjem toku Kupe te izbila na komunikaciju Karlovac - Zagreb i tako spriječila neprijatelja da se iz Karlovca povuče prema Zagrebu.

Otpor njemačkih snaga počeo je potkraj travnja i na početku svibnja naglo popuštati na svim savezničkim frontama, osim u Jugoslaviji. U sjeverozapadnim dijelovima zemlje jedinice JA nalazile su mjestimice na vrlo žilav otpor. Međutim, nastupanje 1, 2. i 3. armije nazadrživo se nastavljalo prema sjeverozapadnim granicama Jugoslavije. Treća armija je 6. svibnja razbila neprijateljsku odbranu i oslobodila Ludberg, a sutradan Varaždin i Varaždinske Toplice. Prva armija je tih dana prešla rijeku Čazmu, ovladala rajonom Čazme i Kutine i nastavila nastupanje prema Zagrebu. Druga armija je krenula prema Brežicama, Novom Mestu i Samoboru.

Istodobno je 45. divizija 2. armije prodirala desnom obalom Save prema Zagrebu. Njezine dvije brigade prešle su 8. svibnja Savu kod Jakuševca, južno od Zagreba, i ušle u grad. Zauzele su radio-stanicu, naselje Trnje, glavni kolodvor, Trg kralja Tomislava i aerodrom. U Zagreb je popodne ušla i 39. divizija. Glavni grad Hrvatske bio je oslobođen.




OSLOBOĐENJE SLOVENIJE

Osmog svibnja 1945, kada je delegacija njemačke vrhovne komande u Berlinu potpisala bezuvjetnu kapitulaciju, u Jugoslaviji su se njemačke snage još nalazile u Sloveniji. Do tada je bilo oslobođeno samo Slovensko primorje i dio Notranjske i Dolenjske. Njemačke snage u Jugoslaviji nisu, međutim, poštovale odredbe akta bezuvjetne kapitulacije i u još neoslobođenim dijelovima Slovenije nastavile su pružati otpor. Rat se nastavio i poslije rata. Zašto?

Sedmog svibnja, sat prije potpisivanja preliminarne kapitulacije njemačke vojske u Reimsu u Francuskoj, veliki admiral Karl Donitz, kojega je Hitler imenovao svojim nasljednikom, uputio je vrhovnom komandantu „Jugositoka’’, felsmaršalu Kesselringu, naređenje da odmah obustavi sva neprijateljstva protiv Britanaca i Amerikanaca, a da ispred Crvene i Jugoslavenske armije sve trupe što brže povuče na zapad. Načelnik Kesserlingovog štaba je 7. svibnja uvečer naredio trupama preko radija kapitulaciju. Za pregovore o predaju Amerikancima i Britancima odredio je komandanta 34. armijskog korpusa, za pregovore sa Sovjetima komandanta 2. oklopne armije, dok za pregovore sa Jugoslavenima nije odredio nikoga. Admiral Donitz je u proglasu cojnicima grupe armija „Jugoistok’’, pod Lohrovom komandom, čak naglasio da se Njemačka sada mora boriti jedino zbog toga da bi što više ljudi spasila od „boljševizma i robovanja’’. Tako su Nijemci, u nastojanju da se iz Jugoslavije probiju u Austriju i time izbjegnu da ih zarobi Jugoslavenska armija, nastavili pružati otpor jugoslavenskim jedinicama koje su ih gonile i zaokruživale, oslobađujući ujendo još preostale okupirane dijelovi zemlje.

Ofenziva slovenskog 7. korpusa za oslobođenje Doljenjske i Notranjske počela je prvih dana svibnja 1945. napadom na Kočevje. Grad su uporno branile njemačke policijske jedinice i domobranske čete, nadajući se da će se okruženi njemački 97. armijski korpus kod Ilirske Bistrice ipak probiti prema Ljubljani. Prema Ljubljani je, međutim, već krenula 29. divizija 4. armije, i to preko Postojne. Ona je 3. svibnja oslobodila Rakek, Cerknicu, Planinu i Logatec, a 5. svibnja Vrhniku, stigavši tako u predgrađe Ljubljane. Nijemci su se tada još nadali da će držanjem Ljubljane osigurati sebi uredno povlačenje iz Slovenije ili da će onamo stići anglo-američke trupe kojima bi se predali. Na tu kartu igralo je i slovensko rakcionarno vodstvo. Ono je 3. svibnja sazvalo u ljubljani predstavnike predratnih političkih građanskih partja i obrazovalo tzv. „Narodni odbor’’, a domobranske jedinice pretvorilo u tzv. Slovensku narodnu vojsku. Dva dana kasnije, 5. svibnja, viši vođa SS-a i policije u 18. vojnom okrugu i komandant pozadine grupe armije „E’’ Erwin Rosener predao je vlast Leonu Rupniku, koji se nje odrakao u korist „Narodnog odbora’’. Sve je to podsjećalo na karikaturu jedne vojne i političke agonije.

Pošto je 7. korpus u noći od 3. na 4. svibnja oslobodilo Kočevje, neprijatelj je brzo odstupio prema Ljubljani da bi zaposjeo odbrambene položaje pred samim gradom. Petog svibnja oslobođena je Ribnica i Suha Krajna, sutradan Veliko Lašće, zatim Grosuplje i Višnja Gora. Tamo je presječeno odstupanje njemačkim snagama iz Novovog Mesta, zbog čega su one skrenule prema Savi. Tada su počele borbe s njemačkim snagama pred samom Ljubljanom. Kako su Nijemci nastojala što duže održati grad u svojim rukama, okršaji su bili žestoki. Ali pod pritiskom napada divizija 7. korpusa i jeidnica 29. divizije neprijateljev otpor je popustio. U noći od 8. na 9. svibnja Nijemci su napustili Ljubljanu, u koju su - oduševljeno dočekane - umarširale oficirska škola Glavnog štaba Slovenije i jedinice 29. hercegovačke divizije i 7. slovenskog korpusa. Dok je 18. slovenska divizija ostala u Ljubljani, 15. divizija krenula je prema Kamniku i Trojanima. Prema Gorenjskoj uputila se 29 divizija, i sutradan, 10. svibnja, oslobodila Škofju Loku i Kranj te se povezala s Jaseničko-bohinjskim partizanskim odredom, koji je u međvremenu oslobodio cijelu dolinu Bohinja i osigurao brz prodor Motoriziranog odreda 4. armije, koji je dolazio iz Trsta, prešao Vršić i uputio se prema Jasenicama da zatvori željeznički tunel kod Hrušice i prodre u Korušku.

U neposrednoj vezi s desnim krilom slovenskog 7. korpusa bile su divizije 2. armije. Pet divizija ove armije (45, 39, 10, 4. i 3) dobile su poslije odlobođenja Karlovca i Zagreba naređenje Generlaštaba da gone neprijatelja prema Zidanom Mostu i Celju sve dok se ne preda.

Kada su forsirale Savu između Brežica i Zidanog mosta, rezoružale su 7. SS diviziju „Prinz Eugen’’ i 373. legionarsku diviziju.

Sjevernije od Zagreba gonjanje nepriajtelja preuzela je 1. armija. Dvije jače neprijateljske grupe zarobljene su na Sljemenu kod Zagreba i u rajonu Donjeg Bukovca; kod Klanjaca je zarobljane čitava njemačka 41. pješadijska divizija, a južno od Klanjca razoružana je glavnina njemačke 181. divizije.

Podravinom je nastupala 3. armija. Napadi njezinih divizija bili su dobro sinhronizirani i dosta snažni. Vojvođanska 51. divizija izbila je 9. svibnja u Ptujsko polje i, lomeći slabiji neprijateljski otpor, u suradnji s bugarskim jedinicama iz sastava 3. ukrajinske fronte oslobodila Ptuj. U Ptuj je istodobno izbila slovenska Prekomurska partizanska brigada, koja je došla iz Murske Sobote preko Lutomera. U Prekomurje su, naime, iz južne Mađarske izbije jedinice sovjetske 57. armije i zajedno sa slovenačkim partizanima oslobodile Lendavu i Mursku Sobotu. Tada su sovjetske jedinice stale zapadno od Murske Sobote. U Maribor su prvo ušli slovenski partizani i radnici, a zatim vojvođanska 51. divizija i bugarske snage.

Od Maribora je 3. armija nastavila prema Dravogradu, gdje je došala u dodir sa slovenskom 4. operativnom zonom, koja je zatovrila sve pravce koji iz Slovenije vode u Austriju. Glavni štab Slovenije još je 2. svibnja naredio 4. operativnoj zoni da u Korušku uputi svoju 14. diviziju. Tri brigade ove divizije napale su 3. svibnja Dravograd i Črnu, ali ih nisu mogle zauzeti jer ih je neprijatelj žestoko branio zbog sovjeg povlačenja u Austriju. Kako u Koruškoj još nije bilo savezničkih snaga, pojava slovenske 14. divizije bila je od posebnog renski vojno-političkog značenja. Izbijanjem brigada 14. divizije na področje Železne Kaple naprijatelju je bilo zatvoreno odstupanje prema koruškim jezerima.

U međuvremenu vlast u Koruškoj preuzela je tzv. Privremna koruška zemaljska vlada, koju je od predstavnika predratnih političkih stranaka na brzinu formirao nacistički gaulajter Koruške. Njezin je zadatak bio da olakša anglo-američku okupaciju Koruške i da, ujedno, sprečava aktivnosti narodnooslobodilačkog pokreta.

U Celovec (Klagenfurt) su samo tri sata nakon britanskih tenkova, 8. svibnja stigli borci Koruškog partizanskog odreda i jadan bataljon Koruškog partizanskog odreda. Zatim je u Celovec stigao i Motorizirani odred 4. armije od Trsta i Gorice.

Kada su oko njemačke grupe armija „E’’ na prostoru oko Celja, Dravograda i Ljubljane 9. svibnja našlo 20. divizija iz sastava jugoslavenske 1, 2, 3. i 4. armije, slovenskog 7. korpusa i 4. operativne zone Glavnog štaba Slovenije, bilo je očito da general-pukovniku Lohru nije više preostajalo drugo nego da položi oružje. On tu činjenicu, međutim, nikako nije htio prihvatiti. Pošto-poto nastojao je izvući svoje divizije iz Jugoslavije u Austriju i anglo-američkoj komandi predati ljudstvo i oružje, iako se to kosilo s odredbom o bezuvjetnoj kapitulaciji koja je potpisana u Berlinu a prema kojoj je njemačka vojska morala bezuvjetno kapitulirati na mjestu gde se nađe u ponoć od 8. na 9. svibnja 1945. Za grupu armija „E’’ to je značilo da kapitulira i preda oružje Jugoslavenskoj armiji.

Lohrov šrab se tada nalazio u Braslovčama, sjeverno od Celja. Devetog svibnja poslao je jednog majora svojeg štava u komandu 14. slovenske divizije s pismom u kojem poziva „predstavnik Tirove vojske’’ na razgovor. Tražio je da se razgovor obavi u njegovom štabu u Braslovčama. Njemački major pronašao je političkog komesara 14. divizije, sada general-pukovnika Ivana Dolničara, i predao mu Lohrovo pismo. Jugoslavenska komanda odbila je da se razgovor održi o Lohrovom štabu, nego je rražila da Lohr s najbližim suradnicima dođe na pregovore u selo Letušu, na pola puta između jugoslavesnke i njemačke komande. Za mjesto sastanka određana je gostionica potkraj mosta u Letuši, a vrijeme susreta - 13 sati. Kada je Dolničar točno u zakazano vrijeme došao s prevodiocem na označeno mjesto, Lohr je već bio ondje s užim štabom i jako naouružanom pratnjom. U njegovoj osobnoj zaštiti bili su do zuba naoružani vojnici, oklopni automobili i mitraljezi postavljeni oko gostionice. Nijemci su patrizanskog komesara gledali kao neko čudo, jer je bio naoružan samo pištoljem. Lohrov izaslanik, major, dočekao je Dolničara na vratima. Pozdravio ga je vojnički i predao raport da će se razgovor održati u unutrašnjoj prostoriji gostionice. S dvojicom generala i pet viših oficira Lohr je Dolničara dočekao stojeći. Soba u kojoj se nalazio bila je prepuna ratnih karti. Lohr, po rastu malen, bio je ogrnut crnom pelirinom pa je izgledao još manji, a posevno malim činila ga je situacija u kojoj se našao. Pošto se predstavio kao komandant grupe armija „Jugoistok’’ zatražio je da ga se obavjesti koji čin i položaj ima Dolničar, njegov sugovornik. Lohr je bio dosta nervozan, a govorio je prilično servilnim tonom. Ipak je tražio obavještenja o broju partizanskih sanga oko sebe, a posebno na pravcima koji iz Slovenije vode u Austriju, pa je onda rekao: „Odlučio sam da se stavim na raspolaganje maršalu Titu, da vam predam veću količinu oružja i preuzmem svu odgovornost za mirno i disciplinirano povlačenje svojih jedinica s jugoslavenskog teritorija’’. Lohr je još tražio da mu se do granice osigura nesmetano povlačenje, i to što prije i na svim cestama koje vode u Austriju. Rekao je da ima pod komandom oko 300.000 vojnika i da raspolaže hranom za samo četiri dana. Naglasio je da je potrebno brzo povlačenje dok su jedinice još disciplinirane, jer da može nastupiti nedisciplina i pljačka civilnog stanovništva. To se odnosilo u prvom redu na Čerkeze, četnike i ustaše koji su se nalazili u njegovoj grupaciji.

Zatim je Lohr dao riječ svojem načelniku štaba, koji je na sasvim pruski vojni način izneo stanje naoružanja i opreme i tražio da se svakom desetom vojniku ostavi puška, svim podoficirima pištolji i svim oficirima njihovo posebno naoružanje.

Folničar je na ot stavio Lohru na znanje da je Njemačka bezuvjetno kapitulirala te da mora poštovati akt kapitulacije. Prema tome, može se razgovarati samo o potpunoj kapitulaciji i predaji cjelokupnog oružja i opreme, i to na teritoriju gdje se trenutno nalaze njegove jedinice. Lohr je, međutim i dalje pokušavao iznuditi prihvaćanje svojih prijedloga, u čemu, naravno, nije uspio. Predloženo mu je da pođe u štab slovenske IV operativne zone, koji je bio u Topolšici i Šoštanju. Poslije dugog oklijevanja i savjetovanja sa svojim štabom, Lohr je pristao da krene, ali ne sam nego sa čitavom pratnjom koja ga je okruživala.

Put do Šoštanja bio je gotovo prekriven tenkovima, komionima, kolima. Zbog toga se dio puta morao prijeći pješice, a okklopni automobil pratnje i koamioni morali su ostati pokraj ceste. Lohr i njegovi generali ponašali su se gotovo plašljivo. Ni za trenutak nisu se odvajali od Dolničara. Posebno su se bojali da ne padnu u neku partizansku zasjedu.

Oko 17 sati stigli su u Topolšicu, u štab IV operativne zone. Tu je bio komesar zone, potpukovnik Marevž Hace, i načelnik štaba major Petar Brajević- U razgovorima koji su odmah počeli Lohr i njegovi generali ostali su pri svojim zahtjevima, u prvom redu da im se omogući povlačenje iz Jugoslavije. Tvrdili su da su akt o kapitulaciji potisali predstavnici Crvene armije, Britanaca i Amerikanaca i da oni moraju njima predati vojsku. Ova Lohrova interpretacija akta o kapituliranju, naravno, nije imala nikakve osnove i nije prihvaćena. Od njega se tražilo da bezuvjetno kapitulira. Na kraju je morao pristati. Njegov plan da se probije u Austriju je propao. Postao je ratni zarobljenik. Ipak je nekako uspio pobjeći u Korušku i predati se britanskim vlastima. One su ga, međuti, 15. svibnja vratile na jugoslavenski teritorij kao jugoslavenskog ratnog zarobljenika. Za ratne zločine vojni sud ga je osudio na smrt. Pogubljen je u Beogradu 16. veljače 1947.

Potpisivanjem akta o kapitulaciji svojih jedinica general-pukovnik Lohr im je 10. svibnja naredio da polože oružje pred Jugoslavenskom armijom. Pojedine neprijateljske jedinice ipak su se i dalje pokušavale probiti u austriju. Hitnim gonjenjem i spretnim manevrima, jedinice JA su ih u tome spriječile. Uspjele se se izući samo male grupe.

U seljskoj kotlini razoružana je 11. zrakoplovna i 22. i 181. pješadijska divizija te štab 21. brskog armijskog korpusa. Jedino su se djelovi njemačke 369. legionarske divizije uspjeli probiti u Korušku. U okruženju su se tada još nalazili: nerazoružana njemačka 104. divizija, ustaše i četnici.

Štab 51. vojvođanske divizije, zatvorivši granicu, uputio je 12. svibnja ustaško-četničkoj grupaciji kod Dravograda ultimatum da 13. svibnja do 10 sati položi oružje. Budući da su do odfređenog roka odbili da polože oružje, 51. divizija s djelovima 14. slovenske i 36. vojvođanske prešla 13. svibnja u 11 sati u napad prema Alovenjgradecu. Razvile su se oštre borbe s obostranim protunapadima, u kojima su se snage povukle na lijevu obalu Drave. U rajonu Poljana i Pilberka dijelovi 14. i 51. divizije razoružali su njemačku 104. diviziju. Tada su se oko ustaško-četničke grupacije kod Slovenjgradeca našle još tri divizije - 13, 16. i 17. Novi napad izveden je 14. svibnja. Okružen na uskom prostoru i koncentrično napadnut sa svih strana, neprijatelj je morao položiti oružje. Grupica u rajonu Dravograda (oko 20.000 ustaša i četnika i oko 4.000 izbjeglica) je zarobljena, a oružje i materijal zaplijenjeni.

Ostala je još samo ustaško-četnička grupacija u Mežiškoj dolini, između Črne i Mežića, koja se pokušavala preko Pliberka probiti u Celovec. Pošto su jedinice 3. armije izvršile pritisak na ovu grupaciju, i ona se navečer 15. svibnja morala predati. Zarobljeno je oko 30.000 ustaša i četnika, među njima i 12 ustaških generala i jedan četnicički štab, i prikupljeno oko 20.000 izbjeglica.

Komandant 3. armije, general Ksota Nađ, javio je tada vrhovnom komanantu maršalu Josipu Brozu Titu da je pred njegovom armiju prestao svaki organizirani otpor nepriajtelja. U poslednjem ratnom komunikeu Generalštav JA je 16. svibnja 1945. godine obavijestio jugoslavensku i svjetsku javnost da je u Jugosalviji završen narodnooslobodilački rat. Time je, ujedno, bio okončan i drugi svjetski rat u Evropi.

Na jugoslavenskom ratištu od 6. travnja 1941. do 15. svibnja 1945. godine nalazile su se, duže ili kraće: 93 njemačke, 41 talijanska, 16 bugarskih, 5 mađarskih i 18 ustaško-domobranskih divizija i deseci okupatorskih i kolavorističkih jedinica i grupa.

Na čitavom svojem borbenom putu, od prvih partizanskih odreda do kraja rata, Jugolsavenska armija imala je 305.000 poginulih boraca, među kojma više od 50.000 članova KPJ, a oko 420.000 boraca bilo je ranjeno.

Osim poginulih u borbama, stotine tisuća ih je izgubilo živote po koncentracionim logorima, zatvorima i u zločinačkim prepadima neprijatelja na nenaoružano stanovništvo.

Za svoju pobjedu, za svoju samostalnost i nezavisnost, Jugoslaveni su u drugom svjetskom ratu morali podnijeti neopisive žrtve. A to se ne zaboravlja.

Nasa istorija u djelima
<< 10/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
32662

Powered by Blogger.ba