Nasa istorija u djelima

Dobrodošli na moj blog

27.02.2009.

....

1. IX 1941.

Tošo Katić bio nam je dobar drug i prijatelj. Njegova je historija kratka i jednostavna. Po zanimanju bio je automehaničar i šofer. Kao i mnogi drugi mladi ljudi u našem gradu, i on je htio da radi za Partiju. Bio je simpatizer. Uspio se povezati i dobio je zadatak da prikuplja sve što je potrebno za borbu. — Njemu se činilo da je najpotrebnije oružje, i on se uglavnom posvetio prikupljanju oružja. To je težak posao.

Mučno se dolazi do oružja i svaki metak predstavlja za nas dragocjenost. Zato se on veoma radovao, kad mu je uspjelo stupiti u vezu s nekim čovjekom, navodno njegovim rođakom iz okoline grada, koji je izjavio da ima dosta oružja i da je voljan dati ga za borbu protiv fašista.

Ugovorili su sastanak na nekom neupadljivom mjestu u samom gradu. Tako je uobičajeno. — Čovjek je stigao tamo u zakazano vrijeme i bez mnogo riječi predao mu tašku punu oružja. Tošo je preuzeo tašku, sa zadovoljstvom konstatirao da je teška, kimnuo čovjeku glavom i pošao svojim putem.

Nekoliko časaka poslije toga opkolili su ga agenti ustaškog redarstva s uperenim revolverima i prije no što se mogao snaći i bilo što poduzeti, stavili su mu lisice na ruke. — Bio je uhapšen. — Naime, čovjek koji mu je predao oružje, doveo je sa sobom i agente. Možda je Tošo Katić bio neoprezan i lakovjeran. Možda se nije smio tako jednostavno dati namamiti u klopku. To više nije važno. No valja konstatirati, da se bez rizika ne mogu izvršavati takvi zadaci.

Treba zamisliti mučionicu ustaškog redarstva, krvnike kojima stoje na raspolaganju sva sredstva, i uopće čitavu tu atmosferu krvi i smrti..., a nasuprot svih tih strahota jednog bespomoćnog mladića koji je uhapšen s punom taškom revolvera i bombi.

Mladići imaju i svoj lični život. Nisu oni samo revolucionari. Vole taj svoj život, i kad se bave opasnim poslovima, strahuju za njega. Imaju svoje manje i veće radosti, svoje nade i svoje iluzije... Katkada u toploj sobi i sigurnosti čvrsto vjeruju, da su itekako sposobni za nesvakodnevna djela i velika junaštva, i čak ozbiljno priželjkuju da im se pruži prilika. Ali kad jednom dođu u pravu kušnju, mnogi ubrzo shvate, da su precijenili vlastitu snagu. Nije rijetko, da se pokolebaju i pokleknu i pred mnogo neznatnijim teškoćama no što je bila ova, u kojoj se našao Tošo Katić...

Ne znamo kako se osjećao on. Znamo da je imao ženu, braću i roditelje, da ih je volio... a sigurno je imao i mnoge druge životne radosti.

Ali poznato je, utvrđeno je na osnovu onoga što se desilo, da je shvatio svu bezizlaznost situacije u kojoj se našao i da se odlučio za časnu i junačku smrt revolucionara.

Pitali su ga, zašto mu je trebalo oružje i kome ga je htio predati. Istraga je započinjala od njega. Od toga da li će govoriti zavisio je njen tok i uspjeh. I tu se više nije radilo o njegovom životu, jer njemu nije bilo spasa. Radilo se o životima drugih, koji su bili na slobodi i koji su dalje djelovali. To su znali ustaše, to je znao i Tošo Katić.

Nije mogao izmisliti bilo kakav imalo vjerodostojan izgovor niti iskonstruirati obranu sračunatu na spas života. Jer, nije se radilo o letku za koji se može reći da si ga slučajno našao na ulici i da si ga htio pročitati iz čiste radoznalosti. Niti o kakvoj sumnjivoj denuncijaciji za djelo koje nije moguće dokazati. Radilo se o taški punoj revolvera i bombi i o čovjeku koji mu je tu tašku predao, s kojim je on još od prije bio povezan, a taj je bio agent-provokator.

Mogao je, dakle, ili odgovoriti na pitanje i provaliti svoje drugove, pa se nadati eventualnom pomilovanju, računati na onu minimalnu šansu, koja u stvari i nije postojala, ali u koju mnogi u takvom položaju ipak vjeruju ... ili šutjeti uporno i do kraja, željno očekujući smrt, koja rješava svih muka. I on je odlučio šutjeti.

Ne treba opisivati sve vrste i stupnjeve mrcvarenja koji su na njemu bili primijenjeni. Opće je poznato, kako muče ljude na ustaškom redarstvu i za mnogo manje stvari. Ali da se radilo i nožem i iglama i vatrom i svim drugim prokušanim sredstvima koja su već mnogima, i to ne baš samo slabićima, otvarala usta, u to ne moramo sumnjati.

Trpio je i, ako mu usta nisu bila zapušena, vikao, ali nije odgovarao ni na jedno pitanje koje bi moglo biti od interesa za istragu, čak ni na obična uvodna pitanja kojima su ga taktizirajući pokušali navesti na razgovor.

Tko će znati koliko je puta u toku višednevnog mrcvarenja Tošo Katić bio na granici svoje izdržljivosti? Koliko se puta pokolebao i kad je proživljavao krizu?

— Ali pokleknuo nije. — A onda, u jednom momentu, njegov se otpor počeo lomiti. On je bar tako osjećao. Činilo mu se da više neće biti u stanju podnositi muke. Prestao je biti siguran u sebe, u svoju šutnju. Zato je prikupio posljednje ostatke snage i u pogodnom času istrgnuo se iz ruku mučitelja i sunovratio kroz prozor u zatvorsko dvorište.

Soba iz koje se survao nalazi se na drugom katu, dvorište u koje se bacio je betonirano, ali on nije imao sreće. Ostao je ležati krvav i polomljenih udova i rebara, bez svijesti, ali ipak, bio je još uvijek živ.

Bit će da ustaški istražitelji nisu ni poslije ovog događaja posvema izgubili nadu u konačan uspjeh istrage. Nisu ga dotukli, iako je bio mnogo više mrtav nego živ. Otpremljen je u bolnicu na liječenje, kako bi, ukoliko ostane na životu i čim mu se stanje donekle popravi, mogli nastaviti...

Drugovi su uspjeli povezati se s njim, dok je ležao u bolnici, iako se nalazio pod stalnom ustaškom stražom. Saopćili su mu preko nekih simpatizera, koji su radili u bolnici, da je primljen u Partiju. — I zamislite, kažu da se tome neobično radovao. Bio je sretan. Pokušavalo se izvući ga iz bolnice i spasiti, ali nije uspjelo.

— Ipak, dospio je ispričati sve ovo, i tako se saznalo za njegov slučaj.

Nije podrobnije poznato što se poslije toga s njim dešavalo. Zna se samo, da više nije živ. Ubili su ga negdje u Maksimiru ili na Rakovom potoku. — Nitko od ljudi s kojima je bio povezan nije provaljen. To znači da je naš drug i prijatelj Tošo Katić šutio do smrti.

To nam je danas ispričao Rade Končar.



Omladinci sa Svetica

13. IX 1941.

Jučer se desio čudan događaj. Čini se da nas u gradu već ima previše. Isplanirali smo, i to precizno isplanirali, napad na autobus koji vozi njemačke avijatičare na Borongajski aerodrom i obratno. Izvršeno je izviđanje terena, određeno je mjesto s kojega treba izvesti napad i pripremljene su bombe. — Napad je bio predviđen za danas navečer. — Vjerujem da bi nam dobro uspio i da nitko od nas ne bi stradao. S mjesta odakle smo namjeravali napasti nije teško pobjeći.

Jutros smo saznali — obavijestio nas je Lata — da su nas pretekli omladinci sa Svetica. Oni su sinoć dočekali taj isti autobus na uglu Zvonimirove i Harambašićeve ulice, odakle on i polazi, i bacili na njega dvije defenzivne bombe. U onoj nervozi bacili su ih malo prejako, tako da su probile oba stakla autobusa i eksplodirale na cesti pokraj njega. Svega su dva avijatičara lakše ranjena.

Ipak, najvažniji je moralni učinak akcije, a taj nije izostao.


Diverzija u Glavnoj pošti

U isto vrijeme dobili smo novi zadatak. Sutra se sprema velika ofenziva. Naš položaj je kod Miramarskog podvožnjaka. Treba da napadnemo bombama ustaše kad budu prolazili kamionima iz svojih kasarni na Trnjanskoj cesti u pravcu centra grada. Pretpostavlja se da će proći kroz podvožnjak. — Bombe imamo još od ranije. Trebale su poslužiti za napad na njemački autobus.

Druga udarna grupa ima zadatak da zaposjedne Kanalski podvožnjak, jer ustaše mogu krenuti i tim putem. Ali vjerojatniji je Miramarski podvožnjak.

Odmah smo išli u izviđanje. Veoma je nepovoljno. Na hrptu Miramarskog podvožnjaka, kojim ide željeznička pruga i stalno prolaze vlakovi, nalazi se ustaški stražar s puškom. — Teško je zbog toga zadržavati se tamo, jer ćemo svakako izazvati sumnju toga stražara. A jedino s tog mjesta mogle bi se dobro baciti bombe.

14. IX 1941.

Opet baš u nedjelju. Vrijeme je danas bilo veoma lijepo i toplo. Mnogo je ljudi bilo na ulicama. Šetali su i zastajkivali po uglovima, sjedili u kavanama i slastičarnama, išli na matineje i uopće živjeli kao i uvijek u lijepim danima odmora.

Točno u 12.30 sati začule su se dvije potmule detonacije. Sva stakla na zgradi glavne pošte u Jurišićevoj ulici prsnula su u paramparčad, a kroz prozore je izletjela na ulicu ogromna količina kancelarijskog papira. Ljudi su u panici poletjeli i potražili mrtve uglove. Jurišićeva ulica ostala je za kraće vrijeme gotovo pusta.

Nas četvorica, pošto smo čuli detonacije — bio je to za nas signal — požurimo prema Miramarskom podvožnjaku. Tamo stignemo za kojih pet minuta. Tako je bilo isplanirano. Deset minuta poslije toga projuri iz grada u pravcu ustaških kasarni na Trnjanskoj cesti ustaški kurir na motociklu. — I to je bilo predviđeno.

— I još za svega desetak minuta projure ispod podvožnjaka, u pravcu grada, dva kamiona puna ustaša.

— Pred njima je vozio isti onaj kurir na motociklu. Točno kako smo i očekivali.

Nas četvorica ostali smo stajati. Bombe nismo bacili. To, naravno, nije bilo predviđeno. — Naime, ustaše su naišli ranije no što smo očekivali i kad su naišli, mi još nismo bili na bedemima podvožnjaka. Radi onog stražara na hrptu podvožnjaka bilo je nezgodno odmah se tamo postaviti... Ipak, naša je krivica što akcija nije uspjela.

Izvijestili smo Latu. Nije nam prigovorio. Možda zato što je diverzija na pošti uspjela izvanredno.

15. IX 1941.

Evo kako je bilo na pošti. Danas nam je Čelo ispričao sve u detalje.

Neki bravar iz Paromlinske ceste, simpatizer, izradio je po narudžbi limene kutije, koje su bile prilagođene dimenzijama glavnih vodova gradske telefonske centrale i visoko frekventnih postrojenja.

Domobranski poručnik Augustinović, također simpatizer, nabavio je potrebnu količinu eksploziva.

Čuljat je bio mehaničar kod telefonskih uređaja na gradskoj automatskoj centrali.

Markon je bio mehaničar kod specijalnih visoko-frekventnih uređaja za međugradske veze.

Obojica bili su mladići od dvadeset godina — skojevci.

Oni su već ranije izradili plan diverzije. Za vrijeme noćne službe užurbano su vršili pripreme.

Problem je bio, kako unijeti eksploziv u zgradu. — Radilo se o količini od 21 kg trotila. — Svi ulazi u prostorije telefonskih uređaja bili su pod stalnom stražom redarstva. — Agenti su pretresali svakoga prilikom ulaza i izlaska, i to temeljito.

Na dan 11. septembra, dakle tri dana prije diverzije, Čelo se uputio fijakerom do željezničke stanice. Sa sobom je ponio velik paket, naslovljen na adresu:

Slavko Markon, mehaničar na Glavnoj pošti — Zagreb

— Jurišićeva ulica. — Pred poštom II na Glavnom kolodvoru fijaker se zaustavio i Čelo je izašao. — Paket je uzeo sa sobom. — Tamo ga je već čekao nepoznat čovjek. (Bio je to Slavko Markon, osobno, ali Ćelo ga tada još nije poznavao.) S riječima: »Gospođa je poslala paket« Ćelo je uručio pošiljku neznancu — Markonu. — Ovaj je odmah predao paket poštanskom službeniku kojega je doveo sa sobom. Poštanski službenik unio ga je istog časa pored službujućeg stražara u zgradu Pošte II.

Narednog dana paket je zajedno s ostalim pošiljkama automobilom prevezen na Glavnu poštu u Jurišićevoj ulici. — (Takva je bila dnevna praksa. — Paketi se svakog dana voze s kolodvora u Glavnu poštu, a odatle se uručuju adresantima.)

Istog dana, 12. septembra, Markon je primio dežurstvo kod automatske centrale. — U 13 sati dostavljač mu pozvoni na vrata i preda mu paket. On ga odmah pohrani na najsigurnije mjesto, u priručni magazin.

To je bio put eksploziva od domobranskog skladišta, odakle ga je ukrao domobranski poručnik Augustinović, pa preko Ćele, Markona i nepoznatog poštanskog službenika, do Pošte II na Glavnom kolodvoru i odande automobilom do Glavne pošte, gdje je uručen Slavku Markonu, koji ga je spremio u priručni magazin.
Tako je i taj najteži problem uspješno riješen.

Uz našeg mehaničara kod visokofrekventnih uređaja za međugradske veze stalno se nalazio njemački vojnik.

— Postavili su ga zbog osiguranja uređaja, jer Nijemci su i te kako bili zainteresirani za međugradske veze. — (Tu su, naime, bili i specijalni uređaji njemačke komande za održavanje veza s Bečom, Berlinom, Beogradom i Atenom, a preko njih idu i telefonski vodovi iz Berlina do Odese i Sofije.) — Tog njemačkog vojnika trebalo je onemogućiti. — U njegovu prisustvu nije bilo moguće montirati paklene strojeve. Zadatak je preuzeo Joža Čuljat.

Markon i Čuljat izmijenili su sa svojim kolegama dane dežurstva izmislivši neke privatne razloge. — Stvar se morala podesiti tako, da se njih dvojica u određeno vrijeme nađu zajedno. Trebalo je također riješiti i problem dežurne telefonistice. — Ta je morala biti upućena u stvar.

U subotu, 12. septembra, točno u 12 sati Markon i Čuljat nastupe smjenu dežurnih mehaničara, a Nada Galjer smjenu dežurne telefonistice.

Sve je bilo spremno.

Rad je započeo odmah. Trebalo je još mnogo toga učiniti. Bilo je sedam kutija eksploziva. Na svaku od tih sedam kutija montirali su sve potrebne dijelove za električno paljenje. Kad je to bilo završeno, kutije su postavljene najprije na tri predviđena mjesta gradske automatske centrale i poslije na dva mjesta visokofrekventnih međugradskih postrojenja koja se nalaze kat niže, te još na dva mjesta u takozvani razdjelnik.

Za vrijeme dok su Markon i Čuljat radili na metar udaljenosti od mjesta na kojem je montirana jedna paklena mašina, njemački je vojnik spavao mrtvačkim snom totalno opijenog čovjeka.

Čuljat je dobro izvršio zadatak i opio ga do nesvjestice.

Kada su kutije sa trotilom postavljene na određena mjesta, povezane su električnom žicom one u drugom s onima u trećem katu i sve su priključene na određeno mjesto u gradskoj automatskoj centrali, gdje završava linija jednog telefonskog aparata. — Udešeno je tako, da se dizanjem slušalice tog telefonskog aparata negdje u gradu, u nekom stanu, odmah izazove eksplozija svih paklenih strojeva u oba kata.

U sedam ujutro sve je bilo gotovo.

U osam sati ujutro Ćuljat, Markon i ostali učesnici u organizaciji diverzije koji su morali biti kompromitirani, krenuli su vlakom u pravcu Karlovca da se prebace na Kordun u partizane.

U 12.30, dakle u vrijeme kad je diverzija izvršena, bili su već na domaku partizana.

U Tuškancu, u stanu Olge Milčinović, profesorice, jedan je čovjek podigao u dogovoreno vrijeme slušalicu s telefonskog aparata. — U gradu su se začule dvije detonacije, jedna za drugom. — Trebala se začuti samo jedna detonacija. — Ali čovjek je prekratko vrijeme zadržao slušalicu u ruci, tako da je došlo najprije samo do eksplozije u III katu na automatskoj centrali. — Policajci su uletjeli u zgradu i, u namjeri da spriječe eventualnu eksploziju na drugim mjestima, naredili su da se iskopča akumulatorska baterija. — Ali na taj su način oni sami upravo i izazvali drugu eksploziju i ispravili propust čovjeka u Tuškancu. — Ipak, uslijed pogreške kod montaže jedan od paklenih strojeva nije eksplodirao.

Jedan redarstveni pristav poginuo je na licu mjesta. Pet ustaških agenata, dva njemačka vojnika i jedan njemački oficir, vjerojatno Gestapovci, ranjeni su. Nitko od poštanskih službenika i građanskih lica nije stradao.

Kažu da je materijalna šteta velika. Još je veći moralni učinak. Do daljnjeg ustaše se neće moći služiti svoj im »brzoglasom«.

Ćelo veli da se Končar u času eksplozije nalazio u gostionici »Sidro«, u Vlaškoj ulici. — To je neposredna blizina Glavne pošte. — On se s njim našao istog dana u 5 sati popodne.

Na Kanalskom podvožnjaku čekala je druga udarna grupa. Kod njih ustaše nisu naišli. Razočarani što im se nije pružila prilika za akciju, počeli su krstariti istočnim predjelima grada i tražiti priliku za akciju. Oko 4 sata popodne jedna je ustaška postrojba krstarila tim dijelovima grada. — Poslije poštanske diverzije grad je bio pun ustaša, gestapovaca, agenata i doušnika. Vršili su racije, legitimirali i pretresali prolaznike, blokirali čitave četvrti i hapsili sumnjive ljude. — To je bio zadatak i ove ustaške formacije.

U Vrbanićevoj ulici, kod crkve majke božje lurdske, omladinci iz udarne grupe napali su ih bombama. Dvanaest ustaša je ranjeno. Dva druga iz grupe uhvaćeni su Živi. To su Rudolf Kroflin, metalski radnik, i Vlado Gluhak, trgovački pomoćnik. — Obojicu dobro poznajemo, kao i oni nas. Zajedno smo lovili Majerholda, a i inače smo održavali s njima stalnu vezu. — Uvijek isto pitanje. Hoće li progovoriti?

Već ujutro osvanulo je na svim oglasnim stupovima i svugdje po zidovima tjeralica za izvršiocima diverzije na Glavnoj pošti. Na plakatu su fotografije Vilima Galjera , poštanskog činovnika, njegove žene Nade, također poštanske namještenice, te Slavka Markona, poštanskog tehničara, i Josipa Ćuljata, činovničkog vježbenika. — Prisustvo žene, mlade i lijepe, daje čitavoj stvari uzbudljiv i pomalo romantičan ton, a sve što je uzbudljivo i romantično izaziva simpatije građanstva.

— Naveliko se komentira događaj i nagađa hoće li ustaškoj policiji i Gestapou uspjeti da uhvate ove ljude, naročito Nadu Galjer. Ima već stotinu verzija o tome, kako su je vidjeli prerušenu u staricu i tome slično.

— Mašta radi.

— Nada Galjer zaista je još jedina od kompromitiranih poštara u gradu. — Ali neće je naći. Ustaško redarstvo ucijenilo im je glave na 100.000 kuna. Iako kune ne vrijede mnogo, ovo je svakako zavodljiva suma i mnogi će agenti i konfidenti pokušati da je dobiju. — Neće se obogatiti, prekasno je. — Počinioci su na sigurnom mjestu, kamo agenti ne mogu.



Španac

22. IX. 1941.

Dobili smo novu vezu. Lata i Ćelo otišli su na neki drugi sektor rada . . .

Taj čovjek već je čekao na uglu Buconjičeve i Vinogradske. Bilo mi je malo neprijatno, što je došao prije mene. Čelin opis je odgovarao i nije bilo teško prepoznati ga. Za svaku sigurnost prođem jednom pored njega i dobro ga pogledam. Bio je onizak i dosta krhke tjelesne građe. Nosio je sivo odijelo, na glavi je imao tamnosivi šešir, a u lijevoj ulici držao je smotane novine. Smotane novine u lijevoj ruci, to je ugovoreni znak. Ocijenio sam ga otprilike na tridesetpet godina starosti. Djelovao je kao običan građanin, recimo mali činovnik ili zanatlija na večernjoj šetnji. — To je, dakle, bio Španac. Ćelo mi je o njemu pričao. — Osjetio sam da me obuzima lagana trema. Pokušam je svladati, pristupim mu odlučno i razgovijetno izgovorim javku: »Dobar večer, molim vas gdje je Hercegovačka ulica?«

On me pogleda, osmjehne se jedva primjetno i odgovori:

»Dođite sa mnom, pokazat ću vam.«

Neko vrijeme išli smo šutke svaki sa svojim mislima.

»Uvijek započinje ovako šutnjom«, pomislim sjećajući se ranijih sličnih susreta s nepoznatim drugovima. Onda mu kriomice zavirim u lice, ne bih li nekako stekao prvi utisak o tom čovjeku.

Iz Špančeva lica nije se dalo ništa pročitati. Ono je odražavalo samo neku blagu ozbiljnost. On prvi prekine šutnju:

»Odsada ćemo se često sretati, ali ne prečesto. Radit ćemo zajedno«, obrati mi se. Govorio je mirnim, prijaznim glasom. Padnu mi na um Čeline riječi... »To ti je stari konspirator, profesionalni revolucionar i iskusni ilegalac, koji se vratio iz Španije.« — Tako je za mene i moje drugove uvijek ostao »Španac«.

»Čelo mi je govorio o vašoj grupi. Samo nisam sve upamtio ... Koliko vas ima?«, nastavio je.

»Svega četvorica. Svi smo nekompromitirani. Živimo legalno«, odgovorim.

»To je dobro. Samo, kako će dugo trajati«, reče Španac i nasmije se.

Ma tramvajskoj stanici zastanemo čas dva, da pričekamo tramvaj. — Trojica mojih drugova čekali su na zakazanom mjestu da dovedem Španca. — Ušli smo u prvi tramvaj koji je vozio u pravcu centra.

»Tvoji drugovi čekaju?«, upita me.

»Čekaju« …

Prekine me jaki tresak. Nešto je palo na pod. Pogledam i opazim da je Špancu kroz nogavicu skliznuo revolver, i to pozamašna pištoljčina velikog kalibra. — Tramvaj je bio pun ljudi i svi su zurili u Španca i njegov revolver. — Neka žena povikne: »Gospon, pazite na tog vraga, mogel bi eksplodirati!«

Španac se nasmije prostodušno, mirno se prigne, podigne revolver i strpa ga pod kaput. — Putnici su i dalje gledali u nas, ne bez respekta.

»Nespretno je ispalo«, Šapne mi na uho. »Ali čini se da je dobro prošlo. Misle da sam policijski agent.« — On namigne obješenjački i mirno nastavi sa mnom razgovor.

Ne znam zašto, ali od tog momenta Španac mi je postao simpatičan.

Na sastanku smo razgovarali o Kroflinu i Gluhaku, španac kaže da su još uvijek na životu. Muče ih na policiji već osam dana. Do sada nisu progovorili. — Nitko nije s njima u vezi pao. — Neki dan Kroflin je uspio pobjeći. Ne zna se kako, ali činjenica je da je uspio pobjeći iz zatvora. — Mora da više nije bio pri čistoj svijesti, jer se pokušao sakriti u vlastitom stanu. — čovjek može lako poludjeti pod mukama... Sasvim sigurno može... Istog dana agenti su ga pronašli i ponovo odveli u zatvor.

Moramo biti oprezni. Ne može se znati hoće li gluhak i Kroflin izdržati do kraja. Neki su se držali dobro dugo vremena, čak i po nekoliko mjeseci, a na kraju su ipak počeli provaljivati.

Zato sada živimo poluilegalno. — Poluilegalnost je dosta čudno stanje. Ne spavamo više kod svojih kuća, nego kod prijatelja koji su nekompromitirani. Oni opet ne znaju zašto to činimo, kad nas nitko ne progoni i kad već inače svakog dana redovno idemo na posao. — Kao da nas baš moraju tražiti u stanu. Može im lako pasti na pamet da nas potraže i tamo gdje radimo.



Napad na njemačke avijatičare

29. IX 1941.

Španac neće da daje konkretne zadatke. U tom pogledu on se razlikuje od Late i Ćele. Kaže da imamo slobodne ruke i da moramo raditi na vlastitu inicijativu. Tako nam vrijeme prolazi u dogovaranju, sastajanju i planiranju nekakvih akcija, koje se obično ne mogu izvesti uslijed raznovrsnih objektivnih razloga. – Nema baš ni Španac baš ni mnogo vremena da se s nama bavi. Čini mi se da je zadužen za sve udarne grupe u gradu, a da tih ima sve više.

Uslijed čestih sastanaka, međusobnih dogovora i uopće uslijed potrebe povezivanja, mi
se već gotovo svi međusobno poznajemo, ili bolje rečeno saznajemo da se poznajemo još od prije okupacije ...

Baš jučer imao sam smiješan doživljaj. Poslali su me da se sastanem s nekim čovjekom u Buconjićevoj ulici. (To je takva slabo prometna ulica, u kojoj se može sastajati, a da to ne izazove sumnju). Taj čovjek treba da mi preda paket, u kojem će biti domobranska uniforma. — Ugovoreni znaci: on nosi u lijevom džepu kaputa novine (Hrvatski narod), a ja, u desnoj ruci, također smotane novine. — Pristupam mu i izgovaram javku: »Molim vas, imate li šibice? — on odgovara: »Imam, ako me poslužite jednom cigaretom.« — Dakle, sve je bilo po propisu. — Došao sam točno u zakazano vrijeme na zakazano mjesto i ugledao svog dobrog znanca, kojeg poznajem već pet, šest godina. Imao je Hrvatski narod u lijevom džepu kaputa i sve drugo prema dogovoru. — Nasmijali smo se obojica i on mi je uručio paket s uniformom i bez javke.

Kroflin i Gluhak se još uvijek drže junački. Nikoga nisu provalili, iako ih muče već punih petnaest dana. I dalje ne spavam kod svoje kuće. Međutim redovno idem na posao u svoju biblioteku. — U biblioteci sam ustrojio mali arsenal oružja i municije, i to iza starih kompleta časopisa »Hrvatska revija«. — To nikada nitko ne čita, a osim toga samo ja imam ključeve ormara. Tu držim nekakve stare revolvere na bubanj, municiju i bombe ...

Svakog jutra, prije no što odem na posao, prošećem do kuće. Imam sa ženom ugovoreni signal za slučaj da me policija traži. Prije nego što ih pusti u stan, ona treba da izvjesi na prozor plavi pulover. Prema tome, ako nema plavog pulovera na prozoru, nisu me tražili, a ako ga jednog jutra ugledam, znači bili su i ne smijem ulaziti u stan, jer bi me mogli čekati.

Od 7. septembra do danas naša udarna grupa nije radila zapravo ništa. Osobito nas peče neuspjeh kod Miramarskog podvožnjaka. S malo više odlučnosti i hrabrosti mogli smo izvršiti taj zadatak. — Pa i te »objektivne« okolnosti zbog kojih mirujemo i ne poduzimamo ništa često su ipak i subjektivne prirode. Čovjek ipak nije uvijek raspoložen da stavi glavu na kocku. Potrebna je psihološka priprema, a ta kod sviju nas traje već malo predugo. — O tom smo ovih dana, međusobno, mnogo razgovarali.

Moša se razbolio. Naime, ima čir na koljenu pa ne može hodati. Tako nas je u stroju ostalo svega trojica: Lazo, Nikola i ja.

30. IX 1941.

Odlučeno je. Danas ćemo nešto učiniti, ali što, to još ni sami ne znamo. Prosto ćemo tražiti priliku i svakako ćemo je i naći, jer kad je namjera zaista čvrsta, prilika se može naći uvijek. — Najviše nas privlače njemački avijatičari, i to iz slijedećih razloga: Prvo, to su zračni razbojnici, koji svakog dana bombardiraju naša nezaštićena sela, drugo, više vrijedi ubiti avijatičara nego uništiti neprijateljski avion, i treće, u našem gradu, koliko nam je poznato, do danas još nije životom platio nijedan pripadnik »Wermachta«. Omladinci sa Svetica napali su ih doduše, ali samo su dvojicu lakše ranili...

1. X 1941.

Uspjelo je. Sinoć, nešto prije sedam sati, opazimo u Zvonimirovoj ulici, kod ulaza u Union kino, tri njemačka podoficira. Bili su avijatičari. Odlučismo da ne tražimo dalje. Išli su u kino, na predstavu koja počinje u sedam sati. Odlučili smo da ih poslije predstave dočekamo, slijedimo i na pogodnom mjestu napadnemo.

— Kao dobri poznavaoci prilika u ovom dijelu grada pretpostavljali smo, da će avijatičari po završetku filma poći najvjerojatnije Zvonimirovom ulicom u pravcu Borongajskog aerodroma, na kojem je zacijelo smještena njihova jedinica. Zato, za vrijeme dok su avijatičari gledali film, pođemo u izviđanje. Za napad smo odabrali ugao Zvonimirove i Rusanove ulice. Tu se pruža dobra mogućnost bijega poslije izvršene akcije. Film je završio nešto prije 9 sati. Avijatičari iziđu među prvima iz zgrade. — Nas trojica provjerimo, jesu li se uputili predviđenim smjerom i, pošto smo se uvjerili u to, požurismo pred njima do određenog ugla.

— Lazin je bio desni, Nikolin lijevi, a moj srednji avijatičar.

(To je bilo uoči prvog ubijanja, a u meni, u mojoj nutrini, nije bilo ama baš nikakve odvratnosti prema namjeravanom činu. Jer to i nije bilo ubijanje. To je bila borba, oružana borba protiv neprijatelja, u kojem ne gledaš čovjeka koji i sam možda ima i zacijelo ima svoj intimni život sa svojim bolima i radostima, sasvim sličan tvom intimnom životu, već naprosto vidiš u njemu samo neprijateljsku jedinicu, neprijatelja kao pojam. — Sve su mi misli bile koncentrirane jedino na to da sa svoje strane učinim sve, kako bi naša akcija potpuno uspjela. — Pa ipak, dok su avijatičari koračali prema nama i primicali se sve više, u očekivanju odlučnog momenta počela se u meni rađati zebnja. Tijelom su strujali žmarci kao od treme uoči kakvog velikog događaja, u kojem se treba okušati i pokazati svoju sposobnost i vrijednost. Ali to nisu bili samo žmarci straha pred neizvjesnošću. U mom je raspoloženju, u mojoj uzbuđenosti uslijed događaja koji će se sada začas desiti, bila sadržana i želja za sudjelovanjem u akciji, koje se nikako ne bih htio odreći niti svoje mjesto prepustiti ma kom drugom.)


Zasuli smo ih vatrom s bliskog odstojanja. Nikola je gađao svoga, Lazo svoga i ja svoga Nijemca. — Još i sada mi u ušima odzvanjaju njihovi krikovi, praćeni zaglušnom revolverskom paljbom.

Prvi hitac odagnao je osjećaj zebnje i treme. — Taj prethodni osjećaj nalik je onom tjeskobnom raspoloženju, koje čovjek osjeća i u običnom životu, kad treba da stane okom u oko nekom činu koji mora izvršiti, a smatra ga opasnim ili ga se pribojava. Strahuje misleći na taj čin, a kad dođe odsudan čas i kad je već sve započelo, sve ispada jednostavnije i manje strašno.

Tako sam se i ja odjednom našao u nekom neodređenom odsutnom i magičnom duševnom raspoloženju. Kao da me je netko hipnotizirao. Jedva da sam postupao sasvim svjesno.

Tijela avijatičara grčila su se preda mnom na pločniku u posljednjim životnim trzajima, i ja sam automatski dalje pucao u njih, sve dok se nisu sasvim smirila. — Moj avijatičar pao je odmah preda mnom na mjestu. Nikolin je otrčao nekoliko koraka naprijed i također se zgrčio pored telegrafskog stupa. Lazin avijatičar odteturao je čitavih dvadesetak koraka i onda se uhvatio za drvo ulične aleje, postajao čas dva i potoni se polako skljokao na travnjak pored puta.

Osjetila su usprkos odsustvu razumnog djelovanja i dalje vršila svoje funkcije. Mozak je zabilježio sve, pa i najsitnije detalje s mjesta napadaja i s ulice, a izostala je samo sposobnost povezivanja tih detalja i zaključivanja s njima u vezi. — Tek kasnije, kad je mozak počeo opet normalno raditi, mogao sam, jer je sve bilo registrirano u pamćenju poput bilježaka u notesu, rekonstruirati sve što se desilo u povezanu cjelinu. — Ne znam je li takva slika akcije potpuno realna i objektivna, ili je ipak više nerealna i subjektivna.

Nijemci nisu pokazali nikakve sklonosti za otpor. Nesreća ih je snašla i suviše neočekivano. Ulica u kojoj je dotada bilo dosta ljudi odjednom je ostala pusta. Pretvorila se u poprište našeg obračuna s avijatičarima, i na njoj smo ostali samo mi i oni. — U Času napada odjednom se na cesti do nas našao plavi aerodromski autobus. Isti onaj autobus, koji smo dan ranije namjeravali napasti. Bio je pun njemačkih vojnika — avijatičara. Zaustavio se naglo i svi su oni, na vrat na nos, poskakali iz njega i posakrivali se po okolnim uličicama i dvorištima. — Da su bili snalažljiviji, moglo nas je to stajati glave. Možda nisu imali oružja. — Meni se u onom momentu sve to učinilo sasvim uzgrednim događajem, koji ni u koliko ne može utjecati na daljnji tok akcije. Instinkt nije opominjao na opasnost.

Nitko nas nije progonio. Nije trebalo ni bježati. Udaljili smo se mirnim, malo brzim koracima i začas stigli do željezničke pruge. — Pod kaputima revolveri su bili pripravni za slučaj, ako nas netko pokuša spriječiti u bijegu. — Zaista, sve se odigralo veoma jednostavno.

(Kad danas o tome razmišljam, čini mi se sve izvanredno teško i komplicirano, ali u stvari nije bilo tako. Sve zavisi o tome, kakav stav i odnos zauzme čovjek prema životu i kakvi su mu zadaci. A mi smo bili partizani.)

U Heinzelovoj ulici, na sajmištu, nije više bilo nikakve opasnosti. — Tako nam se činilo. Rijetki prolaznici, koji su čuli pucnjavu, pitali su nas što se desilo. Isto pitanje postavljali smo i mi njima. Za nas je akcija bila završena, uspješno i bez vlastitih gubitaka, i mi ćemo, sva trojica, sutra ujutro biti opet na našim radnim mjestima i komentirati s našim znancima i kolegama jučerašnje događaje.

Ali pri ovakvom poslu ne zna se nikada, gdje je prava opasnost. Uvijek je mnogo lakše napasti, nego poslije izvršenog napada izvući živu glavu. Tako se dogodilo i ovaj put. Zlo je nastalo baš onda, kad ga nitko od nas trojice više nije očekivao, slučajno i iznenada.


Pred nama je tvornica Gaon u Ivkančevoj ulici. Lijevo se ide prema tvornici papira i rampi na željezničkoj pruzi. Iza željezničke pruge je istočna gradska periferija: Plinarsko naselje, vrtići, Radnička cesta, Kanal i Sigečica. To je gusti splet mračnih uličica i kojekakvih zakutaka, u kojima bi teško našao i zalutalog slona, a kamoli čovjeka. — Ali da se dođe do tih uličica i zakutaka treba najprije prijeći rampu i željezničku prugu. — Ravno naprijed od tvornice Gaon je produžetak Ivkančeve ulice, koja vodi prema gradskom centru do Krešimirovog trga. Desno od tvornice Gaon nalaze se također male ulice, koje spajaju Ivkančevu i Zvonimirovu ulicu. Tu, između Ivkančeve i Zvonimirove ulice, ima mnogo praznih gradilišta, na kojima po danu djeca igraju nogomet, ima džbunja i ćoškova, u kojima se također može dobro skrivati.

Lazo i Nikola krenuli su lijevo prema rampi kod tvornice papira i željezničkoj pruzi. Obojica su stanovali negdje na krajnjoj istočnoj periferiji. Ja sam produžio Ivkančevom ulicom do kuće u kojoj je bio stan mojih prijatelja kod kojih sam stanovao, zapravo skrivao se, jer se još uvijek nije moglo znati hoće li Kroflin i Gluhak izdržati muke do smrti. — Ivkančeva ulica nije potpuno izgrađena do kraja. Osobito je slabo izgrađena njena lijeva strana, ako se ide od Gaona. Na duljini od gotovo dvjesta metara, možda i više, proteže se drveni plot tvornice ulja.

Do mog stana bilo je još stotinjak metara. Išao sam pored tog plota od uljare i razgovarao s nekim starim željezničarom, koji se vraćao kući i bio »dobre volje«, — Do mog stana trebalo je prijeći još kakvih stotinjak metara. — Odjednom započne brza paljba. Meci su nam zujali iznad glava i oko nas, udarali o drveni plot i probijali ga. Paljba je dolazila iz pravca tvornice papira. Istog časa shvatio sam, da su Lazo i Nikola morali naići na zasjedu kod rampe na željezničkoj pruzi i da vjerojatno pucaju na njih, a ne na mene. Paljba je čas dva jenjala i onda započela još žešće. — Nije mi preostalo drugo nego da ubrzam korake i da se što prije sklonim s ulice. — Počeo sam lagano trčati na zaprepaštenje željezničara koji je bio »dobre volje« ... »Ne boj se!«, vikao je za mnom. »Svaki metak ne pogađa« ... i produžio mirno svojim putem ...

Na vratima kuće u kojoj sam »poluilegalno« stanovao upravo se njemački Hauptmann opraštao s djevojkom. — Poznavao sam je iz viđenja. Stanovala je u istoj kući. Hauptmann me upita »zašto pucaju«? Odgovorio sam da ne znam. — Nije me mogao dovesti u vezu s pucnjavom, jer sam odmah pošto je započela bio već pokraj njega. A i djevojka me poznavala kao mirnog i bezazlenog čovjeka, koji često posjećuje svoje prijatelje u kući. — Da sada kod njih i spavam, to naravno nije znala. — Postajao sam s njima nekoliko minuta u veži. Hauptmannu se žurilo. Htio je otići, ali djevojka ga nije puštala. Bojala se da mu se što ne desi. — Nije mi bilo drago, što se Hauptmann zatekao ovdje. Možda sam mu ipak sumnjiv i ako potjera stigne dovde, a to zavisi o pravcu bijega Laže i Nikole, mogao bi ih upozoriti na mene. — Ipak, oprostim se od njih i popnem se na treći kat u svoj stan.

Mojih stanodavaca nije bilo kod kuće. U stanu sam našao samo profesora, mog prijatelja, koji je bio podstanar. Lako je odgonetnuo da između mene i pucnjave na ulici postoji uzročna veza. — Kaže da se to lijepo moglo vidjeti po izražaju moga lica. — Što će biti, ako je i Hauptmann uspio pročitati nešto na mom licu?

U međuvremenu je oko kuće postajalo sve burnije. S prozora našeg stana, koji je gledao na Ivkančevu ulicu, i još bolje s kuhinjskog balkona, koji je gledao na Skakavčevo igralište, lijepo se vidjelo, kako sve vrvi od ustaša i policijskih agenata, kulturbundovaca i njemačkih vojnika, koji su čak imali na glavama šljemove kao da su na frontu. — Pucalo se iz svih vrsta oružja, od revolvera do puškomitraljeza. Čitava četvrt bila je blokirana i nije bilo bez osnova pretpostaviti, da će po svoj prilici vršiti pretrese kuća i stanova. — Nijemci su došli s kamionima koje su parkirali u Ivkančevoj ulici. Počelo je opkoljavanje Skakavčevog igrališta. Streljački strojevi nastupali su oprezno u mrak i pucali na sve strane. Oko uličnih uglova šuljali su se policijski agenti s revolverima u rukama. Vikali su i dovikivali na hrvatskom i njemačkom jeziku. Psovali su i grdili jedni druge. — U zgradi Crvenog križa u Derenčinovoj ulici, koja se mogla dobro vidjeti s našeg balkona, previjali su ranjenog ustašu. Vjerojatno je ranjen u besmislenom unakrsnom puškaranju, koje je trajalo nesmanjenom žestinom. — Djelovali su kao okupaciona armija koja osvaja grad i bori se protiv neprijatelja, koji se već odavno povukao i ne pruža nikakav otpor. — Neprijatelji su bili Lazo i Nikola, svaki sa po jednim pištoljem i možda bez municije. — Bili su u gadnom škripcu. — Što se u stvari s njima desilo, jesu li se uspjeli spasiti, nije se moglo znati. Ipak, sudeći po povicima ustaša i Nijemaca, lov se nastavljao, a to je značilo, da ih još nisu uhvatili ni ubili.

Pogledam svoj revolver. Na svoje zaprepaštenje ustanovim, da u šaržeru nema više ni jednog jedinog metka. Bilo je to moje prvo pucanje, i u onom uzbuđenju i nervozi potpuno sam ispraznio pištolj i tako se lišio svake obrane. To je bilo veoma loše i nalagalo mi da doneseni hitnu odluku, jer su ustaše i Nijemci mogli svakog momenta zalupati na vrata.

Prazan revolver ne koristi ničemu i profesor ga sakrije među dječje igračke. Mjesto nije bilo baš najbolje, ali u brzini boljem se nismo dosjetili. Potom uzmemo karte i podijelimo ih kao da igramo tablonet. Nismo zaboravili ni papire, na kojima na brzinu napišemo poene i table. — Imam propisne putne isprave i uredno sam prijavljen; namješten sam u državnoj službi, živim legalno i nisam kompromitiran. Redarstveni sat još nije prošao i nije moralo biti sumnjivo, što se nalazim u posjetima kod prijatelja, također solidnog i lojalnog građanina čiste arijevske krvi, a poznato je i ostalim ukućanima, na primjer Hauptmannovoj djevojci, da sam česti posjetilac porodice u trećem katu. — Ali to je ipak bio samo veoma optimistički plan. Jer što će se desiti, ako nađu revolver među dječjim igračkama, ili ako uhvate nekog od dvojice mojih drugova i suoče nas, ili ako me je tko prepoznao i upamtio medu napadačima na avijatičare... Zato mi je pala na pamet misao, da bi bilo mnogo sigurnije, ukoliko zaista dođu, jednostavno skočiti kroz prozor trećeg kata. Ali to je bila samo misao...

Nisu došli. Pucnjava oko kuće trajala je sve do dva sata poslije ponoći, a onda se sve smirilo i ulice su ostale puste. — Tih nekoliko sati odužilo se kao nekoliko dana i moj prijatelj profesor i ja doživjeli smo prvi ozbiljni atak na nerve. — Možda baš uslijed te višesatne prenapetosti i straha, zaspao sam odmah kao mrtav i probudio se tek danas oko devet sati ujutro.

— Osim mene nikoga nije bilo u kući. Profesor je otišao na posao, a moji pravi stanodavci nisu ni mogli u kuću, jer je tokom noći sve bilo blokirano.

Pogledam kroz zavjese na ulicu. Nije se moglo primijetiti ništa sumnjiva. Obučem se i oprezno iziđem.

— U trafici preko puta kuće ljudi su naveliko komentirali noćašnje događaje. Znali su već sve, mnogo više od mene. Tako se broj ubijenih avijatičara popeo na deset. Između ostalog, neki su opisivali kako je teklo pretresanje kuća i stanova i kako su Nijemci i ustaše bili »fini ili prosti«, već prema tome tko je pričao i kod koga je pretres vršen. — Zašto nisu pretresli i moju kuću, ostalo je neobjašnjeno. Možda zato, što se na ulazu nalazio njemački Hauptmann, pa je bilo sigurno da se u tu kuću nije mogao skloniti nikakav sumnjivac.

Prva dužnost bila je, da ustanovim što je s Lazom i Nikolom. Mogli su biti živi, ili mrtvi, na slobodi ili u zatvoru, zdravi ili ranjeni. — Nije bilo sasvim lako uhvatiti neku vezu i saznati. U njihovim stanovima mogla je već čekati policijska zasjeda. Interesirati se za njih kod prijatelja ili rođaka također nije bilo bez opasnosti, jer je i tu policija već mogla umiješati prste. Ali na neki način ipak je trebalo pouzdano ustanoviti, kako je prošla ova mučna noć, i to ne samo zbog njih dvojice nego i zbog samog sebe.

Lazin brat Milivoj bio je zaposlen u krojačkom salonu »Grgić i Vidušić«, u Gajevoj ulici. Uputim se do njega. Možda će nešto znati, iako Lazo vjerojatno nije spavao kod kuće ni u slučaju da se uspio spasiti. — Već na ulazu u kuću gdje se salon nalazio, svanulo mi je. Na stepeništu, Lazo mi je naišao ususret vedra i nasmijana lica. Istina, lice je bilo malo bljeđe nego obično i izgledao je nekako drukčije nego obično, jer tragovi noćnih događaja morali su ostaviti svoj trag, ali bio je živ i bio je tu i nije bio loše raspoložen, a to znači da su se izvukli i on i Nikola.

»Hajde sa mnom«, pozvao me. »Moram kupiti trenčkot i šešir. Noćas sam ostao bez njih.«

Pođemo u centar grada, u dućan. Mislili smo da nam ne prijeti nikakva opasnost i da policija ne može znati tko je sinoć izvršio napad na njemačke avijatičare. Uz put je Lazo pričao:

»Išli smo prema rampi i brbljali. Akcija je bila završena i nije bilo nikakve razlike između nas i drugih prolaznika. Trenčkot, koji mi je za vrijeme napada bio prebačen preko ruke, sada sam obukao. Radi kamuflaže. Stigli smo već u blizinu rampe, tako na desetak koraka. Onda odjednom Nikola primijeti da je rampa blokirana. Upozori me i mi zastanemo i pogledamo bolje. Jedan odred kulturbundovaca zaustavljao je sve prolaznike, legitimirao ih i pretraživao. — Imali smo revolvere i nismo mogli proći. Našli bi ih i poslije lako ustanovili, da je iz tih revolvera pucano na Nijemce. A i bez obzira na to. Znaš što znači revolver, ako nisi njihov čovjek?... Predložim da okrenemo polako nazad, kao da šećemo. Možda neće primijetiti. Nikola se složi. — Zastanemo još čas dva i onda se polako uputimo nazad. — Ali nije upalilo. Kulturbundovcima se naš manevar učinio sumnjivim. Nismo prošli ni pet koraka, kad začujemo gdje vicu za nama »Halt!« — Požurimo naprijed i oni odmah počnu pucati. — »Dobio sam odmah nekoliko metaka u leđa«, osmjehne se... »Sve pod kožu. Sigurno revolver, a bilo je ipak dosta daleko.« Gledao sam ga začuđeno i njegovo bljedilo odmah doveo u vezu s gubitkom krvi. — »Nije opasno, već mi je ukazana pomoć, previjen sam. — Popipaj«, ponudi mi i sagne se. »Tu je pod kožom«, pokaže prstom tačno na zatiljak. — Zaista, na zatiljku se nalazila mala, jedva vidljiva ranica i oteklina. Metak sam odmah osjetio pod prstima. — »Imam još četiri takva na leđima«, izjavi mirno, kao da se radi o najobičnijim stvarima... »Nikola je ostao čitav, nisu ga pogodili«, nastavi pričati. »Trčali smo nazad prema Gaonu. Namjeravali smo dokopati se onih uličica oko Skakavčevog i Uranijinog igrališta i odande se probiti do početka Zvonimirove ulice prema N. trgu ... Dalje nismo mislili. To nam je i uspjelo, ali veoma teško. — Nikola se u nekom mračnom ćošku oko Uranijinog igrališta htio ustrijeliti. Odande se dobro vidjelo, da je i čitava Zvonimirova ulica već cernirana i da tamo ne možemo. — Odgovorim ga. Onda odlučimo sakriti revolvere. — Samo bi nam smetali. — Sakrijemo ih tamo u neko džbunje, prišuljamo se do u blizinu Zvonimirove kod onog malog trga kraj Šubićeve ulice. Tamo je, ako se sjećaš, nekakav cirkus. To nam je dobro došlo. Ljudi su baš izašli sa predstave i stvorila se gungula. Nekako nam uspije neopazice se umiješati u tu gomilu i tako smo izmakli. — Oni su opkoljavali Makančevo i Uranijino igralište i tražili nas po onim uličicama...

Naišao je tramvaj koji vozi u centar. Trebalo se što prije izgubiti odande... Da, u međuvremenu sam skinuo trenčkot, a šešir sam izgubio trčeći. A u trenčkotu mi je bila novčarka. Nisam imao para za tramvajsku kartu. Nikola isto tako, po običaju, nije imao ni dinara. Bio sam i malo krvav, ali ne jako. Ipak, moglo se opaziti, ako bi me dobro zagledali. — Zato odlučim da uđem u tramvaj i bez novaca. Nikola nije htio. Rekao je da će već i pješke dospjeti do kuće. Tu se rastanemo. Kondukter me je malo čudno pogledao. Zamolio sam ga tiho da me pusti bez karte. Pucnjava se dobro čula. — Pustio me je. — Za Nikolu, mislim, nije više bilo opasnosti. Legitimaciju ima, revolver je sakrio, dakle običan prolaznik ...

Odvezao sam se u grad i prenoćio kod nekog svog znanca. On mi je previo rane. Lovac je, pa se ponešto razumije u rane. — I sada sam evo ovdje.«

Kupili smo isti onakav trenčkot i sličan šešir. Sastanak s Nikolom i sa Špancem imali smo tek sutradan. Do tog vremena nije bilo moguće saznati kako je prošao Nikola. — Ali vjerovali smo da je sve u redu. — O tome tko je izvršio napad na avijatičare nije znao nitko izuzev nas trojice i mog prijatelja profesora, kome sam sinoć u stanu objasnio razlog pucnjave na ulici, kako bi znao u kakvoj je situaciji. — Činilo nam se, prema tome, da nema razloga strahovanju.

2. X 1941.

U uvjerenju da mi ne prijeti nikakva opasnost proveo sam cijeli jučerašnji dan. Uvečer, bio sam sa ženom u gradu, šetali smo, sjedili u kavani i uopće vladali se kao i uvijek u sličnim prilikama, kada je sve redovno, normalno i bezopasno. — Na povratku iz grada ozbiljno sam se predomišljao, da li da već tu noć spavam kod kuće u svom stanu, ili opet u Ivkančevoj ulici, za svaki slučaj. Još uvijek naivno vjerujem, da sam ugrožen jedino od Gluhaka i Kroflina, a i to više nisam uzimao sasvim ozbiljno, jer je postajalo sve jasnije, da njih dvojica neće progovoriti, kad uporno šute već punih četrnaest dana... Ne znam kako i zašto, ali tek u posljednji čas prije isteka redarstvenog sata — taj je poslije jučerašnjeg našeg napada snižen od jedanaest na devet navečer — odlučim ipak da ću još tu noć spavati u Ivkančevoj, za svaku sigurnost, ali još samo tu noć. — Toj odluci zahvaljujem što sam živ.

3. X 1941.

Noć je prošla mirno, a ujutro kad sam pošao do svog stana u Filipovićevoj ulici da vidim nije li me možda tražila policija (zbog Gluhaka i Kroflina), zadržim se usput na Maksimirskoj cesti da pročitani novine. Odmah mi padne u oči članak o napadu na njemačke avijatičare. Pisac se gnušao nad »podmuklim i kukavičkim atentatom« komunističkih zlikovaca. To je bilo normalno i ništa me nije uznemirilo. — Ali pored članka bila je i obavijest Ministarstva unutarnjih poslova o napadu na odjel njemačkih zrakoplovaca. U obavijesti je stajalo, da se u vezi s napadom vodi energična istraga i da je uhićeno više osoba. — Taj podatak, da je uhićeno više osoba, zabrine me. — Kojih osoba i kakvih osoba i odakle su mogli za njih znati? — Možda i lažu, ali sumnja je ostala u meni i više se nisam osjećao sigurnim. Pade mi na um i Nikola. Lazo se s njim razišao na tramvajskoj stanici, kad su već bili izvan opasnosti. Ali tko zna, što se dešavalo poslije toga? Možda je Nikola pao i progovorio? I, ako je zaista pao i progovorio, onda i mene i Lazu svakog časa mogu ščepati. — Nikolu još nismo vidjeli, a bilo bi normalno da nas je tokom dana pokušao naći. To nije bilo sasvim lako, jer se nismo zadržavali u stanovima, ali ipak bi nas pronašao. A možda je pronašao Lazu, a ovaj ne smatra za potrebno da mi to javi prije današnjeg sastanka predvečer. — Kako bilo da bilo, uznemirenost je rasla. Sve više sam vjerovao, da je Nikola pao i progovorio. Naprosto, imao sam takav predosjećaj i ni dan danas nije mi jasno kako smo Lazo i ja mogli biti tako bezbrižni i sigurni da se on spasio.

Pođem dalje s najvećim oprezom. Na ulici, pred dvorišnim vratima kuće u kojoj se nalazio moj stan, stajala je neka sustanarka s malim dječakom. Pokušam joj pročitati s lica da li je opasnost blizu. Imala je zabrinuto bojažljiv izražaj lica i gledala me, kako mi se činilo, zabezeknuto, Očito je bila veoma iznenađena, gotovo zapanjena što me vidi. Ostavljala je utisak kao da mi želi nešto reći, ali se ne usuđuje. — Nije rekla ništa, a nisam je ništa ni pitao. — I nije mi trebalo razgovarati. Stvari su i bez toga bile jasne. Znao sam, da su me noćas tražili. Koraknem u dvorište, da bih mogao vidjeti prozor svog stana. Na prozoru je bio obješen plavi pulover moje žene. Lepršao je na vjetru kao barjak. — To je bio naš ugovoreni signal za slučaj, ako me policija bude tražila. Ona je, znači, dospjela da me upozori prije no što su je odveli. A odveli su je sigurno, jer se radilo o napadu na Nijemce, a ne o nekoj manje ozbiljnoj stvari, zbog koje je možda i ne bi odveli. — Osjetim grižnju savjesti, Što su je odveli. Nije ni ona trebala biti u stanu. Da smo bili dovoljno oprezni i svijesni opasnosti, koja nam je svima prijetila, ona i ne bi bila u stanu. — Prekasno. — A plavi pulover nije zaboravila izvjesiti. Prije no što je otvorila vrata, ona je to učinila. — Da nije bilo pulovera na prozoru, ušao bih u stan ...

Iziđem na ulicu i odmah nekoliko koraka pokraj kuće doživim susret, od kojeg mi čitavim tijelom prostruje žmarci straha. Okom u oko nađem se s agentom koji me čekao. U ruci je držao moju fotografiju u veličini dopisne karte, koju su našli u stanu. Pogleda me u lice, pa onda u fotografiju i mirno prođe mimo mene. — Ili je pretpostavljao da imam revolver i da ću pucati ako me pokuša uhapsiti, a nije bio tako revan službenik da stavi život na kocku, ili me zaista nije prepoznao. Moj prazan revolver ležao je i dalje u stanu u Ivkančevoj ulici, među dječjim igračkama. Tamo je i ostao. Počnem hodati ulicama kloneći se centra grada. Imao sam loš predosjećaj. »Vrč ide na vodu, dok se ne razbije«, padne mi na pamet. Osjetim kako je teško živjeti uvijek prenapetih živaca, uvijek usred smrtne opasnosti... »Treba potisnuti strah«, pomislim i sjetim se kako sam ga potiskivao i uoči napada na Nijemce i kako sam već odavno odlučio, da im se ne dam živ u ruke. — A sada nemam oružja i nemam posljednjeg metka ... Na ulicama je vrlo bučan prijepodnevni život. — Osjetim potrebu da se otresem svega, da se utopim u vrevi i poživim jednostavnim i običnim životom tih ljudi, da se sjedinim s njima i ponesem u glavi svoje i njihove zajedničke svakodnevne brige. Godio mi je ovaj iznenadni val sentimentalog raspoloženja i ja mu se prepustim i pokorim. Učini mi se da sam osamljen, izoliran, sumnjiv, žigosan i progonjen, predodređen da se žrtvujem. To je bio moj grad. Za sve te ulice i kuće vezale su me uspomene još iz bezbrižnih dječačkih dana. Volio sam te ulice, osjećao sam se na njima kod kuće, slobodno, kao u svojoj sobi. — A sada su mi bile strane, odvratne, opkoljavale su me i bio bih sretan, da ih mogu ostaviti i otići nekuda daleko.

Pogled mi iznenada pade na oglasni stup. Na njemu se žutio plakat, kojim se građanstvo obavještava o strijeljanju grupe omladinaca, koji su uhvaćeni prilikom dijeljenja letaka. Bio je to stari plakat, te nitko od prolaznika nije na nj obraćao pažnju, i ja zastanem pred njim i pomno ga pročitam. — (Trebalo je ubiti vrijeme do sastanka sa Špancem, Lazom i Nikolom... da, i Nikolom. Ali Nikola neće doći na sastanak, a pitanje je, da li će doći i Lazo. Ni za mene nije sigurno da ću doći. — A Moša, što je s njim? On nije sudjelovao u napadu na Nijemce, bio je bolestan, ali možda je i on već u rukama policije. Ako je Nikola govorio, a vjerojatno je govorio, onda je provalio i Mošu.) Ton kojim je napisan plakat bio je prijeteći i plakat je uopće više bio prijetnja nego obavijest. Zamislim nepoznate ljude kako padaju izrešetani mecima u gadne crne rupe koje su čas prije sami iskopali. — »Možda će i moje ime uskoro biti ispisano krupnim crnim slovima na istom ovom plakatu«, pomislim, ali nezainteresirano i neutralno, kao da se radi o nekom nepoznatom, dalekom i neodređenom čovjeku. — Prvi dan ljudi će se okupiti oko plakata i čitat će ga, a poslije ga nitko više neće ni gledati i sve će biti zaboravljeno, kao što su zaboravljeni Šikić i Škrnjug, dok opet novi žuti plakat ne pokrije stari. — A svaki plakat znači ubijanje u Maksimiru i na Rakovom potoku i na mnogim drugim mjestima, i to ona važnija ubijanja. Jer svakodnevna umorstva i ne plakatiraju.

Uplašim se tog grada i njegovih ulica. Svugdje je bila klopka i odsvud su prijetili žuti plakati s krupnim masnim crnim slovima. Nešto me tjeralo van grada, gdje je mirnije. Pođem prema Mirogoju ...

Moša i Lazo osjećali su i razmišljali isto kao što sam ja osjećao i razmišljao. I pošli su istim pravcem otprilike u isto vrijeme. Nije vjerojatno, ali je istinito. Sva trojica sreli smo se na Mirogoju. Lazo nije spavao kod kuće i kad su agenti provalili u stan nisu ga zatekli. — Odveli su mu oca, majku, brata i ženu.

Moša se nalazio kod kuće. — On stanuje u maloj periferijskoj kućici na Sigečici. Opazio je farove automobila na prozorima svoje sobe. — U tom kraju rijetko kada prolaze automobili i on je odmah pretpostavio da dolazi policija. — Zalupali su na vrata i pitali ga, da li tu stanuje Arnold Horvat. Snašao se i odgovorio da ne stanuje i uputio ih na drugu, susjednu kuću — pogrešno. Otišli su. Moša nije oklijevao. Navukao je na brzinu cipele i hlače i pobjegao na Savicu. Savica je u blizini njegove kuće. Tako se spasio. — Odveli su mu ženu i trogodišnju kćerku.

Situacija je bila loša. Lazo i Moša znali su više od mene. Nikola je pao, a kako i kada je pao, to nije bilo poznato. Odveli su i mog prijatelja profesora i moje stanodavce iz Ivkančeve ulice. I Lazinog poznanika, koji mu je previo rane... i još mnogo naših znanaca i prijatelja, od kojih nitko s napadom na njemačke avijatičare nije imao ama baš nikakve veze. — Sve zato, što je Nikola pao i što nije bio tako čvrst kao Lata, ni tako čvrst kao Kroflin ili Gluhak. — Samo nas trojicu nisu uhvatili, jer nismo spavali kod svojih kuća (radi Gluhaka i Kroflina, a Gluhak i Kroflin šutjeli su do smrti i nisu rekli ni jedne jedine riječi.)

Španac nije znao ništa. Čuo je za napad na avijatičare i pretpostavljao, da smo ga izveli mi, ali nije bio siguran. — Veli da se desilo u našem rajonu, pa je odmah pomislio na nas. Na licu mu je pisalo, da je zadovoljan s nama. Rekao je: »Eh, da je meni više takvih kao što ste vi!«

— I mi smo bili sretni što je to rekao.





 

27.02.2009.

Iz ilegalnog Zagreba Ivan Sibl

(nastavak )

Smrt ustaškog doušnika Ivana Majerholda


3. IX 1941

Više nismo omladinska, nego udarna grupa. To nam je saopćio čelo. — U grupi smo: Lazo, Moša, Nikola i ja. Lata nam je viša veza. — Čelo nam je dao i prvi zadatak, koji je dosta ozbiljan. — U roku od tri dana treba da likvidiramo Ivana Majerholda. Evo što nam je o njemu saopćio Ćelo:

Mlad je čovjek. Ima svega dvadesetpet godina. Još po đak bio je u srednjoškolskim i studentskim krugovima poznat kao ljevičar. — Zbog aktivnosti na toj čak je i isključen iz škole. Poslije se zaposlio kao nekvalificirani građevinski radnik. — Ostao je i dalje aktivan u klasnom radničkom pokretu. — Tako je dospio i do položaja plaćenog funkcionara u Savezu građevinskih radnika URSS-ovih sindikata. — Nekako u to vrijeme primljen je za člana Komunističke partije.

Nekoliko godina prije okupacije uhapsili su ga. — Nije točno poznato, što se s njim dešavalo na policiji, ali sudeći po njegovom kasnijem držanju može se pretpostaviti, da je kapitulirao. Kad je izašao iz zatvora, tisuću devetsto trideset devete, odvojio se od klasnog radničkog pokreta i Partije i prešao u HRP (Hrvatski radnički pokret), novoformiranu organizaciju, kojom su frankovci pokušali parirati klasnom radničkom sindikalnom pokretu. (Od te namjere ubrzo su odustali, jer se pokazalo, da istu ulogu ima HRS — Hrvatski radnički savez, — također mačekovsko-ustaška reakcionarna organizacija.)

Poslije okupacije iščahurio se Ivan Majerhold u doušnika ustaškog redarstva i agenta provokatora. U tom svojstvu razvija svestranu aktivnost. Stalno traga za komunistima i antifašistima i prokazuje ih ustaškim agentima. — Pokušava se uključiti u ilegalan rad, u namjeri da ga stavi pod kontrolu ustaškog redarstva i da u pogodnom momentu omogući provalu u organizaciju. — U tom nema uspjeha, jer je u partijskim redovima poznat kao likvidator i konfident. — Prokazivanje na ulicama bolje mu polazi za rukom. — Radi vješto i lukavo. — Šeće gradom, a u razmaku od nekoliko koraka slijede ga ustaški agenti. S njima se sporazumijeva pomoću ugovorenih znakova. Na taj način otkriva im komuniste i antifašiste koje susreće, a sam ostaje anoniman. — Agenti ih onda prate i špijuniraju, ili hapse odmah na licu mjesta, već prema tome kako im Majerhold preporuči signalima.

Njegovom pomoću uspjelo je ustaško redarstvo uhapsiti veći broj partijskih radnika, među njima Jožu Vlahovića i Voju Kovačevića. Svi su oni zvjerski mučeni i ubijeni.

Kažu da i sam Majerhold sudjeluje u istragama. Kao bivši član Partije poznaje principe ilegalnog rada, pa svojim iskustvom mnogo koristi ustaškom redarstvu, pomažući u rasvjetljavanju pojedinih slučajeva. I osobno muči zatvorenike. Sudjelovao je u strahovitom mrcvarenju Voje Kovačevića, koji je, odmah poslije hapšenja, pod mukama izdahnuo.

Za partijsku organizaciju Zagreba predstavlja Majerhold veću opasnost od novopečenih ustaških agenata i špijuna. — Ovi još ne poznaju dobro ni svoj posao ni svoje protivnike. — A on je majstor svog odvratnog zanata.

Zato ga treba što prije onemogućiti...

— Tako je rekao Čelo.

Pri tom su nam i Lata i Ćelo održali kratko predavanje o oružanim udarnim grupama. — Rekli su, uglavnom, da vršiti oružane akcije ne znači baviti se terorom. Mi se nikada i ni u kojoj prilici ne smijenio i ne možemo prihvatiti terora. Naša zemlja nalazi se u ratnom stanju s okupatorom. Ako su kapitulirali vlastodršci, nije kapitulirao narod. Mi ćemo odsada biti isto što i partizani. Samo su uvjeti borbe u gradu teži od onih u slobodnim prostorima. Rat je, i nema razloga da se oružana borba ne proširi i na područje okupiranih gradova. Neprijatelja treba uništavati na svakom mjestu gdje se god ukaže povoljna prilika. To je osnovno u taktici partizanskog ratovanja. — Tako su nam rekli.

Pokazalo se, da je Majerholda mnogo lakše osuditi na smrt, nego uistinu pronaći i likvidirati. — Puna tri dana tragamo za njim, ali bez rezultata. — Prema tome, zadatak nije izvršen u roku od tri dana, kako je bilo predviđeno.

Zasjede ga čekaju danju i noću, na smjenu, kod njegova stana i kod stana njegove djevojke. Tamo su sve do isteka redarstvenog sata, to jest do jedanaest sati u noći, ali on se nikako nije pojavljivao.

Lata i Čelo, koji su nam prenijeli zadatak, bili su prema nama malo nekorektni, ako se tako može reći. Naime, osim nas, za Majerholdom tragaju i sve druge udarne grupe u gradu, sa istim zadatkom kao i naša. Svaka od tih grupa ima svoj plan. — Neki su za vatreno, neki za hladno oružje, ali sve to ispada pomalo smiješno, jer Majerholda nigdje nema. — Možda nije u gradu.

Naš plan je slijedeći: — Centar za obavještavanje je biblioteka ekonomsko-komercijalne visoke škole, u Zvonimirovoj ulici broj 8. Tu sam namješten i primam sve obavijesti... Moša i Nikola čekaju spremni da ih pozovem ... Njih dvojica ne poznaju Majerholda i netko im ga mora pokazati. Lazo i ja poznajemo ga dobro, kao i on nas. Stoga je i odlučeno, da će njih dvojica pucati. On ih nikada nije vidio i ne će mu biti sumnjivo, ako ih primijeti u blizini.

7. IX 1941.

Napokon. Danas ga je jedna patrola opazila u Splendid kavani na Zrinjevcu. Bilo je deset sati prijepodne. Izvijestili su Ćelu i zatražili da im dade bombe. Htjeli su ga napasti na licu mjesta, u kavani. Čelo nije pristao. Rekao im je da se vrate i da ga slijede do povoljnog momenta, kad će biti moguće izvršiti zadatak s minimalnim rizikom i, po mogućnosti, bez vlastitih gubitaka. — Slijedili su ga.

Mene su u biblioteci obavijestili da ga slijede, negdje između jedanaest i dvanaest prije podne. Lazo je bio sa mnom. Odmah smo pozvali Mošu i Nikolu i točno u dvanaest sati grupa je započela akciju. — (Danas je nedjelja, pa su i Moša i Nikola bili slobodni.)

Na Jelačićevom trgu susreli smo Radu Končara, slučajno. Znao je da tragamo za Majerholdom. Nasmijao se vedro i pokazao velike bijele zube. — Imao sam utisak kao da je siguran da će Majerhold pasti baš od naše ruke.

Na trgu nas je dočekao čovjek iz grupe, koja je slijedila Majerholda. Saopćio nam je, da su Majerhold i njegova djevojka na Velesajmu, na Savskoj cesti. — Uputismo se odmah tamo. — Prethodno su kod nje na Trešnjevki ručali.

Izišli su tek oko četiri sata. Moša i Nikola dobro su ga upamtili. Od tog momenta sve su se udarne grupe povukle. Ostali smo samo mi.

Očito je da i ustaški tajni agenti imaju slobodne dane. Majerhold je lijepu septembarsku nedjelju koristio za odmor i razonodu. Najprije je zajedno s djevojkom otišao do Europa Palače kina i kupio dvije karte za predstavu, koja počinje u sedam navečer. — Daje se njemački film »Tajna«. — Moša i Nikola pristupili su blagajni odmah za njim i također kupili dvije karte za istu predstavu. — On nam više nije smio umaći. To je bila prva akcija naše udarne grupe, prva ozbiljna proba...

Vrijeme do početka filma proveo je ovaj čudan par u obližnjoj mliječnoj restauraciji »Dubravka«, na Preradovićevom trgu. — Nas četvorica sjednemo u susjednu mliječnu restauraciju »Gita«, koja se nalazila s druge strane istog trga. Samo, iz »Gite« se ne vidi »Dubravka«, Pa je bilo potrebno šetati na smjenu trgom i ne gubiti iz vida izlaz iz »Dubravke«.

Izišli su nekoliko minuta prije početka filma i odmah se uputili u kino. Moša i Nikola također. Za sve vrijeme trajanja predstave Lazo i ja čuvali smo oba izlaza iz kino-dvorane, da nam se negdje u mraku ne bi izgubio.

Film se završio nešto prije devet sati. — Grad je slabo osvijetljen čak i u strogom centru i trebalo je dobro napregnuti vid. — Izišli su, vidjeli smo ih. Moša i Nikola bili su za njima. Sve se odvijalo po planu.

Tako se rep počeo za njim vući... Najprije on i djevojka, za njima na udaljenosti od nekoliko desetaka koraka Moša i Nikola, a za ovima, opet u istoj razdaljini, Lazo i ja. — Povorka je krenula u pravcu, kojim je poveo Majerhold. Nikolićeva ulica — Masarykova ulica — Kazališni trg — Marulićev trg — Runjaninova pokraj studentskog doma i botaničkog vrta do Vodnikove ulice i onda Vodnikovom na Savsku cestu, Savskom do Tratinske i napokon ravno Ozaljskom ulicom. Potpuno se posvetio djevojci. I dok je koračao laganim koracima, pripijen uz nju, djelovao je kao nježan ljubavnik i nitko od neupućenih prolaznika ne bi mogao pomisliti kakvim se poslovima taj čovjek inače bavi. — O tom sam razmišljao, dok smo ga slijedili.

Položaj njegove desne ruke — jer pod lijevom je vodio djevojku — davao nam je na znanje da je ostao oprezan čak i sada, u Časovima lirskog raspoloženja. Desna mu je ruka bila stalno u džepu. Pretpostavljali smo, da je drži na revolveru.

— Tko bi znao, da li ta njegova djevojka i sluti, čime se bavi njen momak, ili možda zaručnik?

Mošu i Nikolu nije primijetio. Slijedili su ga, sad u većem, sad u manjem razmaku, već prema tome kako su nalagale okolnosti, pazeći da im se ne bi izgubio iz vida. Prelazili su čas na jednu, čas na drugu stranu ulice kojima je prolazio, vješto i neupadljivo, kao da su čitav život proveli u praćenju ljudi. — Čekali su da ih put dovede do mjesta što povoljnijeg za napad, pa da onda s nekoliko točnih hitaca svrše konačno ovu akciju, koja se ionako otegnula preko svakog očekivanja.

Bilo je i nepredviđenih situacija. Upravo kad je već bilo dovoljno kasno i dovoljno pusto na ulicama, i kad više nije trebalo oklijevati, Majerhold i djevojka neočekivano su ušli u neku vrtnu gostionicu, valjda na večeru. — Moša i Nikola opet su morali čekati. Do isteka redarstvenog sata ostalo je još svega četrdeset-pet minuta. Vrijeme je, dakle, bilo ograničeno, jer se poslije izvršenog napada trebalo još skloniti s ulica.

Izišli su iz gostionice poslije pola sata. Prošli su još kakvih tridesetak koraka, kad su napadači hitrim, gotovo trčećim koracima prešli s druge strane ulice i našli se pokraj njih.

Opalili su jedan za drugim, naizmjence. Prvi Moša, drugi Nikola, svaki po dva metka, gađajući s bliskog odstojanja, u lijevu stranu prsiju i pod lijevu lopaticu, u srce. I onda još sam Moša tri metka u Majerholdovo iscereno lice, kad se u padu okrenuo prema njemu. — Veli da mu je u pogledu još tinjala iskra svijesti. Možda je osjetio kaznu, kojoj nije mogao izbjeći.

Pao je u jarak pokraj ceste. Djevojka je kriknula, uhvatila se za glavu i otrčala desetak koraka. Tu je zastala jecajući. — Pazili su da je u brzini ne bi pogodio koji metak.

Čas dva Moša i Nikola su oklijevali. Ocjenjivali su, kamo je pogodnije bježati. Lijevo se prostire Bugarova bašča, desno neke zabačene, tamne uličice, koje vode u pravcu gradskog vodovoda. Odlučili su se za ovaj posljednji pravac i pojurili preko ceste velikim skokovima. Neki revnosni stražar htio im je prepriječiti put i naglo je pošao prema njima. Moša mu je pokazao revolver i stražar je odustao. Nitko drugi nije ih ni pokušao zaustaviti.

Svijet se okupio oko trupla. Nagađali su, tko bi mogao biti ubijeni. — Na Trešnjevci se veoma često dešavaju takve stvari, pa više baš i ne predstavljaju neku naročitu senzaciju.

Ulica je, u času napada, bila puna prolaznika. Slučajno je, za momenat, u tom dijelu grada nestalo struje i jedan se tramvaj prepun ljudi zaustavio baš nedaleko mjesta događaja. Putnici su odmah stvorili gomilu oko policijskih agenata i stražara, koji su se već odnekuda našli pokraj lešine i u notese bilježili iskaze očevidaca.

Lazo i ja također se umiješamo u gomilu, ali nismo se iskazali kao očevici i nismo dali nikakve podatke. Bacili smo samo pogled na mrtvog Majerholda. Bilo je suviše tamno. Vidjela se samo crna masa u jarku i djevojka koja je još uvijek plakala.

»Možda je kakva ljubavna drama?«, nagađao je neki čovjek.

Petnaest minuta kasnije izvijestili smo druga Latu, koji je čekao na Varaždinskoj cesti, da su Moša i Nikola izvršili zadatak, i odmah smo požurili kući, da nas ne bi uhapsili kao noćne šetače. — Lata je izvjestio Ćelu, Ćelo je izvjestio ...

8. IX 1941.

Jutros, kad sam išao na posao u svoju biblioteku, opet sam susreo Radu Končara. Moja biblioteka je u Zvonimirovoj 8, a U. N. S. u Zvonimirovoj 2. — A Radu Končara traže veoma intenzivno. Pa ipak, on je mirno prolazio baš preko puta U. N. S.-a. Sigurno negdje u blizini stanuje.

Ne znam odakle, ali bio je već o svemu obaviješten. Rekao mi je, da su odlučili primiti me u Partiju.

Predvečer, u nekoj maloj periferijskoj kućici na Krugama, onoj istoj kućici u kojoj smo prije nekoliko dana dobili zadatak da likvidiramo Majerholda, saopćeno nam je da smo postali članovi Partije. To je bilo zvanično saopćenje na našem prvom partijskom sastanku.

— Sastankom je rukovodio Lata. Bilo je veoma svečano.

Dakle, 8. septembar 1941. Treba upamtiti ovaj datum.

10. IX 1941.

Ćelo kaže da su ustaše za odmazdu strijeljali veći broj zatvorenika. Približno oko pedeset ljudi. Što možemo. Njima ionako nije bilo spasa. Strijeljali bi ih prije ili kasnije, pod bilo kakvom izlikom ili uopće bez izlike, zato što su komunisti, ili antifašisti, ili Srbi, ili Zidovi...

Tako se ustaško redarstvo osvetilo za svog konfidenta Ivana Majerholda.

Čuje se također, da je uhapšena i Majerholdova djevojka. Policija misli, da je bila s nama u vezi. Naravno da o tom nema ni govora.

11. IX 1941.

Među pedesetoricom strijeljanih su i mnogi članovi Partije i simpatizeri. Čelo je saznao za neke od njih. To su: Ivan Macan, Mijo Mesarić, Dragica Hotko, Drago Matovinović — svi članovi K. P. — i Kata Brodarić, simpatizer K. P. — Tko su ostali strijeljani, ne zna se i možda se nikada ne će ni saznati.

Ubija se masovno. Tko jednom padne u ustaške ruke, nema mu spasa. Mogli bi se na prste nabrojiti ljudi, koji su izišli iz ustaškog zatvora. Svake noći veliki crni policijski automobil odvozi ljude u smrt. Ubijaju iza Maksimira i na Rakovom potoku, hladnim i vatrenim oružjem. Čak i ne kriju ta zloglasna mjesta. Čitav grad i cijela zemlja već znaju za njih. Opijeni su uspjesima, ne misle da bi jednom mogao doći dan, kada će za sve te zločine biti kažnjeni. — Ponekad žrtve viču u automobilu, i građani, koji stanuju u ulicama kroz koje prolaze ti automobili smrti, čuju ih.

27.02.2009.

Evakuacija

Odjeci borbe jasnije se čuju. Front je sve bliže Novoj Varoši. Uznemirenost i zabrinutost se jače ocrtavaju na Mišinom i Julkinom licu. U svakodnevnim poslovima se oseća užurbanost. Očito je da se nekud mora ići i da se ranjenici moraju evakuisati.Sa mnom su juče vršili probu. Obukli su me i pustili da hodam po sobi od kreveta do kreveta. Kako je to teško kad čovek oseća potrebu za brzim koracima, a,eto, sada to činim poput deteta koje tek treba da prohoda, teturajući se pri svakom koraku. Mučio sam se dugo. Krupne kapi znoja izbijale su po čelu. U nekoliko navrata činilo mi se da ću se srušiti. Nedostajala mi je ravnoteža.

Odsečenu ruku, osećao sam u svesti kao da je cela. Svrbeo me je lakat, rana bolela. Zar može fizički da boli nešto što ne postoji? Nisam smeo nikoga da pitam. Sumnjao sam u sebe – da sam možda poludeo. Mučilo me sve to. Iscrpen sam do kraja, ali ne mogu da zaspim. Pokušavam da se setim nekog bez ruke. Da li sam ikad video bezrukog čoveka? Da, sećam se! Video sam u Beogradu, u kući mog poznanika. Da, ali to je bio stariji čovek! Njega možda svakog dana oblače,a uz to, on nije u ratu. Tačno je to, ali ja sad smetam. Vredi li postojati? Trgao sam se. Smem li tako da mislim? Nije li teška slabost? U tom trenutku učini mi se da sam glasno razmišljao i da me svi drugovi gledaju i prebacuju mi. Otvorio sam oči i pogledao oko sebe. Potpuno tišina, drugovi su spavali. Slaba svetlost petrolejke delovala je umirujuće.

-Noćas napuštamo Novu Varoš! – kratko nam je saopštila Julka.

Niko nije pitao kuda se ide. Rečeno nam je samo da pokret neće biti dug. Nekoliko sanki s volovskom vučom već je čekalo pred bolnicom. Lakši ranjenici će prške. Na svake sanke stavljeno je popreko 4-5 ranjenika. Priprema za pokret odvijala se ćutke.

Brzo smo izašli iz grada. Posle nekoliko časova vožnje po gustoj šumi izašli smo na čistinu i tu stali. Hladno je. Svež vazduh me opija. Zaspao bih, ali ne mogu od hladnoće, bez obzira na to što smo zbijeni jedan uz drugog. Ispred nas čuje se potmulo stenjanje ljudi.

-Šta je to? – upitah poluglasno jednog druga koji je prolazio pored mene.

On se naže prema sankama, za trenutak me pogleda, pa reče:

-Napred su se prevrnule jedne sanke sa ranjenicima!

To su bile prve sanke. U njima najteži ranjenici. Oni koji su ranjeni u noge. Uhvati me jeza. «Kako užasni moraju biti bolovi pti iznenadnom prevrtanju sanki?» - razmišljao sam za sebe – «Koliko napora ulažu ti drugovi da ne zakukaju?»

Stajali smo dugo. Negde u daljini čuju se petli. Ponoć je prošla. U blizini smo nekog sela. Ležimo na leđima. Sneg sve više sipa po nama. Preko ćebadi je bar 10-15 santimetara snega. Sad više ličimo na belu traku koja se sporo kreće napred.

Ulažem velike napore da što više okrenem glavu i osmotrim šta se nalazi levo i desno od mene. Ne uspevam. Jer su pored mene, s jedne i druge strane, teži ranjenici. Krenuli smo dalje. Ćutke. Ležimo jedan uz drugog već 3-4 časa, a ni reči.Bezvoljnost i apatija prema sebi i prema i drugome. A šta bi moglo i da se kaže? Možda drugovi prored mene spavaju? Ne osećam uopšte nijednog od njih. Činimi se da su potpuno hladni. Osećam da sanke klize uz prilično strmu stranu. Neko sa strane dobaci, isprekidano i prilično glasno:

-Drugovi,pazite, sanke će se prevrnuti!

Seljak koji je vodio volove zastade. Sanke se ne zaustaviše.Nekoliko srugova teško se probijalo sa strane da bi pridržalo sanke. Posle nekoliko minuta krenusmo dalje.

Sporo i teško probijala se kolona kroz sneg dubok više od jedan metar. Negde daleko čuli su se odjeci eksplozija. Zaključujem da se sve više udaljujemo od Srbije. Da li to činimo privremeno ili za duže vreme? Ne, to ne može biti! Vratićemo se čim grane proleće. Ko bi mogao da nas otera iz šuma koje su naše, od ljudi koji su naši?


Surov zagrljaj Zlatara

Zora je. Svetlost dana teško se probija kroz gustu vejavicu. Hladnoća steže sve više. Noge gotovo i ne osećam. Za trenutak me obuze srah. Provlačim zdravu ruku ispod ćebadi i pipam butinu na desnoj nozi. Osećam je. Znači, nije smrznuta.

Na Uvcu potpuna tišina.

Stali smo. Ispred sanki vidim deo veće zgrade. Seljak koji je do tada išao ispred volova stade pored sanki. Vide mu se semo grudi i guste čekinje na licu. Ćutao je i gledao negde bezazleno. Neko sa strane dobaci:

-Ajde ti, druže, šta čekaš tamo, pomozi!

-Jel je? – upita on glasno i krenu.

Znači, tu smo. Pokret je završen. Pokušao sam da se okrenem na desnu stranu. Uz veliki napor uspeo sam da to učinim. U trenutku drugovi su bili tu. Pridržaše me i postaviše me da sednem. Na 5 – 6 metara od nas nalazila se lepa zgrada na kojoj je pisalo: «Osnovna škola sela Radijević». Nekoliko stotina metara protezala se prostrana padina obrasla gustom četinarskom šumom.

-Planina Zlatar! – rekoše mi drugovi.

Škola je pretvorena u bolnicu. U ovim teškim ratnim danima valjda niko ne uči. Setih se kada sam išao u školu da mi je jedan od mojih dobrih drugova pričao kako bi voleo da bude rata. «Tada ne bismo išli u školu» - govorio je «jer je naš učitelj mlad i morao bi otići u rat». Sada, u ovo vreme, ne uči se iz knjiga, već iz surove prakse. Sada se uči kako treba živeti i umirati ili, još tačnije, kako treba umirati da bi se živelo.

Sve školske prostorije uređene su za smeštaj ranjenika. Nekoliko susednih kuća takođe. Ja i Švabić smešteni smo u jednu malu prostoriju. Ne znam šta je to moglo biti dok je škola radila. Kreveti od dasaka napunjeni slamom. U sobi toplo. Počinjem da se znojim. Ranu ne osećam. Švabić slabo izgleda.Ćuti. Njegova mala torbica puna je materijala za čitanje. Radovao sam se što ću biti s njim.

Julka je došla da nas obiđe. Bila je isuviše zamorena, ali zadovoljna što je protekla noć dobro prošla.

Na novo prebivalište brzo smo se privikli, ali nismo znali koliko ćemo ostati.

Osvanulo je vedro, hladno, ali sunčano jutro. U susednoj kući čuje se zveckanje posuđa. Kuvari spremaju doručak. To su divni drugovi. Sećam se jenog od njih. Nisam mu zapamtio ime. Uvek bi zagledao Posavca i govorio mu:

-Ima tako crnu kosu i krupne oči. O, takav je momak moj sin. Ko zna gde je sad? Pre dva meseca otišao je iz Užica kao kurir za Pranjane.Tada je usledila ofanziva – mi smo krenuli i ja ga više nisam video, niti bilo šta znam o njemu!

Na horizontu, tamo prema Novoj Varoši, vide se desetine manjih i većih kolona. Povremeni puncnji i opet zatišje. Šta to može da znači? To su naši. Odstupaju, zaključismo jednoglasno. Julka i Švabić su uznemireni. Ne znaju šta da čine. Da li ostati tu ili krenuti nekud dalje?

-No, ipak bi bilo dobro pripremiti se – predloži neko.

-Budite mirni, drugovi, preduzećemo već nešto – reče Švabić

Drugovi iz mesne partizanske grupe već su tu. Gledaju sumnjivo u pravcu brda na horizontu i vrte glavom.

-A šta ako to nisu naši? – reče glasno jedan od njih. – Za jedan čas, najduže dva oni mogu biti ovde. Za pola sata mogu nas imati pod vatrom mitraljeza.

-Slušaj ti, ne stvaraj paniku, šta misliš da bi nas drugovi pustili tek tako?

-Pa ne kažem da su to četnici – poče on da se pravda.

Dobro bi bilo da proverimo – reče jedan stariji drug.

Komandir mesne partizanske grupe, ozbiljan stariji čovek, stajao je zamišljeno i u jednom trenutku priđe Julki i i nešto joj šaptom reče. Ona klimnu glavom u znak odobravanja, a zatim s njim krenu prema obližnjoj kući. U toj zgradi je bila neka vrsta štaba naše bolnice. Posle 10 – 15 minuta Julka se vrati među nas:

-Drugovi, izvršićemo pokret!

U školi se odvijala užurbana priprema za pokret. Kuda i kako sa teškim ranjenicima? Nosila nije bilo, a i da ih je bilo – kako po snegu, dubokom gotovo dva metra, nositi ranjenike? Do sela se moglo nekako doći sankama, ali je dalje, prema planini, bilo nemoguće, sem uzanom dubokom stazom koju su morali da krče najsnažniji. A takvih ljudi je malo. Julka, Švabić i još neki drugovi doneli su brzo tu odluku. Treba se sa delom ranjenika odmah povući dublje u planinu, a najteže prebaciti kasnije.

Evo nas ponovo u koloni. Idemo preko jednog brežuljka. U našoj školskoj zgradi ostavljena su tri teška ranjenika. S njima je ostala jedna drugarica. Kao i nekoliko partizana – meštana. Oni treba da organizuju njihovo evakuisanje, i to što pre. Ubrzo smo zašli za breg i ušli u šumu. Novi horizonti, nova neizvesnost. Kretanje je vrlo naporno. Pred nama, na čelu kolone, ide oko desetak drugova sa ovog terena.S teškom mukom se probijaju i prave uzanu stazu kojom gazi naša kolona od stotinjak ranjenika i pratilaca.Ispred mene ide Krinka i pridržava Švabića. Posrće. On je sinoć imao visoku temperaturu. Otkako mi je ruka odsečena sada prvi put pešačim. Teturam se. Nedostaje mi ravnoteža. Preteže desna strana. Rana mi je potpuno otvorena, ali ne osećam bolove. Za mnom ide Olgica Grbić i pokušava da mi pomogne, ali uzana prtina ne dozvoljava da bilo ko ide sa strane. U koloni tišina. Neizvesnost se ocrtava na licima drugova. Zašli smo duboko u šumu Zlatara. Osećam jak miris četinara i to mi smeta. Iza Olgice ide Lala i posrće. Kaže da mu smeta belina snežnog pokrivača.

Nismo dugo išli. Zastadosmo pred nekom vodenicom u čijoj je blizini bilo još nekoliko kuća. Smestili smo se u njih. Straža je postavljena. Umor savlađuje. Za jelo niko ne pita.

Nekoliko drugova iz našeg obezbeđenja krenulo je da izvidi situaciju u u Radijevićima i uspostavi kontakt sa bilo kojom našom jedinicom. Jedno je bilo jasno: naša sudbina je neizvesna, ukoliko ne uhvatimo vezu s jedinicama. Ako se prepustimo sami sebi, veliko je pitanje da li će i moći da nas nađu.

Iz daljine dopire žestoka puščana paljba. U našem skrovištu zavlada potpuni mir.Izgleda da je odavno prošlo 12 časova.

U uglu sobe neko teško diše.

Probudili su nas. Osećam jak umor. Pokret.

Uspostavljena je veza s jedinicama. Ariljska četa došla je da nas prati do određenog mesta.

Šta je s našim drugovima koji su juče ostali u Radijevićima? Možda su ih naši drugovi prihvatili i prebacili na neko sigurnije mesto.

Naša kolona ličila je na crnu traku koja se sporo i teško pomerala napred.

Od guste vejavice niko ne vidi kuda idemo. Posle tri – četiri časa marša stižemo na manji proplanak oivičen gustim četinarom. Tu je 4-5 koliba i jedna nešto veća zgrada. Dobijamo po komadić zobano-ražanog hleba i, posle čekanja od pola časa smeštamo se u dve kolibe. Tu nam se priključuju i neki novi ranjenici. Na proplanku, između koliba i po šumama stotine ljudi, žena i dece. Neki su krenuli još iz Srbije. Među njima ima starijih ljudi i žena. U novom skrovištu nismo dugo ostali. Opet pokret.Velika kolona od preko 1.000 boraca. Tu je i oko 40 ranjenika.

Kolona sporo odmiče. Ne znam ko je na čelu te ogromne kolone. Sa staze niko ne može da skrene, jer je i sa jedne i sa druge strane čitav bedem. Kao da idemo dubokim rovom, iz kojeg, bar nama srednjeg rasta, vire samo glave. Kolona često zastaje,a zatim opet kreće. Ispred mene je Olgica Grbić. Ona je malog rasta i ne vidi ništa sem vrhova borova i jela. Sećam se u partizane je došla u Kosjeriću, negde septembra, i to iz trećeg razreda gimnazije. U rukama nosi neku kofu sa sanitetskim materijalom, a preko leđa joj prebačeno ćebe. Uz to, treba da brine o meni. Za mnom Lala. Niko ništa ne priča. Negde ispred nas čuje se plač deteta. Verovatno je gladno, a možda i bolesno.

Pala je noć mračna i hladna. Rana me sve više boili. Amputirana ruka svrbi me u laktu. Ponovo zastasmo. Kolonom se šaptom pronese komanda da neki drug prođe napred. Posle deset minuta taj drug se s teškom mukom probija pored kolone. Osećam potrebu da sednem, da legnem. Olgica se žali da joj je hladnu. Lala hoće da zapali cigaretu, ali ne sme. Posle više od pola sata stajanja kolona krenu. Negde u daljini čuje se lavež pasa.

-Kolona, stoj!

Olgica mi se unese u lice i šaptom upita:

-Mile, znašli ti kuda idemo? Zar je ovaj Zlatar tako veliki? Čitav dan i noć idemo, a nikako iz šume da izađemo.

Iznenadno puškaranje negde u pravcu četa naše kolone prekide razgovor. Negde zašekta puškomitraljez. Trgoh se. Posle pola časa opet pokret.

-Požuri! – prenosi se komanda.

Ulazimo u neko selo. U tim kroviranjima je toplo. Iza zida debelih balvana je toplina ljudskog daha. Samo da se malo otkravimo. Ali, mora se dalje.Negde u blizini čuje se žubor česme. Evo nas već pored izvora. Spuštamo se dobro utabanom stazom pored njega. Oko česme je zaleđeno. Tek što sam pružio malo duži korak da pređem preko potočića i naslonio se desnom nogom, naglo sam se okliznuo i pao na levu stranu. Jak udar o amputiranu ruku i zatim – neka mukla tišina. Onesvestio sam se. Kad sam se probudio bio sam sav mokar. Olgica me je trljala snegom sve dok nisam došao k sebi. Sveža rana potpuno je razvijena. Grudi su bile mokre od krvi, a glava i vrat od istopljenog snega. Ispod zavoja na ruci curila je krv. Jedva sam uspeo da ustanem i shvatim šta se sve desilo.Olgica me je pridržavala. Deo kolone, ukome sam bio pre pada, odmakao daleko. Sada je Olgica ispred mene, a za mnom je nepoznati drug. Teško sam se kretao. Pokvašena koda na glavi ledila se, a de krvlju nakvašene bluzesve više se stezao od mraza. Kao da mi je neko čitavu levu stranu grudi stavio u oklop.

Neprijatelj nas je napao

Zora je. Kolona i dalje kreće, ali sada ne više kroz šumu. Idemo stranom nekog brda. Dole, daleko od nas, vidi se prostrana dolina kojom teče reka, a dalje visoka brda.

Nekada sam uživao u raskošima prirode. Sada mi sve to smeta. Huka reke dopire do nas. «Da to nije možda Uvac», pomislih, «možda se vraćamo nekim zaobilaznim putem u Srbiju?». Pokušavam da razaznam teren. Na istoku crvenilo. Ubrzo će se potpuno razdaniti. Šta li nam nosi današnji dan? Na čistini, naša kolona se lepo vidi na dužini dva do tri kilometra. To je lanac koji se sporo pomera. Evo nas na visokom brdu odakle se kolona spušta prema dolini u kojoj se vidi reka, put u selo. Iz kuća se diže dim, a čelo kolone već se spušta prema kućama. Neko blaženo osećanje poče me obuzimati. Znači to je cilj našeg marša. Pred sobom već vidim toplu sobu i osećam pucketanje vatre u peći. Na licima drugova oseća se živost. Olgica se okrenu i reče:

-Vidiš li, naši se dole razmeštaju.Čim stignemo ranu ću ti ponovo previti. Noćas kada si pao nisam mogla da te privijem kako treba. Ne ljutiš se?

-Ne, zašto bih se ljutio? Ja i ne znam kako si me previjala.

Ulazimo u selo. Na prvi pogled čudno. Ispred kuća stoje samo muškarci. Tu i tamo neka dečija glava proviri i odmah se izgubi.Žena nigde nema.

-Ovo je muslimansko selo – reče Olgica, - kod njih je pravilo da se žene sklone ispred muškaraca. Ovo napominjem da ne bi slučajno ulazio u neku prostoriju koja nije za nas određena.

-Otkuda ti znaš da su kod njih takvi običaji?- upitah je radoznalo.

-Znam, saznala sam to u Novoj Varoši!

Posle kraćeg zdržavanja na ulazu u selo, razmestiše nas po kućama. Olga, ja i još četirii druga smešteni smo u sobu jedne velike kuće. Soba je lepa i što je najvažnije, topla. Svalismo se na drveni pod, spremni da se vrlo brzo prepustimo snu. Neki su već spavali. Olgica je preturala po kofi, tražeći zavoj da mi previje ranu. Na sredini sobe okrugla trpeza. To me podseti na očevu kuću iz vremena mog ranog detinjstva. Tek što je Olga pripremila zavoj u sobu uđe kuvar i donese šerpu s kačamakom. Svi smo bili iznemogli i gladni. Kuvar uze običnu kašiku kojom se jede jelo i poče da odvaja svakome po malo.

-Znate, drugovi, ovo je sve za ranjenike! – reče.

U tom trenutku odjeknu snažna puščana i mitraljeska vatra. Drugovi poskakaše s poda. Iz dvorišta je dopirala kuknjava. Neko povika:

-Jaoj, braćo, izgibosmo!

Kuvar skoči i panično povika:

-Drugovi napolje – najbolje u potok!

Pojurismo gotovo jedan preko drugog. Ispred kuće, na stotinjak metara, bila je gusta vrzina. Kuvar se sjuri prema njoj, a mi, ne znam ni sam kako, za njim. Oko nas fijuču zrna. Strah i panika rasterali su umor. Teškom mukom sam se probio kroz gustu vrzinu i ušao u veliku vododerinu koju je potok napravio. U prvi mah nisam ni primetio da sam upao gotovo do kolena u vodu, a lice izgrebano na nekoliko mesta. Naš doručak – kašika kačamaka – ostao je da se puši na okrugloj trpezi u onoj toploj sobi. Brisao sam krv sa lica i mahinalno ga sve više zamazivao. Isašao sam iz vode i zaklonio se za veliki kamen koji me je vrlo dobro štitio. Pored mene nije bilo nikoga. Iza obližnje bukve udalene 15 – 20 metara neko je glasno izgovarao moje ime. Glasovi su se mešali. Sada su dejstvovali i naši drugovi. Obostrana vatra postajala je sve žešća. Šta se to tako iznenadno sesilo? Napadnuti smo. Sav šljam Srbije krenuo je za nama. Prate nas u stopu i, upravo u momentu kad smo očekivali malo predaha, na nas je otvorena vatra. Nedaleko od nas protiče reka, a pored nje put. Vidim telefonske stubove. Koja je to reka, kuda vodi taj put? Šta će biti ako se putem, s one strane reke, pojave neprijateljske snage? Našli bismo se pod unakrsnom vatrom.

-Šta je tebi, pa ti si ranjen! Lice ti je u krvi! – prekide me iznenada Lala.

Njegovo prisustvo, tu pored mene, iznenadime.

Tek tada sam se setio da sam pre desetak minuta, provlačeći se kroz trnje i vrzinu, izgrebao lice na nekoliko mesta. Mahinalno sam istrljao lice rukom. Dlan mi je ostao sav u krvi.

-Nisam ranjen – odgovorih, već sam se nagrdio povlačeći se kroz vrzinu i ovo trnje.

Lala me celog odmeri i ponovo primeti:

-Ti si, izgleda, upao u vodu?

-Da – odgovotih mu hladno i u sebi poželih da me ostavi na miru.

Rekao je još nešto ali ga nisam slušao. Puščana i mitraljeska vatra bile su sve žešće. Počeli su da nas tuku i minobacačima, ali ne tako žestoko. Po svoj prilici, četnici nemaju dovoljno minobacača. Lala ode od mene. Verovatno je primetio da ga ne slušam.Prema meni je na udaljenosti od desetak metara išla Olgica. Provlačila se ispod vrzine. U ruci je nosila zavoj.

-Šta je s tobom? – upita. Lala mi reče da si sav krvav, ali da nisi hteo s njim da razgovaraš.

Bilo mi je žao Olgice i prema njoj nisam mogao biti ravnodušan.

-Ništa, ništa – odgovorih. To Lala naprazno diže uzbunu.

-Kako ništa?

Bilo mi je u tom trenutku krivo što već nisam oprao lice. Sagnuo sam se brzo nad potok i sa nekoliko pokreta ruke oprah lice. Nisam imao čime da se obrišem, pa to učinih nešto kasnije levim rukavom krvave košulje.

Vreme je već poodmaklo. Prošlo je sigurno tri-četiri časa, a mi smo neprestano u potoku. Kod mene su došli još neki drugovi. Ne znam im imena, jer nisu iz bolnice. Po njihovom pričanju zaključujem da su Sandžaklije. Rekli su mi da se nalazimo u selu Divcima, da je ispred nas Lim i put Prijepolje – Bijelo Polje. Oni su rodom negde od Prijepolja. Dali su mi parče zobenog hleba koje sam, uprkos velikoj gladi, jedva pojeo. Jedan drug me radoznalo posmatrao te reče:

-Ti, druže, mora da si iz nekog bogatog kraja?

-Nije bogat kraj, ali nije ni toliko siromašan da bi se jeo zobani hleb – odgovorih mu hladno i bez želje da se upuštam u razgovor.

Želeo sam da budem sam.

Ne znam da li zbog toga ili zbog obaveze prema jedinici, tek drugovi su ubrzo otišli. I tako u svome skrovištu za trenutak opet ostadoh sam. Nije mi smetala samoća. Sedoh na kamen i pokušah da skinem čizme koje su bile pune vode. Mučio sam se ali nisam uspeo. Nedostajala mi je leva ruka. Znoj me poče probijati; od gneva prema sebi bio sam spreman da zaplačem.Ali čemu to? Hiljade ljudi izgubile su živote, a koliko će nas još pasti? Verovanje da će se rat završiti brzo bilo je samo iluzija.Sedeo sam bezvoljan na kamenu i dvumio se da li da opet pokušam da skinem čizme. Mogao sam otići do prve grupe drugova i zamoliti ih da mi pomognu, ali nisam hteo. Moram naučiti da budem sam sebi dovoljan. Pokušao sam ponovo. Ali nije išlo.

-Šta je, ne ide? – javi se jedan sa druge strane.

Okrenuh se. Pored mene je bio dr Miša Pantić.

-Ne ide!- odgovorih hladno i bezvoljno.

-Čekaj da ti pomognem! – odgovori.

Pristadoh. Posle dugog natezanja uspeo je. Iscedio sam vodu iz čizama i mokre čarape stavio na obližnji kamen.

-Slušaj, pa ti si ugazio do pojasa u vodu.

Posle kratke pauze nastavi:

-Čekaj, imam jedne čarape u torbi, sad ću ti ih doneti.

Noge su mi već bile pomodrele i tople vunene čarape su me okrepile. Sada mi je Mišina usluga sasvim drukčije pala i rado bih mu zahvalio, ali on više nije bio tu. Otišao je da u vododerini obiđe ostale ranjenike i bolesnike. Pošto se malo sredih, osetih potrebu da se priključim ostalim drugovima od kojih je jedna grupa bila 15-20 metara daleko od mene. Pođoh ispod vrzine teturajući se.Ali, nekako sam ipak došao do drugova i vrlo brzo zažalio što sam to učinio.Njih petorica, među njima i Olgica, bili su zbijeni jedno uz drugo. Na frontu se i dalje pucalo, ali niko se nije pomerao s mesta. Tu sam čuo prve komentare o jutrašnjem iznenadnom napadu na naše jedinice. Glad me je teško mučila, ali sam znao da ni drugi nisu u boljem položaju. Moje razmišljanje prekide zujanje motornih vozila i topovska paljba po selu. Sada smo upali u unakrsnu vatru. Sa brda su nas tukli četnici, a sa puta, udaljeni 200-300 metara, italijanski tenkovi. Sjajna saradnja domaćih izdajnika i okupatora! Vatra iz tenkova postala je sve žešća. Iznad nas, na udaljenosti 100-200 metara, goreli su štala i seno. Čula se kuknjava. Nekoliko meštana je ranjeno ili poginula. Nedaleko od nas pade granata. Nekoliko parčadi udari u vrzinu iznad naših glava.

Vreme je sporo odmicalo. Tek ako je prošlo podne. Činilo mi se da će mrak doneti olakšanje, jer noć je uvek bila naš saveznik. Iza obližnje vrzine dolazila je Ljubinka. Brižljivo je obilazila svaku grupu ranjenika. Bila je beda. Kaže da je u obližnjoj kući previjala jednog druga koji je teško ranjen u nogu. Ko je taj drug, iz kog je kraja, nije mogla da nam odgovori.


U hladnim talasima Lima

Sunce je već zašlo. Februarski dan je kratak. Mraz steže sve više. Moje pantalone su do iznad kolena mokre. Osećam da se od mraza krute. Kako bi divno prijala topla soba! Glad me sve više muči, ali zima i umor su teži.

U sumrak je kod nas došla Julka. Bila je neraspoložena. Obradovali smo joj se, ali se ubrzo i razoačarali. Rekla nam je da će mo uveče krenuti dalje, Kuda, nije mogla da nam kaže.

-Sigurno ćemo u Srbiju – reče neko radosno

-Samo ti uživaj, druže, - dobaci jedan Sandžaklija uz neki ironičan osmeh.

-Vreme je da i mi izađemo iz skrovišta – predloži neko.

-Bolje da malo sačekamo, jer ako odavde izađemo naeće nas moći naći – odgovori Sandžaklija.

Ćutke se pomirismo s njegovim predlogom. Mraz je sve više stezao, više se nije moglo sedeti. Ustali smo i otpočeli da tapkamo na mestu. Negde u daljini, daleko preko Lima, odjeknulo je kratko puškaranje.

-To su Crnogorci – dobaci jednolično i hladno Sandžaklija.

-A gde je to, u kom pravcu? – upita neko.

-Tamo negde prema Kamenoj Gori.

«Kamena Gora! Kakva li je to planina?» - pomislih.

Kroz vododerinu nam je dolazila jedna osoba malog rasta.

-To je Olgica, ko bi tako mali mogao biti? – reče poluglasno jedan od drugova.

Na desetak metara od nas, ona zastade i progovori:

-Ja sam,drugovi! Treba odmah da krenete ovamo prema meni. Ja ću vas odvesti do našeg zbornog mesta.

Bez reči pođosmo za njom. Posle deset sati provedenih u potoku sada smo vrlo teško kretljivi. Noge kao da su počele da izdaju. Nismo išli dugo i već smo se umešali u kolonu. Vladala je potpuna tišina. Crna masa kretala se sporo i po komandi koja se prenosila šaptom. Išli smo pored reke. Iznenada, na suprotnoj strani ali dalje od obale, zapucaše puške.

-Stoj! – prenese se komanda i kolona zastade.

Posle 15-20 minuta krenusmo dalje. Nismo išli dugo i opet stadosmo. Ovoga puta skrenusmo u suprotnom pravcu. Na drugoj obali reke čulo se puškaranje. Čujemo čak i neke povike. Sudeći po svemu, naši prednji delovi prešli su reku i sada vode borbu. Kolona opet zastade. Evo nas na prelazu. Obala je u vrzini i niskom šiblju, tako da se površina vode ne vidi. Najveći deo boraca već je prešao reku. Ostali su ranjenici, stari ljudi, žene, deca i zaštitnica. Reku prelazi i komora. Čuje se zveket kazana, dozivanja drugova, kuknjava žena. Jedna žena je dozivala glasno:

-Sine, sine Mićo, drži se! – i glas se naglo izgubi.

Jedan tanki dečiji glasićnekoliko puta je ponavljao: «Mama, mama», a zatim prigušeni krik – i glas se izgubi u talasima reke. Među nama je Julka. Pored mene je Olgica.

-Drugovi, svlačite se! – reče glasno Julka.

Svlačili smo se kako je ko stigao i mogao. Neki su se spuštali do reke. Ja uz pomoć Olge jedva sam uspeo da skinem čizme i odelo. Ostao sam polunag. Olga je s mukom uspela da mi veže odelo oko vrata. Čizme i čarape stavila je u kofu. To će ona poneti. Hladnoća mi je ledila telo, a noge su mi se smrzavale u snegu. Niz strmu obalu, uzanom stazom, silazimo prema vodi. Ispred mene neki upadoše u kolonu i razdvojiše me od Olgice. Pođoh okomitom stazom u nadi da ću izbiti na samu reku. Ali tek što sam krenuo naglose okliznuh, padoh na leđa i prosto sleteh u reku. Upao sam u vodu do iznad kolena. Hladna voda me prosto preseče. Oko mene masa ljudi, žena. Pogledom sam tražio Olgicu ili bilo kog poznatog. Nekoliko trenutaka sam tako dozivao, ali se niko neodazva. Krenuh bez ičije pomoći. Nekada sam bio odličan plivač, ali sada sam bio bez ruke. Možda više nikad neću moći da plivam! Više nisam osećao hladnoću vode. Naprotiv, onim delovima tela koji su bili u vodi bilo je toplije. Gazio sam nesigurno. Već mi je voda iznad pasa. Očekivao sam svakog trenutka da me zanese i da potonem. Ali ne! Išao sam dalje. Pod nogama sam osećao šunkljovito tle rečnog korita. Sad mi je voda do grudi. Teško se krećem. Imao sam utisak da mi je odelo obešeno oko vrata. U jednom momentu počeh da osećam hladan pojas oko grudi u visini pazuha. «Šta je to sad, da li me to neka vodena neman svojim ledenim telom obavija?» Za trenutak me prođe jeza.Nedaleko od mene plivao je natovareni konj. Za rep mu se držala jedna drugarica, a sa strane, za samar dva druga. U jednom momentu osetih da voda postaje plića. Mokar deo tela je na spoljnoj temperaturi reagovao na meni nepoznat način. Ja sam ga osećao kao hladan pojas. Već sam prešao najveću dubinu. To me ohrabri. Evo me pri kraju. Do obale nije bilo više od 4 – 5 metara. Voda mi je nešto iznad kolena. Znači, prešao sam. Još koji korak i već sam tu. U tom momentu osetih da sam nagazio na neki gladak i tvrd predmet. Pokušak da ustuknem, ali nisam uspeo, jer sam se isuviše oslonio i noga mi okliznu nazad, a ja svojom težinom poleteh napred i padoh u vodu. Nisam uspeo da se dočekam na ruku, jer je zanošenje tela bilo isuviše iznenadno. Jedva sam uspeo da se izvrnem u desno i da se osloncem na ruku, podignem. Glava i odelo bili su potpuno ukvašeni. Stao sam za trenutak u vodu i, gorko ozlojeđen na sebe, počeh bristati oči i kosu. Niz telo mi se slivala voda iz odela. Na reci je i dalje vladala prava gužva. Prelazio je kako je ko mogao. Izašao sam na obalu. Sneg je bio potpuno utaban i uglančan. Ljudi su, izlazeći iz vode, psovali, jaukali i kretali dalje. Stao sam na obalu i zagledao prolaznike nadajući se da ću naći Olgicu. Počeo sam da je dozivam. Zvao sam je sigurno pet do šest minuta, ali se nije javljala. Ko zna šta je bilo s njom? Možda nije prešla, a možda su je odneli talasi Lima. Ja sam nekako prešao, a ona je dete, tek 14 ili 15 godina – razmišljao sam. Nisam zvao samo ja. Zvali su i drugi. Neko je zvao druga, neko drugaricu. Kolona i reka išli su dalje, svaki svojim pravcem i svaki svom cilju.

Pokušao sam da se obučem, jer na Olgicu ili nekog drugog nisam mogao računati.

Na začelju velike kolone

Dugo sam se mučio da obučem mokru košulju. Hladanoća je počela da steže lanena vlakna košulje, a uz to nisam umeo da se obučem. Pokušavao sam na sve načine, ali nije išlo. Teško bih je obukao kad bih imao i obadve ruke. Najzad sam je nervozno odbacio od sebe ipokušao da obučem pantalone. Nogavice suizgledale kao čunkovi od peći. Mraz ih je stegao. Posle mnogo napora, ipak sam nekako uspeo. Kaput sam već obukao lakše, ali pokvašeno sukno, a uz to već i ukrućeno od mraza, napalo mi je golo telo. Noge su mi bile tople kao da sam ih držao u užarenoj peći. Čarape i čizme su ostale kod Olgice, te sam produžio bos. Pored mene su prolazili pojedinci. Na reci nije više bilo one gužve i buke. Izgleda da sam bio među poslednjim. Počeo sam ponovo dozivati Olgicu Računao sam, ako je uopšte prešla s nama, mora čuti. Negde daleko od mene, gore na brdu, neka žena je dozivala nekoga. Na 30 – 40 metara od mene odmicali su poslednji iz kolone. Ustao sam i krenuo utabanom stazom. Nisam mogao skrenuti s pravca kretanja kolone, jer je sneg sa strane bio vrlo visok. U daljini se ču ponovo kraće prepucavanje. Znači kolona kreće dalje. Predamnom na stazi nije bilo nikoga. Išao sam sporo i potpuno ravnodušno. Nisam nigde primetio skretanje ili bilo kakvo račvanje prtine. Zagledao sam se ispred sebe. Nikoga nisam primetio sem na udaljenosti 50 -60 nešto nalik na žbun. Nisam ništa slutio. Približih se tamnoj mrlji za koju sam mislio da je žbun. Sad sam video da je to neka ljudska prilika koja sklupčana sedi na snefu. Obradovh se – neću više biti sam! Zastadoh i pogledah malo bolje. Neko je pokriven ćebetom sedeo na snegu pored staze. Moj dolazak očito nije primećivao. Sagnuh se i glasno upitah:

-Ko je to?

U tom trenutku usamljena prilika skide ćebe sa glave i ja, na veliko iznenađenje prepoznah Olgicu.

-Zar je moguće da si živ? – upita uzbuđeno – Ja sam te pola sata čekala na onoj strani Lima. Ne znam kako si se izgubio. Zvala sam te, ali se nisi odazivao. Kad te nije bilo, ja sam nekako, uz pomoć drugova prešla. Dugo sam čekala na obali i opet zvala i najzad pomislila na najgore. Vidiš, zbog toga sam i ostala iza kolone, a drugovi su sada sigurno daleko odmakli.

-Dobro je – odgovorih joj, zadovoljan što je vidim živu.

-Ti si bos! – primeti ona kao da je zaboravila da mi je sa one strane reke uzela čizme. – Oh, jese, tvoje čizme i čarape su kod mene u kanti. Daj da te obujem.

Noge su mi gorele i nisam osećao nikakvu hladnoću. Zbog toga joj predložih da to ne činimo sada, jer ne verujem da se mogu obuti.

Bolje da krenemo, nemoj da se zadržavamo. Kao što vidiš, drugovi su odmakli i treba da ih što pre stignemo.

Ona se usprotivi tome, ali posle mog upornog navaljivanja pristade.

Sada mi je bilo lakše. Olgica je išla ispred mene. Za njen uzrast i snagu ovo je bilo previše. Išli smo sigurno čitav sat, dok nismo čuli glasan ljudski žagor. Na stotinjak metara od nas primetismo belu kuću i ispred nje drugove. Stali smo i mi. Neki drugovi su bili unutra, a neki su pokušali da uđutiskajući se na vratima, tražeći koliko – toliko slobodnog toplog prostora. Olgica je tražila da me uvede u kuću ali od vrata nismo mogli dalje. Valjda svaki santimetar toplog kutka bio je prekriven ranjenim i promrzlim drugovima. Pošli smo iznad kuće i prešli na drugu stranu. Tamo nije bilo nikog. U posebnom krilu zgrade primetili smo jednu osvetljenu prostoriju i bez razmišljanja ušli u nju. Na podu, pored tople peći, ležala su tri druga. Spavali su. Naš dolazak nisu ni osetili. Jednome od njih uvijena je butina desne noge, a čitav donji deo tela bio je sveže natopljen krvlju. U uglu sobe, na malom drvenom uzvišenju nalik na krevet, sedeo e stariji čovek s dugom belom bradom i čalmom oko glave. Nismo mu rekli ni reči. Shvalili smo se na pod tople sobe. San je brzo počeo da nas hvata. Samo sam još čuo monotono otkucavanje okruglog budilnika na prozoru. Ubrzo me osvoji san. Kada sam se probudio u sobi nije više gorela petrolejka. Bilo je jutro. Budilnik je pokazivao 6,30 članova. Domaćina, kome ne znam da li smo bili dobrodošli, nije bilo među nama. U sobi je vladala potpuna tišina. Olgica i tri druga spavali su čvrstim snom. Pošto nisam nikoga čuo unaokolo, viknuh:

-Drugovi, dižite se! Ostali smo, naši su otišli!

Oni se trgoše. Ranjeni drug od naglog trzaja povredi ranu i glasno jauknu. Ostali su, još buntovni od sna trljali oči.

-Ništa, ništa, - odgovori jedan od njih. Sada će mo staviti druga na konja, pa krenuti zajedno. Tu nam je konj pred kućom. Brzo ćemo.

On izađe napolje. Olgica je sedela na podu. Nije primetila moj pogled, jer je zamišljeno gledala preda se.

Drug koji je izašao napolje ubrzo se vrati, zadihan i uzbuđen. Konja pred kućom nije bilo. Neko ga je sigurno uzeo.

-U kući nema nikoga sem nas – reče.

-Druže, nemoj da paničariš, naši su tu blizu. Ako konja nema pođi u obližnju kuću i nađi drugog! – odgovori mu Olgica oštrim tonom.

-Da, ali kuće su daleko, najbliža je gotovo pola kilometra odavde!

-Pa šta? – upade mu Olgica u reč. – Ne bi hteo valjda da ti je neko primakne pod prozor.

Njen ton bi mu čudan. Nisam mogao da shvatim otkud joj takva energija. Drug kome su bile upućene ove oštre reči sleže ramenima i, bez pogovora, izađe iz kuće. U sebi opet zavlada tišina. Samo je budilnik na prozoru otkucavao sekunde.

-Šta misliš Mile? – prekide ona dosta neprijatnu tišinu – da li da krenemo? Drugovima ionako ništa nemožemo pomoći. Oni će naći konja i krenuti za nama.

-Slažem se.

Brzo smo izašli pred kuću. Začudo, noge me nisu bolele. Tople vunene čarape koje mi je dr Pantić juče dao i čizme koje sam obuo udobno su mi štitile noge. Olgica je išla ispred mene. Utabana staza, kojom je pre nekoliko sati prošla kolona, počela je postepeno da se kravi. Naselja su bila od nas levo i desno bar pola kilometra. U jednom momentu Olgica zastade, okrenu se, pogleda pravo u oči i reče:

-Naših nigde nema. Izgleda da smo suviše zaostali. Krivo mi je sada što sam onom drugu onako oštro rekla. Možda je on bio u pravu? Razmišljam nešto o nama. Šta bi bilo kada bi nas sada neko presreo. Oružija nemamo. Najžalosnije bi bilo što niko od naših ne bi znao gde smo pobijeni.

-Hajde, Hajde, - dodadoh – opet ti preteruješ. Nego, bolje da požurimo, da što pre stignemo kolonu. Nisu oni daleko odmakli.

Ispred mene, na korak-dva, Olgica se okliznu i pade na meku ivicu duboke prtine, ali se brzo diže i nastavi da korača. Njeno odelo, pantalone i kratki kaput, napravljeni od nekog zelenog sukna, bili su potpuno izgužvani. Na nogama je imala pocepane muške cipele iz kojih se videlo golo stopalo.
Posle dva tri časa hoda naiđosmo na prvo selo. Nismo zastajali. Stariji muškarci sa fesovima na glavi stajali su pored puta i podozrivo nas gledali. Pokraj česme, usred sela, bilo je 4-5 žena.Kad nas primetiše prekidoše razgovor i spustiše feredže preko lica, nastavljajući da pune posude sa vodom. Prošli smo polako pored njih. Mora da su nas pratile pogledom sve dok nismo zašli za obližnju kuću.Prođosmo i pored nove grupe nešto mlađih muškaraca. I oni nas nemo dočekašeOčito im nismo dobrodošli.U jednom momentu učini mi se da neko ide za nama. Jasno sam čuo da škripi sneg na neki metar iza mojih leđa. Telom mi prođe jeza i poče da me hvata neka čudna malaksalost. Nisam smeo da se okrenem. Činilo mi se da neko diže debelu motku kojom će me lupiti po glavi. Instiktivno ispružih desnu nogu oslonivši se isuviše na vrh stopala. U tom trenutku izgubih ravnotežu i svom težinom tela poleteh napred utabanom stazom. Uspeo sam da ispružim ruku i da se dočekam. I baš tada nečija snažna ruka uhvati me za kragnu kaputa i ispravi me na noge. Naglo okrenuh glavu. Držao me je jedan stariji meštanin. Za trenutah obuze me čudna drhtavica. Hteo sam nešto da mu kažem, ali jezik mi se počeo zaplitati. Na njegovom koštunjavom licu ubrzo se ocrta blag osmeh. Njegova ruka pusti kragnu mog kaputa, i, primetivši moju zbunjenost, blago me potapša po ramenu. Tek tada osetih prijateljski glas. On izgovori još nekoliko nerazumnjivih reči. Gledao sam ga netremice. Videvši moji uznezverenost, pokaza rukom put staze dajući znak da krenem. Tek tada sam se okrenuo i pogledao Olgicu. Stajala je nema i posmatrala šta se događa sa mnom. Pokretom glave i rečima zahvalih se tom nepoznatom čoveku od koga sam osetio toliko straha i bojazni. Ponovo sam mogao da se okrenem i pogledam grupu ljudi koju smo maločas prošli. Tek ako smo bili od njih 50-60 metara. Oni su stajali nemo i posmatrali nas. Ubrzo smo izašli na na jedan breg iznad sela. S nama je išao i naš neočekivani saputnik. Odatle je staza vodila dugom blagom padinom na čijem se kraju videlo začelje kolone. Čovek zastade, progovori nekoliko reči i pokaza u pravcu kolone čije se začelje gubilo na kraju padine. Pruži nam prijateljski ruku i još jednom pokaza put kolone. Nisam mogao da dođem k sebi od ovog iznenadnog prijateljskog susreta. Zahvalili smo se i produžili ubrzano napred. Posle stotinjak metara okrenuli smo se. Stari, nepoznati prijatelj, stajao je na mestu gde smo ga maločas ostavili. Mahnu smo mu rukom u znak pozdrava, a on učini to isto. Išli smo još pola časa do mesta gde smo videli začelje kolone. Za to vreme okrenuli smo se još 4-5 puta i za sve vreme je on bio tamo na brdu, iznad sela.

Na 1-2 kilometra od nas videlo se selo. U njemu su zastali naši. Još jedan napor i bićemo s drugovima. Naša kolona nije nam mogla više umaći. Olgica je nešto pričala. I najzad, evo nas među drugovima. Mnogi su već razmešteni po kućama. Pripitasmo za bolnicu. Oni nam ukazaše na jednu kuću na ivici sela.

-Koje je ovo selo? – upitah jednog druga.

-Kamena Gora – odgovori dosta nemirno.

Obično, siromašno planinsko selo. Kad su nas videli drugovi se iznenadiše. Mnogi su verovali da smo izgubljeni. A sad smo uneli nadu da će i ostali koji još nisu došli pristići.

Kraj
Odjeci borbe jasnije se čuju. Front je sve bliže Novoj Varoši. Uznemirenost i zabrinutost se jače ocrtavaju na Mišinom i Julkinom licu. U svakodnevnim poslovima se oseća užurbanost. Očito je da se nekud mora ići i da se ranjenici moraju evakuisati.Sa mnom su juče vršili probu. Obukli su me i pustili da hodam po sobi od kreveta do kreveta. Kako je to teško kad čovek oseća potrebu za brzim koracima, a,eto, sada to činim poput deteta koje tek treba da prohoda, teturajući se pri svakom koraku. Mučio sam se dugo. Krupne kapi znoja izbijale su po čelu. U nekoliko navrata činilo mi se da ću se srušiti. Nedostajala mi je ravnoteža.

Odsečenu ruku, osećao sam u svesti kao da je cela. Svrbeo me je lakat, rana bolela. Zar može fizički da boli nešto što ne postoji? Nisam smeo nikoga da pitam. Sumnjao sam u sebe – da sam možda poludeo. Mučilo me sve to. Iscrpen sam do kraja, ali ne mogu da zaspim. Pokušavam da se setim nekog bez ruke. Da li sam ikad video bezrukog čoveka? Da, sećam se! Video sam u Beogradu, u kući mog poznanika. Da, ali to je bio stariji čovek! Njega možda svakog dana oblače,a uz to, on nije u ratu. Tačno je to, ali ja sad smetam. Vredi li postojati? Trgao sam se. Smem li tako da mislim? Nije li teška slabost? U tom trenutku učini mi se da sam glasno razmišljao i da me svi drugovi gledaju i prebacuju mi. Otvorio sam oči i pogledao oko sebe. Potpuno tišina, drugovi su spavali. Slaba svetlost petrolejke delovala je umirujuće.

-Noćas napuštamo Novu Varoš! – kratko nam je saopštila Julka.

Niko nije pitao kuda se ide. Rečeno nam je samo da pokret neće biti dug. Nekoliko sanki s volovskom vučom već je čekalo pred bolnicom. Lakši ranjenici će prške. Na svake sanke stavljeno je popreko 4-5 ranjenika. Priprema za pokret odvijala se ćutke.

Brzo smo izašli iz grada. Posle nekoliko časova vožnje po gustoj šumi izašli smo na čistinu i tu stali. Hladno je. Svež vazduh me opija. Zaspao bih, ali ne mogu od hladnoće, bez obzira na to što smo zbijeni jedan uz drugog. Ispred nas čuje se potmulo stenjanje ljudi.

-Šta je to? – upitah poluglasno jednog druga koji je prolazio pored mene.

On se naže prema sankama, za trenutak me pogleda, pa reče:

-Napred su se prevrnule jedne sanke sa ranjenicima!

To su bile prve sanke. U njima najteži ranjenici. Oni koji su ranjeni u noge. Uhvati me jeza. «Kako užasni moraju biti bolovi pti iznenadnom prevrtanju sanki?» - razmišljao sam za sebe – «Koliko napora ulažu ti drugovi da ne zakukaju?»

Stajali smo dugo. Negde u daljini čuju se petli. Ponoć je prošla. U blizini smo nekog sela. Ležimo na leđima. Sneg sve više sipa po nama. Preko ćebadi je bar 10-15 santimetara snega. Sad više ličimo na belu traku koja se sporo kreće napred.

Ulažem velike napore da što više okrenem glavu i osmotrim šta se nalazi levo i desno od mene. Ne uspevam. Jer su pored mene, s jedne i druge strane, teži ranjenici. Krenuli smo dalje. Ćutke. Ležimo jedan uz drugog već 3-4 časa, a ni reči.Bezvoljnost i apatija prema sebi i prema i drugome. A šta bi moglo i da se kaže? Možda drugovi prored mene spavaju? Ne osećam uopšte nijednog od njih. Činimi se da su potpuno hladni. Osećam da sanke klize uz prilično strmu stranu. Neko sa strane dobaci, isprekidano i prilično glasno:

-Drugovi,pazite, sanke će se prevrnuti!

Seljak koji je vodio volove zastade. Sanke se ne zaustaviše.Nekoliko srugova teško se probijalo sa strane da bi pridržalo sanke. Posle nekoliko minuta krenusmo dalje.

Sporo i teško probijala se kolona kroz sneg dubok više od jedan metar. Negde daleko čuli su se odjeci eksplozija. Zaključujem da se sve više udaljujemo od Srbije. Da li to činimo privremeno ili za duže vreme? Ne, to ne može biti! Vratićemo se čim grane proleće. Ko bi mogao da nas otera iz šuma koje su naše, od ljudi koji su naši?


Surov zagrljaj Zlatara

Zora je. Svetlost dana teško se probija kroz gustu vejavicu. Hladnoća steže sve više. Noge gotovo i ne osećam. Za trenutak me obuze srah. Provlačim zdravu ruku ispod ćebadi i pipam butinu na desnoj nozi. Osećam je. Znači, nije smrznuta.

Na Uvcu potpuna tišina.

Stali smo. Ispred sanki vidim deo veće zgrade. Seljak koji je do tada išao ispred volova stade pored sanki. Vide mu se semo grudi i guste čekinje na licu. Ćutao je i gledao negde bezazleno. Neko sa strane dobaci:

-Ajde ti, druže, šta čekaš tamo, pomozi!

-Jel je? – upita on glasno i krenu.

Znači, tu smo. Pokret je završen. Pokušao sam da se okrenem na desnu stranu. Uz veliki napor uspeo sam da to učinim. U trenutku drugovi su bili tu. Pridržaše me i postaviše me da sednem. Na 5 – 6 metara od nas nalazila se lepa zgrada na kojoj je pisalo: «Osnovna škola sela Radijević». Nekoliko stotina metara protezala se prostrana padina obrasla gustom četinarskom šumom.

-Planina Zlatar! – rekoše mi drugovi.

Škola je pretvorena u bolnicu. U ovim teškim ratnim danima valjda niko ne uči. Setih se kada sam išao u školu da mi je jedan od mojih dobrih drugova pričao kako bi voleo da bude rata. «Tada ne bismo išli u školu» - govorio je «jer je naš učitelj mlad i morao bi otići u rat». Sada, u ovo vreme, ne uči se iz knjiga, već iz surove prakse. Sada se uči kako treba živeti i umirati ili, još tačnije, kako treba umirati da bi se živelo.

Sve školske prostorije uređene su za smeštaj ranjenika. Nekoliko susednih kuća takođe. Ja i Švabić smešteni smo u jednu malu prostoriju. Ne znam šta je to moglo biti dok je škola radila. Kreveti od dasaka napunjeni slamom. U sobi toplo. Počinjem da se znojim. Ranu ne osećam. Švabić slabo izgleda.Ćuti. Njegova mala torbica puna je materijala za čitanje. Radovao sam se što ću biti s njim.

Julka je došla da nas obiđe. Bila je isuviše zamorena, ali zadovoljna što je protekla noć dobro prošla.

Na novo prebivalište brzo smo se privikli, ali nismo znali koliko ćemo ostati.

Osvanulo je vedro, hladno, ali sunčano jutro. U susednoj kući čuje se zveckanje posuđa. Kuvari spremaju doručak. To su divni drugovi. Sećam se jenog od njih. Nisam mu zapamtio ime. Uvek bi zagledao Posavca i govorio mu:

-Ima tako crnu kosu i krupne oči. O, takav je momak moj sin. Ko zna gde je sad? Pre dva meseca otišao je iz Užica kao kurir za Pranjane.Tada je usledila ofanziva – mi smo krenuli i ja ga više nisam video, niti bilo šta znam o njemu!

Na horizontu, tamo prema Novoj Varoši, vide se desetine manjih i većih kolona. Povremeni puncnji i opet zatišje. Šta to može da znači? To su naši. Odstupaju, zaključismo jednoglasno. Julka i Švabić su uznemireni. Ne znaju šta da čine. Da li ostati tu ili krenuti nekud dalje?

-No, ipak bi bilo dobro pripremiti se – predloži neko.

-Budite mirni, drugovi, preduzećemo već nešto – reče Švabić

Drugovi iz mesne partizanske grupe već su tu. Gledaju sumnjivo u pravcu brda na horizontu i vrte glavom.

-A šta ako to nisu naši? – reče glasno jedan od njih. – Za jedan čas, najduže dva oni mogu biti ovde. Za pola sata mogu nas imati pod vatrom mitraljeza.

-Slušaj ti, ne stvaraj paniku, šta misliš da bi nas drugovi pustili tek tako?

-Pa ne kažem da su to četnici – poče on da se pravda.

Dobro bi bilo da proverimo – reče jedan stariji drug.

Komandir mesne partizanske grupe, ozbiljan stariji čovek, stajao je zamišljeno i u jednom trenutku priđe Julki i i nešto joj šaptom reče. Ona klimnu glavom u znak odobravanja, a zatim s njim krenu prema obližnjoj kući. U toj zgradi je bila neka vrsta štaba naše bolnice. Posle 10 – 15 minuta Julka se vrati među nas:

-Drugovi, izvršićemo pokret!

U školi se odvijala užurbana priprema za pokret. Kuda i kako sa teškim ranjenicima? Nosila nije bilo, a i da ih je bilo – kako po snegu, dubokom gotovo dva metra, nositi ranjenike? Do sela se moglo nekako doći sankama, ali je dalje, prema planini, bilo nemoguće, sem uzanom dubokom stazom koju su morali da krče najsnažniji. A takvih ljudi je malo. Julka, Švabić i još neki drugovi doneli su brzo tu odluku. Treba se sa delom ranjenika odmah povući dublje u planinu, a najteže prebaciti kasnije.

Evo nas ponovo u koloni. Idemo preko jednog brežuljka. U našoj školskoj zgradi ostavljena su tri teška ranjenika. S njima je ostala jedna drugarica. Kao i nekoliko partizana – meštana. Oni treba da organizuju njihovo evakuisanje, i to što pre. Ubrzo smo zašli za breg i ušli u šumu. Novi horizonti, nova neizvesnost. Kretanje je vrlo naporno. Pred nama, na čelu kolone, ide oko desetak drugova sa ovog terena.S teškom mukom se probijaju i prave uzanu stazu kojom gazi naša kolona od stotinjak ranjenika i pratilaca.Ispred mene ide Krinka i pridržava Švabića. Posrće. On je sinoć imao visoku temperaturu. Otkako mi je ruka odsečena sada prvi put pešačim. Teturam se. Nedostaje mi ravnoteža. Preteže desna strana. Rana mi je potpuno otvorena, ali ne osećam bolove. Za mnom ide Olgica Grbić i pokušava da mi pomogne, ali uzana prtina ne dozvoljava da bilo ko ide sa strane. U koloni tišina. Neizvesnost se ocrtava na licima drugova. Zašli smo duboko u šumu Zlatara. Osećam jak miris četinara i to mi smeta. Iza Olgice ide Lala i posrće. Kaže da mu smeta belina snežnog pokrivača.

Nismo dugo išli. Zastadosmo pred nekom vodenicom u čijoj je blizini bilo još nekoliko kuća. Smestili smo se u njih. Straža je postavljena. Umor savlađuje. Za jelo niko ne pita.

Nekoliko drugova iz našeg obezbeđenja krenulo je da izvidi situaciju u u Radijevićima i uspostavi kontakt sa bilo kojom našom jedinicom. Jedno je bilo jasno: naša sudbina je neizvesna, ukoliko ne uhvatimo vezu s jedinicama. Ako se prepustimo sami sebi, veliko je pitanje da li će i moći da nas nađu.

Iz daljine dopire žestoka puščana paljba. U našem skrovištu zavlada potpuni mir.Izgleda da je odavno prošlo 12 časova.

U uglu sobe neko teško diše.

Probudili su nas. Osećam jak umor. Pokret.

Uspostavljena je veza s jedinicama. Ariljska četa došla je da nas prati do određenog mesta.

Šta je s našim drugovima koji su juče ostali u Radijevićima? Možda su ih naši drugovi prihvatili i prebacili na neko sigurnije mesto.

Naša kolona ličila je na crnu traku koja se sporo i teško pomerala napred.

Od guste vejavice niko ne vidi kuda idemo. Posle tri – četiri časa marša stižemo na manji proplanak oivičen gustim četinarom. Tu je 4-5 koliba i jedna nešto veća zgrada. Dobijamo po komadić zobano-ražanog hleba i, posle čekanja od pola časa smeštamo se u dve kolibe. Tu nam se priključuju i neki novi ranjenici. Na proplanku, između koliba i po šumama stotine ljudi, žena i dece. Neki su krenuli još iz Srbije. Među njima ima starijih ljudi i žena. U novom skrovištu nismo dugo ostali. Opet pokret.Velika kolona od preko 1.000 boraca. Tu je i oko 40 ranjenika.

Kolona sporo odmiče. Ne znam ko je na čelu te ogromne kolone. Sa staze niko ne može da skrene, jer je i sa jedne i sa druge strane čitav bedem. Kao da idemo dubokim rovom, iz kojeg, bar nama srednjeg rasta, vire samo glave. Kolona često zastaje,a zatim opet kreće. Ispred mene je Olgica Grbić. Ona je malog rasta i ne vidi ništa sem vrhova borova i jela. Sećam se u partizane je došla u Kosjeriću, negde septembra, i to iz trećeg razreda gimnazije. U rukama nosi neku kofu sa sanitetskim materijalom, a preko leđa joj prebačeno ćebe. Uz to, treba da brine o meni. Za mnom Lala. Niko ništa ne priča. Negde ispred nas čuje se plač deteta. Verovatno je gladno, a možda i bolesno.

Pala je noć mračna i hladna. Rana me sve više boili. Amputirana ruka svrbi me u laktu. Ponovo zastasmo. Kolonom se šaptom pronese komanda da neki drug prođe napred. Posle deset minuta taj drug se s teškom mukom probija pored kolone. Osećam potrebu da sednem, da legnem. Olgica se žali da joj je hladnu. Lala hoće da zapali cigaretu, ali ne sme. Posle više od pola sata stajanja kolona krenu. Negde u daljini čuje se lavež pasa.

-Kolona, stoj!

Olgica mi se unese u lice i šaptom upita:

-Mile, znašli ti kuda idemo? Zar je ovaj Zlatar tako veliki? Čitav dan i noć idemo, a nikako iz šume da izađemo.

Iznenadno puškaranje negde u pravcu četa naše kolone prekide razgovor. Negde zašekta puškomitraljez. Trgoh se. Posle pola časa opet pokret.

-Požuri! – prenosi se komanda.

Ulazimo u neko selo. U tim kroviranjima je toplo. Iza zida debelih balvana je toplina ljudskog daha. Samo da se malo otkravimo. Ali, mora se dalje.Negde u blizini čuje se žubor česme. Evo nas već pored izvora. Spuštamo se dobro utabanom stazom pored njega. Oko česme je zaleđeno. Tek što sam pružio malo duži korak da pređem preko potočića i naslonio se desnom nogom, naglo sam se okliznuo i pao na levu stranu. Jak udar o amputiranu ruku i zatim – neka mukla tišina. Onesvestio sam se. Kad sam se probudio bio sam sav mokar. Olgica me je trljala snegom sve dok nisam došao k sebi. Sveža rana potpuno je razvijena. Grudi su bile mokre od krvi, a glava i vrat od istopljenog snega. Ispod zavoja na ruci curila je krv. Jedva sam uspeo da ustanem i shvatim šta se sve desilo.Olgica me je pridržavala. Deo kolone, ukome sam bio pre pada, odmakao daleko. Sada je Olgica ispred mene, a za mnom je nepoznati drug. Teško sam se kretao. Pokvašena koda na glavi ledila se, a de krvlju nakvašene bluzesve više se stezao od mraza. Kao da mi je neko čitavu levu stranu grudi stavio u oklop.

Neprijatelj nas je napao

Zora je. Kolona i dalje kreće, ali sada ne više kroz šumu. Idemo stranom nekog brda. Dole, daleko od nas, vidi se prostrana dolina kojom teče reka, a dalje visoka brda.

Nekada sam uživao u raskošima prirode. Sada mi sve to smeta. Huka reke dopire do nas. «Da to nije možda Uvac», pomislih, «možda se vraćamo nekim zaobilaznim putem u Srbiju?». Pokušavam da razaznam teren. Na istoku crvenilo. Ubrzo će se potpuno razdaniti. Šta li nam nosi današnji dan? Na čistini, naša kolona se lepo vidi na dužini dva do tri kilometra. To je lanac koji se sporo pomera. Evo nas na visokom brdu odakle se kolona spušta prema dolini u kojoj se vidi reka, put u selo. Iz kuća se diže dim, a čelo kolone već se spušta prema kućama. Neko blaženo osećanje poče me obuzimati. Znači to je cilj našeg marša. Pred sobom već vidim toplu sobu i osećam pucketanje vatre u peći. Na licima drugova oseća se živost. Olgica se okrenu i reče:

-Vidiš li, naši se dole razmeštaju.Čim stignemo ranu ću ti ponovo previti. Noćas kada si pao nisam mogla da te privijem kako treba. Ne ljutiš se?

-Ne, zašto bih se ljutio? Ja i ne znam kako si me previjala.

Ulazimo u selo. Na prvi pogled čudno. Ispred kuća stoje samo muškarci. Tu i tamo neka dečija glava proviri i odmah se izgubi.Žena nigde nema.

-Ovo je muslimansko selo – reče Olgica, - kod njih je pravilo da se žene sklone ispred muškaraca. Ovo napominjem da ne bi slučajno ulazio u neku prostoriju koja nije za nas određena.

-Otkuda ti znaš da su kod njih takvi običaji?- upitah je radoznalo.

-Znam, saznala sam to u Novoj Varoši!

Posle kraćeg zdržavanja na ulazu u selo, razmestiše nas po kućama. Olga, ja i još četirii druga smešteni smo u sobu jedne velike kuće. Soba je lepa i što je najvažnije, topla. Svalismo se na drveni pod, spremni da se vrlo brzo prepustimo snu. Neki su već spavali. Olgica je preturala po kofi, tražeći zavoj da mi previje ranu. Na sredini sobe okrugla trpeza. To me podseti na očevu kuću iz vremena mog ranog detinjstva. Tek što je Olga pripremila zavoj u sobu uđe kuvar i donese šerpu s kačamakom. Svi smo bili iznemogli i gladni. Kuvar uze običnu kašiku kojom se jede jelo i poče da odvaja svakome po malo.

-Znate, drugovi, ovo je sve za ranjenike! – reče.

U tom trenutku odjeknu snažna puščana i mitraljeska vatra. Drugovi poskakaše s poda. Iz dvorišta je dopirala kuknjava. Neko povika:

-Jaoj, braćo, izgibosmo!

Kuvar skoči i panično povika:

-Drugovi napolje – najbolje u potok!

Pojurismo gotovo jedan preko drugog. Ispred kuće, na stotinjak metara, bila je gusta vrzina. Kuvar se sjuri prema njoj, a mi, ne znam ni sam kako, za njim. Oko nas fijuču zrna. Strah i panika rasterali su umor. Teškom mukom sam se probio kroz gustu vrzinu i ušao u veliku vododerinu koju je potok napravio. U prvi mah nisam ni primetio da sam upao gotovo do kolena u vodu, a lice izgrebano na nekoliko mesta. Naš doručak – kašika kačamaka – ostao je da se puši na okrugloj trpezi u onoj toploj sobi. Brisao sam krv sa lica i mahinalno ga sve više zamazivao. Isašao sam iz vode i zaklonio se za veliki kamen koji me je vrlo dobro štitio. Pored mene nije bilo nikoga. Iza obližnje bukve udalene 15 – 20 metara neko je glasno izgovarao moje ime. Glasovi su se mešali. Sada su dejstvovali i naši drugovi. Obostrana vatra postajala je sve žešća. Šta se to tako iznenadno sesilo? Napadnuti smo. Sav šljam Srbije krenuo je za nama. Prate nas u stopu i, upravo u momentu kad smo očekivali malo predaha, na nas je otvorena vatra. Nedaleko od nas protiče reka, a pored nje put. Vidim telefonske stubove. Koja je to reka, kuda vodi taj put? Šta će biti ako se putem, s one strane reke, pojave neprijateljske snage? Našli bismo se pod unakrsnom vatrom.

-Šta je tebi, pa ti si ranjen! Lice ti je u krvi! – prekide me iznenada Lala.

Njegovo prisustvo, tu pored mene, iznenadime.

Tek tada sam se setio da sam pre desetak minuta, provlačeći se kroz trnje i vrzinu, izgrebao lice na nekoliko mesta. Mahinalno sam istrljao lice rukom. Dlan mi je ostao sav u krvi.

-Nisam ranjen – odgovorih, već sam se nagrdio povlačeći se kroz vrzinu i ovo trnje.

Lala me celog odmeri i ponovo primeti:

-Ti si, izgleda, upao u vodu?

-Da – odgovotih mu hladno i u sebi poželih da me ostavi na miru.

Rekao je još nešto ali ga nisam slušao. Puščana i mitraljeska vatra bile su sve žešće. Počeli su da nas tuku i minobacačima, ali ne tako žestoko. Po svoj prilici, četnici nem

14.12.2008.

Bez ruke

Julka je bila čvrsto rešena da mi pomogne. Gangrena je već počela da prodire u deo mog tela. Trebalo je što pre amputirati ruku. Ali kako? Nije bilo ni najnužnijih sredstava. Možda bi sve to savladala,ali nije bila sigurna u to kako da me privoli na operaciju. Razgovarala je sa mnom ko zna koliko puta. Angažovala je I moje drugove iz čete, ali ni oni nisu uspeli. Svi njeni napori ostali su bez uspeha. Osećao sam da se u meni nešto buni protiv toga. U tom trenutku Saša je donela toplomer. Moja temperature je uvek ista: večernja 40,2, a jutarnja 39,5. Znam da to nije dobro. Kažu da zbog toga ne mogu da jedem, a je ne osećam glad. Stalno sam žedan, a vode mi daju tako malo kao da je to najskuplji lek. Drugu Posavcu koji je imao 41 dali su da se napije. Dva dana kasnije umro je. Pre toga stalno je molio: “Dajte mi vode, žedan sam”. Kažu da sum u ispunili poslednju želju.

Još jedan Julkin pokušaj da me ubedi u neophodnost amputiranja ruke ostao je bez uspeha. Otišla je iscrpljena I primetno nervozna.Danas sam prvi put primetio suze u njenim očima. Žalala me. A zašto, zbog čega sam ja takav? Zar zbog svojih teškoća treba I drugima da stvaram neprilike? Imam tek 18 godina I,kažu, mnoge stvari ne razumem. Verujem da je tako, ali zašto oni mene ne shvataju? Najzad sam zaspao. Kad god bih u bolnici zaspao, uvek bih sanjao da mi je ruka cela, da sam među drugovima, da trčim, jurim. Ovoga puta probudila me je žeđ. U sobi je bila potpuna tišina. Drugovi su spavali. Podigao sam se iz kreveta I sa stola uzeo čašu vode. Kad sam došao do kreveta, tek što sam seo, osetih topli mlaz krvi kako mi naglo silazi niz ruku. Nisam uspeo da legnem. Polusvetla soba okrenula se nekoliko puta oko mene. Šta je dalje bilo – ne znam. Kad sam se osvestio, kraj mene su bili Julka, Ljubinka, Saša I još nekoliko drugarica. Svi drugovi u sobi bili su budni. Bio sam potpuno iscrpen. Nisam imao snage ni da sednem na krevet. Julka me je netremice gledala. Bila je isuviše umorna. Hteo sam nešto da joj kažem, ali u tom trenutku u sobu uđe Cana sa flašom punom neke tečnosti. Julka stavi ruku na moju glavu I tiho reče:

-Moramo ti dati injekcije,jer si isuviše krvi izgubio.

-U redu! – izgovorio sam glasom koji sam I sam jedva čuo.

Dali su mi oko 50 injekcija u stomak. Telo je teško upijalo toliku tečnost. Zbog toga je, uz svaki ubod igle, sledilo lepljenje flasterom ubodenog mesta kako se tečnost ne bi povratila iz tela. Bio sam potpuno miran. Pedeset uboda u stomak I više od pola litra fiziološkog rastvora činili su svoje. Izgledalo mi je da mi neko čitavu površinu stomaka pali užarenim plehom. Julka je primetila sve to I, više za utehu, reče mi nekoliko reči. Nisam čuo šta je rekla.

-Sad mi je svejedno – odgovorih. – Ali, Julka, - prvi put izgovorih njeno ime – molim te šta se to sa mnom zbiva?

-Sada je sve dobro. Imao si jak odliv krvi. Od toga si pao u nesvest. Ovaj drug, tu pored tebe – I pokaza na jednog Užičanina – ustao je da pije vode I primetio da si u nesvesti.

-Da,da – upade joj on u reč. Ustao sam da pijem vode. U sobi su svi spavali. U jednom momentu čuo sam da nešto kaplje. Nešto se prosulo I sada se voda cedi, pomislio sam. Kada sam seo na krevet slučajno sam pogledao prema tebi I video da ležiš preko kreveta.Opipao sam ti čelo. Bilo je hladno. Tada sam osetio da dobovanje kapljica dolazi ispod tvog kreveta. Svetlo je bilo slabo I nisam odmah video da ti rana krvari. Tek što sam opipao tvoju ranjenu ruku, primetio sam da ona krvari. Tada sam shvatio da je to što kaplje krv koja natopila celu slamaricu.

On htede nešto da kaže, ali ga Julka prekide:

-Eto, sad vidiš šta je bilo. Sreća je što je on bio budan. Nego, da pređemo na naše staro pitanje – nastavi ona. Sutra moramo seći ruku, to je poslednji trenutak. Ne smemo više čekati!

Poslednju rečenicu izgovori naglašeno, pogleda me pravo u oči I, za trenutak zastade, očekujući kako ću da reagujem.

-Pristajem! Sad možete činiti šta god želite. – odgovrih ledeno.

Bila je iznenađena. Posmatrala me je s neskrivenom radošću i iznenađenjem. Imao sam utisak da me nije čula, te povikah. Spustila mi je ruku na čelo. Htela je još nešto reći, ali se brzo podiže i izađe iz sobe. Tu noć proveo sam bez sna. Ne zbog isčekivanja onog što će se sutradan zbiti, već zbog nepodnošljivih bolova. Na momente mi se činilo da tonem u neku čudnu provaliju, a zatim bih opet dolazio k sebi i osećao da sam u sobi, među drugovima. Noć je sporo prolazila i činilo mi se da nikad neće svanuti. Za stolom je ćutke sedela Saša. Mira je povremeno dolazila, merila mi puls i ponovo odlazila. U jednom trenutku, posle petog, šestog merenja pulsa, ona tiho reče:

-Počelo je da sviće.

Julka je rano došla u sobu i, mada joj se na licu video umor, bila raspoloženija nego obično. Prišla je mom krevetu, za trenutak me pogleda, dohvatila moju ruku i mereći mi puls gotovo netremice gledala u mene.

-Dobro je, - reče tiho. – Danas će mo je amputirati. Nadam se da nisi promenio mišljenje.

-Nisam – odgovorih joj kratko i bezvolno.

Oko devet časova bilo je sve spremno za operaciju. Nešto duži sto, na koji se moglo leći, postavljen je u predsoblje. Na maloj peći u uglu, ključala je vuda u većem loncu. Iskuvana je mesarska testera kojom treba da se seče kost na ruci. Julka je bila primetno nervozna. Postavili su me da ležim. Na drugoj strani, doktor Pantić kvasio je vatu nekom bezbojnom tečnošću.

-Bojim se da neće biti dosta – šaptom reče Julki.

-Nema više! – uzvrati mu ona i pogleda u mene.

Saša mi je kontrolisala rad srca. Komad nakvašene vate staviše mi na nos i ja počeh da dremam. Čini mi se da sem brojo do trideset. Narkoza je brzo dejstvovala. Ne znam šta se dalje zbilo i koliko je vremena prošlo. U jednom trenutku počeo sam da osećam, kao u magli da je neko pored mene, a zatim tup bol i neki podmukli zvuk struganja. Otvorih oči i progovorih:

-Osećam sve što radite.

Mala količina narkotika nije bila dovoljna da me održi u snu do kraja operacije.Bol je bio težak i ja stiskoh zube. Julka nervozno dobaci:

-Kontroliši rad srca!

Osetih malo olakšanje. Sad sam jasno raspoznavao sve oko sebe. Na Julkinom licu, nagnutom na moje rame, videle su se krupne kapi znoja. Već sam sasvim jasno video debeli sloj zavoja oko ramena i grudi i čuo kako Julka, sa olakšanjem, izgovori:

-Gotovo je!

U tom trenutku ona mi se nadnese na lice odsečenu ruku i prošaputa:

-Sahranićemo je.

Preneli su me u krevet. Imao sam osećaj da sav gorim. Bio sam užasno žedan. Tražio sam vodu, ali mi je nisu dali. Izmerili su mi temperaturu, ali mi nisu dozvolili da pogledam toplomer. Dan – dva kasnije rekli su mi da sam imao 40,7. Glava me je sve više bolela. Najzad su mi doneli čašu mleka. Osetih miris borovine i počeh da povraćam.

Popodne sam zaspao. Kada sam se probudio, u sobi je bila tišina. Drugovi su spavali. Na slaboj svetlosti petrolejke jedva sam primetio da za stolom sedi jedna drugarica. Nisam imao snage da se pomerim s mesta. Žeđ me je i dalje mučila te s naporom izgovorih:

-Vode!

Dobio sam čašu vode, ali mi se učinilo da je to samo kap.

14.12.2008.

Poseta antifašista

Iz daljine se čula žestoka puščana paljba i dugi puščani rafali. U sobi zavlada tišina. Viktor sočno opsova sa izričitim slovenačkim naglaskom. Julka ga poprego pogleda, ali ne reče ništa.

U sobu uđe Beli:

-Vesti drugovi, reče on. «Slobodna Jugoslavija» javlja: partizani Jugoslavije vode žestoke borbe u zapadnim delovima Srbije. Na istočnom frontu vode se teške borbe. Smrt fašizmu – Sloboda narodu! Dali neko želi da ponovim čitanje? – reče na kraju nekim svečanim tonom Beli, naš radio – reporter, kako su ga pre neki dan prozvali drugovi.

-Danas si nešto kratak! – dobaci mu Mihailo Švabić.

-Pa baš zato sam pitao da li da se još jedamput pročita. Možda će tada biti duže – reče kroz smeh Beli i izgubi se u vratima.

-Drugovi, poče Julka, sutra je subota, doći će nam u posetu drugovi iz grada. Bolnicu moramo doterati. Vodite računa kako ćete se ponašati. Ako vas pitaju kakva je hrana, recite da je dobra.

-Dobro, dobro doktore, biće sve u redu – upade naš uvekljubopitljivi Kraljevčanin. Nego, reci mi kada će već jednom prestati ovaj sneg?

-Ja nisam meteorolog, otkud ja to znam? – dobaci Julka.

-Dobro, dobro doktore, niste odgovorili na pitanje. Ovom prilikom neću vam dati nikakvu ocenu – reče kroz smeh Kraljevčanin.

On je ranjen u nogu, prebijena mu je butna kost desne noge. Rana je teška. Bolovi često nesnošljivi, ali lekova za umirenje bolova nema. Rana mu često krvari. Trebalo bi nogu amputirati, ali kako i ko? Nikakvih sredstava nema. Pa ipak, Kraljevčanin je miran i često se šali.

-Znate šta, uvaženi doktore – produži kroz smeh – kada se završi rat Vi treba da budete ministar zdravlja. Tada ne zaboravite da ovde, u Novoj Varoši, naredite da se podigne bolnica, i to baš na ovom mestu.

-Je li bre, Kraljevčanine, poče oštrim tonom Mile, student iz Pomoravlja: Kakva su to buržoaska gledanja na budućnost, kakvi ministri? Pa protiv koga se ti boriš? Ti nemaš veze s budućnošću. Da ti nisi slučajno neki malograđanski ili buržoaski element?

-Pazi, bogati, pa vi, Jagodinci, znate i nešto više sem da gajite ćurane – sarkastično odbrusi Kraljevčanin.

-Doktore – javi se iz ugla Jelić – rana mi opet krvari!

Tek što je to rekao na licu mu se pojavi nekoliko kapi znoja. Lagano skupi ruku pored sebe i ućuta. Bolničarka Mira brzo se približi krevetu, nekom maramom snažno poveza nogu iznad rane i poče brzo da odvija zavoj. Smilja mu je krpom kvasila čelo i grudi. Više od pola sata trajalo je vraćanje iz nesvesti i tek tada blede usne počeše da se pokreću, a očni kapci da se otvaraju,

Noć je. Dugo sam se mučio dok me nije osvojio kratak ali nepiran san. Rane noću mnogo više bole noću nego danju. Zbog toga smo svi od noći zazirali. U sobi je gorela mala petrolejka.

Sutradan su nas obišli predstavnici antifašističkih organizacija iz varoši. Doneli su mnogo raznih namirnica. Radoznalo sam gledao veliku tepsiju sa baklavom. To je moja omiljena poslastica koju sam još pre nepunugodinu dana jeo u Beogradu. Ali šta to vredi kad kod nas malo ko može da jede. Viskoka temperatura iscrpljivala nas je – ubijajući u nama svaku želju za jelom. Svi smo vrlo slabo izgledali.

14.12.2008.

Milan Krdžić - Kolona ranjenika

Prvi dani u bolnici

U nekoliko zgrada, u centru Nove Varoši, smešteno je 30 – 40 ranjenika. Pored njih ima dosta i bolesnika.

Kažu da mi, kao bolnica, pripadamo partizanskoj četi «Maksim Gorki».Kakva simbolika! I sam Gorki bio je bolestan.

Među ranjenicima i bolesnicima bilo nas je iz raznih krajeva Srbije. Većina je doneta na nosilima ili je prepešačila i preko 100 km, bez najnužnije lekarske pomoći. Za njima su ostala poprišta borbi u srbiji, domovi, roditelji, a mnogi su ostavili i ženu i decu. Otuda su mnogi s tugom drugovali. Svi su bili uvereni u skori povratak u Srbiju i razgovor se najviše vodio o tome.

Od Uvca i Kokinog Broda dopirala je gotovo danonoćno pucnjava. Dugi mitraljeski rafali, učestala puščana paljba, potmule eksplozije mina, bombi i granata – sve se to povezalo u jedno: Srbija se bori! Kako je teško ležati u krevetu i slušati odjek vatre naših drugova, a ne biti s njima, ne deliti teškoće i radosti!

Na trećem krevetu, levo od mene, ležao je Vinko Zelnik Viktor *, Slovenac, jedan od mnogih koje su Nemci proterali iz Slovenije u Srbiju ali i jedan od onih Slovenaca koji su prihvatili Srbiju baš kao da je njihova rođena Štajerska ili Koruška. A od njih je, eto, tu donedavno, bila čitava četa. Ratovali su po Srbiji i borili se sa istim elanom i voljom kao i mi koji smo se rodili tu i upoznali svaki grm, kamen i breg. Viktor je došao u 1. ariljsku četu još pre četiri meseca, dok se nalazila u zasedi na mestu zvanom Klisura. Vrlo brzo se uklopio u novu sredinu i postao njen nerazdvojni deo. Ranjen je u nogu. Rana nije bila teška, ali je njemu bilo teško da leži. Tugovao je za drugovima, za četom.

- Doktore – često je pitao lekara Mišu Pantića – može li se zarastanje rane nekako ubrzati? Nemam sna, a znate kako je divno tamo među drugovima, na položaju.

Iz čete su došli drugovi Šnajco i Drago Jovanović. Seli su kod mene na improvizovani drveni krevet. Dugo smo razgovarali o opštoj situcaiji. U tom momentu, iz daljine, čuo se odjek mitraljeskog rafala.

- Čuješ, posle kratke pauze reče Šnajco – to nedićevci tuku naše položaje. Sve je krenulo protiv nas. Sav žbilj, šljam – čitava kontrarevolucija, i to ne samo Srbije. Ali neka. Neka ih, samo dok sine proleće, biće nas opet svuda.

Nisam čuo šta su dalje govorili. Topao mlaz krvi pošao mi je niz ruku. Usled jakog odliva krvi onesvestio sam se. Doktorka Julka i drugarica Ljubinka već su zaustavile krvarenje rane. Drugovi su otišli. Nervozna doktorka ih je oterala.

-Zašto ste mi oterali drugove? – upitao sam glasom punim prekora.

Julka i Ljubinka su me pogledale sa sažaljenjem. Bilo mi je krivo što me tako gledaju. Nisam jedini i zašto da me žale. Ljubinka me zna. Ona je rodom iz mog sela, ali zašto me žali Julka?....

- Morali su da odu – reče Julka, Hitno su ih zvali iz štaba. Puzravili su te i rekli da će opet doći

26.10.2008.

Nikola Anić - Oslobođenja Jugoslavije

OFANZIVA PRODORA NOVJ U SRBIJU

Na jugoslavenskom ratištu u sastavu NOVJ-a djelovalo je sredinom 1944. godine 12 korpusa s ukupno 40 divizija i više samostalnih brigada i partizanskih odreda – ukupno oko 400.000 boraca. Narodnooslobodilački rat buktio je u svim krajevima Jugoslavije. Čvrsto je vazao za sebe tri neprijateljske armije, odnosno 11 korpusa sa 51 divizijom – ukupno oko 870.000 vojnika. Od toga su 24 divizije bile njemačke, a devet ih jebilo bugarskih. Osim toga, u Grčkoj se još nalazila grupa armija ''E'' sa 350.000 vojnika, koja se u svako doba mogla pojaviti u Jugoslaviji. Zadržavanje krupnih njemačkih snaga na Balkanu i poslije poraza Nijemaca u Sovjetskom Savezu sredinom 1944. nije odgovaralo stvarnoj situaciji Njemačke u to vrijeme. Berlin je, međutim, htio da se s tako jakim snagama suprostavi eventualnom pokušaju savezničkog iskrcavanja Balkan; da utječe na držanje Bugarske i Rumunjske; da osigura neutralnost Turske; da razbije NOVJ-a koja mu je značila veliku opasnost, pogotovo ako bi Crvena armija prodrla u područje Dunava i ako bi se saveznici pojavili na obalama Jadrana.

Srbija je za Nijemc imala posebno vojno – političko značenje. To je, prije svega, bilo zbog komunikacija koje iz doline Save i Dunava vode prema jugu i jugoistoku prema Grčkoj, Albaniji, Bugarskoj i Rumunjskoj, a zatim i zbog sirovinskih baza za njemačku ratnu privredu, posebno zbog sirovina iz rudnika u Boru, Trepči i Majdanpeku. Zato je njemačka vrhovna komanda smatrala da se Srbija mora odbraniti i sačuvati za Nijemce pošto-poto. S tom je svrhom i angažirana grupa armija ''F'' na čelu s feldmaršalom Maximillianomvon Weichsom, čije se sedište nalazilo u Beogradu. Nijemci su računali i s bugarskim okupacionim trupama, ukupn oko 90.000 ljudi, i s angažiranjem četnika Draže Mihajilovića, jer su znali da za četnički pokret i političke snage koje su stajale iza njega odbrana Srbije u ovoj fazi rata prestavlja presudno pitanje i da će se zqato odlučno angažirati protiv narodnooslobodilačkog pokreta.

I za NOP je Srbija u tom periodu rata imala odlučujuće značenje. Prije svega, trebalo je na tom području razbiti četničko-nedićevske vojne formacije i njihov aparat. Iako su bile stvorene većinom prisilnom mobilizacijom, uz punu podršku i pomoć okupatora, te su formacije predstavljale još jednu snagu na koju se domaća i strana reakcija oslanjala u borbi protiv NOP-a. Iništenje tih formacija u Srbiji bilo je nužno i zbog pune afirmacije NOP-a kao odlučujuće općejugolsavenske vojno-političke snage. U to su vrijeme, naime, zapadni saveznici još uvijek računali da je srpski narod uz pokret Draže Mihajilovića, odnosno uz monarhiju, i da će pomoću rakcionarnih snaga u Srbiji moći utjecati na konačno društveno uređenje Jugoslavije.

Uprkos strahovitom teroru okupatora i kvislinških snaga, narodnooslobodilački pokret u Srbiji snažno se razvijao. Samo od 20. lipnja 1944. godine formirano je u jugoistočnoj Srbiji pet divizija NOVJ-a. One su ozbiljno ugrožavale pozicije okupatora i četnika, koji su zbog toga, angažirali sve raspoložive snage da bi bar pokišali spriječiti daljnje jačanje NOP-a. Trebalo je, dakle, glavninom oslobodilačke vojske prodrijeti prema Srbiji kako bi se srpskim divizijama što prije pružila potrebna pomoć i omogućio nesmetan razvoj narodnooslobodilačkog pokreta. Osim toga, u Srbiji su se nalazile znatne rezerve u ljudstvu i materijalnim dobrima za popunu starih i forimranje novih divizija i korpusa. Ne bez razloga, računalo se i s tim da će snažni udar po okupatorskim i kvislinškim snagama u Srbiji utjecati na držanje bugarskih okupatorskih snaga, koje su se već počele kolebati. Time bi se znatno olakšalo daljnje jačanje NOP-a u Makedoni a i razvoj oslobodilačke borbe u Bugarskoj.

Značenje Srbije bilo je i u tome što bi se prodorom jačih oslobodilačkih snaga i njihovim izbijanjem na obale Dunava stvorili uvijeti za povezivanje jugoslavenskog ratišta s Crvenom armijom, koja je nadirala prema Rumunjskoj i Bugarskoj, a time i za stvaranje jedinstvene savezniče fronte. A od toga su Nijemci posebno strahovali. I upravo zbog tih razloga Vrhovni štab je od početka 1944. sistematski pripremao plan da, u pogodnom trenutku, s područja istočne Bosne, Sandžaka i Crne Gore prodre u Srbiju.

U proljeće iste godine činilo se da je vrijemeda se plan i ostvari. Zamisao je bila da se najprije na prilazima Srbije – u Crnoj Gori, istočnoj Bosni i Sandžaku – prikupe dovoljno jake snage i prodru u Toplicu. Time bi se ojačala grupacija pod komandom Glavnog štaba Srbije, s kojim bi onda snage koje su prodrle u Srbiju zajednički nastupale u zapadnu Srbiju i Šumadiju. Dio snaga krenuo bi prema istočnoj Srbiji i dolini Dunava u susret Crvenoj armiji. Za taj poduhvat angažirana je Operativna grupa divizija sastavljena od 2. proleterske, 2. i 17. divizije, zatim 1. proleterski korpus (1. i 6. divizija) i 12. vojvođanski korpus (16. i 36. divizija), kojemu su kao pojačenje trebale stići 11. krajiška i 28. slavonska divizija. Za osiguranje ovog prodora prikupljen je u Crnoj Gori 2. udarni korpus sa 3, 29. i 37. divizijom, a u istočnoj Bosni 3. udarni korpus (27. i 38 divizija).

U južnoj i istočnoj Srbiji u tosu vrijeme već djelovale 21, 22, 23, 24 i 25. divizija, koje su kasnije ujedinjene u 13. i 14. korpus.

Frupiranje snaga NOVJ-a u istočnoj Bosni, Crnoj Gori i Sandžaku, kao i pojačana aktivnost jedinica u Srbiji, nisu promakli neprijatelju. Zbog toga je Berlin, na prijedlog feldmaršala von Weichsa, odlučio da izvede više ofenzivnih operacija. Htjeli su, svakako, spriječiti prodor jačih snaga NOVJ-a iz Crne Gore i Bosne u Srbiju, a istodobn razbiti gruapaciju oko Glavnog štaba Sribije i time – kako su mislili – širenje NOB-a u Srbiji. Nijemci su planirali da razviju veće operacije na tri područja: u južnoj Srbiji, u istočnoj Bosni, u Crnoj Gori i Sandžaku. Von Weich je angažirao njemačke, bugarske i četničke snage koje su već bile u Srbiji, Crnoj Gori i istočnoj Bosni.

Njemačko-bugarsko-četnička tzv. topnička-jablanička operacija počela je sredinom srpnja 1944. Cilj joj je bio da uništi divizije NOV-a u Srbiji. Iako su Nijemci uspeli potisnuti neke jedinice, pet divizija NOV-a u južnoj Srbiji uspješno je izbijeglo uništavajuće borbe, a zatim prešlo u napad.

Uporedo s akcijom u Toplici i Jablanici, Nijemci su poduzeli napad na snage u istočnoj Bosni, s namjerom da ih odbace s tog područja i spriječe njihov prodor u Srbiju. Pripremali su istodobno ofenzivu protiv jedinica NOVJ-a u Crnoj Gori, poznatu kao andrijevička operacija. Jedini uspjeh nerijatelja bio je u tome što je za nekoliko dana odgodio prodor svježih snaga NOVJ-a u Srbiju i time otežao položaj jedinica oko Glavnog štaba Srbije.

Prva je prema Srbiji krenula Operativna grupa divizija koje su bile prikupljene u rajnonu Berana. Njima je naposredno rukovodio drug Tito s Visa, a njihov je zadatak bio da od Berana krenu prema Novom Pazaru i rijeci Ibru, da zatim prijeđu rijeku i razbiju okupatorske i četničke snage na prostoru Kopaonika, Župe i Toplice te da se povežu sa srpskim divizijama u južnoj Srbiji. Pošto ovim snagama pruže potrebnu pomoć, trebalo je da nastave prodor na sjever, preko Zapadne Morave prema Rudniku i Suvoboru u susret 1. proleterskom i 12. korupusu, koji će onamo stići iz istočne Bosne i Crne Gore.

Nakon poraza kod Andrijevice, njemačke jedinice u sjevernoj Crnoj Gori i Sandžaku bile su demoralizirane i nisu predstavljale neku osobitu snagu sposobnu da spriječi prodor Operativne grupe. Tako se Operativna grupa već prvih dana kolovoza pojavila u dolini Ibra. Tada, točnije 3. kolovoza ujutro, komandant njemačkog 14. puka 7. SS divizije ''Princ Eugen'' naredio je svojim komandantima bataljona da ''pošto-poto spriječe prodor neprijatelja na istok''. Međutim, navečer tog dana Operativna grupa divizije je širokom frontom, služeći se i najprimitivnijim sredstvima, forsirala rijeku Ibar, desetkovala njemačke, četničke, bjelogardijske i bugarske snage, izbila na Kopaonik i počela prodor prema Toplici. Nijemci su se našli u dilemi što da rade, kako da angažiraju snage kojim su raspolagali u dolini Ibra, kamo je – u Kosovsku Mitrovicu – već pristizala iz Grčke njemačka 1. brdska divizija. Za to vrijeme Operativna grupa divizija nastavila je uspješne borbe s četnicima, Bugarima i Nijemcima na području Župe i u dolini Toplice. U drugoj polovici kolovoza, u rajonu Kuršumlije, uspostavila je neposrednu vezu s divizijama oko Glavnog štaba Srbije. Te su divizije u to vrijeme svojim akcijama vezale na sebe krupne neprijateljske snage i time olakšale brz prodor Operativne grupe divizija u Srbiju.

Oslobođenjem značajnog teritorija i spajanjem sa snagama Glavnog štaba Srbije, Operativna Grupa divizija potpuno je izvršila prvi dio svoje zadaće. Njezini uspjesi imali su izvanredno veliko značenje za daljnji razvoj događaja u čitavoj Srbiji. Razbijanje četničkih korpusa na Kopaoniku, kao pokretne i udarne snage Draže Mihajilovića, značilo je težak udar za četnički pokret u cjelini. Situacija se bitno promjenila u korist NOP-a. Narod je masovno stupao u NOVJ. Formirane su nove brigade i divizije. Oslobođen je prostran teritorij, a jedinice su krenule u susret Crvenoj armiji prema Dunavu, gdje su partizaski odredi i druge jedinice NOVJ-a već držali znatna oslobođena područja.

Nijemci, iako zbunjeni brzinom razvoja događaja, odlučili su poduzeti nove ofenzive protiv snaga NOVJ-a u južnoj Srbiji, istočnoj Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori. Protiv Operativne grupe divizija i jedinica Glavnog štaba Srbije angažirali su Bugare, preostale četničke snage i neke svoje manje jedinice, dok su se glavninom uputili u istočnu Bosnu, Sandžaki i Crnu Goru da razbiju 1. proleterski i 12. korpus, koji su se pripremali za upad u Srbiju, kao i 2. i 3. korpus, koji su osiguravali teren na kojem su se rasporedile udarne snage Vrhovnog štaba za prodor. Njemački komandant von Weichs povjerio je izvođenje ove ofenzive komandantu 2. oklopne armije generalu de Angelisu, a čitav operacijski plan dobio je šifrirani naziv ''Rubezahl'' (ime šumskog diva iz njemačkih bajki), dok se u našoj historiografiji naziva durmitorska operacija.

Uočavajući namjere Nijemaca, Vrhovni je štab blagovremeno naredio snagama u Srbiji, Crnoj Gori, Sandžaku i istočnoj Bosni da izbjegavaju frontalne borbe i sačuvaju udarnu snagu jedinica za ostvarnje glavnog zadatka, tj. za prodor u Srbiju. Zbog toga je Vrhovni štab donio raniji prijedlog štaba 12. korpusa da se na odsjeku Foča-Bastasi prebaci preko Drine, gdje bi ga prihvatila 1. proleterska divizija, a zatim da s 1. korpusom prodre u Srbiju.

Četvrtog kolovoza 1944. počeo je pokret 12. korpusa zajedno sa 6. proleterskom diviziom prema Foči. Istodobno je 3. korpus krnuo s planine Javora prema Vlasenici da bi svojim operacjama vezao na sebe jače neprijateljske snage i time olakšao pokret 12. korpusa prema Srbiji. U sastav 3. korupsa ušla je i 11. krajiška divizija, koja je po naređenu Vrhovnog štaba jugozapadno od Modriče prešla rijeku Bosnu i došla u istočnu Bosnu.

Pokret 12, korpusa odvijao se pod izvanredno teškim uvjetima. Teren je bio teško prohodan, a Nijemci su pomoću radio-goniometrijskih aparata i radio-prislušne i kriptografske službe otkrili pokret korpusa, pa su zauzilmali položaje na komunikacijama preko kojih je 12. korpus morao prelaziti. Na nekim komunikacijama, kao što je put koji vodi od Sokolca prema Han-Pijesku, jedinice 12. korusa morale su prihvatiti žestoke borbe da bi se mogle probijati dalje. Kada je 12. korpus prešao cestu Foča-Kalinovik, uputio se prema Drini s namjerom da je prijeđe pokraj Foče. Kako su Nijemci priluškivanjem radio-veze štaba s Vrhovnim štabom znali za tu namjeru, postavili su ondje 7. SS diviziju ''Princ Eugen'', koja je dočekala Vojvođane i odbacila ih s Drine. Komanda 12. vojvođanskog korpusa promijenila je zatim prijašnju odluku i naredila pokret prema Zelengori i Pivi. Nastupajući preko Zelengore, 12. korpus je 15. kolovoza prešao Pivu kod Mratinja i izbio na Pivsku planinu. S premorenim jedinicama i više od 600 teških ranjenika, 12. korpus se sredinom kolovoza našao u predjelu opustošene Pive, upravo kada je neprijatelj već počeo pokrete zbog stezanja obruča oko slobodnaog teritorija u Crnoj Gori i oslobodilačkih snaga koje su djelovale s tog teritorija. Nijemci su za tu operaciju angažirali 7. SS diviziju ''Princ Eugen'', 1. brdsku diviziju i 181. diviziju, četnike i muslimansku kvislinšku miliciju.

Nijemci su očeli napad 12. kolovoza i već sutradan zauzeli Berane i Andrijevici, a onda Matoševo i izbili pred Kolašin i Mojkovac. U skladu s direktivom Vrhovnog štaba, snage NOVJ-a nisu se upuštale u frontalne borbe. Osnovni zadatak bio im je da što duže drže Nijemce, kako bi se dobilo potrebno vrijeme da se prikupe ranjenici i savezničkim avionima evakuiraju u Italiju. Svim jedinicama na tom području naređeno je da svoje ranjenike hitno upute na aerodrom Negobuću kog Žabljaka. Kada je, međutim, taj aerodrom bio ugrožen, naređeno je prebacivanje ranjenika u Pivu na improvizirani aerodrom kod sela Brezne blizu Šavnika. Za to su vrijeme dijelovi 2. i 12. korpusa vodili žestoke borbe da bi omogućili da se 1080 ranjenika prikupi i evakuira. Oko 36 savezničkih aviona pod zaštitom 50 lovaca uspijelo je 23. kolovoza evakuirati ranjenike u Italiju. Poslije toga jedinice NOVJ-a nisu više bile vezane za taj teren i mogle su slobodno manevrirati. Dvanaesti korpus krenuo je na sjever preko Zelengore i Jahorine prema Starom Brodu na Drini da bi se pripremao za prijelaz u zapadnu Srbiju. Istodobno je i 6. lička divizija prešla Taru i krenula na Zlatibor u sastav 1. proleterskog korpusa. Time je završene operacija ''Rubezahl'', posljednja veće njemačka ofenziva na jugoslavenskom ratištu, a snage 1. proleterskg i 12. vojvođanskog korpusa mogle su sada krenuti u Srbiju.

U noći između 20. i 21. kolovoza 1. proleterska divizija prešla je rijeku Lim kod Manastirske banje, razbila četnike, oslobodila Priboj i krenula prema Zlatiboru. Slijedećih dana pridružile su joj se 6. lička i 37. sandžačka divizija. Ispred snaga NOVJ-a našla se, međutim, 24. bugarska divizija, koja je organizirala čvrstu odbranu na Palisadu. Iako je Vrhovni štab naredio da se snage ne upotrijebe i ne troše s Bugarima na Palisadu, jedinice 1. proleterske divizije izvršile su nekoliko napada i ne samo skršile bugarsku odbranu nego uništile cijelu 24. diviziju. Uz gubitke od 700 mrtvih i ranjenih, Bugari su napustili Palisad. Prvom proleterskom korpusu bio je otvoren put ptema Arilju i Požegi, kaom je dospio na početku rujna.

Dok je 1. proleterski korpus krčio prodor za Srbiju bez većih zastoja i težih oružanih konfrontacija s neprijateljem, dotel su se jedinice 12. korpusa probijale u višednevnim dugim marševima i, tako reći, danonoćnim borbama. Vrhovni štab stalno je brinuo o stanju toga korpusa i naredio da ga se redovito i što bolje opskrbljuje zračnim putem. Osim toga maršal Tito naredio j komandi 1. proleterskog korpusa da prihvati prijelaz 12. korpusa na sektoru Starog Broda na Drini. Vojvođanske jedinice su, uprkos snažnom njemačkom i četničkom otporu, 5. i 6. rujna prešle Drinu, prebacile se na desnu obalu rijeke i krenule prema planini Tari. Tamo su se spojile s 1. proleterskim korpusom.

Sada su se u Srbiji okupile krupne snage NOVJ-a – Operativna grupa divizija, 1. proleterski, 12. vojvođanski i 13. i 14. srpski korpus. S takvim snagama Vrhovni štab je potpuno preuzeo inicijativu. Počelo je, u pravom smislu riječi, protjerivanje neprijatelja s tla Jugoslavije. U snažnom borbenom napredovanju, jedinice NOVJ-a spojile su se s jedinicama Crvene armije, koje su 6. rujna kod Turnu Severina izbile na granicu Jugoslavije. Oslobođen je veliki dio Srbije. Gotovo svakog dana neko je mjesto dočekalo u slavlju svoje oslobodioce – Titove partizane. Njemačka vrhovna komanda zapala je i na toj fronti u težak položaj. Bila je primorana da grupu armija ''F'' iz Grčke usmjeri na vardarsko-ubarsko-sandžačku liniju, koja joj nije pružala izgleda za neke operativne prednosti.

Još potkraj kolovoza drug Tito je s Visa uputio generalu Peki Dapčeviću, komandantu 1. proleterskog korpusa, direktivu u kojoj je upozorio na novu situaciju i zadatke jedinica NOVJ-a u Srbiji. Upozorio je da predstoji povlačenje Bugara iz Srbije, da se uskoro može ostvariti veza s Crvenom armijom, da je nastuplia demoralizacija kod četnika i nedićevaca, da su Nijemci zeuzeti na sve strane i da će se daljnji događaji odvijati brzo. Zbog toga – preporučio je Tito – valja brzo raditi i vješto manevrirati trupama i ne treba prolijevati krv i gubiti vrijemo oko nekog utvrđenog gradića... ''za nas je važno dobiti pozicije na terenu, što šire to bolje. Sada je bitno ovladati strategijskom gredom Rudnik – Suvobor – Sokolska planica – Cer radi razbijanje osnovnih četničko—nedićevskih snaga, bržeg prodiranja ka Šumadiji i Beogradu, radi dobijanja sigurnog oslonca za naše trupe, stvaranja uslova za novu mobilizaciju i dobijanje vojničkog i političkog efekta...'' Istodobno, Tito je naredio Glavnom štabu Srbije da operira u južnoj i istočnoj Srbiji, a da se u zapadnu Srbiju uputi Operativna grupa divizija.

Koliko je Vrhovni štab bdio nad razvojem vojno—političke situacije u Srbiji, najbolje se vidi iz toga što je još jedanput, 5. rujna, skrenuo štabu 1. proleterskog korpusa pažnju na to da treba brzo upasti u Šumadiju i zapadnu Srbiju, da je osnovno razbiti nedićevsko—četničke snage i njihov aparat, jer će time onemogućiti sve kombinacije rakcinarnih snaga u zemlji i inozemstvu.

Na temelju tih stavova Vrhovnog štaba počelo je nastupanje 1. proleterskog i 12. vojvođanskog korpusa prema Povljenu, Maljenu i Suvoboru. Glavne četničke snage, jačine oko 9.000 ljudi, bile su grupirane na prostoru: Požega, Jelova gora, Kosjerić. Četnici su htjeli pošto—poto spriječiti prodor jedinica NOVJ-a na sjever. Devetog rujna 1. proleterski korpus potpuno je razbio četničke snage i prisilo ih da se u neredu povuku prema Maljenu i Suvoboru. Do večeri 11. rujna bili su zauzeti i Maljen i Suvobor, a jedinive su izbile u dolinu Ljiga i pred Valjevo. U isto vrijeme je 12. korpus s Tare krenuo prema Povljenu i dolini Jadra, razbio četničke snage te 12. rujna stigao u Jadarsku dolinu.

Šestog rujna je i Operativna grupa divizija počela svoj pokret. U njezin sastav, umjesto 2. proleterske divizije, koja je stavljena pod komandu Glavnog štaba Srbije, ušla 21. srpska divizija. Jedinice su krenule iz šireg rajona Aleksandrovca preko Željina, Čemerne, Guče i Užičke Požege prema Rudniku. Pošto je Operativna grupa ponovo prešla rijeku Ibar, njezina 5. krajiška divizija napredovala je prama Ivanjici, a 17. istočnobosanska i 21. srpska divizija preko Čemerne prema Guči. Nakon oslobođenja Guče i Arilja jedinice su preko Ovčarsko—kablarske klisure napredovale prema Gornjem Milanovcu, jer im nije uspjelo da brzo osvoje Požegu i Užice, kamo su stigli dijelovi 7. SS divitije ''Princ Eugen''.

Takosu se polovicom rujna 1944. mogle spojiti tri velike grupacije NOVJ-a u zapadnoj Srbiji, i to Operativna grupa divizija, 1. proleterski i 12. korpus. Tolika oružana sila bila je sposobna da potpuno oslobodizapadnu Srbiju, da upadne u Šumadiju i posavinu i da se približi Beogradu. U pozadini njemačke fronte djelovale su tada 2. šumadijska brigada, 1. šumadijski i Kosmajski partizanski odred.

Do kraja rujna glavna grupacija NOVJ-a koja je prodrla u Srbiju oslobodila je Bornji Milanovac, Aranđelovac, Lazarevac, Lajkovac, Valjevo i Krupanj, razbila četnike i Nijemce na tom prostoru i stvorila najpovoljije uslove za nastupanje prema Beogradu, odnosno Velikoj Moravi. Od tih snaga Vrhovni je štab sredionom rujna 1944. formirao 1. armijsku grupu, u sastav koje je ušao 1. proleterski korpus, Operativna grupa sastavljena od 5. krajiške, 17. istočnobosanske i 21. srpske, te 12. udarni korpus. Devet divizija našlo se nadomak Beograda u očekivanju da počne bitka za oslobođenje glavnog grada.


BEOGRADSKA OPERACIJA

U noći od 18. na 19. rujna 1944. maršal Tito je, naprimjetno od zapadnih savezničkih misija, odletio avionom u Moskvu da bi se sastao s najvišim sovjetskim političkim i vojnim rukovodiocima. Ovakav dogovor bez učešća ostalih savezničkih strana, naravno, nije odgovarao zapadnim velikim silama, pa je Churchil u nekoliko navrata tome i prigovorio. Dogovor je, međutim bio neophodan, jer je trebalo postići sporazum o zajedničkim operacijama NOVJ-a i Crvene srmijeu nakim sjeveroistočnim krajevima Jugoslavije i o oslobođenju Beograda. Tim se sporazumom Vrhovna komanda Crvene armije obavezala da će na tlu Jugoslavije, gdje se budu nešle sovjetske jedinice, poštovati organe narodne vlasti i administraciju Nacionalnog komiteta. Moskva je, dalje, obećala naoružanje i opremu za 12 divizija NOVJ-a, kao i kompletne dvije zrakoplovne divizije. Sporazum postignut u Moskvi perfektuiran je u Beloj Crkvi 16. listopada 1944. između maršala Tita i maršala Tolbuhiona, komandanta 3. ukrajinske fronte.

Na temelju odobrenja Nacionalnog komiteta oslbođenja Jugoslavije, iz Bugarske i Rumunjske počele su prodirati jedinice Crvene armije u istočnu Srbiju i Vojvodinu. Odmah su stupile u dodir s jedinicama NOVJ-a i zajednički nastavile operacije prema Nišu, Zapadnoj Moravi i kroz Vojvodinu. Za to vrijeme jedinice 1. armijske grupe NOVJ-a već su izbile u blizinu Beograda, odnosno stigle na liniju Topola—Mladenovac—Obrenovac. Iz Craiove u Rumunjskoj, gdje se maršal Tito zaustavio po povratku iz Moskve, poslao je 6. listopada u štab 1. armijske grupe u Aranđelovac brzojav kojim je naredio da 1. armijska grupa zajedno s trupama Crvene armije sudjeluje u napadu na Beograd. U brzojavu je precizirano da je želja Vrhovnog komandanta, a s tim su se složili i Sovjeti, da u Beograd prvo uđu jedinice NOVJ-a. Ujutro 11. listopada sastale su se kod Smederevske Palanke jedinice 1. armijske grupe i 68. streljački korpus Crvene armije. Stvoreni su uvjeti za konačni raspored i izvođenje beogradske operacije.

Još dok su se vodile borbe u Rumunjskoj, oko Iasija i Kišineva, i kada je Crvena armija počela prodirati prema Bukureštu i bugarskoj granici, njemačka vrhovna komanda odlučila je da iz Grčke izvuče svoju grupu armija ''E'' koja je brojala oko 350.000 vojnika. Trebalo je da se najpre izvuku prema Beogradu i organiziraju odbranu na Zapadnoj i Velikoj Moravi. Kako su im jedinice NOVJ-a presjekle putove za povlaenje vardarsko—moravskim pravcem, sijela njemačka grupacija iz Grčke morala se probiti preko Kosova. Kad ni tamo nije uspjela, krenula je preko Sandžaka i Crne Gore. Nijemci su stalno poklanjali veliku pažnju rajonu beograda kao značajnom operativno—stratškom čvoru i vojnom uporištu u daljnjim planovima za organiziranje stabilne fronte južno od Dunava i Save. Naime, ad Beograda bi značio otvorena vrata za prodor jedinica NOVJ-a i Crvene armije u Panonsku nizinu. Kada je postalo jasno da se grupa armija ''E'' neće moći probiti do Beograda na vrijeme, ako to uopće još bude mogla, armijskoj grupi ''Felber'', potčinjenoj 2. oklopnoj armiji, neređeno je da brani Beograd. Zbog neočekivano brzog nastupanja jedinica NOVJ-a i Crvene armije prema Beogradu, armijska grupa ''Felber'' bila jerazbijena na dva dijela. Jedan dio, korpusna grupa ''Stettner'', ostala je istočno od velike Morave, a druga korpusna grupa, ''Schneckenburger'', primila je odbranu Beograda od Obrenovca preko Mladenovca do Smedereva. U njezinom sastavubilo je oko 40 pešadijskih i 4 tenkovska bataljona, oko 200 oruđa zemaljske i protuavionske artiljerije, ukupno oko 30.000 vojnika. Nijemci su pripremili Beograd za odbranu i pretvorili ga u utvrđen mostobran, koji su trebale uporno braniti posadne snage dok ne stigne korpusna grupa ''Stettner'' i jedinice grupe armija ''E'' iz Grčke. Od Save i Dunava organiziran je odbrambeni pojas s jako utvrđenim uporištima na Čukarici, Banovu brdu, Košutnjaku, Dedinju, Banjičkom visu, Konjarniku i Velikom Vračaru. Iskopano je bezbroj rovova, a na svim beogradskim trgovima i važnim raskrsnicama podignuti su bunkeri. U samom Beogradu Nijemci su posebno organizirali odbranu Kalemegdana, Terazija, okolice Savskog mosta, zatim u bloku zgrada ministarstva na raskrižju Nemanjine ulice i Ulice kneza Miloša te oko glavne željezničke stanice. Sve je bilo ''posuto'' minama, isprepletano žičanim prekama, ''načičkano'' artiljerijskim oruđima, čak i najvećih kalibara.

Prema Beogradu, u ofenzivnom nastupanju kroz Šumadiju, kretala se 1. armijska grupa, u sastavu koje su bili 1. proleterski korpus, 12. vojvođanski korpus i 23. srpska divizija. Prva armijska grupa imala je 10 divizija od 50.000 boraca potpuno priprmljeni da oslobode glavni grad svoje zemlje.

Od snaga Crvene armije u beogradskoj operaciji sudjelovao je 4. gardijski mehanizirani korpus iz 3. ukrajinske fronte, u sastavu kojeg su bile 36. tenkovska, 13, 14. i 15. mehanizirana brigada. U beobradskoj operaciji angažirano je još pet sovjetskih divizija, i to 73, 74, 75, 233, 236. i djelovi 109. streljačke divizije. Kopnene snage koje su napadale Beograd podržavao je sovjetski 9. mješoviti aviokorpus 17. zrakoplovne armije, a na Dunavu djelovi Dunavske ratne flote.

Napad na Beograd izveden je u pet kolona. Prema Malom Mokrom lugu i Zvezdari išla je 5. krajiška divizija. Od Avale preko Banjičkog visa i Dedinja nastupala je 1. proleterska divizija i jedinice sovjetskog 4. gardijskog mahanizovango korpusa. Šesta proleterska divizija išla je prema Topčideru, 11. krajiška na Žarkovo i Banovo brdo, a 16. vojvođanska prema Čukarici. Za blokiranje njemačkih snaga u Obrenovcu angažirana je 36. vojvođanska divizija.

Borbe su počele 11. listopada, kada su u širokoj fronti krenule u napad jedinice 1. armijske grupe sa sovjetskim 4. gardijskim mehanizovanim korpusom. Do 14. listopada savladan je vanjski otpor neprijatelja, i jedinice su stigle na prilazu gradu. Ujutro 14. listopada održan je zajednički sastanak štaba 1. armijske grupe NOVJ-a i štaba sovjetskog 4. mehanizovanog korpusa, gdje su na temelju postojećeg operacijskog plana usklađene zajedničke operacije u neposrednim borbama za oslobođenje Beograda. Dogovoreno je da se probije njemačka odbrana na uskom prostoru na Banjičkom visu i Dedinju, a da se, zatim, brzo prodre preme Autokomandi i Slaviji na Kalemegdan. Savski most treba zauzeti iz pokreta i presjeći njemačke snage u gradu na dva dijela. Nakon toga treba početi borba za uništavanje izoliranih i odsječenih njemačkih snaga i potpuno osloboditi grad.

Neposredni napad na Beograd počeo je 14. listopada 1944. godine, pošto je više od 300 artiljerijskih oruđa i minobacača i 24 ''kaćuše'' sručilo vatru na otporne točke nepijatelja na južnom prilazu Beogradu. Jedinice 1. proleterske divizije, zajedno sa sovjetskim jedinicama – 36. tenkovskom i 13. mehaniziranom brigadom – krenule su u odlučan napad na Banjicu i Dedinje. Poslije višesatne borbe savladale su otpor neprijatelja i krenule prema Slaviji i Mostaru, a 15. listopada izbile pred zgradu Narodne skupštine i glavne pošte i stigle nadomak Terazija. U isto vrijeme brigade 6. ličke divizije izvršile su najpre napad na Topčider, a onda krenule prema Mostaru i stigle do Nemanjine ulice i blizu glavne željezničke stanice,koju je napadala sovjetska 13. mehanizirana brigada. Šesnaesta vojvođanska divizija savladal je uvečer 14. listopada njemački otpor u Makišu i izbila do Čukarice. Na Banovo brdo, poslije zauzimanja Žarkova, izbile su jedinice 11. krajiške divizije. Na Čukarici su se vodile posebno žestoke borbe kod tvornice šećera, oko crkve, škole i željezničkog tunela, gdje su angažirane i jedinice 6. ličke divizije. Na sasvim drugom kraju Beograda, duž Smederevskog puta, borci 5. krajiške divizije zauzeli su noću od 14. na 15. listopada Mali mokri lug. Sutradan su prodrli Ulicom kralja Aleksandra (sada Bulevar revolucije) i stigli do zgrade Tehničkog fakulteta i na stanicu Dunav. Kod Vukovog spomenika uništena je jedna njemačka motorizirana kolona, a na Velikom Vračaru krajišnici su sa sovjetskom 14. mehaniziranom brigadom slomili jedan od najjačih njemačkih odbrambenih položaja na istočnom kraju Beograda.

Čim su se jedinice NOVJ-a i Crvene armije pojavile na beogradskim ulicama, veliku pomoć pružili su građani, a posebno omladina. Među njima isticale su se borbene grupe koje je beogradska partijska organizacija formirala ranije, a bile su poznate pod šifrom ''K'', ''S'' i ''D''. U njima je bilo oko 2.000 naoružanih radnika i omladinaca.

Za prva dva dana borbi, 14. i 15. listopada, zauzeto je nekoliko snažnih neprijateljskih položaja i utvrđenih točaka, kao što su Žarkovo, Banovo brdo, Topčidrer, Dedinje, Banjački vis, Voždovac, Konjarnik i Veliki Vračar. Borbeni položaji nalazili su se sada na liniji: glavna željeznička stanica – blok zgrad u Ulici kneza Miloša – Terazije – Narodna skupština – botanički vrt – željeznička stanica Dunav. Ali baš tada iz rajona Smedereva prodirala je njemačka grupacija od oko 20.000 vojnika (2. puk ''Brandenburg'' i borbena grupa ''Wittmann'') iz sastava njemačke 1. brdske divizije. Ta je grupacija namjeravala da se u Beogradu spojki s ostalim njemačkim jedinicama. Ispred tih nadmoćnih njemačkih snaga nisu se tada nalazile neke jače snage NOVJ-a ni Crvene armije, pa su Nijemci 15. lstopada 1944. izbili u Grocku, samo 30 km od Beograda. Jedna njemačka motorizirana kolona stigla je istog dana popodne čak do Malog mokrog luga i tu se sukobila s 5. krajiškom divizijom.

Ocjenivši opasnost koja je prijetila od njemačkih snaga iz Smedereva, štabovi 1. armijske grupe NOVJ-a i sovjetskog 4. mehaniziranog korpusa poduzeli su hitne mjere da se spriječi daljnji prodor tih snaga, odnosno da se one okruže i unište. Odmah je naređno 21. srpskoj diviziji, koja se nalazila u rezervi u rajonu Avale, da zatvori smederevsku cestu, a 5. krajiškoj diviziji da se glavninom, zajedno sa sovjetskom 14. mehaniziranom vrigadom, okrene prema Velikom mokrom lugu. Nijemci su jurišali na položaje naših i sovjetskih jedinica i uspjeli se uklještiti prema Konjarniku, Cvetkovoj mehani i Velikom Vračaru. Jedna njemačka kolona prodrla je čak dao prvih kuća u Ulici kralja Aleksandra, ali je potisnuta prema školi ''Vojislav Ilić'' i tu okružena i uništena. Do Velikog Vračara stigla je i 12. vojvođanska brigada, koja se sovjetskim brodovima prebacila iz Banata na desnu obalu Dunava. Na taj je način 16. listopada osujećen pokušaj Nijemaca da prodru u Beograd. Sutradan, 17. listopada, Nijemci su, međutim, pokušali obnoviti napad na Kumodraž, ali su protunapadom odbijeni i stijšnjeni na uzak prostor uz Dunav duž ceste Grocka – Boleč. Opterećeni glomaznom tehnikom, ostali su bez izgleda da će se moći probiti u Beograd. Zbog toga je komandant njemačke 1. brdske divizije, koji je komandovao cijelom smederevskom grupacijom, odlučio da napusti teško naouružanje i motorizaciju i da se pješadom probije prema pontonskim prijelazima preko Save u rajon Čukarice. Formirao je tri borbene grupe, i u noći od 17. na 18. listopada krenuo u napad. Oko njega su se, međutim, našle svježe snage NOVJ-a i Crvene armije, dovučene iz rezerve i iz Beograda, i blokirale njegovu namjeru. Ujutro 18. listopada neke su njemačke jedinice, doduše, zauzele selo Zuce i izbile do Avlale, ali su tu zaustavljene i izložene snažnom djelovanju sovjetske artiljerije i avijacije. Iako opkoljeni i tučeni sa svih strana, bez ikakvih izgleda za proboj, njemački komandanti su ipak odbili ultimatum za kapitulaciju, pa su ponovo napadnuti sa svih strana. Najžešće borbe vodile su se na Avali, kuda su se Nijemci pokušali probiti. Brigade iz 5, 11, 23, i 36. divizije NOVJ-a i jedinice Crvene armije čvrsto su držale položaje na Avali i nanosile neprijatelju velike gubitke. Samo pojedine njemačke grupe uspjele su prodrijeti kod Šupljeg kamena, južno od Avale, ali su i dalje gonjene i tučene. Na zapad, prema Savi od Šapca, uspjelo se probiti samo oko 3.000 njemačkih vojnika.

Dok su se vodile borbe na smederevskoj cesti i dovršavalo uništenje njemačke grupacije u rajonu Avale, u gradu su se nastavljale ulične borbe nesmanjenom žestinom. Nijemci su, uprkos sve većim gubicima, grčevito branili svaku ulicu, svaku zgadu. Jedinice 1. proleterske divizije približile su se 18. listopada u teškim borbama zgradi ''Albanije'' i hotelima ''Moskva'' i ''Balkan''. Zauzeta je zgrada Narodnog pozorišta i Radničkog doma (sada zgrada Doma JNA), dok su druge jedinice iste divizije prodrle Ulicom cara Dušana u pravcu Kalemegdana i zauzele zgradu električne centrale. S proleterima su bili sovjetski tenkisti iz 36. brigade i pješadinci iz 236. streljačke divizije. Istodobno su se nastavile žestoke borbe i na Čukarici, kod glavne željezničke stanice i bloka zgrada ministarstva u Ulici kneza Miloša. Predvečer 18. listopada njemačke snage sabijene su na uzak prostor uz obalu Save, od Kalemegdana preko Terazija do zgrade ministarstva saobraćaja i glavne željezničke stanice. One su htjele da se tu održe, prije svega da bi zadržale prilaze mostu na Savi.

Devetnaestog listopada vodile su se osobito krvave borbe za jako utvrđenu zgradu ministarstva saobraćaja, na kuju su napadali borci 28. udarne divizije.Uspjeli su je osvojiti. Toga dana zauzeta je i zgrada ''Albanije'', na vrhu koje su borci odmah istakliastavu nove Jugoslavije. Ujutro 20. listopada izvršen je opći juriš na njemačke položaje na Kalemegdanu. Nakon Kalemegdana, ubrzo je bio slomljen i poslednji otpor njemačkih snaga kod Savskog mosta i na Čukarici. Neprijatelj se u neredu povukao na lijevu obalu rijeke. Tako je Beograd bio potpuno oslobođen 20. listopada 1944. godine.

Odmah su nastavljene borbe za oslobođenje Zemuna, koji je oslobođen 22. listopada. Razbijene njemačke jedinice odstupale su u Srijem, gdje su obrazovale novu odbrambenu liniju između Save i Dunava, oko 100 kilometara zapadno od Beograda.

U borbama za Beograd Nijemci su pretrpjeli teške gubitke: 15.000 mrtvih i 9.000 zarobljenih. U gotovo neprekidnim osmodnevnim borbama poginulo je 3.000 borac NOVJ-a i 960 boraca Crvene armije, a više tisuća je ranjeno.

Oslobođenjem Beograda oslobošena je gotovo cijela Srbija, izuzev Kosova, doline Zapadne Morave od Kraljeva na zapad i dio Vojvodine. Time se prvi put u narodnooslobodilačkom ratu fronta mogla osloniti na sigurnu pozadinu, koja je bila izvor ljudskih i materijalnih rezervi za daljnje vođenje rata.

Nakon Beogradske operacije, NOVJ je samostalno preuzeo dio strateške fronte u rasporedu saveznik, pružajući vrlo značajnu pomoć i sovjetskim snagama koje su nastupale kroz Mađarsku.

Oslobođeni Beograd postao je sjedištem cjelokupne vojne i političke aktivnosti nove Jugoslavije.



NIŠKA OPERACIJA

Nakon prodora u Rumunjsku i Bugarsku, Crvena armija je za produženje svojih operacija nužno morala obuhvatiti i teritorij sjeveriostočnog dijela Jugoslavije. Na osnovi odobrenja Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i sporazuma vrhovnog komandanta maršala Tita sa sovjetskom vladom i vrhovnim komandantom, jedinice 3. ukrajinske fronte maršala Tolbuhina prešle su u noći između 27. i 28. rujna iz Rumunjske i Bugarske u istočnu Srbiju. U prvom ešalonu nalazila se 57. armija, koja je krenula prema dolini Velike morave zajedno s jedinicama Glavnog štaba Srbije.

Nijemci su prvotno vjerolali da će sa snagama u Krajini, zajedno sa 7. SS divizijom ''Prinz Eugen'' koja se nalazila u dolini Nišave i najavljenim pojačanjima iz Grčke, odbraniti istočnu Srbiju u sačuvati komunikaciju koja iz Skoplja vodi prema Nišu i Beogradu. To je za Nijemce bilo vrlo važno jer se tim pravcem trebala povlačiti grupa armija ''E'' iz Grčke s više od 350.000 vojnika. Budući da su njemačke snage pretrpjele velike gubitke od jedinica NOVJ-a i Crvene armije, a snage 3. ukrajinske fronte izbile u dolinu Morave, Nijemci su odlučili da se povuku iz istočne Srbije.

Do sredine listopada 1944. godine jedinice Crvene armije i 14. korpusa NOVJ-a potpuno su razbile njemačke snage u pograničnoj zoni, oslobodile čitavu Srbiju i spojile se s jedinicama 1. armijske grupe generala Peke Dapčevića. Time su Nijemci definitivno izgubili svaku mogućnost za povlačenje svojih snaga s juga prema Beogradu. Iz doline Velike Morave sovjetske su trupe nastavile nadirati prema Beogradu, a dijelom i prema Kragujevcu, gdje je bila 17. istočnobosanska divizija NOVJ-a. Dio snaga sovjetskog 64. korpusa uputilo se s 2. proleterskom divizijom prema Kruševcu, a sovjetski 1. utvrđeni rajon krenuo je prema Nišu.

Niš je za Nijemce imao posebno značenje zbog izvlačenja grupe armija ''E'' prema Beogradu. Zato je komanda njemačke armijske grupe ''Felber'' prebacila pokraj rujna iz Šumadije u rajon Niša glavninu 7. SS divizije ''Prinz Eugen''. Na prostoru Niš—Leskovac već se nalazilo oko 10 raznorodnmih njemačkih bataljona, što je sa 7. SS divizijom ''Prinz Eugen'' bilo oko 15.000 vojnika. Te su snage, osim redovitog naouružanja, raspolagale i većim brojem artiljerijskih oruđa i tenkova, kao i brojnom motorizacijom, što ih je osposobljavalo za brze manevre. Komandantu nad svim ovim jedinicama preuzeo štab 7. SS divizije.

Odmah po dolasku u rajon Niša, štab 7. SS divizije planirao je da zaposedanjem jačih uporišta zatvori sve pravce koji vode prema Nišu. Zato je 2. oktobra uputio jednu kolonu jačine puka prema Vlasotincu, a drugu kolonu iste jačine prema Beloj Palanci da tamo organizuju odbranu šireg rajona Niša.

Uočivši opasnost od nadiranja njemačke grupe armija ''E'' dolinom Južne Morave, a u vezi s razvojem situacije i ostalim djelovima Srbije, Vrhovni štab NOVJ-a naredio je 6. listopada 1944. Glavnom štabu Srbije da izvrši pripreme za osloboenje Niša. Istodobno je na osnovi sporazuma s delegacijom Otečestvenofrontovske vlade o sudjelovanju nekih bugarskih jedinica u operacijama u južnoj Srbiji utvrđen i plan akcije s bugarskom 2. armijom. Odlučeno je da se sjeverno i južno od Niša, u rajonu Stalaća i Vranja, presječe južnomoravski pravac i izoliraju njemačke snage u rajonu Niša i tu unište.

Napad je počeo 8. listopada. Nakon dvodnevnih borbi savladana je njemačka vanjska odbrana oko Niša, ali nisu bili postignuti željeni rezulteti, osobito na pravcima gdje je operirala 2. bugarska armija. Njezine jedinice zadržale su se, uglavnom, na polaznim položajima. O tome je Glavni štab Srbije javio depešon Vrhovnom štabu: '' Štab 13. korpusa se žali da Bugari napreduju sporo. Tumači to raspoloženjem bugarskih komandanata.''

Međutim, jedinice 13. korpusa NOVJ-a su u žestokim borbama izbile u dolinu Južne Morave i zatvorile oba pravca koji iz Niša vode prema Prokuplju, što je nemačkoj niškoj grupaciji onemogućilo povlačenje prema Kosovu, a prema Beogradu joj je put već presjekla 2. proleterska divizija, koja se sručila s Malog Jastrepca prema Stalaću. Sa sjevera je nadirala 45. divizija 14. korpusa NOVJ-a, a od Svrljiga 1. utvrđeni rajon Crvene armije. U području Vranja Nijemci su nastojali odbraniti proboj svojih jedinica od Skoplja prema Nišu, ali su ih u tome omele jedinice 46. srpske i 1. bugarske divizije. Nakon žestokih borbi protiv 11. zrakoplovno—pješadijske divizije, jedinice 46. divizije NOVJ-a oslobodile su Vranje 11. listopada. Nijemci su pretrpjeli teške gubitke i odustali od namjere da se povuku prema Nišu i Beogradu. Krenuli su preko Kosova ibarskom dolinom. Sada je glavna zadaća njemačkih snaga u rajonu Niša bila da što duže vežu naše i bugarske snage na tom teritoriju i time osiguraju bok grupe armija ''E'', koja se povlačila preko Kosova.

Nezadovoljan bugarskim sporim napredovanjem prema Nišu, štab 3. ukrajinske fronte intervenirao je kod štaba bugarske 2. armije, pa su njezine jedinice krenule 11. listopada u napad. Pošto su oslobodile Kalnu, Belu Palanku i još neka manja mjesta, približile su se Nišu na 35 kilometara. Divizije NOVJ-a već su bile na oko 10 kilometara od Niša. Slabo prodiranje bugarskih jedinica, iako su bile brojčano i tehnički mnogo jače od njemačkih snaga, usporilo je na nekim sektorima i napredovanje jedinica NOVJ-a. Štab 22. srpske divizije javio je 10. listopada generalu Ljubi Vučkoviću, komandantu 13. korpusa, da ''Bugari ne dozvoljavaju da se pređe ispred njih. Prete da će pucati ako budemo prešli. Komandant bugarskog 31. puka otvoreno radi u korist Nemaca''.

Štab 13. korpusa obavjestio je o tome Glavni štab Srbije, koji je našim jedinicama naredio da uskalde akcije s bugarskim snagama, a od Glavne komande bugarske vojske zatražio da ubrza napredovanje svojih jedinica prema Nišu. Naređenje bugarske Glavne komande 2. armiji da Niš mora zauzeti do 13 listopada stglo je, međutim, kasno jer se komandant njemačke 7. SS divizice ''Prinz Eugen'' noću između 11. i 12. listopada odlučio da se odmah sa svim snagama probije iz obruča preko Južne Morave prema Prokuplju i nastavi borbu od Prokuplja preko Kuršumlije za Prištinu zbog zaštite boka glavnih njemačkih snaga koje su se povlačile prema Kosovu. Prvi pokušaj proboja Nijemcima nije uspio, jer su naišli na snažan otpor 24. srpske divizije. Istodobno je 2. proleterska divizija upala u dolinu Južne Morave i uništila dva njemačka vlaka koja su se pokušala probiti od Stalaća prema Nišu. Snažan pritisak izvršile su i 22. i 45. divizija NOVJ-a i jedinice Crvene armije, pa su njemačke snage u rajonu Niša bile još stješnjenije sa zapada, sjevera i juga, dok im je jedino s istočne strane, odakle su nastupali Bugari, ostalo malo više prostora.

Vidjevši da nema drugog izlaza, komandant njemačke 7. SS divizije naredio je da se 13. listopada ponovo izvede snažan napad prema Prokuplju i proboj iz okruženja. Najžešće borbe vodile su se kod Mramora i Aleksandrova, gdje je bila 24. divizija NOVJ-a. Iz smjera Leskovca stigla je i 47. srpska divizija, kao i djelovi bugarske 12. dvizije.

I dok su se vodile borbe protiv njemačke glavnine u povlačenju, 22. srpska divizija je 13. listopada slomila žilav otpor Nijemaca na planini Seličevici i sutradan prije podne prišla južnom kraju Niša. Savladavši poslijednji njemački otpor na Turskom šancu, istog dana ušla je grad, gdje je vodla ulične borbe s preostalim njemačkim zaštitnicama. Iza nje su u grad prodrli i djelovi bugarske 6. divizije, a sa sjevera 23. brigada 45. srpske divizije i dijelovi sovjetskog 64. korpusa. Već poslije podne 14. listopada svladan je i posljednji otpor Nijemaca i Niš je bio oslobođen.

Na području Mramor—Aleksandrovo—Jugbogdanovac nastavljeni su žestoki okršaji. Glavnina njemačke 7. SS divizije i dalje se svom silom pokušavala probiti prema Prokuplju. Popodne 14. listopada, oko 14. sati, sovjetska je avijacija izvršila snažan napad duž cijele njemačke kolone, zapalila mnoga motorna vozila i nanije joj velike gubitke. U njemačkim redovima nastala je zbrka. I prije nego što su se Nijemci mogli iole srediti, jedinice 24. 47. srpske divizije izvršile su na njih snažan napad i potpuno ih razbile. Više od 700 pripadnika 7. SS divizije ''Prinz Eugen'' bilo je zarobljeno, a bilo je i mnogo mrtvih. Od cjelokupne njemačke niške grupacije spasilo se sanmo oko 4.000 vojnika, koji su se po grupama probili preko Jastrepca i Kopaonika prema Raškoj i Kraljevu.

Zaplijenjeno je više od 800 motornih vozila, 17 tenkova, sedam motoriziranih topova i druga oprema. Bugari su, zahvaljujući tome što je njihova tenkovska brigada imala mnogo rezervnih šofera, prisvojili uglavnom svu motorizaciju koju su zaplijenile jedinice NOVJ-a od razbijene njemaček 7. SS divizije. Kada su Bugari počeli upadati u skladišt i dućane u Nišu i drugim gradovima, došlo je i do sukoba između njihovih naših i jedinica. Vrhovni komandant maršal Tito uputio je tada Glavnom štabu Srbije depešu: ''Bugarske trupe imaju odmah napustiti Niš. Svi vojni trofeji i magacini moraju ostati na našem raspolaganju. Saopštite to bugarskom komandantu kao moju zapovijest. Tito.''

Nakon sedmodnevnih borbi od Kruševca do Vranja i od Pirota do Prokuplja oslobođen je čitav taj teritorij. Jedinice NOVJ-a su potpuno ovladale moravskim pravcem, pa je grupa armije ''E'' umijesto prema Beogradu – gdje se vodila bitka za odlobođenje glavnoga grada – morala krenuti preko Kosova i dalje dolinom Ibra i Zapadne Morave, odnosno prko Sandžaka u Bosnu. Dugi i teški marševi po slabim cestama prema Bosni potpuno su je paralizirali. Svakako okolnost koju Nijemci prije manje od mjesec dana nisu mogli niti zamisliti, ali su joj sada morali prilagoditi mnoge svoje prijašnje planove.


OSLOBOĐENJE MAKEDONIJE, KOSOVA, VOJVODINE I CRNE GORE

Kada je maršal Jugoslavije Josip Broz Tito primao prvi doktorat vojnih nauka u Centru visokih vojnih škola u Beogradu 21. prosinca 1976. godine, u svojem je izlaganju između ostalog iznio da se na povratku iz Moskve, na početku 1944, zadržao u Craiovi u Rumunjskoj. Ondje je primio selefaciju Otečansrvenog fronta Bugarske, koja je – očito na prijedlog Georgija Dimitrova – zamolila da se novoj bugarskoj narodnoj armiji omogući sudjelovanje u borbi protiv Nijemaca u jugoslavenskom teritoriju. To je trebalo biti doprinos afirmaciji nove Bugarske i manifestacija njezina raskida s prijašnjom bugarskom državu koja je sudjelovala u fašističkom bloku i počinila tolike zločine na tlu Jugoslavije. Tito je istakao da su se vrlo teško odlučili na takav korak, s obrizom na sve ono što su bugarski vojnici počinili u Makedoniji i Srbiji, ali da su prevladali politiki razlozi, a ne vojne potrebe, da se Bugarskoj narodnoj armiji odobri sudjelovanje u oslobođenju nekih naših istočnih krajeva Judoslavije – oko Niša, na Kosovu i u istočnoj Makedoniji.

Tada su, naime, na teritoriju Makedonije već djelovale snažen narodnooslobodilačke snage od tri korpusa – 15, 16. i Bregalničko—strumički korpus. Te su jedinice bile sposobne da same oslobode Makedoniju, i to su zapravo najvećim dijelom i učinile. Bugarske jedinice sudjelovale su jedino u oslobađanu nakih mjesta u istočnoj Makedoniji, i to su bile angažirane protiv slabijih njemačkih snaga. Ni te operacije nisu, međutim, izvodile same, nego zajedno s makedonskim jedinicama.

Još prije kapitulacije Bugarske, 9. rujna 1944, kada su jediceNOVJ—a već bile oslobodile najveći dio Srbije i kada se Crvena armija približavala granicama Jugoslavije, oslobodilačka borba makedonskog naroda dobila je široke razmjere. U manstiru Sveti Prohor Pčinjski održano je 2. kolovoza 1944. Prvo zasjedanje Antifašističkog sobranja narodnog oslobođenja Makedonije, na kojem je, u skladu s odlukama II zasjedanja Avnoja, potvrđen položaj Makedonije kao ravnopravne federalne jedinice u okviru nove Jugoslavije, donesena odluka o najvišim organima vlasti i uveden makedonski jezik kao službeni jezik u Makedoniji. To je bila krupna pobjeda makedonskog naroda, ostvarena kao rezultat borbe protiv bugarskog, talijanskog i njemačkog okupatora te kvislinških snaga.

U to vrijeme počelo je i povlačenje njemačke grupe armija ''E'' iz Grčke preko Makedonije na sjever. Kako su makedonske jedinice već bile oslobodile priličan dio Makedonije, Nijemci su bili prinuđeni da se probijaju duž glavnih magistralnih cesta, posebno dolinom Vardara. Potkraj rujna 1944. Glavni štab Makedonije, po odobrenju Vrhovnog štaba NOVJ-a, počeo je pregovoriti s predstavnicima vlade Otečestvenog fronta Bugarske o sudjelovanju bugarskih jedinica u borbi protiv njemačkih trupa. Na sastanku u Sofiji, prvih dana listopada, između delegata Vrhovnog štaba i komandanta i političkog komesara Glavnog štaba Makedonije re ministra vojske i načelnika Generalštaba bugarskih oružanih snaga postignut je sporazum o zajedničkoj akciji.

Plan oslobođenja Makedonije sačinio je Glavni štab NOV-a Makedonije. Jedinice 15. korpusa određene su da oslobode zapadnu Makedoniju, a Bregalničko—strumički i 16. korpus, u suradnji s dijelovima bugarske vojske, istočnu Makedoniju.

Borbe za oslobođenje istočne Makedonije počele su oko 10. listopada, ali su se sporo razvijale jer se bugarske jedinice nisu dovoljno angažirale, a Nijemci su odlučno branili strumički, bregalnički i krivorečki pravac. Pod pritiskom snaga NOVJ-a i bugarskih dijelova, ipak su se postupno povlačili prema Vardaru, a jedinice NOV-a Makedonije izbile su 10. studenog pred Skoplje.

Šesnaesti makedonski korpus je noću od 12. na 13. studenog izveo napad na grad s dvijema brigadama 42. divizije i jednom brigadom Kumanovske divizije. Napad jedinica s prilaz gradu pomagale su udarne grupe u samom gradu. Borbe su završene ujutro 14. studenog oslobođenjem Skoplja.

Prema naredbi Glavnog štaba Makedonije od 20. listopada 1944, u zapadnoj Makedoniji je najprije trebalo osloboditi Pelagoniju i oblast oko Ohridskog i Prespanskog jezera. U Prilepu se tada nalazila njemačka posada jačine oko jednog puka. Južno od Prilepa bila je zaštitnica njemačke grupe ''E''., tako zvana borbena grupa ''Steyrer'' jačine oko devet bataljona. Za napad na Prilep angažirane su 41, 48. i 49. divizija i više partizanskih odreda. Dok su se jedinice 15. korpusa pripremale za operaciju, sitauacija se u Prilepu znatno promenila, jer je Nijemcima kao pojačanje srigao još jedan puk. Dne 29. listopada prije zore jedinice NOVJ-a krenule su u napad. Nakon žestokih borbi, koje su trajele sve do 2. studenog, Nijemci su se povukli prema Velesu. Prilep je bio oslobođen. Borbena grupa ''Steyrer'' morala se povlačiti prema Ohridu. Prema Bitoli krenula je makedonska 49. divizija, a 48. je išla da oslobodi Ohrid i Strugu. Makedonska 41. divzija krenula je prema Kavadarcima i Negotinu, i kada je oslobodila te gradove, produžila je prema Velesu. Do 8. studenog oslobođena je cijela Pelagonija.

Pošto su uništene ili odbačene njemačke snage iz Pelaganije, u rajonu Kičeva, Gostivara i Tetova ostale su samo balističke snage, njih oko 12.000, naoružane modernim pješadijskim oružjem i opskrbljene s dovoljno municije. Organizacija balista ili ''Bali kombetar'' (što u prevodu znači ''nacionalna fronta''),nasala je kao kvislinška nacionalistička organizacija potkraj 1942. godine. Organizirao ju je okupator i stavio pod rukovodstvo veleposjednika, aga i begova iz sjeverne Albanije kao protutežu narodnooslobodilačkom pokretu u Albaniji i dijelovima zapadne Makedonije, Crne Gore i na Kosovu. Potkraj 1943. Nijemci su formirali tzv. Kosovski puk balista, koji je počinio brojne zločine na Kosovu, u skadru, Tirani i drugim gradovima. Nijemci su ga s ostalim balističkim upotrebljavali u borbi protiv NOVJ-a u Makedoniji, Crnoj Gori i na Kosovu.

Početak napada na balističku grupaciju planiran je za ujutro 15. studenog. Raspoređene u tri grupe, u napad su krenule jedinice 41. i 48. i 7. brigada 49. divizije. Kičevo je oslobođeno vrlo lako, jer su balisti pružili slab, neorganizovan otpor, dok se kod Srbica i Širokog Ćuvika vodila duža borba. Pod pritiskom makedonskih snaga, balisti su se povukli prema Gostivaru. Tada je iz Skopja krenula prema Tetovu 50. divizija i 3. i 12. brigada 42. divizije, a Kumanovska divizija i 8. brigada 42. divizije išle su prema Kačaniku. Tetvo je oslobođeno 19. studenog, a Gostivar je oslobođen dan ranije.

Dok se vodila borba oko Skopja, jedinice NOVJ-a s dijelovima bugarske 2. armije krenule su prema Kosovu i Metohiji, kuda se jedino mogla povlačiti glavnina njemačke grupe armije ''E'' iz Grčke. Borbe za oslobođenje Kosova i Metohije počele su 15. listopada 1944. godine sa široke osnovice Kuršumlije, Medveđe i Bujanovca prema Prištini i Kosovskoj Mitrovici. Na tom su pravcu nastupale jedinice 2. bugarske armije i 22., 24. i 46. divizija NOVJ-a, sa 2, 3. i 5. brigadom Operativnog štaba za Kosovo i Metohiju. Druga grupacija išla je prema Prizrenu, Peći i Đakovici. To su bile 1. i 4. kosovsko—metohijska brigada NOVJ-a i Glavnog štaba NOV-a Albanije. Između Vrhovnog štaba NOVJ-a i Glavnog štaba NOV-a Albanije postignut je sporazm da dio jedinica NOV-a Albanije učestvuje u završnim borbama za oslobođenje Kosova i Metohije i dijelova Crne Gore i Sandžaka. Na temelju toga, u operacijama su sudjelovale 5. i 6. divizija NOV-a Albanije.

Glavne borbe za oslobođenje Kosova i Metohije vodile su se u rajonu Podujeva, oko Tulara i Bujanovca. Iako je bugarska 2. armija bila nadmoćnija, ona zbog slabe borbenosti nije pokazala neke posebne uspjehe. Komadanti divizija NOVJ-a stalno su u svojim ratnim izvještajima podvlačili ''bezvoljnost'', ''sporost'' i ''neefikasnost'' borbenih akcija bugarskih vojnika,što je omogućilo Nijemcima da se izvuku sa Kosova.

Sačuvan je, na primjer, izvještaj štaba 46. divizije NOVJ-a komandi 14. korpusa da su se pojedini komandanti 2. bugarske konjičke divizije u rajonu Gnjilana dogovorili s balistima da puste bugarske jedinice prema Prištini, a partizanima da to ne dopuste. Na liniji prema Podujevu bilo je još gore. Kada je 24. divizija NOVJ-a probila njemačke položaje na južnim obroncima Kopaonika i stigla do Bajgore, u blizini Kosovske Mitrovice, jedinice 2. bugarske armije stajale su blizi Kuršumlijske banje i svojom potpunom neaktivnošću dopustile da Nijemci potisnu osamljenu i jako isturenu 24. diviziju NOVJ-a, umjesto da podupru njezin prodor. I o tome postoji izvještaj štaba 24. divizije štabu 14. korpusa. U njemu se otvoreno kaže da bugarske jedinice neće ratovati, pa je bolje da ih uopće ne šalje u borbu. Bugarska 2. armija, znatno nadmoćnija od njemačkih snaga na tom odsjeku, mogla je brzo prodreti do Podujeva, Prištine i Kosovske Mitorvice da su se njezini komandanti htjeli upustiti u borbu.

Kako su njemačke jedinice 16. studenog počele napuštati Kosovo, to su snage NOVJ-a i bugarske jedinice vodile borbe samo s njemačkim zaštitnim djelovima. Peć i Prizren oslobođeni su 17. i 18. studenog, Priština 19, a Kosovska Mitrovica 20. studenog.

Tako je potkraj studenog 1944. oslobođeno Kosovo. Narod Kosovadao je NOVJ-u devet brigada i jednu diviziju. Osim toga, znatan broj boraca s Kosova borio se u drugim jedinivama, u redovima NOV-a Albanije i talijanskom pokretu otpora.

Kada su jedinice Crvene armije 19. rujna 1944. zauzele Temišvar i izbile na jugoslavensko—rumunjsku granicu, počele su zajedničke operacije jedinica sovjetske 2. ukrajinske fronte i NOVJ-a pod komandom Glavnog štaba Vojvodine. Pošto su glavne sovjetske snage bile orjentirane prema Budimpešti, na teritoriju Vojvodine pojavile su se samo manje snage. One su zajedno pod komandom Štaba banatske operativne zone počele borbe za oslobođenje Banata. Od 1. do 6. listopada, stalno napredujući, oslobodile su Belu Crkvu, Vršac, Kovin, Pančevo, Petrovgrad (Zrenjanin) i Kikindu, a narednih dana izbile su na Dunav i Tisu. U Bačkoj su jedinice NOVJ-a 11. listopada oslobodile Suboticu, a onda zajedno s Crvenom armojom Bačku Palanku i Sombor te izbile na Veliki kanal. Sedma vojvođanska brigada oslobodila je Sremsku Kamenicu, petrovaradin i Sremske Karlovce, 12. vojvođanska brigada Titel, a Novosadski partizanski odred 23/24. listopada Novi Sad. Do 27. listopada jedinice Crvene armije sa 7, 8. i 12. vojvođanskom brigadom izbile su na Sunav kod Bezdana i Apatina, desnu obalu kojega su Njemci želeli odbraniti.

Nakon oslobođenja Beograda, 1. proleterski i 12. vojvođanski korpus prenijeli su težište operacija na Srijem prema Vinkovcima. Pošto su razbili njemačku odbranu u istočnom Srijemu, jedinice tih korpusa su 1. studenog oslobodile Sremsku Mitrovicu i do 10. studenog izbile pred utvrđene njemačke položaje Ilok—Erdevik—Martinci. Tada je 12. vojvođanski korpus prebačen u Novi Sad, a kada su kod Batine snage Crvene armije i 51. vojvođanske divizje forsirale Dunav, fronta je prebačena na Dravu. Tamo je formirana 3. armija od vojvođanskih 16, 36. i 51. divizije.

Time je cijela Vojvodina bila oslobođena.

U kasnu jesen 1944. Nijemcima je za izvlačenje 21. armijskog korpusa iz Albanije ostao jedini iole slobodan put koji je vodio preko Crne Gore. Bilo je jasno da je zbog toga Nijemcima vrlo značajno da Crnu Goru održe ''prohodnom'' za svoje jedinice. Da bi se osujetio njemački plan povlačenja, a njemačkim jedinicama u povlačenju nanijeli što teži udarci, Vrhovni štab je 2. udarnom korpusu postaio kao glavni zadatak da ruši sve komunikacije koje iz Albanije, Metohije i Srbije vode preko Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu te Dalmaciju. Štab korpusa je angažirao i Primorsku operativnu grupu da bi zatvorila odstupne pravce koji iz Albanije vode preko Crne Gore i Hercegovine.

Početna zamisao komandanta njemačke grupe armija ''E'', general—pukovnika Alexandera von Lohra, bila je da svoj 21. armijski korpus povuče iz Albanije komunikacijom Skadar—Podgorica—Nikšić prema Mostaru, a odatle dalje na sjever. Pokret njemačkih jedinica i Albanije počeo je u listopadu 1944. U gotovo jednomjesečnim borbama njemačke snage nisu se uspjele probiti od Podgorice prema Nikšiću. Za to vrijeme jedinice 2. korpusa oslobodile su Boku Kotorsku, Crnogorsko primorije i 13. studenog Cetinje. Sredinom studenog 1944. vodile su žestoke borbe s njmačkom 181. divizijom, koja se od Danilovgrada pokušavala probiti prema Nikšiću, ali i u tome nije uspjela, a njemački 363. pješadijski puk bio je gotovo potpuno uništen. Zbog toga je general Lohr doletio 22. studenog iz Sarajeva u podgoricu i odlučio da se 21. brdski korpus povlači od Podgorice preko Kolašina prema Prijepolju, gdje mu je trebalo poći u susret 91. armijski korpus. Promjena u njemačkom planu povlačenja zahtjevala je pregrupiravanje snaga 2. udarnog korpusa. Na potezu Podgorica—Mateševo razvile su se teške borbe, koje su nastavljene duž cijele komunikacije prema Bijelom Polju i Prijepolju. Glavnina 2. udarnog korpusa sručila se na njemačke snage u povlačenju. U tim borbama sudjelovala je, tuklući njemačko začelje, i 6. divizija NOV-a Albanije, koja je sada bila pod operativnom komandom 2. udarnog korpusa. Podgorica je oslobođena 19. prosinca, a zatim 31. prosinca oslobođen je Mojkovac. Jedinice 7. crnogorske brigade oslobodile su 4. sječnja Bijelo Polje, čime je Crna Gora bila definitivno oslobođena.

Te dvomjesečne borbe u Crnoj Gori ubrajaju se u najteže borbe koje je NOVJ u to vrijeme vodio s njemačkom armijom. U ruke jedinica NOVJ-a pao je golem ratni plijenn, a sam general Lohr priznao je da su njemačke jedinice u tim borbama bile desetkovane.

Drugi udarni korpus nije stao. Nastavio je ofenzivu za oslobođenje Sandžaka, kuda su se povlačile njemačke snage s Kosova. Nakon što je u sječnju 1945. uspješno završio i tu borbu, približio se Sarajevu.


OSLOBOĐENJE DALMACIJE

U kolovozu 1944. u Dalmaciji su bile: 118. i 264. njemačka divizija, djelovi leginonarskih 369. i 373. divizije te više manjih jedinica. Organizirale su snažnu odbranu na samoj obali, na otocima i svim važnijim prometnim točkama te u većim mjestima. S Nijemcima su bila i tri ustaška zdruga, jedna domobranska i jedna oružnička pukovnija, oko 4.500 četnika i 3.000 fašista.

Ofenziva 8. korpusa za oslobođenje Dalmacije počela je prvih dana rujna napadom jedinica 26. dalmatinske divizije s Visa na srednjodalmatinske otoke. Podržavane mornaričkim jedinicama NOVJ-a i 1. i 2. eskadrilom avijacije NOVJ-a, brigade 26. divizije iskrcale su se na Hvar, Brač, Korčulu, Šoltu i Pelješac i u žestokim borbama s jako utvrđenim njemačkim divizijama uspjele su do 15. rujna oslobodite srednjodalmatinske otoke.

Druga grupacija jedinica 8. korpusa, koju su činile 9, 19. i 20. divizija i više partizanskih odreda, prešla je u napad iz unutrašnjosti Dalmacije prema obali i neprijateljskim posadama u pojedinim garnizon

26.10.2008.

OSLOBOĐENJE HERCEGOVINE



Dok su još trajale borbe za oslobođenje Dlamacije i Crne Gore, počela je ofenziva NOVJ-a za oslobođenje Hercegovine. U sjeveroistočno Hercegvini je 29. hercegovačka divizija u noći između 1. i 2. rujna 1944. oslobodila Avtovac i Gacko, a onda i Gatačko polje. Gubitak Gacka vrlo je uznemirio komandu njemačke 369. divizije, pa je prema njemu uputila svježe snage od Kalinovika i Nevesinja. Ali 29. divizija je tada svoje akcije vweć upravila prema potezu Kalinovik—Konjic i u dvodnenvnim borbama slomila pokušaj njemačkog prodora. Gonećii razbijenog neprijatelja, brigade 29. divizije oslobodile su Ulog i Kifno Selo. U daljnjem nastupanju 11. hercegovačka brigada izbila je istočno od Kalinovika, na komunikaciju Kalinovki—Foča, presjekla četnicima odstupnicu prema Foči i 16. rujna oslobodila Kalinovik. Razbijeni četnici pokušali su se probiti u južnu Hercegovinu, ali su ih 13. i 14. hercegovačka brigada potpuno razbile kod Stolcai Ljubinja.

Izbijanjem 29. divizije u gornji tok Neretve uništene su četničke jedinice u sjevernoj Hercegovini i u jednom dijelu istočne Bosne i zapadnog Sandžaka. Međutim, u južnoj Hercegovini su se u drugoj polovici 1944. počele prikupljati četničke snage koje su se uspjele izvući iz već oslobođenih dijelova Jugoslavije. Poticaj su im davali reakcionirani politički krugvi i inozemstvu., koji su još uvijek spektakulirali iračunali da će se zapadni saveznici iskrcati u južnom primorju i omogućiti im da uz pomoć četnika preuzmu vlast u zemlji. Zbog toga je Vrhovni štab uputio u južnu Hercegovinu glavninu 29. divizije.

Prvi objekt napada bio je jako utvrđeno uporište bileća. Borbe su počele u noći između 25. i 26. rujna i trajale sve do 2. listopada, kada je grad oslobođen.

Naredni cilj bio je Trebinje. Nijemci su se za odbranu služili i starim austrougarskim utvrdama, mnogim zgradama u gradu, posebno kasarnom i utvrdom Hrupjelo. Trećeg listopada su 13. i 14. hercegovačka i 2. dalmatinska brigada krenule u napad i u toku dana i noći slomile otpor vanjske odbrane. Da bi izbjegao uništenje, komandant posade je prikupio svoje jedinice, porušio mostove na Trebišnjici, zapalio kasarnu, i 4. listopada u 15 sati počeo se polačiti prema Dubrovniku. No u Dubrovnik se probio samo dio snaga, dok je ostatak uništen ili se povukao natrag u Trebinje, gdje je odmah okružen. Uzalud im je kao pojačanje iz Dubrovnika upućen jedan njemački bataljon. On do Trebinja uopće nije stigao. Napokon je 6. listopada slomljen i poslednji otpor neprijatelja. Trebinje je odolobođeno. Sada su jedinice NOVJ-a mogle krenuti prema južnim dijelvima jadranske obale. Ubrzo je oslobođen i Dubrovnik, a zatim i Boka Kotorska.

Pošto je oslobdila Dubrovnik, 29. hercegovačka divizija krenula je prema Mostaru, i do 26. lisopada oslobodila Solac, Metković, Gabelu i Višice, a dva dana kasnije i Čapljinu. Neprijatelj je pokušao da s pravca Ljubuškog i Čitluka prodre prema Čapljini, ali je bio odbijen. Presječena mu je i komunikacija Mostar—Ljubuški, a 29. listopada oslobođen je i Ljubuški.

Na početku studenog Nijemci su nekoliko puta poduzimali napade da bi poboljšali svoj položaj južno od Mostara i tako olakšali povlačenje grupe armija ''E''. Dvadeset i deveta divizija uporno je držala donji tok Neretve i vezivala na sebe znatne neprijateljske jedinice, iako nije imala dovoljno snage da sama oslobodi Mostar, Nevesinje i Široki Brijeg.

Naime, na početku 1945. prikpile su se u rajonu Mostara krupne njemačke, ustaško—domobranske i četničke snage, sve u svemu oko 20.000 vojnika. To je tada bila najisturenija jugoistočna točka njemačke frontena Balkanu. Mostar s Nevesinjem i Širokim Brijegom (danas Lištica) predstavljali su za neprijatelja jedinstveno obrambeno područje s kojeg je trebalo zaštititi Sarajevo i komunikacije u dolini rijeke Bosne, kojima se u to vrijeme iz Srbije i Crne Gore povlačila glavnina njemačke greupe armija ''E''.

Kada je Vrhovni štab NOV-a i POJ-a doznao da su njemačko—ustaške snage 27. i 28. siječnja ponovo izvršile napad prema Ljubuškom, Čapljini i Metkoviću, naredio je štabu 8. dalmatinskog korpusa da najhitnije prebaci svoje glavne snage iz sjeverne i srednje Dalmacije u rajon Mostara, razbije tamošnju njemačko—ustašku grupaciju i oslobodi Mostar. U sastav 8. korpusa uključena je tada i 29. hercegovačka divizija.

Da bi se jedinice iz Dalmacije što brže prebacile u rajon Mostara, Oblasni NOOobustavio je cjelokupni promet u Dalmaciji i stavio na raspolaganje 8. korpusu sva prometna sredstva. Za usputni smještaj i prehranu boraca pobrinule su se sve društveno—političe organizacije i ustnove Dalmacije, a stanovništvo je pružalo svu poguću pomoć.Ovo hitno prebacivanje čitavih devet brigada s naoružanjem i materijalnom na toliku udaljenost bio je jedinstven poduhvat u narodnooslobodilačkom ratu, a svve je izvršeno za četiri dana – kopnom i morem. Već 4. veljače jedincie 9, 19, 26. i 29. divizije, tenkocska i Artiljerijska brigada – ukuno 45.000 boraca- zauzele su položaje za napad. Zrakoplovnu podršku pružile su 1. i 2. eskadrila NOVJ-a s aerodroma na Visu i u južnoj Italiji.

Područje širokog Brijega predstavljalo je najjače neprijateljsko uporište i ključ za oslobođenje Mostara. Tu su se nalazile glavne istaško-njemačke snage, oko 6.000 vojnika s jednom artiljerijskom grupom.

Napad jedinica NOVJ-a na Široki Brijeg počeo je 6. veljače oko 7 sati. U prvom napadu nije se frontalno mogla probiti snažno utvrđena neprijateljska odbrana. Obuhvatnim manevrom su, zatim, 12. brigada 26. divizije i 2. i 3. brigada 9. divizije izbile u rajon Knešpolja i odsjekle odstupnicu neprijateljskim snagama prema Mostaru. Čim su Nijemci saznali da im se grupacija u Širokom Brijegu našla u okruženju, uputili su iz Mostara preko Jastrebinke u Široki Brijeg jedan bataljon, koji je iskoristio nebudnost 2. dalmatinske brigade, probio se prema Knešopolju i spojio sa snagama u Širokom Bijegu. Sutradan su jedinice 8. korpusa obnovile napad sa svježim tenkovskim i pješadijskim snagama i sabile neprijatelja na prostor oko crkve i samostana u Širokom Brijegu, koji su dominirali nad okolnim zemljištem. Stalnim jurišima savladan je i poslednji otpor u Širokom Brijegu, a neprijatelj se povukao prema Mikuljači i Jastrebinki.

Velike teškoće imala je 29. divizija, koja je bila razvučena od Bune ka Neretvi preko Nevesinja sve do Konjicam a trebala je osloboditi Nevesinje, gdje su se nalazile jake njemačke, ustaške i četničke snage. Prvi napad, od 9. do 11. veljače, nije uspio. Novi napad počeo je u noći 13. veljače, kada je Nevesinje i oslobođeno. Neprijatelj je odstupio prema Bišini, ali ga je ondje dočekala 13. brigada i nanijela mu teške gubitke – oko 900 mrtvih i ranjenih – i zaplijenila cjelokupnu tehniku. Razbijeni njemački djelovi u panici su se povlačili preko snijegom pokrivenog Veleža, a komandant 369. puka izvršio je samoubojstvo.

Glavni napad snaga 8. korpusa prema mostaru počeo je ujutro 13. veljače snažnim udarom avijacije. Do podne 12. dalmatinska brigada probila njemačku odbranu na Jastrebinki i pojavila se na zapdnim prilazima Mostaru. Jako utvrđena Mikuljača i Kevaljača držale su se sve do podne, kada su Nijemci i ustaše savladani i natjerani prema Mostaru. Brigade 19. divizije slomile su u noćnom napadu snažno utvrđeno uporište na Vardi i povezale se sa 26. divizijom u općem napadu na sam grad. Oko 15 sati u napad je pošla i 13. hercegovačka brigada, noću oslobodila Blagaj i također krenula prema Mostaru. Navečer 13. veljače snage 8. korpusa našle su se na zapadnim i južnim krajevima grada.

U Mostaru su već posojale organizirane ilegalne udarne grupe i borbene grupe i desetine, koje su čuvle mostove i ostale važne objekte od uništenja, a u neprijateljskim jedinicama djelovali su ilegalci i obavještajci koji su dostavljali podatke o neprijatelju i podrivali moral u njegovim jedinicama.

Ujutro 14. veljače počeo je poslednji napad za oslobođenje Mostara. Glavnina 26. divizije s tenkovima brzo se probijala prema gradu. U tom napadu tenkisti su napravili pravi pothvat, a neprijatelju priredili neugdno iznenađenje. Kako su Nijemci porušili cestu kod Žovnice i stavili je pod protutenkovsku vatru, tenkovi su se spustili preko kamenitog i vrlo strmog terena u selo Iliće i spojili se s pješadijom. Poslije su se zajedno probili u zapdadni dio Mostara.

Oko podne nalazili su se u Mostaru 26. divizija itenkisti, zatim 19. divizija, a nešto kaje i 13. brigada 29. divizije. Brzom i energičnom akcijom, uz svestranu omoć stanovništva, oslobođen je zapadni dio grada. Oko 15 sati jedinice 8. korpusa izbile su na lijevu obalu Neretve i stavile pod snažnu vatru mostove u gradu, u prvom redu mostove kralje Petra i kralja Aleksandra. Oko 17 sati tenkisti i pješadija u brzom su naletu prešli mostove i upali u istočni dio grada. Neprijatalj nije uspio eksplozivom porušiti mostove, jer su u međuvremenu udane grupe mostarskih ilegalca presekle štapline. Neprijateljska obrana u istočnom dijelu grada brzo je razbijena. Na ulaznim vratima hotela '''Neretva'', blizu mosta kralja Aleksandra, borci 12. dalmatinske brigade našli su mrtvog komandanta 370. puka, koji je neposredno prije toga izvršio samoubojstvo. Mostar je oslobođen 14. veljače oko 19. sati.

Neprijateljske formacije povukle su se iz rajona Mostara prema Drežnici, Jablanici i Konjicu. Do Drežnice ih je gonila 11. dalmatinska brigada 26. divizije s tenkovima, a zatim je gonjenje nastavila 29. hercegovačka divizija, dok su se dalmatnske brigade počele vraćati u srednju i sjevernu Dalmaciju. Prvog ožuljka oslobođen je Ostrožac, a dva dana kasnije i Konjic. Na Ivan—sedlo izbila je 29. divizija 4. ožuljka, čime su zavšene borbe za oslobođenje Hercegovine.

26.10.2008.

SARAJEVSKA OPERACIJA

Potkraj 1944. godine Sarajevo je za Nijemce postalo izuzetno značajno kao glavna prihvatna baza i oslonac desetkovanim divizijama grupe armija ''E'' u njihovu povlačenju preko Srbije i Crne Gore na sjever prema dolini Save. Kada je na početku 1945. godine to povlačenje uglavnom završeno, njemačka komanda na Balkanu predložila je Berlinu da se Sarajevo napusti i sve snage iz doline Bosne prebace preko Save. Hitler je, međutim, 15. veljače svojom direktivom precizirao da se Sarajevo kao glavni grad Bosne, mora držati ''iz političkih razloga''. General—pukovnika Alexandera Lohra, komandanta grupe armija ''E'' koji je primio vrhonu komandu ''Jugoistoka'' od komandanta grupe armija ''F'', feldmaršala Maximiliana von Weichsa, Hitler je ovlastio da u slučaju kritičnog razvoja situacije koncentrira 21. armijski korpus na užem prostoru Sarajeva.

Takva kritična situacija nastupila je u prvoj polovici ožuljka, kada su 2, 3. i 5. korups Jugoslavenske armije gotovo potpuno okružili Sarajevo i kada je jugoslavenska 2. armija iz istočne Bosne sve više ugrožavala njamačke komunikacije u dolini rijeke Bosne, kuda su se Nijemci jedino i mogli povlačiti na sjever prema Savi. U isto vrijeme propala je njemačka protuofenziva u Mađarskoj, od koje je Hitler očekivao da će omogućiti da se desno krilo grupe armija ''Jug'' u Mađarskoj tijesno poveže s lijevim krilom grupe armija ''E'' u Srijemu. Od svega toga ništa se nije ostvarilo, pa je njemačka vrhovna komanda 20. ožujka ipak odobrila napuštanje Sarajeva. Ali tada je povlačenje postalo već kompliciran borbeni pothvat. Nijemci i ustaše u gradu bili su pritisnuti sa svih strana od jedninica JA. Zbog toga je njemački 21. armijski korpus bio primoran da uporno brani položaje na vanjskim prilazima Sarajevu i da istodobno provede evakuaciju. U Sarajevu je tada bilo i oko 3.000 ranjenika i velike količine ratnog materijala, u čemu je Njemačka oskudevala.

Zbog odbrane Sarajeva i njegove šire okolice njemački 21. armijski korpus zaposjeo je prlaze gradu u rajonima: Podromanija, Pale, Jablanica i Ivan—Sedlo, kao i prilaze dolini Bosne, grupirajući se osobito oko komunikacija. Svi prilazi gradu bili su snažno utvrđeni da se što duže brani. Na širem području Sarajeva bile su njemačka 7. SS divizija ''Prinz Eugen'', 181. i 369. divizija, kao i 8, 9. i 15. ustaška divizija i deseci drugih jedinica.

Još na početku ožuljka 1945. godine Generalštab JA naredio je 2, 3. i 5. korpusu da razbiju neprijatelja na daljim prilazima Sarajevu i stvore uvijete za napad na sam grad. Zbog toga se istočno od Sarajeva nalazio 3. korpus sa 27. i 38. divizojom, orijentiran za nstupanje od Podromanije prema Sarajevu. Južno od Sarajev kretao se 2. korpus. Njegova 3. divizija išla je od Trnova prema Ildži, 29 divizija preko Ivan—Sedla u Blažu, a 37. divizija preko Pala u Sarajevo. Zapdano od Sarajeva, prema dolini Bosne, između Kiseljaka i Busovače, nalazio se 5. korpus sa 4. i 10. divizijom, a prema Zenici formirana grupa brigada zeničkog sektora, sastavljena od 11. brigade 4. divizije, 13. brigade 39. divizije i 18. brigade 53. divizje, ojačane Artiljerijskom brigadom i Tenkovskom četom 5. korpusa. Ukupna jačina snaga JA iznosila je oko 38.000 boraca i 96 artiljerijski oruđa. Sve te snage stavljene su pod privremeno formirani Operativni štab grupe korpusa, koji od Generalštaba JA dobio zadatak da oslobodi Sarajevo i razbije nemačko—ustaške snage. Početak napada predviden je za 28. ožjujka.

Najsloženiji zadatak imao je 5. korpus. Njegove 4. i 10. divizija blizu Kaknja trebale su se prebaciti istočno od rijeke Bosne i napasti njemačko—ustašku odbranu Sarajeva sjeveno od grada – od Vogošća do Ilijaša. Jedinice obiju divizija su noću 28/29. ožujka pod borbom prešle cestu Kiseljak—Busovača i stigle do rijeke Bosne u rajonu Kaknja. Idzuće noći forsirale su rieku i prešle na njenu istočnu obalu, gdje su se sukobile s jakim neprijateljskom snagama. Pošto su slomile neprijateljski otpor, divizije su uspostavile širi mostobrani i presjekle željezničku vezu koja vodi od Sarajeve prema Zenici. Na ovaj uspjeh 5. korpusa neprijatelj je brzo reagirao. Prema kaknju poslao je dijelove 7. SS divizije ''Princ Eugen'' da bi ponovno povratio izgubljeni prolaz dolinom Bosne i omogućio daljnje izvlačenje snaga iz rajona Sarajeva. Zbog neprekidne neprijateljeve aktivnosti, 5. korpus nije mogao krenuti dolinom Bosne prema Sarajevu. Zato se uputio prema liniji Vareš—Breza. Ali i tamo su bile jače neprijateljske snage, pa je prema Varešu došlo do žestokih okršaja. Iako je 5. korpus u tome izgubio dosta vremena, što se u daljnjem toku borbi za Sarajevo nije više moglo nadoknadaiti, ipak su se 4. i 10. divizija našle sjeverno od Sarajeva, što je bilo važno za njihov prodor pema gradu.

Za to je vrijeme istočno od Sarajeva u napad krenuo 3. korpus sa 27. i 28. divizijom. Trebalo je obuhvatiti neprijateljsku odbranu u rajonu podromanije i Crvene stijene i tako prodreti u grad. Opdbranu je preuzela glavnina nejmačke 181. divizije. U žestokim borbama najgore je prošao njemački 363. puk, okružen u rajonu Podromanije. Od Olova mu je u pomoć stigao 14. puk 7. SS divizije, koji je time ugrozio bok i pozadinu 3. korpusa. U toj situaciji glavnina 3. korpusa okrenula se prema njemačkim snagama iz Olova i nanijela im velike gubitke.

Istodobno s 3. korpusom u napad su prešle 3, 29. i 37. divizija 2. korpusa. Trideset sedma divizija probila je njemačku odbranu i izbila u rajon Pala, dok je 3. divizija nastupala prema Trnovu. Ivan—Sedlo napala je 29. divizija. Nakon ošrih borbi, zbog osjetnih gubitaka i premorenosti ljudstva, ona je 1. travnja obustavila borbe za Ivan—sedlo. Nov napad poduzet je popodne 4. travnja, ali je neprijatelj predodne noći počeo napuštati te položaje. Od 5. travnja cijela se 29. divizija orijentirala prema cesti Blažuj—Kiseljak, kojom se neprijatelj izvlačio iz Sarajeva.

U toj situaciji Štab operativne grupe korpusa naredio je 5. travnja da se napadne Sarajevo, iz kojeg je neprijatelj već bio uzvukao svoje glavne snage.

Potiskujući neprijateljske zaštitnice, jedinice 3. korpusa izbile su predvečer 5. travnja s istoka i sjevera na periferiju grada i suzbivši slabiji otpo neprijatelja počele prodirati i u sam grad. Noću je zauzet centar grada i Marindvor. Snažnije borbe vodile su se u predijelu električne centrale (U blizini električne centrale poginuo je Vladimir Perić Valter. Pogledaj temu ''Valter nije dočakao... – Dž. H.), gdje je bio odsječen jedan puk 181. njemačke divizije. Pošto je pretrpio osjetne gubitke, ostatak puka uspio se do svanuća 6. travnjaprobit iz grada na zapad. U međuvrenu je 37. divizija zauzela Trebević, izbila na južni rub grada i u noći 5/6. travnja ovladala lijevom obalom Miljacke.

S juga prema Sarajevu prodirala 3. divizija 2. korpusa. Nakon dvodnenvih borbi slomila je neprijateljev otpor i ujutro 6. travnja ušla u grad. Jedna brigada nastavila je goniti neprijatelja prema Ilidži i Blažuju. Neprijateljske snage izvlačile su se, naime, dolinom Bosne, služeći se cestom koja od Blažuja i Kiseljaku ide za Busovaču i Zenici. U gonjenje neprijatelja upućena je i 29. divizija prema Kiseljaku i Busovači, a 10. divizija od Semizovca prem Aisokom i Kaknu. Kada su 9. travnjabrigade 29. divizije oslobodile Kiseljak, prepustile su gonjenje neprijatelja zeničkoj grupi brigada, koja je već ranije djelovala na tom prostoru. Posljednji neprijateljski otpor slomljen je pod Zenicom, koj je oslobođena 12/13. travnja. Time je sarajevska operacija završila.

Iako je po broju neprijatelja izbačenih iz stroja – gotovo 20.000 – sarajevska operacija značila velik uspjeh snaga JA, ipak je bila propuštena prilika da se već na tom sektoru zada odlučan udarac njemačkom 21. korpusu, glavnina kojega se uspjela izvući.



OFENZIVA 1. I 3. ARMIJE

Zimi 1944/45. najosetljiviji dio fronte na Balkanu bio je u Srijemu, između Dunava i Save. Tamo nije bilo prirodnih zapreka, a komunikacije koje kroz Srijem i Slavoniju vode prema Zagrebu bile su vrlo važne za njemačku jugoistočnu frontu. Nijemci nisu pokušavali braniti područje istočno od Rume, ali su zato izgradili sedam uzastopnih položaja između Dunava i Save, na prostoru Sremske Mitrovice i Šida.

Posebno su utvrdili pravac koji ide od Šida prema Vinkovcima. To su bili položaji s rovovima, dosta bunkera, žičanih zapreka i minskih polja. I sva sela i salaše neprijatelj jeorganizirao za kružnu odbranu i za borbu protiv tenkova. Veća naseljena mjesta – kao što su Vukovar i Vinkovci, Bijeljina i Brčko (južn od Save), Đakovo, Osjek, Vlapovoi Donji Miholjac s Našicama – bila su dobro utvrđena i pripremljena za dugu borbu. Štab njemačkog 34. armijskog korpusa, jedinice kojeg su držale srijemsku frontu, iamao je svoj štab u Nuštaru kod Vinkovaca.

Da bi se izbjegli teži gubici pri proboju srijemske fronte, po zamisli Vrhovnog komadanta 1. armija s grupom od pet divizija trebala je predhodno likvidirati neprijateljske mostobrane na Savi kod Bijeljine i Brčog. Potom bi se istodobnim udarom ovih snaga s juga i jedinica 3. armije s lijeve obale Drave opkolila njemačka grupacija u Srijemu i uništila frontalnim udarom.

Uvodne borbe za likvidaciju srijemske fronte počele su u travnju 1945. Druga proleterska divizija oslobodila je 2. travnja Bijeljinu, a 6. travnja su 2, 5. i 17. divizija napale Brčko. Neprijatlj je razbijen i povukao se prema Žapanji. Orašje je oslobođeno 8, a Šamac 11. travnja. Zbog pomankanja desantnih sredstava, JA nisu tako brzo mogle prijeći Savu, lijevu oblu koje su uporno branile njemačke i ustaško—domobranske snage. Tek 10. travnja počeo je prijelaz preko Save, a tekao je sporo, tako da divizije Južne operativne grupe nisu stigle na vrijeme do Vinkovaca, gdje su se trebale spojiti s 3. armijom.

Glavne borbe za proboj srijemske fronte počele su ujutro 12. travnja 1945. godine. Iz 120 artiljerijskih oruđa otvorena je vatrena priprema, koja je trajala 15 minuta. Podržalo ju je 50 aviona iz grupe zrakoplovnih divizija Ja, koji su u dva naleta udarili po njemačkim položajima od Šida do Vinkovaca i Vukovara. Odmah nakon toga krenule su u juriš brigade divizija prve linije. Prva proleterska divizija brzo je probila njemačku odbranu i do 18 sati oslobodila Vukovar. Dosta joj je pomogla 5. brigada 21. divizije, koja je forsirala Dunav kod Sotina. Srpska 21. udarna divizija također je probila njemačku odbranu i krenula prema Vinkovcima. Makedonska 48. divizija je u 14 sati oslobodila Tovarnik, a 22. divizijaLipovac, prešla rijeku Spačvu i ovladala Apševcima. Veliku pomoć u proboju srijemske utvrđene zone pružila je 2. tenkovska brigada, koja je sa svojim tenkovima T-34 krenula prema Vinkovcima. Ujutro 13. travnja divizije 1. armije nastavile ssu napad i oko 9. sati sukobile se s Nijemcima istočno od Vinkovaca. Tamo su Nijemci pružili žesto otpor, pa se vodila borba za svaku kuću. Ipak, u 18 sati neprijatelj je istjeran. Tada se krenulo prema Đakovu, gdje su bili novi njemački položaji, zaposjednuti svježim snagama policijske divizije ''Stephan''. Đakovo se, međutim, nije moglo odmah zauzeti, jer u napadu nisu mogli sudjelovati tenkovi zbog pomanjkanja gorva, municije i ratervnih dijelova. Municija je nedostajala i artiljeriji, jer pomoć u ratnom materijalu nije stizala u dovoljnim količinama, iako je Generalštab JA u nekoliko navrata intervenirao kod komandanta 3. ukrajinske fronte, a maral Tito je s tim osobno upoznao komandanta te fronte, maršala Tolbuhina.

Prema narenju Generalštaba Ja, 3. armija dobila je u to vrijeme zadatak da forsira Dravu kod Valpova i Dunav kod Dalja, prijeseče komunikaciju Osijek—Našice, oslobodi Osijek i onda, ovisno o situaciji, upravi akcije prema jugu, prema Vinkovcima, ili u Podravinu, prema Našicma i Virovitici.

Položaje na desnoj obali Drave od Aljmoša do Donjeg Miholjca, branila je njemačka 11. divizija. Bila je iznenađena kada su divizije 3. armioje noću od 11. na 12. travnja 1945. počele forsirati Dravu kod Valpova i Osijeka i Dunav kod Dalja.Iako su dosta oskudjevale u pontonskim i desantnim sredstvima, divizije 3. armije uspješno su prešle Dravu, još istog dana oslobodile Vlapovo i uspostavile širi mostobran s kojeg su nastavile napadati. Nakon uličnih borbi, jedinice 51 divizije i Osječke brigade oslobodilesu 14. travnja Osijek. Sutradan je oslobođen i Donji Miholjac, pri čemu su pomagali dijelovi bugarske 3. divizije, a onda i Našice,. Koje su Nijemci i ustaše uporno branili. Tako je za samo tri dana bio očišćen od neprijatelja cijeli sektor Osijek—Našice—Miholjac, a time ugrožena pozadina njemačkih snaga kod Đakova i stvoreni uvjeti za nastavljanje napada preko Podravine prema Virovitici i Varaždinu.



OSLOBOĐENJE ISTRE, TRSTA I SLOVENSKOG PRIMORJA

Krupne pobjede koje je izvojevao NOVJ u drugoj polovici 1944. godine znatno su promijenile vojno—političku situaciju na jugoslavenskom ratištu. Pošto je bio oslobođen cijeli istočni i dio centralnog područja Jugoslavije, čime je stvorena stabilna i prostrana strateška pozadina na koju se oslanjao NOVJ, bitno su se promijenili uvjeti daljnjeg vođenja narodnooslobodilačnog rata, a stvorene su i mogućnosti da se prisupi reorganiziranju NOVJ-a u armiji suvremenog tipa.

Naredbom vrhovnog komandanta i povjerenika za narodnu odbranu maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita od 1. ožuljka 1945, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije preimenovana je u Jugoslavensku armiju, a Mornarica NOVJ-a u Jugoslavensku mornaricu. Istom naredbom Vrhovni je štab NOB-a i POJ-a reorganiziran u Generalštab Jugoslavenkse armije, kao neposredni organ Povjereništva narodne odbrane, za cjelokupne oružane snage.

Još 1. sječnja 1945. formirane su: 1. armija na dijelu strateške fronte u Srijemu, od diviizija dotadašnjeg 1. proleterskog korpusa; 2. armija na fronti u istočnoj Bosni od Južne operativne grupe divizija; i 3. armija od jedinica Glavnog štaba Vojvodine i 12. korpusa, na dijelu strateške fronte u Baranji i na Dravi. Četvrta armija formirana je 2. ožuljka na dijelu strateške fronte u Dalmaciji, Lici i Hrvatskom primorju od jedinica 8. i 11. korpusa, kao i Prve tenkovske, Artiljerijskae i Dopunske brigade, a operativno su joj bili potčinjeni 7. i 9. slovenski korpus. Jugoslavenska armija imala je u ožuljku 1945. godine 62 divizije otprilikes 800.000 boraca.

S takvom reorganizacijom, snažnom i modernom krenulo se u poslijednje obračune s neprijateljem. Jedan od takvih obračuna bile su borbe za oslobođenje Like, Hrvatskog i Slovenskog primorja i Istre. Taj zadatak dobila je 4. armija.

Ofenziva 4. armije imala je, međutim, ne samo neposredne vojne i političke ciljeve: pobijediti i isterati neprijatelja i osloboditi i taj dio domovine bego i prilično delikatnu međunarodno—političku pozadinu.

Kada se Josip Broz Tito u kolovozu 1944. sastao u Napulju s Churchillom, došao je do izvornih i vrlo preciznih podataka o britanskim namjerama, iz kojih se moglo zaključiti: prvo, da Britanci nemaju namjeru Jugoslaviji vratiti Istru i Slovensko primorje, i drugo, da saveznici planiraju da se iskrcaju i Istri, što je moglo do kraja zakomplicirati situaciju oko vraćanja tih teritorija Jugoslaviji. Zato se sjelokupna aktivnost 4. armije odvijala pod Titovom devizom ''Tuđe nećemo, svoje ne damo!'' Vojni sadržaj ove lozinke bio je da je 4. armija morala djelovati brzo, kako bi se, prodorom preko Like, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, što prije pojavila u Istri, Slovenskom primorju i u dolini Soče, gdje se nalaze prirodne granice jugoslavenskog etničkog teritorija. Ni na sastanku u Beogradu između maršala Tita i feldmaršala Alexandera, vrhovnog komandanta savezničkih snaga u Italiji, na kojem su sastanku razrađeni elementi koordinacije zajedničkih akcija, kao i pomoći i podrške, nije rešeno pitanje vraćanja Jugoslaviji onih tertitorija koji su joj odeti nakon prvog svjetskog rata. Prema tome, 4. armija imala je pred sobom povijesni zadatak – oslobođenje Istre i Slovenskog primorja. Ali na tom njezinom putu, dugačkom više od 500 km, koji je počinjao na fronti u Lici a završavao na Soči, nalazile su se krupne neprijateljkske snage: dve njemačka korpusa – 15. brdski i 97. armijski – sa 130.000 vojnika, odlučnih da spriječe 4. armiju u izvršenju njezina zadatka.

Kada je počela ofenziva u Lici, 4. armija je u svojem sastavu imala devet divizija, odnosno 70.585 boraca i rukovodilaca, tako da je odnos snaga bio za nju krajnje nepovoljan. Zbog toga je Štab 4. armije odlučio da maksimalno aktivira jedinice u neprijateljskoj pozadini – 7. i 9. slovenski te 111. korpus – probije frontu u Lici, okruži i uništi neprijatelja u Lici, Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju i ne dopusti mu da odstupi prema Rijeci. Zatim da prodre u Istru i Slovensko primorje i izbije na Soču prije nego što savezničke snage stignu do sjeverne Italije. U ofenzivi 4. je armija računala na podršku stanovništva Istre i Slovenskog primorja kao značajan faktor u borbi.

Ofenziva 4. armije počela je 20. ožujka 1945. tj. deset dana prije nego što je bilo odlučeno u Beogradu, na sastanku Tito—Alexander. Prema početnom planu, jedinice 4. armije trebale su izbiti u dolinu Soče 15. svibnja, tj. za 57 dana.

Prva etapa ofenive 4. armije bio je napad u istočnaj, a onda u zapadnoj Lici. U početku svi su napori bili usredotočeni na razbijanja njemačkog 15. korpusa, s namjerom da mu se spriječi odstupanje prema Rijeci na staru jugoslavensko—talijansku granicu. Glavne snage 4. armije – 13, 19, 20. i 26. divizija, podržane tenkovima i artiljerijom – sručile su se 20. ožuljka na njemačko—ustašku odbranu u istočnoj Lici. Nakon dvodnevnih borbi neprijatelj je bio potpuno razbijen, a jedinice 4. armije izbile su pred Bihać. Nijemci su prema Bihaću uputili svoju svježu 104. diviziju, ali za sve je bilo kasno. Bihać je ubrzo oslobođen prodorom divizija 4. armije i akcijom Hrvatskog 4. korpusa iz neprijateljske pozadine, iako u prvotnom planu oslobođenje Bihaća nije bilo predviđeno ovom operacijom.

Pošto se uspješno, za samo osam dana, svršila prva faza ofenzive 4. armije, glavna grupacija upućena je u zapadnu Liku. Osnovni cilj bio je osloboditi Gospić, Otočac, Perušić i pojaviti se pred Senjom te tako otvoriti put prema Rijeci. Uz obalu Jadrana i prema Pagu i Rabu nastupila je 9. divizija, dok se 20, 26. i 13. divizija uputila prema Gospiću i Perušiću, a 19. divizija prema Otočcu. Za to vrijeme su 7, 8. i 34. divizija osiguravale napad os Slunja i Karlovca, vezujući čvrsto za sebe njemačku 104. diviziju i druge snage. Pred 4. armijom nalazila se njemačka 392. i ustaška 11. divizija. Napad je počeo istodobno na cijeloj fronti 4. armije 4. travnja 1945. Još istog dana probijena je njemačko—ustaška odbrana od Karlobaga---Gospića—Perušića do Vrhovina i ta su mjesta oslobođena. Tada je nastavljeno gonjenje desetkovanih neprijateljskih snaga. Jedinice 19. i 26. divizije odsjekle su njemačku grupaciju kd Senja i prodrle na sektor Ogulina.

Sredinom travnja 1945. jedinice 4. armije izbile su na liniju Crikvenica—Lokve i za 27 dana oslobodile Liku, Gorski kotar i Hrvatsko primorje. Armija je prodrla oko 200 km u dubinu njemačke odbrane i, što je najbitnije, potpuno razbila i uništila njemački 15. brdski korpus. Ostali su samo neki njegovi beznačajni dijelovi. Sada je 4. armija bila spremna za prodor u Istru i Slovensko primorje, gdje su već uspješno djelovale jedinice slovensko9. korpusa, jačine dvije divizija. Ali ispred 4. armije sada se našao potpuno svjež, dobro opremljen i borbeno osposobljen kompletan njemački 97. armijski korpus, koji je inače pripadao grupi armija ''C'', raspoređenoj u Italiji. Njega je njemačka vrhovna komanda dodijelila grupi armija ''E'' u Jugoslaviji i uputila prema 4. armijina frontu između Rijeke i Snježnika, sa zadatkom da joj ne dopusti prodor u Istru i Slovensko primorje.

Kada je 4. armija stigla pred Istru, njemački 97. armijski korpus imao je četiri divizije – 188. i 237. pješadijsku, 24. diviziju kraških lovaca i talijansku fašističku 10. MAS divizijzu te niz drugih svojih jedinica i jedinica komande Jadranske primorske oblasti: oko 90.000 vojnika. Na riječkoj fronti bile su 188. i 237. divizija i borbene grupe ''Rijeka'' i ''Reindl''.

Za to su vrijeme savezničje snage u Italiji, na liniji Bologne, počele ofenzivu 9. travnja i do 17. travnja probile prvi odbrambeni njemački pojas. One su 24. travnja izbile u dolinu rijeke Po. Talijanskipartizani oslobodili su u međuvremenu velik teritorij sjeverne Italije i osigurali savezničkim da brže prodiru prema Soči. U Caserti je 29. travnja njemačka komanda grupe armija ''C'', bez znanja Berlina, potpisala kapitulaciju, koja je formalno stupila na snagu 2. svibnja.

Imajući na umu cjelokupni razvoj događaja i postavljeni zadatak, komanda 4. armije odlučila je da, bez velikih i drugih priprema, odmah produži ofenzivu na prlazima Rijeci, prodre u Istru i izbije na Soču prije nego što onamao stignu savezničke divizije iz Italije.

Za četiri dana, od 17. do 21. travnja, jedinice 4. armije slomile su otpor neprijatelja na liniji Lokve—Crikvenica i odbacile njemačku 237. diviziju na Rječinu i pred Klanu. Na toj liniji neprijatelj je prešao na presudnu i aktivnu odbranu, u namjeri da između Rijeke i Snježnika, služeći se fortifikacijskim utvrđenjima stare jugoslavensko—talijanske granice, zaustavi napad 4. armije.

U to vrijeme jedinice 9. i 26. divizije i Kvanerskog odreda mornaričke pješadije oslobodile su Krk, Lošinj i Cres. Četvrta je armija time izbila širokim frontom pred Istru i Slovensko primorje i stvorila uvijete za nastupanje prema Trstu i Soči.

Najveći problem pred kojim je stajala 4. armija bila je opskrba, ne toliko zbog dužine opskrbnih komunikacija, koliko zbog sve čašće nestašice borbenih i drugim materijalnih sredstava. Feldmaršal Alexander je u Beogradu obećao da će britansko—američki saveznici redovito opskrbljavati 50.000 boraca 4.armije, međutim, i pored intervencije maršala Tita, oni su potpuno smanjivali i neredovito dostavljali obećanu pomoć. Zbog toga su se dopisivali saveznička komanda u Italiji i naš Generalštab. Iz Londona Churchill je javio Alexanderu da je ''došlo vreme da se prekine s pomoći koja se dostavlja Titu'' i da se ''za to prodađe dobar izgovor''. Istodobno, postepeno je jenjala i saveznička zrakoplovna podrška i pomorska zaštita. Ni 1. i 2. eskadrila iz Zemunika nije se poslije borbi kod Sušaka često pojkavljivala na fronti.

Proboj njemačke odbrane između Rijeke i Snježnika počeo je 21. travnja. Na fronti oko Klane i Rijeke došlo je do žestokog sudara glavnih grupacija, koji se pretvorio u borbu na mjestu. Ni poslije uvođenja 26. divizije u borbu situacija se nije promijenila. Na vrlo malom prostoru sudarilo se šest divizija (četiri naše i dvije njemačke), oko 50.000 vojnika (25.000 naših boraca i 25.000 Nijemaca). Pri takvom stanju, 4. armija nije mogla probiti njemačke položaje i otvoriti put prema Trstu. Bio je to jasan znak da je njemačka komanda na riječkoj fronti bila odlučna da pošto—poto spriječi 4. armiju da prodre u Istru i Slovensko primorje i da kao prva izbije na Soču.

Dok su se na riječkoj fronti vodile žestoke i neprekidne borbe, na krilima su vladali povoljni uvmenevar u dubinu njemačkog rasporeda, točno tamo gdje se nalazio glavni cilj kojem je tražila 4. armija. Na prijedlog druga Tita, počeo je obuhvatni manevar oko njemačke riječke grupacije prema Trstu i Soči. Na desnom krilu, u rajonu Prezida i Čabra, nalazila se 20. divizija. Ona je ojačana 11. brigadom 26. divizije, dva tenkovska bataljona i potrebnom artiljerijom. Ujutro 27. travnja krenula je prema Ilirskoj Bistrici i Šentperu (današnja Pivka), čvrsto je zaposjela komunikaciju Rijeka—Ljubljana i ugrozila njemački 97. armijski korpus sa sjevera. Grupaciju 4. armije uspješno je osiguravao slovenski 7. korpus, koji je izdvodio ofanzivne akcije u notranjskoj i Beloj Krajini i time dao velik dobrinos uspjehu ofanzive prema Trstu.

Na lijevom krilu 4. armije nalazila se, na Cresu i Lošinju, 9. divizija i Kvarnerski odred mornaričke pješadije. Oni su 24. travnja počeli iskrcavanje na istočnoj obaliIstre i zatim krenuli prema Opatiji, Prazinu i Puli, koje su narednih dana oslobodili. Dosta im je pomogla 43. istarska divzija, koja je zabacila u pozdinu i izvila u središnji dio Istre.

U cjelokupnom ovom manevru veliku ulogu imale su 30. i 31. divizija slovenskog 9. korpusa. One su dobile zadatak da se brzo pojave na Soči i Trstu, prije dolaska savezničke snaga iz sjeverne Italije. Kako su savezničke divizije u dolini Poa prodirale vrlo brzo jer ispred sebe nisu nailazile ni na kakav njemački otpor, one su se kretale brzinom svoje motorizacije. Činilo se da će uspjeti prije divizija 9. slovenskog korpusa stićui do Soče i samog Trsta. Naše su snage ipak bile brže.

Ujutro 29. travnja počelo je koncentrično nastupanje jedinica 4. armije prema Trstu. Sa sjevera krenula je u napad slovenska 30. divizija, koja je već sutradan prosjekla komunikaciju Trst—Tržič, napala Opčinu i prodrla u Trst. Za to je vrijeme 31. slovenska divizija krenula na zapad prema Soči i 1. svibnja oslobodila Goricu i Tržič, zarobivšii oko 1.500 neprijateljskh vojnika. Predvečer 1. svibnja jedinice 30. divizije izbile su na Soču, gdje su došle u dodir s prethodnicom 2. novozelandske divizije, koja je dolazila sa zapada. To je ujedno bio i prvi dodir jedinica 4. armije sa savezničkim trupama, otprilike 80 km zapadno od Trsta. Sjeverno od Gorice jedinice Operativnog štaba za zapadnu Primorsku oslobodile su Tolmin, Kobarid, Bovec i Tarcento, zarobivši oko 3.000 neprijateljskih vojnika.

Dok je 9. slovenski korpus izbijao na rubove Trsta i manjim dijelovima prodirao u grad, s istoka su prema Trstu hitale ostale snage 4. armije, i to 20. divizija prema Sežani, Opčini i Trstu, a 9. divizija od Pazina preko Buzeta na Kopar i Trst. Koncentričan napad na grad Trst otpočeo je 1. svinbnja u ranim jutarnjim satima. Prva je poškla u napad 20 divizija. Njezina 8. i 10. brigada prodrle su brzo u središte grada i izbile pred tvrđavu San Giusto, iz koje su se Nijemci ogorčeno branili. Od Buzeta je u Trst s južne strane upala 9. divizija i prodrla u središte grada, dok je 3. brigada 43. istarske divizije čistila od neprijatelja poluotok Milje. Slovenska 30. divizija već je vodila borbu u Trstu. Do kraja dana gotovo je cijeli grad bio oslobođen. U toj velikoj borbi zaoslobođenje Trsta značajnu ulogu imale su jedinice Komande grada Trsta, koje su oslobodile velik dio grada i osigurale 9, 20. i 30. diviziji brz ulazak u grad. Istodobno se za Opčinu vodila žestoka borba, koja je produžena i sutradan, kada su se Nijemci predali.

Dok se u rajonmu Opčine 2. svibnja još vodila borba, u Trsku se se dovršavala likvidacija neprijateljskog otpora na preostalim izoliranim točkama. Jedinice 9, 20. i 30. divizije, zajedno s partzanima Komande grada Trsta, potpuno su uništile preostale neprijateljske snage. Jedino su se u tvrđavi San Giusto Nijemci žilavo opirali. Oko 17 sati 2. svibnja stigli su saveznički tenkovi pred tvrđavu. To su bile prve savezničke jedinice koje su ušle u Trst.

Po oslobođenju Trsta, u gradu je ostala 20. divizija i dijelovi 9. divizije, dok su ostale snage prebačene u rajon Ilirske Bistrice. Zbog zajedničkih akcija s otalim snagama Jugoslavenske armije u presijecanju odstupnice njemačkim trupama koje su se povlačile prema Austriji, formiran je 3. svibnja kod Trsta Motorizirani odred 4. armije. Upućen je odmah preko Gorice, Tolmina, Bovca u Celovec, gdje se spojio s jedinicama 3. armije.

Sve to vrijeme na riječkoj fronti žestoke borbe nisu jenjavale. Tamo su 13, 19. i 26. divizija stezale obruč oko glavnine njemačkog 97. armijskog korpusa, koji se, ugorožen sa svih strana od snaga 4. armije, pokušavao probiti iz okruženja preko Ilirske Bistrice i Postojne za Ljubljanu. Oko 20.000 njemačkih vojnika nije imalo drugog ilaza nego da 3. svibnja počne s probojem prema Ilirskoj Bistrici. Prethodno su porušiili sve instalacije u riječkoj luci. Ujutro 3. svibnja Nijemci su krenuli u proboj, ali nisu stigli do Ilirske Bistrice. Onamo su već stizali dijelovi 7. banijske i 8. kordunaške divizije iz 4. korpusa, koje je uputio Generalštab da ojačaju frontu 4. armije. U noći od ¾. Sivbnja Nijemci su se uspjeli donekle ukliniti u raspred snafa 4. armije, ali se nisu mogli probiti dalje. Oko okružene njemačke grupacije našle su se 7, 8, 13, 19, 26. i dijelovi 43. istarske divizije i sabili je na prostor 8 X 13 km. Nijemci više nisu imali snage za daljni proboj. Nikakva pomoć nije im mogla stići, jer su jedinice 29. hercegovačke i 7. slovenskog korpusa oslobodile Postojnu i Rakek i stigle do Ljubljane. Komandant njemačkog 97. armijskog korpusa, general Ludeig Kubler, zatražio je pregovore, koji su 7. svibnja završeni potpunom kapitulacijom njemačke riječke grupacije. Našim jedinicama predalo se više od 16.000 njemačkih vojnika i oficira, na čelu s komandantom korpusa i cjelokupnom opremom i naoružanjem. Time je 7. svibnja konačno prestao svaki otpor neprijatelja pred 4. armijom. Nakon vjekovnog ropstva, Istra, Trst i slovensko primorje bili su oslobođeni.

Za 49 dana neprekidnih borbi koje je vodila 4. armija od Like do Soče ona je potpuno uništila sva njemačka armijska korpusa s osam divizija i više samostalnih brigada, pukova i bataljona. Zaplijenjeno je 30 tenkova, 840 topova, 536 minobacača, 1680 mitraljeza i 872 motorna vozila. Bio je ro jedan od najvećih poraza koje je neprijatelj imao na jugoslavenskom ratištu u NOR-u.Ni jedna nepriajteljska operativna jedninica koja se nalazila ispred 4. armije nije se uspjela povući iz Jugoslavije. Tu je našla svoj kraj.

Na III kongresu omladine Jugoslavije, u svibnju 1946. godine, drug Tito je rekao: ''Kada smo vodili borbu za oslobođenje naše zemlje, nikada nismo pustili iz vida da treba da oslobodimon našu braću izvan naše zemlje. Mi smo taj zadatak izvršili, i časno ga izvršili. Izvršili smo ga tim lakše jer je i narod u Istri, Tstu i Slovenskom primoriju dao sve od sebe, borio se da bi se oslobodio, da bi stupio u zajednicu sa braćom u Jugoslaviji. . .''



ZAVRŠNE BORBE ZA OSLOBOĐENJE BOSNE I HRVATSKE

Probojem srijemske fronte, njemačko—ustaške snage bile su dovedene u težak položaj. Jedinice njemačkog 21. armijskog korpusa teškom su se mukom probijale iz doline Bosne na sjever, jedinom komunikacijom koja od Doboja preko Dervente izbija u Slavonski Brod.

Da bi što veće neprijateljske snage bile uništene još za njihova povlačenja, 2. armija je od Generalštaba JA dobila naredbu da nastupa prema Doboju, Banjaluci, Bosanskom Novom i Karlovcu i da koordinira akcije s 1. armijom u Posavini i 4. armijom u Lici i Gorskom kotaru.

Ujutro 5. travnja 2. armija je prešla u napad na cijeloj fronti od Tuzle. Prema Modriči krenula je 23. i 25. divizija, a prema Doboju 45, 23. i 28 divizija. Na liniji Doboja Nijemci su pružali najžešći otpor, a u nekoliko navrata prelazili su i u protunapade.

I dok je 27. armija 3. korpusa 11. travnja napala Zavidoviće i potisla Nijemce i ustaše prema Maglaju, kamo je već bila prodirala 53. divizija 5. korpusa, pripremao se opći napad 2. armije na Doboj. Operacija je počela ujutro 15. travnja. Puna dva dana trajale su borbe oko Doboja, a onda su ga Nijemci, gotovo potpuno razorenog, napustili. Porušili su mostove na Bosni, željeznička postrojenja i električnu centralu. Jedinice 2. armije nastavile su goniti neprijatelja prema Derventi i Brodu, a od Vinkovaca je napadala 1. armija. Brod je, osim toga, bio izložen i pritisku sa sjevera, odakle su prodrle jedinice 3. armije. U takvoj situaciji general Lohr je naredio da se prilazi Brodu brane pošto—poto i da se za to angažiraju i snage koje pristižu iz Bosne. Za odbranu Broda Nijemci su još ranije utvrdili liniju od Našića preko Đakova i Vrpolja, kao i greben Dilja, a po dubini Pleternicu i Slavonsku Požegu.

U noći od 14. na 15. travnja 21. divizija 1. armije izvršila je napad na Đakovo, ali bez uspijeha. Tada su u borbu uvedene i druge snage – 1. proleterska, 48. i 5. divizija, a onda i 6. proleterska divizija. Navečer 15. travnja oslobođeno je Đakovo, pa su jedinice krenule prema Pleternici i Brodu.

Kako se njemačke snage još nisu bile povukle iz Bosne, Nijemci su svim raspoloživim snagama nastojali zadržati Pleternicu. Zbog toga je kod Pleternice došlo do najžešćeg sudara, u kojem su obje strane pretrpjele velike gubitke. Pleternica je oslobođena tek 20. travnja, a u noći istog dana i Brod. Jedinice JA nastavile su nastupanje prema Novoj Kapeli i Okučanima, kamo su stigle 24. i 25. travnja.

Usporedo s nastupanjem 1. armije, Podravninom se kretla i 3. armija. Poslije oslobođenja Našica neprijatelj je pružio jači otpor kod Feričanaca, ali je savladan.

Tada su u sastav 3. armije ušle 12. i 40. divizija 6. korpusa, , a iz 1. armije prebačena je 17. divizija. Ovako ojačana, 3. armija se prikupila u rajonu Našića.

Borbe za Viroviricu, s izmjeničnim napadima i protunapadima, trajale su tri dana, tako da je grad odlobođen 25. travnja. Tada su Nijemci zaposjeli nove položaje na liniji Pitomača – Grubišino Polje i povezali fronru s onom na rijeci Ilovi pred 1. armijom.

Druga armija djelovala je na desnoj obali Save i 19. travnja s 23. divizijom oslobodila Derventu, a sutradan i Bosanski Brod. Iza linije fronte u donjem oku rijeke Bosne, oko Odžaka, ostala je veća ustaška grupacija, koja se borila do kraja svibnja, kada je razbijena i uništena. To, međutim, nije smetalo 2. armiji da nastavi ofenzivu prema Gradiški, Dubici i Banjaluci. U sastav 2. armije ušle su 22. travnja 3, 37, 4, 10, 39. i 53. divizija iz 2. i 5. korpusa. Bosanska i Nova Gradiška oslobođene su 24. travnja, a neprijatelj je tada napustio Banjaluku.

Tako je u desetodnevnim operacijama kroz Podravinu i Posavinu 1, 2. i 3. armija, uništviši znatne neprijateljske snage, izbila u širokoj fronti na liniju Drava – Bilogora – Ilova – Una.

Komandant ''Jugoistoka'', general Lohr, u dogovoru s poglavnikom NDH Pavelićem, odlučio je da 1, 2. i 3. jugoslavensku armiju zadrži na liniji Drava – Ilova – donji tok Une – Kupa – Karlovac. On je, igrajući na kartu razdora među saveznicima, računao da će zadržavanjem jugoslavenske armije istočno od Rijeke i Zagreba učiniti uslugu anglo-amerikim snagama i da će oni znati to cijeniti. Nadao se, naime, da će time za Njemački Reich i njegove saveznike postići povoljniji ishod rata. Nastojao je pošto—poto spriječiti prodor Jugoslavenske armije do državnih i etničkih granica Jugoslavije, angažirajući pr tome i preostale snage kontrarevolucije – ustaše, četnike i slovenske domobrane. Zbog toga je na navedenu liniju bacio sve raspoložive snage. Tako se pred 3. armijom našao njemački 15. kozački korpus, pred 1. armijom njemački 34. i 21. armijski korpus i šest ustaško—domobranskih divizija (oko 100.000 vojnika), na unskoj fronti pred 2. armijom bio je 15. brdski armijski korpus, a na karlovačkom sektoru njemački 91. armijski korpus s njemačkim i ustaško—domobranskim divizijama, ukupno 12 njemačkih i 15 ustaško—domobranskih divizija s više od 260.000 vojnika.

Prateći razvoj događaja na fronti 1, 2. i 3. armije, Generalštab JA uporno je nastojao ostvariti ideju o okruženju i uništenju njemačkih i kvinslinških snaga na tlu Jugoslavije. Stoga je, direktivom od 20. travnja 1945. naredio 1. armiji da što prije izbije u rajon Zagreba, 2. armiji da nastupa prema Karlovcu i dalje prema Novom Mestu, 3. armiji da goni neprijatelja kroz Podravinu, a 4. armiji da forsira nadiranje prema Trstu.

Sa svojih sedam divizija (1. i 6. proleterksa, 5, 11, 21, 42. i 48.), 1. armija izbila je narijeku Ilovu od Grubišinog Polja do Banove Jaruge. Kako štab 1. armije nije raspolagao točnim podacima o jačini, rasporedu i namjerama neprijatelja, naredio je da se iz pokreta prijeđe Ilova i nastavi prema Čazmi, Dugom Selu i Zagrebu. Naš zbog toga je 26. travnja samo 6. proleterska divizija uspjela forsirati Ilovu i stvoriti mostobran, dok su to ostale snage učinile tek idućeih dana. General Lohr je, međutim, uočio veliku opasnost koja prijeti njemačkom raspodelu, pa je naredio protuudar. Uspjelo mu je, zaista, da nekoliko dana zdarži 1. armiju na tim položajima i tek 30. travnja navečer počeo je organizirano povlačenje svoje jedinice prema Zagrebu. U međuvremenu je štab 1. armije sredio svoje snafe i poduzeo gonjenje neprijatelja. Od 1. do 4. svibnja sve divizije 1.armije prešle su Ilovu i krenule prema Čazmi i Kutini.

I na pravcu nastupanja 3. armije vodile su se u Podravini oštre borbe. Od 26. do 29. travnja svi pokušaji 3. armije da probije neprijateljsku odbranu zapadno od Virovitice ostali su bez uspjeha. Tek pošto se 11. njemačka divizija povukla prema Bjelovaru, snage JA uspjele su zauzeti greben Biogore i narušiti neprijateljsu odbranu u Podravini. Tada su divizije 3. armije produćile prema Đurđevcu, Koprivnici i Bjelovaru. Nakon oštrih uličnih borbi 3. armija je 2. svibnha razbila njemačku odbranu i oslobodila Đurđevac, a dva dana kasnije i Bjelovar. Navečer 5. svibnja njezine jedinice prodrle su u Koprivnicu i poslije kratkih uličnih borbi grad je oslobođen. Naprijatelj se povukao na liniju Ludbreg - Varaždinske Toplice, s namjerom da na toj liniji zaustavi napredovanje 3. armije.

Za to vrijeme je 2. armija južno od Save prikupljala Unsku operativnu grupu, sastavljanu od 23, 8, 39. i 45. divizije, zbog forsiranja Une između Dubice i Bosanskog Novog. Od 3, 4. i 10. sivizije i 34. divizije 4. korpusa dormirana je Karlovačka operativna grupa zbog napada na Karlovac. Napad je počeo 27. travnja. Unska operativna grupa sapala je Bosansku Dubicu, a sutradan i Bosanski Novi. Neprijatelj je pružio žestok otpor, pa su borbe trajale više dana. Tek 1. svibnja oslobođen je Bosanski Novi, a sutradan i Kostajnica. Pri povlačenju neprijatelj je porušio sve mostove, osim mosta u Bosanskom Novom, jer su ga u tome spriječile jedinice 39. divizije.

Karlovačka operativna grupa divizija prikupila se oko Ogulina i Vrbovskog i do 1. svibnja podišla vanjskoj odbrani Karlovca. Odbranom Karlovca rukovodio je štab njemačkog 91. armijskog korpusa, koji je posebno zaposjeo područje oko Generalnskog Stola. Napad je počeo 1. svibnja. Razvila su se žestoke borbe, koje su trajale i sutredan, kada je Karlovačka operativna grupa divizija izbilana položaje pred samim gradom. Napad se nastavio i u noći od 2. na 3l. Svibnja. Poslije nekoliko uzastopnih juriša u žestokom okršaju neprijatelj je pomalo sabijan prema Karlovcu. Šestog svibnja zauzet je veći dio grada, a sutradan je Karlovac oslobođen. Jedinice JA nastavile su prema Samoboru.

Unska operativna grupa divizija brzo je prodirala uz desnu obalu Save prema Zagrebu. Ona je 5. i 6. svibnja oslobodila Slunj, Petrinju, Sisak i niz gradova u gornjem toku Kupe te izbila na komunikaciju Karlovac - Zagreb i tako spriječila neprijatelja da se iz Karlovca povuče prema Zagrebu.

Otpor njemačkih snaga počeo je potkraj travnja i na početku svibnja naglo popuštati na svim savezničkim frontama, osim u Jugoslaviji. U sjeverozapadnim dijelovima zemlje jedinice JA nalazile su mjestimice na vrlo žilav otpor. Međutim, nastupanje 1, 2. i 3. armije nazadrživo se nastavljalo prema sjeverozapadnim granicama Jugoslavije. Treća armija je 6. svibnja razbila neprijateljsku odbranu i oslobodila Ludberg, a sutradan Varaždin i Varaždinske Toplice. Prva armija je tih dana prešla rijeku Čazmu, ovladala rajonom Čazme i Kutine i nastavila nastupanje prema Zagrebu. Druga armija je krenula prema Brežicama, Novom Mestu i Samoboru.

Istodobno je 45. divizija 2. armije prodirala desnom obalom Save prema Zagrebu. Njezine dvije brigade prešle su 8. svibnja Savu kod Jakuševca, južno od Zagreba, i ušle u grad. Zauzele su radio-stanicu, naselje Trnje, glavni kolodvor, Trg kralja Tomislava i aerodrom. U Zagreb je popodne ušla i 39. divizija. Glavni grad Hrvatske bio je oslobođen.




OSLOBOĐENJE SLOVENIJE

Osmog svibnja 1945, kada je delegacija njemačke vrhovne komande u Berlinu potpisala bezuvjetnu kapitulaciju, u Jugoslaviji su se njemačke snage još nalazile u Sloveniji. Do tada je bilo oslobođeno samo Slovensko primorje i dio Notranjske i Dolenjske. Njemačke snage u Jugoslaviji nisu, međutim, poštovale odredbe akta bezuvjetne kapitulacije i u još neoslobođenim dijelovima Slovenije nastavile su pružati otpor. Rat se nastavio i poslije rata. Zašto?

Sedmog svibnja, sat prije potpisivanja preliminarne kapitulacije njemačke vojske u Reimsu u Francuskoj, veliki admiral Karl Donitz, kojega je Hitler imenovao svojim nasljednikom, uputio je vrhovnom komandantu „Jugositoka’’, felsmaršalu Kesselringu, naređenje da odmah obustavi sva neprijateljstva protiv Britanaca i Amerikanaca, a da ispred Crvene i Jugoslavenske armije sve trupe što brže povuče na zapad. Načelnik Kesserlingovog štaba je 7. svibnja uvečer naredio trupama preko radija kapitulaciju. Za pregovore o predaju Amerikancima i Britancima odredio je komandanta 34. armijskog korpusa, za pregovore sa Sovjetima komandanta 2. oklopne armije, dok za pregovore sa Jugoslavenima nije odredio nikoga. Admiral Donitz je u proglasu cojnicima grupe armija „Jugoistok’’, pod Lohrovom komandom, čak naglasio da se Njemačka sada mora boriti jedino zbog toga da bi što više ljudi spasila od „boljševizma i robovanja’’. Tako su Nijemci, u nastojanju da se iz Jugoslavije probiju u Austriju i time izbjegnu da ih zarobi Jugoslavenska armija, nastavili pružati otpor jugoslavenskim jedinicama koje su ih gonile i zaokruživale, oslobađujući ujendo još preostale okupirane dijelovi zemlje.

Ofenziva slovenskog 7. korpusa za oslobođenje Doljenjske i Notranjske počela je prvih dana svibnja 1945. napadom na Kočevje. Grad su uporno branile njemačke policijske jedinice i domobranske čete, nadajući se da će se okruženi njemački 97. armijski korpus kod Ilirske Bistrice ipak probiti prema Ljubljani. Prema Ljubljani je, međutim, već krenula 29. divizija 4. armije, i to preko Postojne. Ona je 3. svibnja oslobodila Rakek, Cerknicu, Planinu i Logatec, a 5. svibnja Vrhniku, stigavši tako u predgrađe Ljubljane. Nijemci su se tada još nadali da će držanjem Ljubljane osigurati sebi uredno povlačenje iz Slovenije ili da će onamo stići anglo-američke trupe kojima bi se predali. Na tu kartu igralo je i slovensko rakcionarno vodstvo. Ono je 3. svibnja sazvalo u ljubljani predstavnike predratnih političkih građanskih partja i obrazovalo tzv. „Narodni odbor’’, a domobranske jedinice pretvorilo u tzv. Slovensku narodnu vojsku. Dva dana kasnije, 5. svibnja, viši vođa SS-a i policije u 18. vojnom okrugu i komandant pozadine grupe armije „E’’ Erwin Rosener predao je vlast Leonu Rupniku, koji se nje odrakao u korist „Narodnog odbora’’. Sve je to podsjećalo na karikaturu jedne vojne i političke agonije.

Pošto je 7. korpus u noći od 3. na 4. svibnja oslobodilo Kočevje, neprijatelj je brzo odstupio prema Ljubljani da bi zaposjeo odbrambene položaje pred samim gradom. Petog svibnja oslobođena je Ribnica i Suha Krajna, sutradan Veliko Lašće, zatim Grosuplje i Višnja Gora. Tamo je presječeno odstupanje njemačkim snagama iz Novovog Mesta, zbog čega su one skrenule prema Savi. Tada su počele borbe s njemačkim snagama pred samom Ljubljanom. Kako su Nijemci nastojala što duže održati grad u svojim rukama, okršaji su bili žestoki. Ali pod pritiskom napada divizija 7. korpusa i jeidnica 29. divizije neprijateljev otpor je popustio. U noći od 8. na 9. svibnja Nijemci su napustili Ljubljanu, u koju su - oduševljeno dočekane - umarširale oficirska škola Glavnog štaba Slovenije i jedinice 29. hercegovačke divizije i 7. slovenskog korpusa. Dok je 18. slovenska divizija ostala u Ljubljani, 15. divizija krenula je prema Kamniku i Trojanima. Prema Gorenjskoj uputila se 29 divizija, i sutradan, 10. svibnja, oslobodila Škofju Loku i Kranj te se povezala s Jaseničko-bohinjskim partizanskim odredom, koji je u međvremenu oslobodio cijelu dolinu Bohinja i osigurao brz prodor Motoriziranog odreda 4. armije, koji je dolazio iz Trsta, prešao Vršić i uputio se prema Jasenicama da zatvori željeznički tunel kod Hrušice i prodre u Korušku.

U neposrednoj vezi s desnim krilom slovenskog 7. korpusa bile su divizije 2. armije. Pet divizija ove armije (45, 39, 10, 4. i 3) dobile su poslije odlobođenja Karlovca i Zagreba naređenje Generlaštaba da gone neprijatelja prema Zidanom Mostu i Celju sve dok se ne preda.

Kada su forsirale Savu između Brežica i Zidanog mosta, rezoružale su 7. SS diviziju „Prinz Eugen’’ i 373. legionarsku diviziju.

Sjevernije od Zagreba gonjanje nepriajtelja preuzela je 1. armija. Dvije jače neprijateljske grupe zarobljene su na Sljemenu kod Zagreba i u rajonu Donjeg Bukovca; kod Klanjaca je zarobljane čitava njemačka 41. pješadijska divizija, a južno od Klanjca razoružana je glavnina njemačke 181. divizije.

Podravinom je nastupala 3. armija. Napadi njezinih divizija bili su dobro sinhronizirani i dosta snažni. Vojvođanska 51. divizija izbila je 9. svibnja u Ptujsko polje i, lomeći slabiji neprijateljski otpor, u suradnji s bugarskim jedinicama iz sastava 3. ukrajinske fronte oslobodila Ptuj. U Ptuj je istodobno izbila slovenska Prekomurska partizanska brigada, koja je došla iz Murske Sobote preko Lutomera. U Prekomurje su, naime, iz južne Mađarske izbije jedinice sovjetske 57. armije i zajedno sa slovenačkim partizanima oslobodile Lendavu i Mursku Sobotu. Tada su sovjetske jedinice stale zapadno od Murske Sobote. U Maribor su prvo ušli slovenski partizani i radnici, a zatim vojvođanska 51. divizija i bugarske snage.

Od Maribora je 3. armija nastavila prema Dravogradu, gdje je došala u dodir sa slovenskom 4. operativnom zonom, koja je zatovrila sve pravce koji iz Slovenije vode u Austriju. Glavni štab Slovenije još je 2. svibnja naredio 4. operativnoj zoni da u Korušku uputi svoju 14. diviziju. Tri brigade ove divizije napale su 3. svibnja Dravograd i Črnu, ali ih nisu mogle zauzeti jer ih je neprijatelj žestoko branio zbog sovjeg povlačenja u Austriju. Kako u Koruškoj još nije bilo savezničkih snaga, pojava slovenske 14. divizije bila je od posebnog renski vojno-političkog značenja. Izbijanjem brigada 14. divizije na področje Železne Kaple naprijatelju je bilo zatvoreno odstupanje prema koruškim jezerima.

U međuvremenu vlast u Koruškoj preuzela je tzv. Privremna koruška zemaljska vlada, koju je od predstavnika predratnih političkih stranaka na brzinu formirao nacistički gaulajter Koruške. Njezin je zadatak bio da olakša anglo-američku okupaciju Koruške i da, ujedno, sprečava aktivnosti narodnooslobodilačkog pokreta.

U Celovec (Klagenfurt) su samo tri sata nakon britanskih tenkova, 8. svibnja stigli borci Koruškog partizanskog odreda i jadan bataljon Koruškog partizanskog odreda. Zatim je u Celovec stigao i Motorizirani odred 4. armije od Trsta i Gorice.

Kada su oko njemačke grupe armija „E’’ na prostoru oko Celja, Dravograda i Ljubljane 9. svibnja našlo 20. divizija iz sastava jugoslavenske 1, 2, 3. i 4. armije, slovenskog 7. korpusa i 4. operativne zone Glavnog štaba Slovenije, bilo je očito da general-pukovniku Lohru nije više preostajalo drugo nego da položi oružje. On tu činjenicu, međutim, nikako nije htio prihvatiti. Pošto-poto nastojao je izvući svoje divizije iz Jugoslavije u Austriju i anglo-američkoj komandi predati ljudstvo i oružje, iako se to kosilo s odredbom o bezuvjetnoj kapitulaciji koja je potpisana u Berlinu a prema kojoj je njemačka vojska morala bezuvjetno kapitulirati na mjestu gde se nađe u ponoć od 8. na 9. svibnja 1945. Za grupu armija „E’’ to je značilo da kapitulira i preda oružje Jugoslavenskoj armiji.

Lohrov šrab se tada nalazio u Braslovčama, sjeverno od Celja. Devetog svibnja poslao je jednog majora svojeg štava u komandu 14. slovenske divizije s pismom u kojem poziva „predstavnik Tirove vojske’’ na razgovor. Tražio je da se razgovor obavi u njegovom štabu u Braslovčama. Njemački major pronašao je političkog komesara 14. divizije, sada general-pukovnika Ivana Dolničara, i predao mu Lohrovo pismo. Jugoslavenska komanda odbila je da se razgovor održi o Lohrovom štabu, nego je rražila da Lohr s najbližim suradnicima dođe na pregovore u selo Letušu, na pola puta između jugoslavesnke i njemačke komande. Za mjesto sastanka određana je gostionica potkraj mosta u Letuši, a vrijeme susreta - 13 sati. Kada je Dolničar točno u zakazano vrijeme došao s prevodiocem na označeno mjesto, Lohr je već bio ondje s užim štabom i jako naouružanom pratnjom. U njegovoj osobnoj zaštiti bili su do zuba naoružani vojnici, oklopni automobili i mitraljezi postavljeni oko gostionice. Nijemci su patrizanskog komesara gledali kao neko čudo, jer je bio naoružan samo pištoljem. Lohrov izaslanik, major, dočekao je Dolničara na vratima. Pozdravio ga je vojnički i predao raport da će se razgovor održati u unutrašnjoj prostoriji gostionice. S dvojicom generala i pet viših oficira Lohr je Dolničara dočekao stojeći. Soba u kojoj se nalazio bila je prepuna ratnih karti. Lohr, po rastu malen, bio je ogrnut crnom pelirinom pa je izgledao još manji, a posevno malim činila ga je situacija u kojoj se našao. Pošto se predstavio kao komandant grupe armija „Jugoistok’’ zatražio je da ga se obavjesti koji čin i položaj ima Dolničar, njegov sugovornik. Lohr je bio dosta nervozan, a govorio je prilično servilnim tonom. Ipak je tražio obavještenja o broju partizanskih sanga oko sebe, a posebno na pravcima koji iz Slovenije vode u Austriju, pa je onda rekao: „Odlučio sam da se stavim na raspolaganje maršalu Titu, da vam predam veću količinu oružja i preuzmem svu odgovornost za mirno i disciplinirano povlačenje svojih jedinica s jugoslavenskog teritorija’’. Lohr je još tražio da mu se do granice osigura nesmetano povlačenje, i to što prije i na svim cestama koje vode u Austriju. Rekao je da ima pod komandom oko 300.000 vojnika i da raspolaže hranom za samo četiri dana. Naglasio je da je potrebno brzo povlačenje dok su jedinice još disciplinirane, jer da može nastupiti nedisciplina i pljačka civilnog stanovništva. To se odnosilo u prvom redu na Čerkeze, četnike i ustaše koji su se nalazili u njegovoj grupaciji.

Zatim je Lohr dao riječ svojem načelniku štaba, koji je na sasvim pruski vojni način izneo stanje naoružanja i opreme i tražio da se svakom desetom vojniku ostavi puška, svim podoficirima pištolji i svim oficirima njihovo posebno naoružanje.

Folničar je na ot stavio Lohru na znanje da je Njemačka bezuvjetno kapitulirala te da mora poštovati akt kapitulacije. Prema tome, može se razgovarati samo o potpunoj kapitulaciji i predaji cjelokupnog oružja i opreme, i to na teritoriju gdje se trenutno nalaze njegove jedinice. Lohr je, međutim i dalje pokušavao iznuditi prihvaćanje svojih prijedloga, u čemu, naravno, nije uspio. Predloženo mu je da pođe u štab slovenske IV operativne zone, koji je bio u Topolšici i Šoštanju. Poslije dugog oklijevanja i savjetovanja sa svojim štabom, Lohr je pristao da krene, ali ne sam nego sa čitavom pratnjom koja ga je okruživala.

Put do Šoštanja bio je gotovo prekriven tenkovima, komionima, kolima. Zbog toga se dio puta morao prijeći pješice, a okklopni automobil pratnje i koamioni morali su ostati pokraj ceste. Lohr i njegovi generali ponašali su se gotovo plašljivo. Ni za trenutak nisu se odvajali od Dolničara. Posebno su se bojali da ne padnu u neku partizansku zasjedu.

Oko 17 sati stigli su u Topolšicu, u štab IV operativne zone. Tu je bio komesar zone, potpukovnik Marevž Hace, i načelnik štaba major Petar Brajević- U razgovorima koji su odmah počeli Lohr i njegovi generali ostali su pri svojim zahtjevima, u prvom redu da im se omogući povlačenje iz Jugoslavije. Tvrdili su da su akt o kapitulaciji potisali predstavnici Crvene armije, Britanaca i Amerikanaca i da oni moraju njima predati vojsku. Ova Lohrova interpretacija akta o kapituliranju, naravno, nije imala nikakve osnove i nije prihvaćena. Od njega se tražilo da bezuvjetno kapitulira. Na kraju je morao pristati. Njegov plan da se probije u Austriju je propao. Postao je ratni zarobljenik. Ipak je nekako uspio pobjeći u Korušku i predati se britanskim vlastima. One su ga, međuti, 15. svibnja vratile na jugoslavenski teritorij kao jugoslavenskog ratnog zarobljenika. Za ratne zločine vojni sud ga je osudio na smrt. Pogubljen je u Beogradu 16. veljače 1947.

Potpisivanjem akta o kapitulaciji svojih jedinica general-pukovnik Lohr im je 10. svibnja naredio da polože oružje pred Jugoslavenskom armijom. Pojedine neprijateljske jedinice ipak su se i dalje pokušavale probiti u austriju. Hitnim gonjenjem i spretnim manevrima, jedinice JA su ih u tome spriječile. Uspjele se se izući samo male grupe.

U seljskoj kotlini razoružana je 11. zrakoplovna i 22. i 181. pješadijska divizija te štab 21. brskog armijskog korpusa. Jedino su se djelovi njemačke 369. legionarske divizije uspjeli probiti u Korušku. U okruženju su se tada još nalazili: nerazoružana njemačka 104. divizija, ustaše i četnici.

Štab 51. vojvođanske divizije, zatvorivši granicu, uputio je 12. svibnja ustaško-četničkoj grupaciji kod Dravograda ultimatum da 13. svibnja do 10 sati položi oružje. Budući da su do odfređenog roka odbili da polože oružje, 51. divizija s djelovima 14. slovenske i 36. vojvođanske prešla 13. svibnja u 11 sati u napad prema Alovenjgradecu. Razvile su se oštre borbe s obostranim protunapadima, u kojima su se snage povukle na lijevu obalu Drave. U rajonu Poljana i Pilberka dijelovi 14. i 51. divizije razoružali su njemačku 104. diviziju. Tada su se oko ustaško-četničke grupacije kod Slovenjgradeca našle još tri divizije - 13, 16. i 17. Novi napad izveden je 14. svibnja. Okružen na uskom prostoru i koncentrično napadnut sa svih strana, neprijatelj je morao položiti oružje. Grupica u rajonu Dravograda (oko 20.000 ustaša i četnika i oko 4.000 izbjeglica) je zarobljena, a oružje i materijal zaplijenjeni.

Ostala je još samo ustaško-četnička grupacija u Mežiškoj dolini, između Črne i Mežića, koja se pokušavala preko Pliberka probiti u Celovec. Pošto su jedinice 3. armije izvršile pritisak na ovu grupaciju, i ona se navečer 15. svibnja morala predati. Zarobljeno je oko 30.000 ustaša i četnika, među njima i 12 ustaških generala i jedan četnicički štab, i prikupljeno oko 20.000 izbjeglica.

Komandant 3. armije, general Ksota Nađ, javio je tada vrhovnom komanantu maršalu Josipu Brozu Titu da je pred njegovom armiju prestao svaki organizirani otpor nepriajtelja. U poslednjem ratnom komunikeu Generalštav JA je 16. svibnja 1945. godine obavijestio jugoslavensku i svjetsku javnost da je u Jugosalviji završen narodnooslobodilački rat. Time je, ujedno, bio okončan i drugi svjetski rat u Evropi.

Na jugoslavenskom ratištu od 6. travnja 1941. do 15. svibnja 1945. godine nalazile su se, duže ili kraće: 93 njemačke, 41 talijanska, 16 bugarskih, 5 mađarskih i 18 ustaško-domobranskih divizija i deseci okupatorskih i kolavorističkih jedinica i grupa.

Na čitavom svojem borbenom putu, od prvih partizanskih odreda do kraja rata, Jugolsavenska armija imala je 305.000 poginulih boraca, među kojma više od 50.000 članova KPJ, a oko 420.000 boraca bilo je ranjeno.

Osim poginulih u borbama, stotine tisuća ih je izgubilo živote po koncentracionim logorima, zatvorima i u zločinačkim prepadima neprijatelja na nenaoružano stanovništvo.

Za svoju pobjedu, za svoju samostalnost i nezavisnost, Jugoslaveni su u drugom svjetskom ratu morali podnijeti neopisive žrtve. A to se ne zaboravlja.

18.10.2008.

Miroslav Krleža:Tito

sred sveopće jalove zbrke mišljenja i uvjerenja, principa i mentaliteta, kao koreferent na Osmoj Mjesnoj partijskoj konferenciji februara 1928, pojavio se Tito sa svojim praktičko-političkim tezama, veoma jednostavnim i logičnim, za proletersku partijsku svijest, tada već prilično uznemirenu dugotrajnim partijskim rasprama, veoma uvjerljivim, a po principu proleterske solidarnosti neobično privlačnim, Kao predstavnik proleterske partijske opozicije, Tito je naglasio kontrast između masovnog otpora koji se javlja spram političkog i ekonomskog stanja fakata u sve nervoznijim štrajkovima (kada se po satu radnog vremena plaćalo jedan do dva dinara), i ove prividno principijelne diskusije, koja prijeti Partiji neminovnim rasulom, ne bude li se prekinula u interesu partijskog jedinstva. Kao predstavnik neuvijene negacije ove partijske diskusije, koja se odvijala u okviru partijskog vodstva uz sve veću izolaciju od masa i sve opasnije odvajanje od praktičnih zadataka, Tito se javio kao tumač proleterske solidarnosti i od prve njegove riječi on je osvojio simpatije svih delegata. On nije progovorio ni o jednoj od takozvanih kardinalnih tema partijske diskusije nego o tome kako organizaciona tehnika Mjesnog Komiteta nije na visini, kako su veze slabe ili nikakve, kako ne funkcionira raspodjela ilegalnog propagandističkog materijala, kako rezolucije s viših foruma ne stižu do rajona, kako je političko prosvjećivanje partijske mase zanemareno i tako dalje. U svome koreferatu on je naglasio kako se partijsko frakcionaštvo (koje je tada već bilo zauzelo relacije neprijateljske netrpeljivosti), može suzbiti isključivo samo praktičnim radom u masama, i to tako, da se progovori stvarno o onom što proletarijat neposredno osjeća kao svoju dnevnu brigu, a to su slabe plaće i besposlica. Govorio je o potrebi neposrednog oslobođenja od frakcijske borbe, o negativnom uticaju ovog sektaštva na mase, a što se političke prognoze tiče, njegova slika bila je tamna i veoma ozbiljna: teror dvorske klike pretvara se u generalsko-fašističku diktaturu, sve su hrvatske partije kapitulantske i jedini način kako da se prekine sa nezdravim stanjem u partiji, s obzirom na ozbiljnost situacije, jeste, da se pokrenu partijske škole, da se otpočne sa sistematskim uzdizanjem ideološkog nivoa masa, da se obnovi Crvena Pomoć kako bi se prevladala psihoza poraza, koju može prevladati isključivo samo monolitni, klasnosvjesni proleterski centar Partije, kome misao beskompromisnog partijskog jedinstva treba da bude jedinim političkom kompasom.

Između atentata u Skupštini (20. VI 1928), i šestojanuarske diktature (1929), pod vodstvom novog Mjesnog Komiteta javila se serija dobroorganiziranih štrajkova i masovnih demonstracija, od kojih su neke (u junu i julu), poprimile buntovni karakter u oružanim sukobima s brahijalnom silom, s progonima i dizanjem bariada, a dva mjeseca kasnije, septembra godine 1928, Tito je bio već suđen na šest godina robije i tako nestao sa političke pozornice sve do svoga povratka iz Moskve 1936-37.

Kada se “napol svoga životnoga puta” vratio kao organizacioni sekretar CK KPJ u zemlju, njegov lični, takozvani privatni život građanina, pojedinca, bio je već više-manje prekinut. Od toga momenta on, kao sekretar jednog ilegalnog pokreta i sam u ilegalnosti, počeo je da živi životom revolucionarnog funkcionera, koji je po pozitivnim zakonima gonjen i ucijenjen - solidan kandidat smrti. Djetinjstvo, zanat, austrijska vojska, rana na sjevernom ruskom ratištu, ratno zarobljeništvo, život metalca po fabrikama, robija i politička emigracija, sve dramatske peripetije bijedne proleterske egzistencije, individualnu slobodu i obiteljski život, sve je to poklonio Partiji, pregorjevši već davno svaku iluziju o nekoj individualnoj mirnoj karijeri.

Na povratku iz Rusije (a to je bilo vrijeme staljinskih krvoprolića), Tito se našao na čelu komunističkog pokreta osuđenog na smrt, i Partije, čiji je dobar dio partijskog aktiva koji se našao u Rusiji, bio već likvidiran. Pomisao da se vraća kući, u vlastitu zemlju, u neku vrstu odmetništva, gdje mu prijeti trajna smrtna opasnost, pričinjala mu se spram one staljinske stvarnosti divnom iluzijom o otvorenim mogućnostima borbe, možda smrtonosne, a ipak pune smione nade spram bezizgledne bijedne depresije, usred koje se u Rusije pasivno gušila mnogobrojna masa na smrt osuđenih idealnih revolucionara.

Kod kuće, u zemlji, Tito je nastavio partijskim poslom po istom planu, kako ga je bio ocrtao devet godina ranije, Da bi se metodičko moglo pristupiti omasovljenju demoraliziranog i razbitog pokreta, trebalo je stvoriti nove kadrove, uspostaviti prekinutu vezi između mase i vodstva, izgraditi razorenu organizacionu tehniku, pokrenuti partijsku legalnu i ilegalnu štampu, organizirati partijske škole i političke kurseve i tako praktičnim radom dokazati da se ponovno pristupilo metodičkom rješavanju osnovnog zadatka oslobođenja proletarijata, s određenim ciljem obaranja građanske vlasti i pobjede socijalističkih principa. Od prvoga dana, kako se kao sindikalni funkcioner pojavio pred zagrebačkom organizacijom, on je igrao ulogu praktičnog političara, što ne znači da mu intelektualnopolitički pogled nije bio trajno uperen na lenjinske principe. Dati lenjinskim mislima stvarnu sadržinu, trajno razlikovati, kada se politička misao pretvara u fikciju, a kad opet poprima oblik materijalne snage, to su osnovni elementi njegovog dara kojim se služi kao pouzdanim navigacionim sredstvom kroz sve oluje svoje dugogodišnje političke borbe.

U predvečerje drugog svjetskog rata (1937-40), on je za nepune tri godine uspio da u glavnim potezima ostvari svoj plan, da izgradi svoje nove partijske kadrove, da organizira solidne partijske okvire za sindikalne i političke akcije većega stila, i da se tako već augusta mjeseca godine 1941, od prvoga dana rata svjestan, da je oružje postalo jednim političkim sredstvom borbe, nađe na oslobođenom terenu, na čelu jedne politički organizirane vojske, kao glavni inicijator ustanka i revolucije, koju će pobjedonosno dovršiti jeseni 1945, proklamacijom Socijalističke Republike.

Socijalistička pobjeda godine 1945. nije, dakako, isključivo Titovo lično djelo, jer tu su političku pobjedu milijuni platili svojom glavom i svojom krvlju, ali opet je istinito da se na čelu pokreta do te pobjede borio kao sekretar CK postojano i ustrajno punih devetnaest godina

Logično je i razumno kada se govori kako prilike i odnosi socijalnih i ekonomskih snaga stvaraju historiju, ali je opet istina i to, da u historiji nije bilo nikada nijednog događaja većega stila, a da nije povezan o pojavu i o ulogu neke markantne izuzetne ličnosti, a historijska uloga markantne i izuzetne ličnosti plaća se krvavo i samozatajno.

Ima svečanih dana u životu svakoga čovjeka kad je dobro da mu se priznaju pozitivna svojstva, bila ona sasvim skromna i svakodnevna, pa kad se takva priznanja odaju po pravilu svima koji su izvršili svoju dužnost, ne bi bilo pravedno, da se u slučaju čovjeka koji se nalazi na čelu naše zemlje, sustegnemo od objektivnog priznanja samo zato, jer se radi o istaknutoj i markantnoj ličnosti.

Budimo pravedni! Naći se godine tisuću devet stotina četrdeset i osme na udaru uragana kakav se oborio na Tita i na čitav CK KPJ, i odoljeti onoj oluji dostojanstveno i ponosno i smiono, nije bila mala stvar. Možda bi bilo pretjerano reći, da bi se stvar bila razvila sasvim drugim pravcem da nije bilo Tita, jer on je u onom dramatskom i sudbonosnom trenutku bio okružen falangom svojih lojalnih i odanih saradnika, nošen jednodušnom simpatijom čitave Partije i svih naših naroda, ali je izvan sumnje da su pojave destaljinizacije, koegzistencije, međunarodne čovjekoljubive borbe, za svjetski mir, politike vanblokovskih zemalja i tako dalje, vezane o njegovu ličnu inicijativu upravo tako kao što je o njegovu ličnu inicijativu bila vezana rezolucija zagrebačke Mjesne Partijske Organizacije februara 1928, koja u historiji našega pokreta predstavlja historijski datum i prekretnicu, Od toga dana Tito se zaputio svojom historijskom stazom, a njegov put pretvorio se u pojavu važnu, u međunarodnim i međukontinentalnim omjerima isto tako historijsku. I danas, kada se našao na kraju sedmoga decenija ponovno usred bitke za principe partijskog i narodnog jedinstva, a kao što se iz njegovih govora čuje, bitke, koje nije manje važna i manje uzbudljiva nego što su bile tolike koje je izvojštio, želimo njemu i svima nama da nam ostane barjaktarom još mnogo godina, jer što se pobjede njegovih barjaka tiče, u to, na temelju iskustva, nemamo razloga sumnjati.


Stariji postovi